Gostujući autor - Deset godina Summorum Pontificuma

Ne sumnjam da je svatko tko prati zbivanja na tradicionalnom krilu Crkve već i vidio i čuo što ga je zanimalo o proslavi 10. obljetnice stupanja na snagu Motu propria Summorum Pontificum pape Benedikta XVI., ali svejedno želim napisati nekoliko rečenica svojih dojmova iz Rima tih dana. Unaprijed se svima ispričavam što imam neki prastari Samsung mobitel koji ne valja ničemu, pa su fotografije takve kakve jesu, mutne i loše. Nisam niti profesionalni fotograf, shvatit ćete. Prijeđimo na stvar.

Petak, 15.09.2017.

Kad sam negdje u lipnju vidio raspored obilježavanja 10. obljetnice Summoruma, najprije sam se raspitao postoji li već nekakva organizacija hodočašća kod Hrvata katolika. Na moje veliko razočaranje, 'getoizirani Hrvati koji se nazivaju tradicionalni katolici' ne organiziraju nikakvo hodočašće u Rim. Dobro, „Tko putuje sam, putuje brže!“, govorio je Japanska Buba iz crtića o Eustahiju Brziću, ako se još tko toga crtića sjeća. I bi tako. Croatia airlines. Među putnicima dvije časne sestre. Jednu sam pitao: „Jelda ne može pasti avion ako je časna u njemu?'. Nasmijala se. Da ne opisujem koliko je žarka molitva pri uzlijetanju, a posebno kad zrakoplov gubi visinu. Stjuardese, upute za slučaj opasnosti i slijetanja na vodu, kolačić i Coca Cola, i eto mene i supruge časkom na Fiumicinu. Ništa taxi, ništa aerodromski prijevoz. Pretpostavljamo da je bus najjeftinija opcija. Smještaj u hotelčiću na deset minuta hoda od rimskog glavnog kolodvora, Roma Termini. Hotel nije izvana označen jer se nalazi na trećem katu jedne starije zgrade. Pristojno je uređen u starinskom stilu. U zgradi je onaj starinski lift s rešetkom. Mislio sam da takvi više niti ne postoje. Nakon početnog šoka s liftom, smještaj se pokazao dobrim u svakom pogledu.

Pitamo gdje u blizini ima neki dobar domaći restoran. Nakon jela nekih tjestenina idemo u šetnju, kud nas put odnese. Bez mape. Meni nije baš drago šetati po noći jer previše se ljudi sumnjiva izgleda vrti po ćoškovima, sve tamo od glavnoga kolodvora do hotela, a i šire. Radije bih čekao jutro, ali žena ko žena. I di će suza neg na oko – nakon pola sata zujanja nabasamo na Fontanu di Trevi. Negdje mi je u primozgu, ali nisam očekivao toliku i takvu ljepotu. Krcato ljudima koji pričaju, slikaju se, bacaju novčiće, prodaju, kupuju. Policija nešto ureduje. Ovdje, kao i svugdje po Rimu, osim valjda u crkvama, ne možeš se otarasiti napasnih trgovaca nosača za mobitele, marama, torbica, ljigavaca, zvrkova, kišobrana, kabanica, i čega sve ne. Da živim u Rimu, mislim da bi mi neprestano odgovaranje njima 'No, no!' predstavljalo ozbiljno psihičko opterećenje. Novčić nismo bacali. Ta nismo došli u Rim demonstrirati praznovjerje, a niti rasipati novac. ;-) Dvije ledene limunade u blizini Fontane di Trevi, u zbilja ništa posebno uređenoj slastičarnici – 18 eura. Ipak smo bacali novce.

Subota, 16.09.2017.

Nakon doručka u hotelu polako ćemo pješice prema Vatikanu, jer na klanjanje ne stignemo, a teško i u procesiju. Odlučio sam oba dana doručkovati i ne držati se starih propisa o pričesti. Ne mogu to izdržati u ovim uvjetima. Uputili smo se putem preko Četiri fontane, pa ćemo već vijugati i tražiti put uz pomoć mape. Prvi smo put u Rimu. Usput svraćamo i kupujemo vodu i sok, te dvodnevne karte (25 eura za nas dvoje) za bus. U dućanu nešto meni zanimljivo: cijene nisu na papiru nego na malim displejima. Doći će to i kod nas, dakako. Bauljajući tako ugledam kupolu svetog Petra i to me presječe. Ono kao kad vidite izvor vode u pustinji. Tamo, tamo… jee. Idemo u tom smjeru. Još sinoć sam vidio plakate na kojima je Padre Pio i razumio da su negdje u gradu izložene njegove relikvije. Sad 'slučajno' nabasamo na otvorenu crkvu u kojoj su izložene na štovanje njegove relikvije. Klečim pred njima i molim dok me suze svega nekontrolirano oblijevaju. Zapalim dvije svijeće i kupim još 4 sličice svetca, poslikam relikvije i okolne oltare (Josemaria Escriva, Terezija iz Kalkute) i idemo dalje. U jednoj ulici opazismo da ispred nas okomito prolazi procesija. Izvrsno. Uhvatimo ih i priključimo im se na mostu preko Tibera prema Anđeoskoj tvrđavi. Izgleda da smo se priključili na samom začelju. Nema veze. Žene s velovima (i bez njih), uredno odjeveni muškarci, tradicionalni pop koji predvodi pjesmu, do njega neki mladić u modroj pelerini nosi zvučnik. I polako, ali smo do prijelaza ceste prema Vatikanu. Tamo neki striček uređuje promet, zbog procesije očito, nervozni vozači trube i ljute se jer smo im poremetili nekakve planove, a ovaj striček na talijanskome nešto viče. Mogu razumjeti da nas požuruje riječima: 'Brže, brže, Isus vas čeka na drugoj strani!“. ☺ Bliži se vrijeme mise, a mi smo još u redovima i pjevamo dio „Ave Maria“ na neku lijepu melodiju koja se ponavlja i ne prestaje. Ulovim ja to i mogu reći da bih volio to moliti i sam u nedogled, ali sad dok ovo pišem nema šanse da se sjetim te melodije [TB:1,2]. Na ulasku treba proći rendgen kao na aerodromu. Skidaj sat, remen. Sporo ide. Nakon prolaska hitamo prema misi koja je sasvim u dnu bazilike. Stižemo s nešto minimalno zakašnjenja, ali se uspijemo bočno progurati sasvim naprijed ispred zbora, u ravnini s četvrtim redom klupa. Izvrsno, sve pred nosom. Burke, eto ga na 10 metara sjedi, ali mi stojimo. Dva sata za moje ravne tabane. Pročitali su pozdrave pape Franciska, ali što je mons. Pozzo prodika nisam razumio. Morat ću to pronaći naknadno. Ubilo me, satralo me fizički, ali duhu je dobro učinilo. Nakon pričesti suze same teku. Ne pamtim kad sam zadnji put uopće plakao, a dvaput u danu pred Isusom…

Nakon mise sms porukama pronađem tri Hrvata za koja sam znao da će tu biti, te zajedno odemo moliti na grobove sv. Ivana Pavla II. i sv. Pia X. Na izlazu iz bazilike natrapamo na Fr. Z. Tu i tamo znam škicnuti na njegov blog, ali ne bih znao kako izgleda. Eto, oni su znali. Svi se s njim slikamo, pojedinačno i zajedno. Mene pita jesam iz Chicaga. Aha, na mojoj majici piše 'Chicago'. Zamalo mu ne rekoh 'No, no, još gore…(i jedno manje mjesto odakle sam)', ali ne bi njemu to bila fora, pa mu rekoh da sam iz Hrvatske. Umor, umor, ručak što prije. Na putu do ručka (i opet biramo tjesteninu, kao da i nema ništa drugo tamo.) uspijem uletjeti u suvenirnicu i kupiti jednu lijepu krunicu. Umorni polako pješice prema hotelu na kratki odmor. Koga sam vraga kupovao dvodnevne karte? Nakon odmora, u obilazak Koloseja. Koristimo bus do Venecijanskog trga. Tu se popnemo i razgledamo to 'svetište' talijanske nacije. Monumentalno. Toliko je veliko i blještavo da ostavi dojam na čovjeka. Odlučim da ću malo pogledati u povijesne knjige kad uhvatim vremena. I tog njihovog cara, kralja, što li je. Neka velika nacija, a svaki rat samo se predavali. Nekaj mi tu ne štima, al dobro. Obiđemo malo Kolosej. Nema vremena ni volje za bilo što dalje. Kilometarsat pregorio. Uvučemo se u neku slastičarnu na kavu i bacimo noge na stolice. Pojedemo i kolače pa 'kući' busom. Navečer idemo na Španjolski trg s poznatim skalinima. Malo fotografiranja pa zujimo dalje. Završimo na nekom Narodnom trgu. Nešto golemo i ne baš tako lijepo. Počelo je kišiti. Tražimo prvi restoran. Ovaj put pizza i Coca Cola. To je talijanska pizza. Tijesto nije loše, ali brate sve skupa bezveze. Kiša ne prestaje. Nabacimo na sebe pončo kabanice, sretni što nismo morali kupovati od ovih okolo dosadnjakovića, nego smo ih ponijeli u ruksaku, i šljap-šljap do hotela na počinak.

Nedjelja, 17.09.2017.

Sveta nedjelja. Misa je u 11 u crkvi Trinita dei Pellegrini. I opet se odlučujemo na šetnju prema tamo. Jest sveta nedjelja, ali moramo još kupiti djeci slatkiše i mojoj mami neku sitnicu u znak zahvalnosti jer ih čuva. Zašto niste jučer? Nismo. Dolaskom u Ulicu Pettinari gdje je danas misa, zaključim da su nas šutnuli negdje sa strane da ne smetamo nakon što smo jučer bili u samom središtu Crkve. Možda i nisam u pravu, ali to je moj dojam. Iako smo stigli barem 15 minuta prije mise, nema šanse pronaći mjesto za sjesti. Poučen jučerašnjim iskustvom i boli u leđima, na vrijeme zauzmem na samom kraju crkve jedan kamen pred bočnim oltarom. Moram sjediti. Do mene neki Amerikanac, od svojih 60 godina, sjedi na pregradi pred oltarom. Pomišljam da mi je to neukusno. Ja sjedim do njegovih nogu. Kako znam da je ovaj Amerikanac? Pa taj njegov latinski koji zna besprijekorno, i očito ide redovito na tradicionalne mise, zvuči tako engleski. Mislim, bolje da on ne zna odakle sam. Ne bi me ko Fr. Z pita jesam li iz Chicaga. Valjda i mi imamo naglasak na latinskom. Ja se ne odvajam od latinsko-hrvatskog misala i polako. Ovo mi je tek šesta tradicionalna misa, druga pjevana. Dominikanski obred. Prepoznajem da jest po tim kapuljačama svećenika i melodioznim koralima koje netko pjeva kao da iz raja dolaze. Ovdje sam daleko od oltara, za razliku od jučer. I ne vidim skoro ništa. Pratim, slušam, promatram i slušam ljude pored sebe. Propovijed je jako duga, preduga. Na francuskome, pa se onda cijela čita na talijanskome. Sjedim, ali to je dugo. Mojim poznanicima, našim Hrvatima, leđa nisu izdržala pa su mi poslije mise rekli da su morali za vrijeme propovijedi napustiti crkvu i sjesti vani, pa se vratiti. Kod pričesti sam dugo čekao klečeći, možda i pet minuta, dok podijele hostije na manje dijelove. To mi je dalo priliku da uživam u pogledu na oltar i lijepo misno ruho na svećenicima. Također, pažnja kojom su pristupili dijeljenju hostija je vrlo dirljiva, toliko suprotna od bacakanja hostija na ruke brže-bolje. Pričest je trajala dugo, jer su se poslije još jednom svećenici 'povukli na oltar' da usitne hostije, ali mi je drago da sam vidio kojom ljubavlju to čine. Nakon mise opet kratki susret i komentar svega viđenoga s našom trojicom Hrvata. Rekli su nam da je na jučerašnju misu 'zalutala' još jedna Hrvatica koju nam jučer nisu spomenuli, da prije te mise nije uopće znala za tradicionalnu misu, i da je cijelo vrijeme mise plakala.

Pozdravljamo se i rastajemo. Mi se praktično idemo spremati za put natrag. Oni ostaju još nekoliko dana. Idemo na ručak na trg na kojemu je gradska pijaca. Opet neka tjestenina, ali bolja nego sve dosad. Nekoliko fotografija po trgu i pijaci, busom u hotel po stvari i polako na Fiumicino. Let kasni sat i pol. Bojim se da nije zbog pojačanja vjetra. Prije polijetanja nas pilot obavještava da je let kasnio zbog kašnjenja prethodnog leta. Jugo. Sad nam puše u leđa. Sad izmolim krunicu već prije polijetanja i imam malo manje straha nego u dolasku. Arrivederci Roma.