petak, 1. prosinca 2017.

Iz spisa sv. Augustina


Uz ovaj tekst koji sam primio, isključit ću komentare. Aurelije Augustin je svetac i crkveni naučitelj, nema potrebe da mi dodajemo svojih riječi. Ostavit ću ipak vapaj iz rekvijemske mise služene za pokojnika koji je neizmjerno zadužio našu domovinu.
Dómine Iesu Christe, Rex glóriae, líbera ánimas ómnium fidélium defunctórum de poenis inférni et de profúndo lacu: líbera eas de ore leónis, ne absórbeat eas tártarus, ne cadant in obscúrum: sed sígnifer sanctus Míchaël repraeséntet eas in lucem sanctam: Quam olim Abrahae promisísti, et sémini eius.

Gospodine Isuse Kriste, kralju slave, izbavi duše svih vjernih mrtvih od paklenih kazni i iz dubokoga bezdna; izbavi ih od usta lava da ih ne proždre pakao, da ne upadnu u tamu, nego da ih zastavonoša sveti Mihovil povede u svetu svjetlost koju si nekoć obećao Abrahamu i njegovu potomstvu.

***

Iz 17., 18., 19., 22., 23. i 26. poglavlja 1. knjige sv. Aurelija Augustina 
"O državi Božjoj" (izd. KS, 1995., prev. Tomislav Ladan)


Onim ženama [posvećenim djevicama] koje se ubijaju, samo kako ne bi pretrpjele štogod takvo [silovanje], tko bi imao srca da im ne oprosti? Onima opet što se ne htjedoše ubiti (kako ne bi vlastitim nedjelom izbjegavale tuđi zločin), ako tkogod zamjeri, neće izbjeći krivnji zbog nerazboritosti. Ako, naime, nije dopušteno privatnom vlašću ubiti ni onoga koji jest kriv (i nijedan zakon ne dopušta takvo ubijanje), onda je zaista tko sebe ubije čovjekoubojica, i toliko je krivlji što se ubio koliko bješe nedužniji u uzroku zbog kojeg mišljaše da se mora ubiti... Naime, kad se Juda ubio, on je ubio zločinca, pa ipak je ovaj život završio ne samo kao krivac za Kristovu smrt nego i za vlastitu, jer iako je poginuo od svojeg zločina, dodade mu i drugi. A zašto da čovjek koji nikakvo zlo nije počinio, sebi zlo nanese te ubijajući sebe sama ubije nedužna čovjeka, kako ne bi pretrpio zlo od drugoga, pa sam na sebi počini vlastiti grijeh, samo da mu se ne počini tuđi?!...

Zbog toga, ona žena što je bez ikakva svojeg pristanka silovana i podvrgnuta tuđem grijehu nema se zbog čega kažnjavati dobrovoljnom smrću; a još manje prije nego se to zbilo!... Ako nema njezine nećudorednosti u tome što je protiv svoje volje oskvrnuta, onda nema ni pravednosti u tome što je kažnjena takva ćudoredna. Obraćam se vama, zakonima i sucima rimskim! Jer vi ne dadoste pogubiti bez suda ni one koji su krivi, pošto zločini bijahu počinjeni. Ako bi, dakle, tkogod pred vaše sudište iznio ovaj zločin, pa vam pokazao kako je ta žena (koja ne samo što nije ništa počinila nego je ćudoredna i nedužna) ipak pogubljena, zar vi ne biste primjerenom strogošću kaznili onoga koji je to počinio? A to je počinila upravo ta Lukrecija; i ona, tako silno hvaljena Lukrecija, oduzela je život nedužnoj, ćudorednoj, silovanoj Lukreciji! Izrecite presudu! Ako pak toga ne možete učiniti, jer vam nije nazočna ona koju biste trebali kazniti, zašto onda tolikom hvalom hvalite ubojicu jedne nedužne i ćudoredne žene?... Jer to što se ona ubila, budući da je pretrpjela preljub, iako sama nije preljubnica, ne pokazuje njezinu ljubav prema ćudorednoj čistoći, nego slaboću zbog srama. Ona se, naime, sramila one tuđe gnusobe što je počinjena na njoj, iako ne i s njom, te budući da bijaše Rimljanka, odviše pohlepna za hvalama, pobojala se kako će se o njoj misliti, bude li i dalje živjela, da je čak uživala u nasilju koje je pretrpjela dok je živjela. Pomislila je kako pred oči ljudima mora kao svjedoka svojega uma iznijeti tu kaznu, kad već pred njih nije mogla izvesti samu svoju savjest. Pocrvenjela je od srama da će se povjerovati kako je suučesnica opačine koju joj je drugi nanio, ako bi to naprosto otrpjela.

Takvo što nisu učinile kršćanske žene koje su slično pretrpjele i još su na životu; niti su na sebi samima osvećivale tuđi zločin, kako ne bi zlodjelima drugih dodale još i svoja, ako bi izvršile samoubojstvo pocrvenjevši od srama, jer neprijatelji iz požude prema njima bijahu ih oskvrnjivali. One u sebi imaju slavu ćudoredne čistoće, svjedočanstvo svoje savjesti; to imaju pred očima svojega Boga, i ništa im više ne treba; naime, da bi pravo postupile, ništa im više ne treba, kako ne bi odstupile od odredbe Božjeg zakona, počinivši zlo da bi izbjegle zlovolji ljudske sumnje...

Onima koji počiniše samoubojstvo možda se može diviti veličini duše, ali se ne može hvaliti razbor i mudrost. Razmisliš li pak o tome pomnije, nećeš zapravo ni veličinom duše nazvati ono kad tkogod podigne ruku na sebe ne mogavši podnijeti ili bilo koje tegobe ili pak tuđe grijehe. Prije će se u slaboći zateći onaj sam koji ne može podnijeti bilo tešku zatočenost svojeg tijela bilo glupo mnijenje gomile, dok s pravom onoga treba nazvati većim umom koji nevoljan život prije podnosi negoli izbjegava, te koji u svjetlosti i čistoći savjesti prezire sud ljudi, a osobito svjetine, koja je većinom uvijena u maglu pogrješke...

Osim Lukrecije... ne nalaze lako drugi slučaj na temelju kojega bi preporučivali sam čin, osim glasovitoga Katona, koji se ubio u Utici... O tome njegovu činu što bih ja mogao najbolje reći osim isto ono što i njegovi prijatelji, također učeni ljudi, koji su ga mudro odgovarali od toga, misleći kako je takav postupak prije plod slaba negoli snažna duha i ne pokazuje časnost kojom se izbjegava sramota, nego slabost da se podnese nesreća?...

Ovo kažemo, ovo tvrdimo, ovo svim sredstvima odobravamo: nitko sebe ne smije svojevoljno ubiti pod izgovorom bježanja od vremenitih nevolja, kako ne bi zapao u one koje su vječne; nitko toga ne smije učiniti zbog tuđih grijeha, kako time ne bi stekao onaj najteži vlastiti grijeh, dok hoće da ga onaj tuđi ne ukalja; nitko toga ne smije učiniti zbog vlastitih prošlih grijeha, zbog kojih mu još više treba ovaj život, kako bi se pokorom mogao izbaviti od njih; i nitko toga učiniti ne smije zbog želje za boljim životom, kojem se nada nakon smrti, jer bolji život nakon smrti ne prima one što su krivi za svoju smrt.

(usp. str. 535-540 ovdje)