Fatima

Negdje oko početka korizme ove godine našao sam se u kasnijim prijepodnevnim satima u crkvi Gospe Lurdske u Zvonimirovoj ulici u Zagrebu. Onamo inače dosta rijetko zalazim, ali toga dana mi je bilo usput, pa sam se otišao nakratko pomoliti. Vidjevši normalne postaje križnog puta te gotovo praznu crkvu, odlučio sam izmoliti tu pobožnost.

Za one koji nisu ondje bili, ovako izgleda unutrašnjost crkve (slika s interneta).

Negdje pred kraj križnog puta, podigao sam pogled i iznad jedne od postaja ugledao na zidu napisano

POKORA

POKORA

POKORA

Ove je riječi u Lurdu Gospa rekla Bernardici, a mene su odmah podsjetile na Fatimu gdje je anđeo iste riječi snažnim glasom kazao trima pastirićima.

Nije mi baš na čast, ali taj me događaj nije potaknuo na neku sitnu žrtvu ili mrtvljenje, nego sam još istoga dana isplanirao put u Fatimu kupivši kartu za avion i rezerviravši smještaj. Iako o tome nisam do tada razmišljao, zapravo je bilo prilično jasno da ove godine, na stotu godišnjicu Gospinih ukazanja, trebam ići onamo.

Poslije lijepe proslave Tijelova s pjevanom misom te večernjom procesijom koju organiziraju oci isusovci iz Palmotićeve, trebalo je rano ustati za let u Lisabon. Nisam do sada letio s nove zagrebačke zračne luke. Izgleda mi u redu, ništa posebno, ali u svakom slučaju prostranija i prozračnija od one stare.

Aerodrom u Lisabonu je u samom gradu tako da je pri slijetanju zanimljivo promatrati i prirodne i ljudske znamenitosti.

Preko metroa stižem do autobusnog kolodvora Sete Rios odakle busevi za Fatimu idu i češće od jednom na sat. Bus je fino klimatiziran, a sat i pol vremena kasnije dolazim na odredište. Smještaj je pet minuta od autobusnog kolodvora te iscrpljen od žege (temperature su bile blizu 40 °C) i putovanja palim klimu i bacam se na popodnevni odmor. Dosta sam zadovoljan cijenom i pozicijom očito renovirane sobe, pa ću vam čak preporučiti smještaj.

Pogled s balkona. Kao što vidite, svetište je odmah ispred, može se skoknuti onamo kad god vam padne na pamet.

Zaputio sam se u obilazak fatimskog svetišta. Evo jedne karte Fatime, stavio sam plavi X otprilike gdje je moja soba.

Ovaj centralni dio na gornjoj mapi prekriven brojevima je prostor fatimskog svetišta gdje se nalazi oveći trg okružen objektima o kojima ću nešto više reći u nastavku. Zapravo je sam centar Fatime bio dalje prema jugoistoku, a današnji prostor svetišta koji se zove Cova da Iria je bio polje gdje su mali pastiri kojima se Gospa ukazala čuvali ovce.

Fotografije su uglavnom od petka navečer i subote ujutro. Nadam se da vam neće smetati što su izmiješane, nije mi se dalo trošiti previše vremena na fotografiranje jer sam se tamo došao prvenstveno moliti, a ne pisati reportaže.

Odlučio sam se za sljedeći koncept ovog posta. Najprije ću riješiti gotovo sve moderne, ružne, ogavne, te nažalost skoro demonske stvari koje sam ondje zabilježio, a onda ću krenuti na pobožnije i ljepše prostore, objekte itd. Jer ako bih htio slijediti neku uobičajenu logiku da opisujem mjesta prema njihovoj udaljenosti ili u poretku kako sam ih vidio, morao bih prekidati glavnu priču (a to je priča koja vodi prema nebeskim stvarima) deprimirajućim umetcima o propadanju i otpadu od vjere.

Na jugozapadnom dijelu svetišta nalazi se bazilika Presvetog Trojstva (to je kod brojeva 12 i 13 na karti gore, premda je karta očito starija, pa na njoj ta građevina nije obilježena).

Da, ova horizontalna bunkerasta zgrada je ta bazilika, a na lijevom dijelu gornje slike se nazire "raspelo" koje ćete bolje vidjeti na idućim fotografijama.

Ovo sotonsko ruglo od raspela našeg Gospodina postavljeno je u kolovozu 2007., a nova bazilika otvorena je par mjeseci kasnije. Iz intervjua s autorom tog križa možete saznati ponešto o pozadini projekta. Čini mi se da je spomenik Ivanu Pavlu II. vrlo prikladno postavljen tako da omogućuje kadar poput onog na zadnjoj slici. Papa kojeg svi slave kao velikog svetca umro je prije postavljanja ovog križa, no svatko tko je barem letimično upoznat s njegovom "estetikom", složio bi se da tom šampionu konzervativizma ne bi ni najmanje smetalo ovakvo umjetničko djelo. 

Rušitelj katoličke rimske liturgije kleči s druge strane bazilike. 

Pogledajmo malo i samu modernu baziliku. Niz stepenice koje se vide na slici silazi se u podrumski prostor gdje se nalaze neke kapele, ali o tome ćemo nakon obilaska bazilike.

Glavni ulaz u baziliku već je zatvoren jer je večer. Ne želite se naći u toj zgradi kad padne noć i ugase se svjetla, vjerujte.

Jedno od umjetničkih djela na fasadi. Svaka ploča predstavlja jedno otajstvo krunice, ovo bi bilo iz otajstava svjetla.

Drugi dan sam se žrtvovao za čitatelje bloga i ušao s fotoaparatom u sam prostor bazilike. U predvorju je neka izložba. Pokušao sam vam ju dočarati s tek nekoliko izložaka preskačući one koji su mi se činili očito blasfemičnima. Kao što vidite, izložba je "posvećena" Majci Božjoj, no možemo slobodno s jednim pokojnim biskupom reći "O Gospe moja, što to od tebe čine!"

Uđimo u ovu suvremenu crkvu.

Jasno mi je da je posljednja slika mutna, ali nisam se htio zadržavati da uslikam bolje.

Raspelo je priča za sebe, dovoljno je da pogledate izbližega lice figure na križu. Sliku sam preuzeo s ove stranice, gdje možete naći još neke detalje o ovoj ružnoj i skupoj (skoro sto milijuna dolara) građevini.

Vjerujem da i s udaljenosti prepoznajete specifičnosti mozaika čija nesuvisla pozadina, paleta boja te izobličene glave i oči prikazanih osoba nepogrešivo govore da su izašli iz uma p. Marka Ivana Rupnika. Srećom, za razliku od primjerice San Giovanni Rotonda gdje njegove umotvorine morate gledati ako se mislite dokopati tijela Padre Pija, ovdje u Fatimi nakon jednog (ili čak nijednog) pogleda, ne postoji nikakav razlog zašto biste opet kročili u ovu crkvu. Rekoh crkvu, ali prikladniji bi bio naziv dvorana kao što vidite i po sjedalicama.

Nisam ondje našao svetohranište i ispričavši se Isusu ako sam zamijenio lampicu koja označava njegovu stvarnu prisutnost za neki od električnih prekidača, izjurio sam van.

Spustimo se sad onim stubištem kod ulaza u baziliku.

Krenuo sam najprije do kapele Presvetog Sakramenta.

Dobro ste vidjeli, monstruozna monstranca je metalni kvadrat koji visi sa stropa. Uređenje je očajno i ostao sam tek toliko da na brzinu izmolim koju molitvicu. Nažalost, nisam nigdje drugdje u Fatimi vidio izložen Presveti Sakrament, a u ovu kapelu se nisam htio vraćati. No Gospodin je prisutan i u svetohraništima, pa ima prikladnijih mjesta za molitvu.

Hodnik koji povezuje sve ove podrumske kapele ukrašen je prigodnim prizorima. Ovdje se primjerice imigrant iznenadio kad mu je papa Franjo uhvatio nogu da je opere i poljubi.

Zar ovaj prostor ne budi u vama katoličko meditativno raspoloženje?

U drugim dvjema kapelama su poljske grupe imale mise, pa sam samo povirio bez fotografiranja. Slično uređenje kao u kapeli Presvetog Sakramenta, tako da ništa ne propuštate.

Ovdje nisam ni ulazio.

Vraćamo se iz podzemlja po rampi.

Bazilika ima sporedne ulaze nazvane po apostolima. Tako humani i privlačni materijali i obrada.

Ovaj je odnekud zalutao.

Kao što vidite i sa stražnje strane, bazilika se može, do na neke ustupke ljudskom faktoru koji će se njome služiti, opisati kao dvije paralelne ravnine koje prodiru kroz valjak. Suvremeni arhitekti vole takve konceptualno jednostavne ideje, ali je žalosno da ih društvo i dalje opterećuje u njihovoj izvedbi potrebama homo sapiensa. Ja recimo mislim da bi ova građevina bila puno uzvišenija i ljepša da u nju nisu nasilno intervenirali otvorima koji se pučki nazivaju vrata.

Pastoralni centar Pavla VI. Ako kliknete na sliku za uvećani prikaz, vidjet ćete da vas ne zezam.

Pastoralni centar Pape Franje.

Ok, to je bila šala, zapravo se radi o kosini koja se spušta do tunela za automobile koji prolazi ispod ulice.

Krenimo sada prema sjevernom dijelu esplanade (to bi vam bilo "slobodno i ravno mjesto, prazan prostor pred utvrdama ili velikim, monumentalnim građevinama", ne mislim na hotel u Zagrebu).

Vidjet ćete više slika starije bazilike, ali još uvijek smo, nažalost, u izrazito negativno intoniranom dijelu ovog izvještaja.

Nekakva bezvezna građevina uz esplanadu (broj 8 na karti gore ako vam se da skrolati nazad).

Još bezveznije jaslice uz tu građevinu. Sorry, ali nemam inspiracije za opise ovakvih stvari, a u nekom trenutku riječ ružno postane otrcani kliše. Kao uostalom i većina moderne crkvene arhitekture i umjetnosti.

Ako su dolje ljudski i životinjski likovi koje prepoznajem, ovo na vrhu bi valjda bio anđeo? Biste li voljeli da vas posjeti takav anđeo, dotakne vas svojim krilima i obaspe ovim sitnim žutim kuglicama?

Podij za nastupe, tj. slavljenja. 

Raspela im naprosto ne idu. Tako je to, valjda, kad izgubiš vjeru, a želiš ostati biskup ili monsinjor.

S ovom slikom prelazimo na ljepše stvari, vjerujem da ste jedva dočekali. Ova vanjska struktura nije lijepa, ali ona zakriva originalnu kapelicu izgrađenu na mjestu pet od šest Gospinih ukazanja Luciji, Franji i Jacinti. Samo se ukazanje u kolovozu 1917. dogodilo na drugom mjestu koje ćemo vidjeti kasnije.

Približavamo se toj kapelici (br. 1 na karti), ali prije toga zaustavimo se nakratko kod kipa Presvetog Srca Isusova (br. 6) ispod kojeg se nalazi nekoliko česmi gdje se možete napojiti čudotvornom vodom.

Kod kapelice se održava većina misa, a i sami prepoznajete na kojem je jeziku ova. Kao što vidite, postoje dvije ograde, tj. zidića. U principu ih prelaze samo oni koji idu služiti misu (i gospođe koje idu čitati na misi), a u prostor između ograda možete ući izvan vremena misa i drugih obreda ako ćete na koljenima obilaziti kapelicu. 

Originalna kapelica obnovljena 1922. jer su je te godine masoni koji su tada vladali Portugalom bombama digli u zrak. 

Ondje je Presveto, vidjeli bi crvenu lampu da su vrata malo više odškrinuta. Unutra ulaze samo čuvari, a izgleda da im sada služi kao sakristija s kaležima i misalima. Sakristija za svećenike je izvan ovog prostora. 

Na samom mjestu ukazanja nalazi se lijepi kip Gospe Fatimske.

Ovo je česmina, jedna vrsta primorskog hrasta, pod kojom su pastirići i prvi hodočasnici moleći krunicu očekivali Gospin dolazak. I Majka Božja se kod ukazanja pojavila iznad česmine, ali malog grmića, a ne ovakvog stabla.

Vidioci na mjestu ukazanja 1917. godine.

U blizini kapelice je prostor gdje se mogu zapaliti svijeće. Svijeće možete nabaviti nedaleko od ovog mjesta sami se posluživši brojem i veličinom koje želite, a novce samo ubacite u ondje dostupne škrabice.

Pored je i mjesto gdje se ostavljaju zavjetne voštane figure. U trgovini uz rub svetišta mogu se nabaviti voštani modeli ruku, nogu, bubrega, srca i svih ostalih organa za koje želite zahvaliti Gospi na pomoći kod ozdravljenja.

Kada sam ja prolazio, ondje su se nalazile samo figure djece koje su, pretpostavljam, ostavili zahvalni roditelji kojima je Gospin zagovor izmolio rađanje ili ozdravljenje potomstva.

Kad preko dana bude malo više ljudi, često se brojne svijeće stope i zapale, pa nastaju prizori koji prizivaju u pamet slike pakla. Djeci je Gospa kod trećeg ukazanja 13. srpnja pokazala zastrašujuću viziju pakla, pa je ova nenamjerna posljedica paljenja svijeća zapravo vrlo prigodna.

Budući da je prostor gdje se kupuju svijeće prije ovoga mjesta gdje se pale, novi posjetitelji prvo kupe svijeće, a tek onda dođu i vide da  ih zbog požara u ovim metalnim sanducima nemaju gdje zapaliti. Sasvim logično, oni onda bace svijeće koje su donijeli u taj oganj i tako ga još malo pojačaju.

Pretpostavljam da nitko ipak ne baca u takav oganj zavjetne voštane figure (to bi sličilo vradžbinama, a ne zahvali), nego se one kasnije pretope za nove svijeće.

Na rasporedu koji se objavljuje svaku večer je popis misa i drugih događanja idućeg dana. Ima misa na raznim jezicima, ali ne i na latinskom. Pitao sam u informacijskom centru, a gospodin koji ondje radi je pristojno provjerio te rekao da tradicionalnih misa u Fatimi nema. Kao što ćete vidjeti, to nije istina, ali je razumljivo da je on tako rekao.

Primjetite koji križ su stavili na službenu krunicu fatimskog svetišta, to je način na koji se takvo "demonsko sjeme" može rasijati po svijetu.

Većina vjerničkih grupa pjeva tijekom misa neke marijanske pjesme na svom jeziku. Vjerojatno najblesaviji izbor pjesme je onaj koji sam začuo vraćajući se prema svome smještaju jedan dan. Danski svećenik je na kraju mise, udaljen par metara od mjesta gdje se Gospa ukazala zapjevao Kumbaya. Koliko vjerski tup moraš biti da ti takvo nešto padne na pamet?

Na više mjesta može se naći za Iberski poluotok specifična i poznata vrsta ukrašavanja, azulejos. Tako je ovdje jedan prizor koji, predmnijevam, prikazuje duše u čistilištu i fatimske pastire kako mole za njih.

Nekoliko pogleda na esplanadu. Ovdje se svake večeri u pol deset održava procesija sa svijećema. Sudjelovao sam u njoj par puta, no nisam je slikao jer mračne i zamućene fotografije ne bi dobro reprezentirale događanja, a i idu mi na živce ljudi kojima je u tim situacijama najvažnije nabiti mobitel pred facu i snimati što se događa. Što će to oni tako posebno slikati čega nema već na milijune komada po internetu i da li će čak i oni sami gledati te video snimke kad se vrate doma? Zar im nije bolje, ako već nisu vjernici pa da se mole i pjevaju, uživati u "atmosferi"?

Na početku te večernje službe, najprije se kod kapelice moli pet desetki krunice na različitim jezicima. Jedan dan je i neki ustrašeni hrvatski par predvodio pola desetke. Nazočni vjernici odgovaraju na svojim jezicima što često stvara kakofoniju. Lijepo je da se barem Gloria Patri pjeva na latinskom, ali zaista ne vidim u čemu bi bio problem da se i ostatak krunice tako moli. Očenaš, zdravomariju i slavaocu bi svaki katolik trebao znati na latinskom, a ako i ne zna, krunica ima jednu intrinzičnu pogodnost - ponavljanja, tako da će brzo naučiti. Poslije toga kreće procesija u smjeru kazaljke na satu. Nemojte se zabuniti pa pojuriti odmah za svjetlećim križem (bez korpusa), nakon par minuta doći će Gospin kip (ne onaj koji je trajno kraj kapelice, nego drugi na nosilima) i najbolje je uključiti se poslije njega u procesiju tako da idete za Marijom. U procesiji se pjeva fatimska pjesma, većina strofa na portugalskom uz varijacije na jezicima prisutnih hodočasnika. Koliko god ja bio, barem naizvan, neemotivan čovjek, ipak je dirljivo pjevati pripjev "Ave, ave, ave Maria!" hodajući za Marijinim kipom podignute svijeće. Usto se izmoli i nekoliko zdravomarija na latinskom: za grešnike, za papu itd. Po povratku do kapelice se još otpjeva Salve Regina i primi blagoslov.

Nemojte bacati blagoslovljene svijeće kao što većina hodočasnika nažalost čini, možete izvaditi svijeću iz zaštitne čašice i zapaliti je na prostoru za svijeće koji ste prije vidjeli.

Na zadnjoj fotografiji vidite jednu bijelu crtu koja vodi od nove bazilike do kapelice. To je kamenom popločani put po kojemu hodočasnici koji vrše zavjet ili posebno žarko žele nešto isprositi idu na koljenima. Naravno, pokora se može pojačati tako da izaberu doba dana kada će ju vršiti. U dva popodne nisam nikoga vidio.

Možda ćete reći da sam zločest, ali neobično mi je, čak kontradiktorno, bilo vidjeti da netko puže noseći štitnike za koljena, a još više vidjeti na koljenima žene u kratkim hlačama s majicama na bretele. Općenito, doći pred Gospu Fatimsku otkrivenih ramena i koljena, ženske noseći hlače, dok znamo da je Gospa Jacinti izričito rekla "Bit će uvedeni određeni modni stilovi koji će jako vrijeđati Našeg Gospodina. Oni koji služe Bogu ne smiju slijediti tu modu." Ja ću prvi priznati da sam licemjeran u svakodnevnom kršćanskom životu, pa ipak smatram kako zahtjev da se osoba pokrije kad dolazi na takvo sveto mjesto nije ni pretjeran ni težak.

U natkrivenom prostoru uz staru baziliku koja je izgrađena od 1928. do 1953. nalazi se križni put. Taj trijem vam može zgodno poslužiti ako je vani kiša, prejako sunce ili naprosto nemate dovoljno vremena za otići do križnog puta u prirodi koji ću kasnije pokazati.

Čini mi se da bi moglo biti korisno za one čitatelje koji nisu posebno upućeni u događanja vezana uz fatimska ukazanja, donijeti kratki izvadak iz kronologije, pa ću to učiniti na ovom mjestu:

28.3.1907. - Lucia de Jesus Rosa dos Santos rođena je u Aljustrelu.

11.6.1908. - Francisco Marto rođen je u Aljustrelu.

11.3.1910. - Jacinta Marto rođena je u Aljustrelu.

proljeće - jesen 1916. - Lucija, Franjo i Jacinta primaju tri ukazanja, prvo i treće na pašnjaku Chousi Velhi, a drugo blizu zdenca Arneiro, ugledali su Anđela mira i Portugala. On ih uči nekoliko molitvi i pričešćuje Luciju hostijom, a njezinim rođacima daje piti iz kaleža.

13.5.1917. - Prvo Gospino ukazanje u Cova da Iriji, u kojem je zatražila da se vraćaju na to mjesto kroz idućih šest mjeseci.
13.6.1917. - Drugo ukazanje, u kojemu pastiri vide Bezgrješno Srce Marijino okrunjeno trnjem.
13.7.1917. - Treće ukazanje, u kojem su im objavljena tri dijela tajne: prva dva dijela bila su objavljena za javnost 1942., a treći (vjerojatno nepotpuno) 2000.
13.8.1917. - Troje djece stavljaju u zatvor po odredbi načelnika Vile Nove de Ourema. Dolaze kući 15. kolovoza.
19.8.1917. - Četvrto ukazanje. Na polju Valinhos Gospa obećava vidiocima da će u listopadu učiniti čudo.
13.9.1917. - Peto ukazanje, u kojem Gospa traži da se nastavi moliti krunica da se izmoli svršetak rata.
13.10.1917. - Šesto ukazanje, u kojemu su pastiri vidjeli Svetu obitelj. Veličanstveno znamenje, "Čudo Sunca" ili "ples Sunca".

4.4.1919. - Franjina smrt u Aljustrelu od epidemije španjolske gripe.

20.2.1920. - Jacinta umire u Lisabonu od epidemije španjolske gripe.

13.6.1929. - Između 23 sata i pola noći, dok je bila u kapeli na pobožnosti svete ure, Gospa se ukazuje Luciji tražeći "posvetu Rusije Bezgrješnom Srcu".

13.10.1930. - Biskup Correia da Silva svojim pastirskim pismom ustvrđuje da su viđenja trojice pastira vjerodostojna i službeno dopušta vjerničko čašćenje Gospe Fatimske.

13.5.2000. - Ivan Pavao II. u Fatimi beatificira Franju i Jacintu Marto.

13.2.2005. - Lucija umire u dobi od 97 godina.

13.5.2017. - Papa Franjo kanonizira u Fatimi Franju i Jacintu Marto.

Dlan Gospinog kipa je pocrnio. Neki kažu da ta uzdignuta ruka predstavlja Majčin zagovor kojim zadržava Božji gnjev koji se treba sručiti na grešnike. Neki drugi bi takvu interpretaciju vjerojatno s konsternacijom odbili.

Uz sjevernu stranu bazilike nalazi se dovoljno prostora gdje možete odahnuti na klupicama u hladu stabala.

Uđimo u stariju baziliku posvećenu Gospi od Ružarija. Njezin umjetnički stil nije mi posebno drag, ali je ipak neizmjerno, neizmjerno ljepša od nove bazilike.

Na kutovima su četiri kipa apostola ružarija i štovatelja Bezgrešnog Srca Marijina: sv. Antuna Marije Clareta, sv. Dominika, sv. Ivana Eudesa i sv. Stjepana kralja.

Slika na glavnom oltaru iz 1966. definitivno nije vrijedna spomena ili pobožnosti.

Ima lijepih vitraja...

...ali i ovih modernih budalaština.

S obje strane glavne lađe je po šest kapelica. U njima su oltari s reljefnim prikazima otajstava krunice. Zajedno s Krunjenjem Blažene Djevice u polukupoli iznad prezbiterija, prikazano je svih petnaest otajstava.

Grobovi Jacinte i Lucije su u prvoj kapeli lijevo od glavnog oltara, a Franjin grob je njima nasuprot s desne strane bazilike.

Budući da se u kapele ne može ući zbog oltarne ograde, morat ćete se malo više nagnuti ako želite položiti vrećicu s nabožnim predmetima na Jacintin grob (dakako, dok nema čuvara u blizini). Franjin grob je ipak malo predaleko za takve akrobacije.

Oltare koji su bili u tim kapelicama gdje su sada grobovi su modernisti naprosto otpilili i stavili ove mramorne ploče s natpisima.

Pogled prema mjestu ukazanja sa stepenica ispred starije bazilike.

Otac nosi Jacintu, fotografija uslikana na dan čuda Sunca.

Lucija piše o odlasku u Cova da Iriju toga dana:

Brojne su se osobe, čak i otmjene gospođe i gospoda, gurali među mnoštvom koje se tiskalo oko nas, dolazili su i bacali se na koljena pred nama i molili nas da iznesemo Gospi njihove potrebe. Drugi, koji nam nisu uspjeli prići, izdaleka su vikali: "Za ljubav Božju, zamolite Gospu da ozdravi moga sina, koji jadnik hramlje!" Netko drugi: "Neka ozdravi moga sina koji je slijep!" Drugi opet: "Mojega jer je gluh!"; "Neka vrati kući moga muža!"; "Neka vrati moga sina koji je u ratu!"; "Neka obrati jednoga grješnika!"; "Neka mi podari zdravlje, imam tuberkulozu!"... Tu se pokazala sva bijeda sirotog čovječanstva; neki su čak vikali odozgor, iz krošanja stabala i sa zidova na koje su se penjali da nas vide kako prolazimo. Jednima smo odgovarali potvrdno, drugima stiskali ruke pomažući im da ustanu sa zemlje, i tako smo išli naprijed sasvim polako, uz pomoć nekolicine muškaraca koji su nam krčili put kroz mnoštvo.

Časne u habitu boje sladoleda od punča. Kad je vruće, prirodno je pomisliti na sladoled.

U subotnje jutro krenuo sam prema župnoj crkvi gdje su pastirići i njihovi roditelji slušali misu. To mjesto je izvan gornje karte, cestom koja ide od desnog kružnog toka. 

Došao sam do crkve oko 10 sati, sunce je nesmiljeno pržilo.

Unutrašnjost nije posebno interesantna, očito je "renovirana" od doba kada su se ondje dolazili moliti vidioci. 

Krstionica gdje je kršteno svo troje pastira.

Kopije stranica iz knjige krštenih.

Ovako izgleda normalna krstionica (osim poklopca koji ne bi trebao biti od stakla). S jedne strane se nalazi krsna voda blagoslovljena o Uskrsu. S druge strane je dio u koji otječe voda s glave krštenika.

Današnji izgled svetišta crkve očito je znatno drugačiji od izvornog.

Oltar duša u čistilištu.

Oltar s kipom Gospe od Ružarija. Ovdje je Lucija nakon prve ispovijedi vidjela kako joj se Gospa nasmiješila.

Svetohranište je izvorno, u vrijeme ukazanja je bilo kod ulaza u crkvu koja se obnavljala.

Jacinta se znala penjati uz ovu propovjedaonicu kako bi u skrovitosti molila.

Pastirići pred župnom crkvom 13. srpnja 1917.

Župni dvor gdje je djecu ispitivao župnik nakon prvih ukazanja.

Lucijina majka bila je nemilosrdna, korila ju je, pa čak i udarala, u želji da Lucija kaže kako je lagala. Vidjelica piše o odlasku župniku:

Za vrijeme mise prikazala sam Bogu svoje trpljenje. Zatim sam, prateći svoju majku, prešla preko dvorišta i uspela se stubama do župnog dvora. Na prvim stepenicama majka se okrenula i rekla mi: "Nemoj me više mučiti. Sada priznaj župniku da si lagala, tako da on u nedjelju može reći na misi da je sve to bila laž i tako svemu zauvijek stati na kraj. Zar ovo ima smisla? Svi oni ljudi što trče tamo u Cova da Iriju da bi molili pred česminom!"

Jacintini i Franjini roditelji su bili puno blaži i nisu dopuštali da itko na njih diže ruku.

Ovo je nešto kao civilna župa, odnosno mjesna zajednica za ovo područje.

Groblje preko puta župne crkve gdje su do pedesetih godina prošlog stoljeća bili pokopani Franjo i Jacinta.

Ima zanimljivih grobova, poput ovog Amerikanca kojemu je nadimak izgleda bio Jacinta Bob.

Brojne redovničke zajednice koje djeluju u Fatimi imaju ondje grobna mjesta.

Ima i dosta grobova s prezimenima dos Santos i Marto.

Uvijek je dobro sjetiti se:

Pošao sam odande do sela gdje su vidioci živjeli.

Ulaskom u mjesto naišao sam na zid pred kojim je nastala poznata fotografija djece.

Više kuća u tom mjestašcu vezano je uz pastiriće, npr. Lucijina kuća, kuća Franje i Jacinte, kuća njihovih roditelja, kuća tetkine strine po majčinoj strani i slično. Na brojnim zidovima nalaze se fotografije rodbine vidjelaca i tumačenja na više jezika tko je gdje živio i što je koristio.  Plaća se ulaz samo u jednu kuću koja je pretvorena u etnografski muzej, a i to samo euro ili dva. U sva mjesta povezana uz troje djece možete ući besplatno.

Najprije kuća u kojoj su živjeli Franjini i Jacintini roditelji nakon 1930.

Soba i krevet u kojemu je 1956. umrla Franjina i Jacintina majka. Na zidu je fotografija nje i njihova oca uslikana pet godina ranije. Oboje su umrli s oko 80 godina.

Krevet, ali ne i soba u kojemu je umro Franjo 1919. godine. Jacinta je umrla u lisabonskoj bolnici iduće godine, sama bez rodbine i prijatelja, kako joj je Gospa i nagovijestila.

Neki izlošci su me podsjetili da već duže vremena nisam jeo tačke s pekmezom.

Časne koje smo prije vidjeli navalile su u kuću u kojoj su rođeni i živjeli Franjo i Jacinta.

I ja ću za njima čim se ovaj autobus provuče da prijeđem cestu.

Ovo je pak soba u kojoj je Franjo umro. Da, premjestili su krevet u kuću koju smo prvu vidjeli.

Subota prijepodne baš i nije najbolji dan ako želite razgledati ovo mjesto u miru. Ali ja sam navratio i dva puta navečer kada su kuće bile zatvorene i na ulicama nije bilo nikoga osim par mještana.

Ovo je spomenuti etnografski muzej. Kao i ostale sačuvane nastambe, najjači dojam koji ostavlja je običnosti. Iz onih nekoliko primjera koje sam do sada vidio po svijetu, kuće svetaca ne razlikuju se od kuća prosječnih ljudi po pokućstvu.

Evo nas i pred Lucijinim domom (br. 18 na karti koju ste već vjerojatno zaboravili).

Gužva se malo raščistila.

I ovdje ćete, kako je i red, moći upoznati familiju. 

Soba Lucijinih sestara.

Soba gdje su Lucija i jedna njezina sestra spavale.

Roditeljska spavaća soba, ovdje su se rodili Lucija i njezini braća i sestre.

Dvorište Lucijine kuće bilo je te subote potpuno zakrčeno turistima, pa ga nisam ni primjetio, ali idućeg dana navečer navratio sam i od živih bića naišao samo na ovu jadnu ovcu.

Kratki put kroz vrt vodi do mjesta drugog anđelova ukazanja u ljeto 1916. kod zdenca koji se zove Arneiro. Ondje su djeca čula anđela koji ih je opomenuo: "Što radite? Molite puno molite! Srce Isusovo i Marijino imaju s vama planove milosrđa. Neprestano prinosite molitve i žrtve Svevišnjemu!" Lucija ga je upitala na koji način mogu prinositi žrtve, a anđeo je odgovorio: "Od svega što možete prinosite žrtve Bogu kao zadovoljštinu za grijehe koji ga vrijeđaju te kao prošnju za obraćenje grješnika." Zapravo, Franjo nije čuo ni anđela ni kasnije Gospu, nego ih je samo vidio, a djevojčice bi mu poslije prenijele što su rekli. 

U kući preko puta zatekao sam Lucijinu najmlađu sestru.

Ok, vjerojatno joj nije sestra, ali mogla bi biti. 

Napuštamo Aljustrel i dolazimo do puta kojim su djeca išla s ovcama od svojih kuća do polja gdje im se Gospa ukazala. Tim putom (v. donji desni kut mape) se obično ide u obratnom smjeru jer tako idu postaje križnog puta, pa sam malo prerasporedio poredak fotografija. 

Kao što spomenuh u subotu oko 11 sati je bila gužva, ali to je ionako loše vrijeme u ovo doba godine za bilo što obilaziti. Puno je bolje prošetati se tim putem ujutro ili navečer kad je ugodnija temperatura i srest ćete znatno manje ljudi.

Križni put su u šezdesetima darovali mađarski iseljenici sa zapada, pretpostavljam kao molitvu Gospi da padne bezbožni komunizam u njihovoj domovini.

U devedesetima je dodana i 15. postaja kako to već moderni ljudi običavaju.

Na kraju puta je proširenje i lijepa kalvarija. Dolje je kapela u kojoj se čuva Presveto, a obično je zaključana.

Pogled s vrha kalvarije na baziliku.

Uz križni put naći ćete na mjestu gdje se staza račva prema Aljustrelu ovaj Gospin kip na polju koje se zove Valinhos. Ondje se Gospa ukazala djeci 19. kolovoza 1917. nakon psihičke torture koju su proživjeli u zatvoru između 13. i 15. kolovoza.

Inače, djeca su uzela vrlo ozbiljno k srcu anđelove i Gospine upute o potrebi žrtve i mrtvljenja te su neobično brzo napredovali u njihovu shvaćanju i primjeni. Svoju su hranu i vodu dijelili siromašnoj djeci, a oni su gladovali i žeđali Isusu za ljubav i za obraćenje grešnika. Našavši neko uže uz put, sami su ga podijelili među sobom i nosili ispod odjeće otkrivši ono što bi mi zvali cilicij. Jacinta se nekoliko puta rasplakala zbog boli koju joj je uže uzrokovalo, a kad joj je Lucija savjetovala da ga skine, odgovorila je: "Ne! Želim prinijeti ovu žrtvu Gospodinu kao zadovoljštinu i za obraćenje grešnika." Dvadesetak dana su ga nosili dok im, za vrijeme ukazanja u rujnu, Gospa nije blago rekla: "Bog je zadovoljan vašim žrtvama, ali ne želi da spavate s užetom, nosite ga samo danju".

Ipak, posebno su dirljivi opisi dva dana tamnovanja kako ih je zapisala Lucija.

Jacinti je najteže pao rastanak od roditelja. Suze su joj klizile niz obraze dok je govorila: "Ni tvoji ni moji roditelji nisu nas došli vidjeti! Uopće im nije stalo do nas!" "Ne plači", rekao joj je Franjo, "prikažimo to Isusu, za grješnike". Zatim je, uzdižući oči i ruke prema nebu, izmolio molitvu prikazanja: "O moj Isuse! To je tebi za ljubav i za obraćenje grješnika". Jacinta je dodala: "I za Svetog Oca i kao naknada za uvrede koje se nanose Bezgrješnom Srcu Marijinu". 

Nedaleko od desete postaje križnog puta staza se račva (sve je dobro označeno) i jedan krak nakon pedesetak metara završava na ovom mjestu.

Tu se anđeo ukazao djeci prvi i treći put, naučio ih neke molitve i pričestio ih.

Vraćamo se nazad u grad.

Ovo je desni, odnosno jugoistočni kružni tok.

Ulica koja spaja dva kružna toka je očito nedavno obnovljena. Na njoj ima pokoja fontana i dosta stabala tako da se može sjesti na klupu u hlad. Ondje ćete naći i praktične stvari poput autobusnog kolodvora, supermarketa i pošte koja je već skoro na samom lijevom kružnom toku. Iznenadilo me da uopće nisam našao pekarnicu. Ima nekih mjesta gdje možete popiti kavu i pojesti kroasan ili nešto slično. Ali nema klasičnih pekarnica na kakve smo mi navikli. I sami lokalci, koliko sam vidio, kruh kupuju u supermarketu.

Na sljedećoj skulpturi postavljenoj povodom nedavnog posjeta pape Franje Fatimi jasno mi je "srce", jasan mi je križ, pa čak i stablo. Ali što predstavlja ovaj horizontalni čovjek koji hoda prema dolje, to ne kužim. Možda je to Silver Surfer koji dolazi pred svojim gospodarom Franjom?

Ima i turistički vlakić za one koji vole takvu zabavu. 

Autobusni kolodvor.

Našao sam na ovoj stranici da samo Bratstvo sv. Pija X. u Fatimi služi tradicionalne mise i to nedjeljom u 18 sati. 

Do tamo ima desetak minuta pješke od centra, a na putu ćete vidjeti mnoge redovničke kuće. Vjerujem da bi s ovima bio i papa Franjo zadovoljan. 

Ako vam i promakne ploča s natpisom ulice...

... sigurno ćete primjetiti ovaj kip. Na tom križanju trebate skrenuti, naravno desno.

Naići na ulicu Božanske providnosti je uvijek dobar znak kad nešto tražite.

Evo nas kod FSSPX-ove kapelice.

Prema rasporedu na ulazu sam vidio da su proteklog tjedna imali mise valjda svaki dan. No, prije propovijedi je svećenik najavio da će idućeg tjedna misa biti samo jedan dan. Pretpostavljam da raspored ovisi o raspoloživosti svećenika, ali ova misa nedjeljom navečer je fiksna.

Kod ulaza se možete poslužiti dvojezičnim misalčićem na jeziku po izboru.

Kapelica je mala, ali ugodno i lijepo uređena. Na misi je bilo lokalnih ljudi, Amerikanaca, jedna francuska obitelj, neke gospođe s dalekog istoka itd. Budući da su i tog jutra imali misu, i to pjevanu s izvanjskom proslavom Tijelova, večernja misa je bila tiha. Nažalost, puk sve odgovara što glasnije može, ali što je tu je, tako je i u drugim mjestima na zapadu. Premda je misni obrazac bio od 2. nedjelja po Duhovima, pater je u propovijedi pričao o Euharistiji s obzirom na spomenutu blizinu svetkovine Tijelova.

Nakon mise zamolio sam patera koji je prije spomenutim (korejskim?) ženama i meni blagoslovio krunice. Prolazio sam toga dana prije podne preko esplanade fatimskog svetišta i to baš pred kraj novus ordo mise koju je predvodio neki biskup tako da sam zastao kad je blagoslivljao ljude i predmete na kraju mise (Sit nomen Domini benedictum etc.). Ipak, sigurno je sigurno, a usto, krunice se iz starog obrednika blagoslivljaju po posebnom obrascu.

U utorak sam se vraćao iz Fatime za Lisabon, pa sam došao dvadesetak minuta prije 11 sati kada mi je kretao autobus. Na stanici su neki ljudi dijelili nekakve knjižice, a za takve stvari obično kažem "ne" brže nego što to učini novus ordo svećenik kada ga upitate bi li htio služiti tradicionalnu misu. 

No pogledao sam malo bolje i primjetio na čovjeku koji mi je bio okrenut leđima tregere koje sam prepoznao sa SSPX-ove mise, vidi gore. Zapodjenuo sam razgovor s tim gospodinom, za kojeg sam još na nedjeljnoj misi ustvrdio da je Amerikanac i prije nego je zaustio "ad Deum qui laetificat juventutem meam". On i jedna djevojka Portugalka dijelili su brošuru s člankom Johna Vennarija A World View Based on Fatima te jedan poprilično detaljan ispit savjesti (nešto slično ovome). Rekli su mi da te brošure (dostupne na portugalskom i engleskom) dijele na prostoru autobusnog kolodvora jer im je vlasnik dopustio, na ulici bi imali problema s policijom. Amerikanac mi je rekao da i franjevke od Bezgrješne imaju u Fatimi tradicionalnu misu svako jutro, toga jutra je bila u 7 sati. Misa se ne oglašava i služi se u vrlo maloj kapelici, usporedio ju je veličinom s ormarom. Tako da ako putujete u Fatimu i želite slušati staru misu, nađite preko dana jednog bradatog Amerikanca koji dijeli letke na autobusnom kolodvoru i on će vam objasniti kamo i kada trebate ići. 

Po dolasku u Lisabon, nakon ostavljanja stvari u sobi gdje sam bio smješten, zaputio sam se u centar. Budući da je bila osmina blagdana sv. Antuna, na popisu stvari koje sam želio vidjeti bila je samo rodna kuća sv. Antuna Padovanskog, odnosno Lisabonskog. 

U prvoj crkvi na koju sam naišao samo par metara od izlaza iz metroa bilo je euharistijsko klanjanje.

Nisam se baš spremio za razgledavanje Lisabona, pa sam nasumce odabirao ulice kojima bih mogao ići u generalnom smjeru katedrale.

Evo nas ispred katedrale. Ako ste na poziciji da uslikate ovakvu fotografiju...

...onda vam je s lijeve strane crkva izgrađena na mjestu kuće sv. Antuna.

Iz crkve se ulazi u sakristiju.

A iz sakristije stepenicama...

...stiže do kripte, gdje se po predaji rodio sv. Antun.

Možete se pomoliti pred njegovim relikvijama, iako je nama Hrvatima vjerojatno Padova puno dostupnija, a ondje leže veći komadi relikvija svetca svega svijeta.

Posjetio sam i katedralu i zaključio da je dostojno sjedište patrijarha. Nisam plaćao ulaz u klaustar i riznicu, pa vam donosim samo ovu krstionicu iz katedrale.

U tom trenutku bio sam već umoran i pregladnio, ali na zagovor sv. Antuna par koraka dalje naišao sam na fini i jeftini restoran.

Kad sam se već najeo i odmorio, odlučih nastaviti uzbrdo do tvrđave sv. Jurja. Ulaz se plaća desetak eura, ali pretpostavljao sam da je dobar pogled na grad, kao što i jest.

Nažalost, jedina stvar koja mi se učinila baš zanimljiva, camera obscura, zatvorila se par minuta prije nego sam dojurio do nje. Slobodno napišite u komentarima kako vam je posjet toj atrakciji bio vrhunac putovanja po Lisabonu ili čak Portugalu.

Nakon spuštanja s brda gdje se nalazi tvrđava, bio sam već umoran i željan vratiti se što prije u svoju sobu, ali tražeći ulaz u metro, nabasao sam na ovu crkvu sv. Dominika. Nju je 1959. uništio požar, a samo je djelomično restaurirana, pa je vjerujem zbog te svoje posebnosti i zanimljiva turistima.

Idućeg dana uslijedio je povratak kući u realnost svakodnevnih briga i obaveza. Utješne su Lucijine riječi iz pisma 1942. godine:

Evo pokore koju dobri Bog sada traži: žrtva koju svatko treba sebi nametnuti da živi pravednim životom u opsluživanju njegova zakona. On želi da se taj put jasno pokaže dušama zato što mnogi, svodeći značenje riječi 'pokora' na veliko odricanje, a ne osjećajući se dostatno snažnima niti velikodušnima da se u to upuste, postaju malodušni i prepuštaju se životu u mlakosti i grijehu. Naš mi je Gospodin rekao: "Za svakog pojedinca žrtvovati se znači vršiti vlastite dužnosti i opsluživati moj zakon: to je pokora koju sada zahtijevam i tražim".

Pozdrav čitateljima bloga s ovog otoka.

Na putovanju me pratila vrlo dobra knjiga Fatima - cijela istina koju je napisao Saverio Gaeta. Treba čestitati Verbumu što je tako brzo preveo ovu lijepu knjigu, ali uz cijenu od 100 kuna mogli su upotrijebiti i nešto kvalitetniji papir za tisak.

Gospo Fatimska, moli za nas!

Sveti Franjo i Jacinta, molite za nas!