Sa smiješkom na licu i s obmanjivačkom retorikom

Nasmiješeno normaliziranje spolne izopačenosti
Najprije preljub, zatim sodomija

Christopher A. Ferrara
7. lipnja 2017.

Upoznajte o. Jamesa Martina, SJ, nadnaprednjaka, za LPBT-zajednicu i "homobrak" zauzetog prijatelja pape Bergoglia, koji ga je upravo imenovao savjetnikom vatikanskom Tajništvu za komunikacije, koje nadzire vatikansku televiziju, radio i društvene medije. Pratitelji ovoga crkvenog podrivača dobro poznaju njegov boležljiv smiješak i prilično tetkast način na koji odgovara na opravdane kritike od strane pravovjernih katolika dok radi na potkopavanju trajnoga naučavanja Katoličke Crkve o spolnim pitanjima, uključujući njezinu trajnu osudu unutarnjeg zla sodomije kao grijeha koji vapi u nebo za osvetom.

Pošto je Amoris laetitia pokrenula od biskupije do biskupije svrgavanje nauke Ivana Pavla II. (sukladne sa svom Tradicijom) da je "u sebi nemoguće" da ljudi koji žive u preljubničkim "drugim brakovima" primaju Svetu Pričest dok nastavljaju sa svojim preljubničkim vezama, otac Martin razvidno djeluje kao predvodnik normaliziranja sodomije u životu Crkve. Otud objavljivanje njegove knjige "Gradnja mosta: Kako Katolička Crkva i LGBT-zajednica mogu međusobno uspostaviti odnos poštovanja, sućuti i osjetljivosti". U prijevodu: Kako navesti Crkvu da prihvati sodomiju.

Ako mislite da je takvo označivanje raspre o. Martina ekstremno, razmotrite odgovor koji je dao na ključno pitanje u intervjuu o svojoj knjizi, prikladno naslovljenom "Vatikanski savjetnik pokreće katolike prema uključivanju LPBT-a". Intervjuist je Martina upitao:

"Katekizam Katoličke Crkve naučava da su homoseksualni čini iznutra neuredni. Potvrđujete li to naučavanje i taj jezik i slažete li se s njima?"

Na što mu je on odgovorio:

"Nisam teolog, ali rekao bih da nešto od toga jezika koji se upotrebljava u katekizmu o toj temi treba posuvremeniti, s obzirom na ono što sada znamo o homoseksualnosti. Prije, na primjer, katekizam govori da je homoseksualna orijentacija sama po sebi 'objektivno neuredna'. No, kao što kažem u knjizi, jedan od najdubljih dijelova osobe – dio koji daje i prima ljubav – nazvati neurednim nepotrebno je nanošenje boli. Prije nekoliko tjedana sreo sam jednog talijanskog teologa koji je iznio mišljenje da bi izraz 'drukčije uređena' mogao tu misao prenijeti pastoralnije."

Što to danas "o homoseksualnosti znamo" što Crkva prije nije znala? Sodomija je i dalje sodomija. Međutim obratite pozornost na to da Martin izbjegava pitanje o homoseksualnim činima kao takvim – tj. o sodomiji – i skreće prema pitanju "homoseksualne orijentacije", za koju niječe da je "iznutra [tj. sama po sebi, uvijek i svagdje] neuredna". On bi radije da je zovemo "drukčije uređenom", dakle ne neurednom.

No ako homoseksualno stanje nije iznutra neuredno, onda spolni čini iz njega proistekli ne bi bili u sebi neuredni, nego samo "različiti" od heteroseksualnih čina. Tako da Martin naprosto niječe nezabludivu moralnu nauku, dva tisućljeća staru, da je sodomija u sebi neuredna. Naprotiv, on čin sodomije uključno povezuje s "dijelom [homoseksualca] koji daje i prima ljubav". Njegovi sladunjavi pozivi na milosrđe, ljubav i uključivanje prikrivaju ništa drugo nego čudovišnu besramnost iz pakla.

A ako sodomija nije iznutra zla, kako bi onda preljub, blud i upotreba kontracepcijskih sredstava mogli biti iznutra zli? Ne bi mogli, a Crkva bi dva tisućljeća bila u zabludi naučavajući suprotno. Međutim Crkva koja bi glede tako temeljnih moralnih pitanja mogla imati krivo ne bi bila Crkva osnovana od Utjelovljenog Boga, koji ne može ni prevariti ni biti prevaren, nego puka ljudska ustanova ne bitno drukčija od protestantskih sljedbi koje su se prije 500 godina pobunile protiv njezine vlasti. U potonjim stoljećima te su sljedbe postupno prihvatile preljub (u obliku rastave i "ponovne ženidbe"), blud, kontracepciju i, konačno, sodomiju, pri čemu se neke od njih čak pretvaraju da za "svećenike" i "biskupe" "zaređuju" i muškarce i žene koji su na glasu kao sudionici u tom gnusnom poroku.

Ukratko, otac Martin predvodnik je prohomoseksualnih brigada koje sad jurišaju na tvrđavu Crkve, u onom što smatraju da će biti uspješan konačni napad na njezine moralne bedeme. Ako bi bedemi pali, moralno zdanje Crkve srušilo bi se, a njezino poslanje bilo bi dokrajčeno, kad bi to bilo moguće. Međutim nije moguće. Kako je sestra Lucija, potvrđujući iz fatimske perspektive nerazorivost Crkve, rekla kardinalu Caffarri, branitelju spomenutih bedema: dok će se "konačna bitka između Gospodina i Sotonine vladavine voditi za brak i obitelj", Gospa je zmiji "već smrskala glavu".

No u međuvremenu konačna pobjeda, koja će pripasti Bogu, ne ispričava nas od dužnosti u sadašnjem trenutku: da raskrinkavamo vukove u kleričkom ruhu koji napadaju Crkvu iznutra­ – sa smiješkom na licu i s obmanjivačkom retorikom ljubavi i milosrđa koja je zapravo najgora vrsta duhovne okrutnosti.

http://www.fatimaperspectives.com/fe/perspective1023.asp