Iskvaren

Robert J. Siscoe

Lutherove zablude o opravdanju

Dok se približavamo 500. godišnjici protestantske pobune i planiranoj "komemoraciji" toga događaja od strane modernistâ u Rimu, prigoda je da se podsjetimo na Lutherove zablude i krivovjerja o opravdanju, kao i na neposredne plodove koje su proizveli (Mt 7,20). Vidjet ćemo da Lutherovo naučavanje o opravdanju samo vjerom (sola fide) nije jednostavno "vjera bez djelâ", kako neki zamišljaju, nego je ukorijenjeno u posve različitom shvaćanju vjere, koja da opravdava i spašava čovjeka ne zahtijevajući posluh moralnom zakonu. Vidjet ćemo također da su te zablude bile ukorijenjene u preziru spram Božje svete pravde i Božjega moralnog zakona, ujedinjenom s posljedičnim iskrivljavanjem božanskog milosrđa – vrlo slično zabludama kojima su se zarazili mnogi današnji crkveni dostojanstvenici.

Na početku važno je napomenuti da protestanti kad rabe nazive "vjera", "milost" i "opravdanje" misle nešto sasvim drugo nego katolici. To je važno imati na umu ako ikad budemo raspravljali s protestantom.

Prije nego što se pozabavimo spomenutim zabludama, a da bismo pročistili svoje poimanje, prisjetit ćemo se ispravnih nazora o vjeri, milosti i opravdanju, kako ih naučava Bog preko svoje Crkve.


Pravi pojam vjere i opravdanja

Nadnaravni čin vjere umni je pristanak uz istine objavljene od Boga koje nezabludivo na vjerovanje predlaže Crkva. Čin vjere jednostavan je neposredni čin [1] koji je ukorijenjen u spekulativnom umu [2] i kojim sve što je Bog objavio vjerujemo "ne na temelju unutarnje istine opažene naravnim svjetlom razuma, nego zbog autoriteta samog Boga, Objavitelja, koji ne može ni prevariti ni biti prevaren" [3]. Taj čin vjere sam po sebi ne opravdava čovjeka, već ga čini raspoloživim za opravdanje. Duša je u stanje opravdanosti (tj. u prijateljstvo s Bogom) dovedena ulijevanjem posvetne milosti i nadnaravne ljubavi u dušu, koje prouzročuju istinski duhovni preporod (metafizičku promjenu u duši) i čine čovjeka "dionikom božanske naravi" (2 Pt 1,4), posvojenim djetetom Božjim (Ef 1,5) i baštinikom neba (Rim 8,17).

To stanje opravdanosti čuva se posluhom moralnom zakonu (Mk 19,17), gubi počinjenjem i jednoga jedinog smrtnoga grijeha (Heb 10,26), a ponovno zadobiva pokajanjem i ispovijeđu (1 Iv 1,9; Iv 20,21–23). Čovjek koji umre s nadnaravnim životom milosti u svojoj duši spašen je; onaj tko umre bez toga života izgubljen je. Dakle čovjeka i opravdava i spašava posvetna milost, a ne "samo vjera" – čak ni kad se riječ "vjera" ispravno shvaća.

Uloga dobrih djela nije da dovedu čovjeka u stanje opravdanosti, nego da dalje opravdavaju i dalje posvećuju onoga tko već jest u stanju milosti [4], kako čitamo u Otkrivenju: "Pravednik neka i dalje živi pravedno! Svet neka se i dalje posvećuje!" (Otk 22,11) [5] Upravo na opravdanje u tom drugotnom smislu (naime savršenijeg suobličavanja života volji Božjoj slijeđenjem poticajâ Duha Svetoga) upućuje Biblija kad kaže: "čovjek se opravdava djelima" (Jak 2,24). To je, u najkraćim crtama, katolički nauk o vjeri, opravdanju i spasenju.


Spasenje "samo vjerom" zasnovanom na pouzdanju

Lutherove zablude glede spasenja temelje se na posve drukčijem shvaćanju riječi "vjera", "opravdanje" i "milost". Čin vjere, prema Lutheru, nije umni pristanak uz istine objavljene od Boga, nego "pouzdanje u božansko milosrđe", s čvrstim uvjerenjem da je čovjek zadobio Božju naklonost i da će se spasiti. Tako shvaćena vjera nije ukorijenjena u umu (vjerovanje u ono što je Bog objavio), već u volji (pouzdanje u Krista) te je točnije smatrati ju jednim oblikom bogoslovne kreposti ufanja nego vjere. Veliki tomist o. Reginald Garrigou-Lagrange napisao je:

"Većina protestanata drži da je vjera u volji, a to je u skladu s njihovom pogrešnom definicijom vjere: da je ona temeljno pouzdanje u božansko milosrđe da će nam biti otpušteni grijesi. Pouzdanje je međutim svedivo na ufanje, koje je doista u volji." [6]

Opravdanje: samo "proglašena pravednost"

Opravdana duša, smatra Luther, nije učinjena pravednom niti su njezini grijesi uistinu sprani. Luther je naučavao da se čin opravdanja sastoji u izvanjskom pripisivanju Kristove pravednosti, kojim Bog samo proglašava "vjernika" pravednim ("proglašena pravednost"), a ne u nutarnjem ulijevanju milosti u ljudsku dušu i stvarnom pranju od grijeha, koje čovjeka doista čini pravednim. Glasoviti primjer kojim se poslužio da objasni svoj novi nauk o opravdanju bila je hrpa balege pokrivena snijegom. Opravdana duša, nalik na hrpu balege, ostaje u stanju grijeha i samo je prekrivena Kristovom pravednošću. Prekriven Kristovom pravednošću, vjernik je proglašen pravednim (ne učinjen pravednim).

Lutherove zablude glede milosti

Uz pogrešno shvaćanje vjere i opravdanja Luther je jednako pogrešno shvaćao i milost. Budući da je zanijekao da se duša iznutra po Duhu Svetom preobražava i preporađa, odbacio je nauk da je milost "trajna, nadnaravna kakvoća duše" [7] i umjesto toga jednostavno ju je smatrao "Božjom naklonošću" [8] ili Božjom dobrom voljom spram čovjeka. Drugim riječima, Luther je vjerovao da je milost samo raspoloženje Božje spram čovjeka (milosrđe), a ne nadnaravni život koji je čovjeku uliven u dušu te ga iznutra preobražava.

Ukratko, Lutherov nauk o opravdanju i spasenju glasi ovako: čovjek izvrši čin "vjere" (pouzda se u Kristove zasluge), pripiše mu se Kristova pravednost i prekrije njegovu grešnost, a da ga stvarno iznutra ne promijeni; Bog onda na "vjernika" gleda s naklonošću (tj. milošću) te je on siguran u svoje spasenje – kakve god grijehe počinio u budućnosti.

Protiv tog Lutherova lažnog nauka Tridentski koncil naučava:

"Tko kaže da se ljudi opravdavaju samim pripisivanjem Kristove pravednosti, a isključuje milost i ljubav koja se razlijeva u njihova srca po Duhu Svetom [Rim 5,5] i u njima ostaje, ili pak da je milost kojom smo opravdani samo naklonost Božja, neka bude kažnjen anatemom." (6. sjednica, 11. kanon)

Potpuna izopačenost

Zablude Martina Luthera glede opravdanja i milosti zasnivale su se na njegovu vjerovanju da je čovjekova narav tako temeljito pokvarena istočnim grijehom te je nesposobna da bude preporođena i posvećena. To se vidi iz sljedećeg citata:

"Čovjekova je narav tako pokvarena da nikad ne može biti preporođena i grijeh će u duši, čak i pravednikovoj, ostati zauvijek. Božja svemoćna milost ne čisti od grijeha. Svemogući se ne obazire na grijehe ljudi. Prekriva ih Kristovim zaslugama te ih ne pripisuje onom grešniku čija se vjera u Otkupiteljeve patnje očitovala." [9]

Lutherov nauk o potpunoj izopačenosti još se jasnije pokazuje u ovom citatu:

"Začeto u jadu i pokvarenosti, dijete griješi čak i u majčinoj utrobi, kada, makar tek zametak, nečista gruda tvari, prije nego što će postati ljudskim stvorenjem, počinja bezakonje i izvrgava se prokletstvu. Dok dijete raste, prirođeni element pokvarenosti razvija se. Čovjek je rekao grijehu: 'Ti si moj otac' i svaki čin koji izvrši uvreda je Bogu; rekao je crvima: 'Vi ste moja braća' i poput njih gmiže u blatu i pokvarenosti. On je nevaljalo stablo, koje ne može uroditi dobrim plodom, hrpa balege, koja može odisati samo smradom. Pokvaren je tako temeljito da je posve nemoguće da čini dobra djela. Grijeh mu je u naravi, on ne može odoljeti da ga ne počinja. Čovjek može dati sve od sebe da bude dobar, ipak je svaki njegov čin neizbježno loš; čovjek počinja grijeh jednako često kao što udiše." [10]

Nauk o potpunoj izopačenosti pratilo je Lutherovo nijekanje slobodne volje, i u skladu s tim vjerovanje da čovjek nije moralno odgovoran za svoje čine. Na kraju krajeva, ako čovjek, kao ni životinja, nije sposoban slobodno se i razumno opredjeljivati, kako ga može Bog smatrati moralno odgovornim za njegove čine. Po Lutherovu mišljenju ne može:

"Upravlja ili Bog ili vrag; čovjek nema slobodu izbora i potpuno je lišen odgovornosti za svoja djela. Izgubivši slobodnu volju, čovjek ne može obdržavati Deset zapovijedi; ne može gospodariti svojim strastima; mora griješiti dokle god živi... zaključak je jednostavno ovaj: oni koji imaju biti spašeni imaju biti spašeni posve neovisno o svojim dobrim djelima..." [11]

Budući da je tvrdio da opravdani čovjek ostaje iznutra tako pokvaren da nema slobodnu volju, Luther nije samo zanijekao nužnost pokoravanja Bogu vršenjem dobrih djela (Mt 25,31–46; Jak 2,24) nego je i naučavao da za spasenje nije potreban posluh moralnom zakonu. Ni potvrdni propisi (činjenje dobra) ni niječni propisi (izbjegavanje zla) nisu obvezatni. Za spasenje, tvrdio je, traži se samo da se uzdamo u Krista. Prema riječima samog Luthera:

"Bog nas obvezuje samo na to da vjerujemo i ispovijedamo vjeru. U svemu drugome ostavlja nam slobodu, gospodstvo i vlast da činimo što god hoćemo, bez ikakve opasnosti za svoju savjest; naprotiv, sigurno je da je, što se Njega tiče, sasvim svejedno hoćemo li ostaviti svoju ženu, pobjeći od gospodara, odbaciti svaku obvezu. Što je Njemu do tog činimo li ili ne činimo takve stvari?" [12]

Iskrivljavanje Božjeg milosrđa

U skladu s ostalim svojim zabludama, Luther je potpuno pogrešno shvaćao Božje milosrđe, za koje je vjerovao da ga čovjek prima makar se i ne okanio svojih grijeha. Luther je naučavao da grijeh ne rastavlja čovjeka od Boga, ma kako bio težak i ma kako ga često čovjek činio.

Napisao je: "U životu moramo griješiti. Dovoljno je da, po Božjem milosrđu, poznajemo Jaganjca koji odnosi grijehe svijeta. Grijeh nas neće rastaviti od Njega, pa ni kad bismo činili tisuće ubojstava i preljuba dnevno." [13] "Muž smije otjerati ženu; Bog za to ne mari." [14] O moralnom zakonu rekao je: "Neka kršćani znaju da nije važno obdržavaju li ga ili ne obdržavaju; da, smiju učiniti ono što je zabranjeno i ne učiniti ono što je zapovjeđeno, jer ni jedno ni drugo nije grijeh." [15]

Vidimo kako je Lutherov nauk suprotan nauku Isusa Krista, koji je rekao: "Ako hoćeš u život ući, čuvaj zapovijedi", i nadahnutom nauku sv. Ivana Apostola, koji je rekao: "Tko veli: 'Poznajem ga', a zapovijedi njegovih ne čuva, lažac je, u njemu nema istine." (1 Iv 2,4)

Jesi li spašen?

Premda većina protestanata to ne uviđa, zamisao da bivaju spašeni izvršenjem pojedinačnog čina "prihvaćanja Isusa kao svojega osobnog Spasitelja" temelji se na Lutherovoj krivovjernoj teologiji pripisane pravednosti i nijekanju slobodne volje. Lažno naučavanje "jednom spašen, uvijek spašen" zasniva se na Lutherovoj zabludi da Kristove zasluge prekriju grešnu dušu (kao snijeg hrpu balege) i ostaju čak i kad bismo "činili tisuće ubojstava i tisuće preljuba dnevno". Ako naprosto izvrše "čin vjere" (pouzdadu se u Krista), rečeno im je da će sve njihove grijehe – prošle, sadašnje i buduće – prekriti Kristova pravednost i da im je stoga osigurano da nakon smrti smjesta prispiju blaženom gledanju. Odatle protestantski običaj "oltarnih poziva" i opetovanje "grešnikove molitve" – a da se ni jedno ni drugo ne nalazi ni u Bibliji ni bilo gdje drugdje tijekom prvih 1500 godina kršćanstva.

Lutherov prezir spram Božjeg zakona

Kako smo vidjeli, Lutherovo lažno evanđelje rastavlja pouzdanje u zasluge Isusa Krista od nužnosti da vjerujemo u sva Njegova učenja ("Ako želiš u život ući, čuvaj zapovijedi") i da se pokoravamo Njegovu moralnom zakonu. Luther je prezirao Božju pravdu i išta što bi težilo nametnuti čovjeku Božji moralni zakon. Čak je tvrdio da je savjest, koja čovjeka kori zbog kršenja božanskog zakona, "vražji glas". Komentirajući taj vidik Lutherova nauka, mons. Patrick O’Hare napisao je:

"Luther se iz sve snage pothvatio da provede razlikovanje između Krista i Njegova proglašenja zakona. Želio je da se ispostavi da Spasitelja ljudskog roda valja poznavati po Njegovu milosrđu, a ne po Njegovoj pravednosti... Sve njegovo posebno zalaganje u tom smjeru nije međutim moglo ušutkati naloge savjesti, koja uvijek i svagda svjedoči o zakonu i o njegovoj obvezujućoj snazi... Čovjek, kako je Luther priznao, nosi u svom srcu taj glas, koji mu predbacuje loš život i prijeti Božjim sudom; ali Luther taj glas naziva 'glasom đavla, koji pokušava prevariti čovjeka' i 'koji se pojavljuje u liku Krista i prerušuje se u anđela svjetla da bi nas strašio Zakonom' [16]." [17]

Kako bi suzbio taj "vražji glas", Luther je glasovito ustvrdio da čovjek treba "biti grešnik, i griješiti odvažno" (esto peccator et pecca fortiter) [18], čak i "hvaliti se svojom grešnošću i tako izbiti đavlu oružje iz ruku" [19]. Nastrani um Lutherov rasuđivao je nadalje da trebamo ako nam đavao dodijava "počiniti neki grijeh iz mržnje i prkosa prema đavlu, da mu ne bismo dali priliku da nam uznemiruje savjest tričarijama. Svih Deset zapovijedi", nastavlja Luther, "valja izbrisati iz naših očiju i naših duša, iz nas koje toliko progoni i zlostavlja đavao." [20]

Luther nije shvaćao, ili je odbijao prihvatiti, da su Kristovim dolaskom prestali vrijediti samo obredni [21] i pravosudni [22] vidovi Starog zakona. [23] Moralni vidovi ostaju na snazi [24] i čine dio onoga što sv. Pavao naziva "Zakonom Kristovim" (1 Kor 9,21). Naša savjest svjedoči za taj moralni zakon, koji je utisnut u srce čovjeku i stoga će uvijek ostati dio njegove razumske naravi. (Rim 2,14)

Lutherov porok nečistoće

Zablude i iskrivljeno rasuđivanje Martina Luthera te lažno evanđelje što ga je izumio i propovijedao vjerojatno su bili način na koji se on nosio s porokom nečistoće, u koji je bio duboko zapleten i o kojem je otvoreno raspravljao. To možemo vidjeti iz sljedećeg citata, u kojem Luther uzvikuje:

"Gorim u tisuću plamenova u svome nepokorenomu mesu: osjećam kako me tjera k ženama strast koja se približava ludilu. Ja, koji bih trebao biti gorljiv u duhu, gorljiv sam samo u nečistoći." [25]

Godine 1521., nekoliko mjeseci nakon što je izopćen, pisao je svojem učeniku Phillipu Melanchtonu:

"Sjedim ovdje neosjetljiv i otvrdnuo u dokolici. O, jao! Malo molim, i prestajem uzdisati za Crkvu Božju, jer moje neukroćeno meso gori silnim plamenom. Ukratko, Ja, koji bih trebao izgarati za duh, izgaram za meso, za razvrat."[26]

Lutherova mržnja na Boga

Sv. Toma primjećuje da je jedan od učinaka pohote "mržnja na Boga jer On zabranjuje žuđeni užitak" [27]. I Božji Zakon i Božja Pravda povod su toj mržnji, jer Zakon zabranjuje ono što grešnici žude, a Božja Pravda prijeti kazniti ih. Dokaz Lutherove mržnje na Boga možemo razaznati u ranijem citatu u kojem on tvrdi da čovjekova savjest – koja nije ništa drugo nego glas vječnoga Božjeg zakona upisanog u naša srca – jest "glas đavla" i da pisani moralni Zakon – Deset zapovijedi – "valja izbrisati iz naših očiju i naših duša".

I naravni zakon i pisani zakon dolaze izravno od Boga. Svrha je pisanog Zakona pojasniti naravni zakon koji je utisnut u naša srca. Pisani Zakon dan je i zato, objašnjava sv. Toma, da ispravi zastranjenja naravnog zakona, koji se, uslijed istočnoga grijeha, "izobličio u srcima nekih ljudi... tako da su dobrim smatrali ono što je naravski loše". [28]

Budući da je pisani moralni zakon jasan, određen i precizniji od naravnog zakona, Luther je pokazao više prezira prema njemu nego prema unutarnjemu moralnom zakonu (koji je lakše iskriviti i ušutkati). I dok sv. Pavao kaže: "s užitkom se slažem sa zakonom Božjim" (Rim 7,22), a sv. Ivan: "zapovijedi njegove nisu teške" (1 Iv 5,3), Luther je naučavao da je Deset zapovijedi "nemoguće vršiti te da pobuđuju ne ljubav, nego mržnju prema Bogu" [29].

Luther je svoj napad na Božji pisani Zakon usmjerio prema Mojsiju, sredstvu kojim se Bog poslužio da čovjeku preda taj zakon. Pružajući savršen primjer pucanja u glasnika, Luther je napisao:

"Ako bi te Mojsije pokušao zastrašiti sa svojih [!] glupih Deset zapovijedi, reci mu otvoreno: 'Tornjaj se k Židovima!' Mojsija na vješala!" [30]

Mons. O’Hare razrađuje dalje opasku o Lutherovoj mržnji prema Mojsiju:

"Luther nije baš imao poštovanja prema tom čovjeku kojega je Bog odabrao da sa Siona obznani Njegovu volju narodima i pucima. Taj glasnogovornik Božji postao je poseban predmet njegove neumorne i neprestane grdnje i pokude. Luther nije samo izrazio nesuglasnost s Mojsijem nego ju je i zagovarao sa svom silovitošću za koju je bio sposoban. Otišao je u svom neprijateljstvu tako daleko da je tog zakonošu proglasio najopasnijim čovjekom i utjelovljenjem svega što može mučiti dušu. Njegova mržnja prema proroku bila je tako duboko ukorijenjena da je u jednoj prigodi uzviknuo: 'Mojsija na vješala!' (…) Njegov savjet svima koji se zbog zakonoše uznemiruju bio je da 'tog mucavog Mojsija', kako ga je nazvao, 's njegovim zakonom najure k Židovima i ne dadu se zastrašiti njegovim groznim prijetnjama'. 'Na Mojsija', kaže on, 'treba uvijek gledati sumnjičavo, čak kao na krivovjerca, izopćenika, prokletnika, nekoga tko je gori od pape i od đavla.' (Komentar u Gal.) Grub govor o Božjem glasniku doseže dno beščašća kad Luther dalje kaže: 'Neću trpjeti Mojsija i njegov zakon, jer taj je čovjek neprijatelj Isusa Krista.'" [31]

Vidimo da je, baš kako naučava sv. Toma, Lutherov porok pohote doveo do mržnje na Boga (na Njegov zakon i pravdu). Luther je svoju mržnju usmjerio na neposredni glas zakona – naime na savjest ("vražji glas") – i na Mojsija, Božjega glasnika, za kojega je ustvrdio da je "gori od đavla". No poslije u životu Luther je priznao ono što je očito – da je stvarno gajio mržnju prema Bogu i Njegovoj pravdi. Napisao je:

"Jako sam čeznuo shvatiti Pavlovu Poslanicu Rimljanima i ništa mi pri tome nije stajalo na putu osim jednog jedinog izraza, 'Božja pravednost', jer sam mislio da znači pravednost po kojoj je Bog pravedan i pravedno postupa tako što kažnjava nepravednika... Stajao sam pred Bogom kao grešnik uznemirene savjesti i nisam imao povjerenja da će ga moje zasluge ublažiti. Stoga nisam ljubio pravedna i gnjevna Boga, nego sam ga mrzio i mrmljao protiv njega. ...Božja pravednost ispunila me je mržnjom."[32]

Po plodovima ćete ih njihovim prepoznati

Loši plodovi Lutherovih hereza brzo su se proširili diljem Njemačke. Luther ih je iskusio u vlastitom duhovnom životu i svjedočio im u životima svojih sljedbenika. "Evanđelje danas", pisao je, "nalazi pristaše koje su uvjerene da je ono tek nauk koji služi punjenju njihova trbuha i daje potpunu slobodu svim njihovim nagonima." [33] S obzirom na palu ljudsku narav, što se drugo i moglo očekivati ako se ljude navelo da vjeruju kako nisu odgovorni za svoje djelovanje i kako njihov spas ne zavisi od pokornosti Bogu? Govoreći o vlastitom duhovnom životu, Luther je napisao:

"Priznajem, a isto bi jamačno mogli priznati i mnogi drugi, da sam sada nemarniji nego što sam bio pod papom, i nema danas nigdje onolike ozbiljnosti na temelju evanđelja kao prije među redovnicima i svećenicima." [34]

U svojoj knjizi "Luther i luterani" austrijski povjesničar Heinrich Seuse Denifle nadugo raspravlja o lošim plodovima Lutherova lažnog evanđelja. "Ne samo jedanput," napisao je, "nego često kaže on [Luther] da su njegovi luterani sedam puta gori nego prije. 'Doista, jedan je đavao istjeran iz nas, ali je sedam još gorih ušlo u nas.'" (Luther, Erl. 36, 411.) [35]

Osvrćući se na taj novi nauk o opravdanju samo vjerom, Denifle citira Luthera kako priznaje da "svijet od ovoga naučavanja samo postaje gori, što dulje ono postoji... Kako vidimo, ljudi su pohlepniji, nemilosrdniji, razuzdaniji, drskiji i zlobniji nego prije pod papinstvom... Pohlepa, lihva, razuzdanost, proždrljivost, psovka, laž, prijevara u punom su zamahu... svak se sada tuži da ovo evanđelje [Lutherovo "evanđelje"] prouzročuje mnogo nemira, svađe i neurednog ponašanja... što se ono više propovijeda, to gori su i naša je vjera to slabija." [36]

Lutherove jadikovke odjeknule su kod drugih ranih "reformatora", kao što je bivši franjevac Henrik von Kettenbach, koji je još 1525. napisao: "Mnogi se ljudi sad ponašaju kao da su svi grijesi i opačine dopušteni, kao da nema ni pakla, ni đavla, ni Boga, i gori su nego što su ikad bili, a i dalje žele da su dobri evangelici." [37] Jedan drugi otpali franjevac, Eberlin von Gtinzburg, rekao je da su "evangelici" njegova vremena postali "dvostruko gori od papista, da, gori od Tira, Sidona i Sodome". [38]

Stanje je postalo tako loše da je Luther izrazio sumnju bi li bio počeo propovijedati svoje novo evanđelje da je predvidio ishod: "Da, tko bi s propovijedanjem uopće bio započeo da smo znali da će uslijediti toliko nesreće, strančarenja, sablazni, klevetanja, nezahvalnosti i opakosti. No sad kad smo u tome, moramo za to platiti." [39]

Jedanaest godina nakon što je izopćen, Luther je o stanju u Njemačkoj napisao:

"Mi Nijemci griješimo i sluge smo grijeha; živimo u tjelesnim požudama... Želimo činiti ono što nam se sviđa i što služi đavlu, i htjeli bismo biti slobodni činiti baš samo ono što želimo. Malo ih je koji se spominju pravog problema kako biti slobodan od grijeha. Svi drugi zadovoljni su što su se riješili pape, oficijalâ i drugih zakona, ali ne razmišljaju kako da služe Kristu." "(...) ako bi tko trebao sada opisati Njemačku, morao bi je naslikati kao krmaču." [40]

Da stvar bude još gora, Luther priznaje da su oni koji su prigrlili njegovo novo "evanđelje" počeli prezirati Riječ Božju i prestali štovati i ljubiti samog Boga i bojati ga se:

"Ne bih se zapanjio ako bi Bog rastvorio vrata i prozore pakla i poslao nam mećavu ili pljusak vragova, ili nas zasuo vatrom i sumporom, ili pokopao u ognjenom bezdanu kao što je učinio Sodomi i Gomori... One su bile tisuću puta manje krive nego Njemačka, jer nisu bile primile Božju riječ (...) Otkako je palo papinstvo i otkako su prestala izopćenja i duhovne kazne, ljudi su se naučili prezirati Božju riječ. ...prestali su se bojati Boga i štovati ga. Želio bih, kad bi to bilo moguće, te ljude ostaviti bez propovjednika i dušobrižnika i pustiti ih da umru poput svinja. Među njima više nema nikakvog straha ni ljubavi Božje. Nakon zbacivanja papina jarma svatko želi živjeti kako mu se sviđa." [42]

Zaključak

Lutherov nauk o "opravdanju samo vjerom" nije samo protivan razumu i svetopisamskom naučavanju nego i ne donosi ništa osim trulih plodova, kako je i Luther priznao. No završit ćemo možda najzanimljivijim od svih priznanja "velikog reformatora", koje otkriva što je on stvarno vjerovao o svom nauku o opravdanju. Napisao je:

"Nijedna religija na svijetu ne naučava ovaj nauk o opravdanju. I ja, iako ga javno naučavam, vrlo teško u nj privatno vjerujem." [42]

I to je čovjek čiju "reformaciju" modernisti u Rimu planiraju komemorirati ove godine? Bog neka nam je na pomoći!


[1] R. Garrigou-Lagrange, O.P., The Theological Virtues I On Faith (St. Louis & London: B. Herder Book Co., 1965), str. 80
[2] Ibid., str. 269
[3] Vatican I, Sess. iii., cap 3.
[4] ST I – II, q. 100 a. 12
[5] Otk 22,11–12; vidi također: Rim 2,13, Jak 1,22, Mt 7,21.24, Iv 13,17.
[6] Ibid., str. 268
[7] Vidi: Original Catholic Encyclopedia (1913), članak Sanctifying Grace,
[8] "Milost shvaćam u pravom smislu kao naklonost Božju – ne kao kakvoću duše." (Martin Luther, LW 32:227)
[9] J. G. Walch XHL 1480; Patrick O’Hare, The Facts About Luther (New York, Fredrick Pustet, Inc, 1916), str. 106
[10] Wittenberg III.518; The Facts About Luther (Ibid.), str. 105
[11] The Facts About Luther (Ibid.),str. 274 – 275
[12] Werke, Weimar ed., XII, pp. 131 ff.; Fr. Leonel Franca, S.J., The Church, the Reformation, and Civilization, 3^rd ed. (Rio de Janeiro, Editora Civilizacão Brasileira, 1934), str. 446
[13] Briefe, Sendschreiben und Bedenken, 2, str. 37; The Church, the Reformation, and Civilization (Ibid.), str. 439
[14] Wittenberg. V, 123, The Facts About Luther (Ibid.), str. 333
[15] Wittenberg, XI. 447; Ibid., str. 120
[16] Wittenberg V, 321, 321B.
[17] The Facts About Luther (Ibid.), str. 117 – 118.
[18] Briefe, Sendschreiben und Bedenken, II, str. 37; citirano u The Church, the Reformation, and Civilization (Ibid.), str. 439
[19] Whittenberg V.281 B; vidi također: LW 35, str. 165’
[20] Briefe, Sendschreiben und Bedenken, Ed. DeWette [Berlin, 1825. – 1828.]; citirano u The Church, the Reformation, and Civilization (Ibid.), str. 199 – 200
[21] Cf. Kol 2,16–17; Heb 8,13; ST q. 103, a. 3
[22] "Doista, kad se mijenja svećeništvo, nužno se mijenja i zakon." (Heb 7,12). Cf. ST I – II, q. 104, a. 3
[23] ST I – II q. 104, a. 3; q. 107, a. 2. ad 1
[24] Mt. 19:17
[25] Table Talk, M.J. Spalding, D.D., The History of the Protestant Reformation in Germany and Switzerland, Vol. I (Baltimore: John Murpy & Co., 1860), str. 463
[26] Briefe, Sendschreiben und Bedenken, II, str. 22; The Church, the Reformation, and Civilization (Ibid.), str. 198.
[27] ST II – II q. 153, a. 5
[28] ST I – II, q. 94, a. 5, ad. 1
[29] The Facts About Luther (Ibid.), str. 114
[30] Witenberg ad. 5, 1573; LW 35:159
[31] The Facts About Luther (Ibid.), str.120.
[32] Predgovor prvom izdanju Lutherovih sabranih spisa (1545), prev. R. Bainton, Here I Stand. A Life of Martin Luther (London: Hodder and Stoughton, 1951), str. 48.
[33] Werke, XXXII,
[34] J. G. Walch, v. XI, 1311; WA 36, str. 469
[35] Heinrich Denifle, Luther and Lutherdom, prev. Raymond Volz, Vol I, Part I (Torn Press, Somerset, O, 1917), str. 24.
[36] Heinrich Denifle, Luther and Lutherdom, prev. Raymond Volz, Vol I, Part I (Torn Press, Somerset, O, 1917), str. 24 – 25.
[37] N. Paulus, in Kaspar Schatzgeyer (1898), str. 56, Note, 1; Ibid., str. 26
[38] A. Riggenbach, Joh. Eberlin v. Gunzburg (1874), str. 242; Ibid., str. 26
[39] Erl. 50, 74 [EA, vol. 50, p. 74] cited in Luther and Lutherdom, str. 26; LW 24, str. 357 – 358.
[40] EA. vol. 48, str. 389; EA vol. 8, str. 294; Ibid., str. 24 – 25.
[41] Paul Maclachlan, The Bible: It Use and Abuse (London, Charles Dolman, 1851), str. 241
[42] Werke, XXV, str. 330; The Church, the Reformation, and Civilization (Ibid.), str. 158.

http://remnantnewspaper.com/web/index.php/articles/item/3216-luther-s-errors-on-justification