U protekloj godini (1.1.2017.-31.12.2017.):
nedjelja, 31. prosinca 2017.
nedjelja, 24. prosinca 2017.
četvrtak, 21. prosinca 2017.
Važno je doći makar i kasnili
 |
| Smrt Bogorodice. Marija na nebo uznesena daje Tomi pojas. |
ponedjeljak, 18. prosinca 2017.
srijeda, 13. prosinca 2017.
srijeda, 6. prosinca 2017.
Tradicionalne mise u crkvi sv. Martina 10., 17., 18. i 25. prosinca 2017.
Prenosim s google grupe Tradicionalna Misa:
U crkvi sv. Martina u Zagrebu bit će služene tradicionalne latinske mise u sljedećim terminima:
- nedjelja 10.12.2017. u 12:30 sati
- nedjelja 17.12.2017. u 11:30 sati
- ponedjeljak 18.12.2017. u 6 sati ujutro
- na Božić u 11:30 sati
Obratite pažnju na vrijeme početka svake mise!
petak, 1. prosinca 2017.
Iz spisa sv. Augustina
Uz ovaj tekst koji sam primio, isključit ću komentare. Aurelije Augustin je svetac i crkveni naučitelj, nema potrebe da mi dodajemo svojih riječi. Ostavit ću ipak vapaj iz rekvijemske mise služene za pokojnika koji je neizmjerno zadužio našu domovinu.
Dómine Iesu Christe, Rex glóriae, líbera ánimas ómnium fidélium defunctórum de poenis inférni et de profúndo lacu: líbera eas de ore leónis, ne absórbeat eas tártarus, ne cadant in obscúrum: sed sígnifer sanctus Míchaël repraeséntet eas in lucem sanctam: Quam olim Abrahae promisísti, et sémini eius.
Gospodine Isuse Kriste, kralju slave, izbavi duše svih vjernih mrtvih od paklenih kazni i iz dubokoga bezdna; izbavi ih od usta lava da ih ne proždre pakao, da ne upadnu u tamu, nego da ih zastavonoša sveti Mihovil povede u svetu svjetlost koju si nekoć obećao Abrahamu i njegovu potomstvu.
srijeda, 29. studenoga 2017.
Tradicionalna misa u nedjelju 3.12.2017. u 12,30 sati u crkvi sv. Martina
Prenosim s google grupe Tradicionalna Misa:
U crkvi svetog Martina u Zagrebu bit će ove nedjelje 3. prosinca 2017. iznimno u terminu 12,30 sati služena (tiha) tradicionalna sveta misa na prvu nedjelju došašća.
Obratite pažnju na nestandardno vrijeme početka mise!
Srednja žalost
Nije više neuobičajeno čitati o svetogrdnim djelima koja se s blagoslovom biskupa i svećenika odvijaju u katoličkim crkvama diljem svijeta, a posebno na razvijenom zapadu. Zadnji takav slučaj od prije par dana bila je razapeta krava u Belgiji. Koliko god takve blasfemije govorile o stanju u Crkvi i društvu, one nisu iznikle niotkuda. Postoje tolike stvari koje su i kod nas u Hrvatskoj postale posve normalne i uobičajene, do te mjere da se pojedinci njima čak i hvale. A ipak, ako se iskreno zagledamo u njih, ako ih pokušamo promotriti katoličkim očima, vidjet ćemo da su pomaknute. Neke više, neke manje, ali nisu normalno stanje.
ponedjeljak, 27. studenoga 2017.
Ko okošćeni žid jesam se rodio, ko okošćeni žid hoću i da umrem
Poznata priča ispripovijedana na danas manje uobičajen način.
Godine 1841. putovaše neki bogati mladić iz Pariza put otoka Malte, da ondje prezimi. Onaj mladić rodio se u Strasburgu od bogate židovske obitelji imenom Ratisbonne, a bijaše skupa s mlijekom zadojen i mržnjom proti katoličkoj Crkvi i sv. ocu Papi; ova mržnja još mu većma poraste u protestantskom zavodu, gdje je bio odgojen. Brod se najprije usidri u Civitavechiji, a mladić ne može ni na obalu da nogom stupi, jer da je to Papina zemlja, na što ni pomisliti nije mogo, a da od gnjeva i mržnje ne uzbjesni. Toli mu je crn bio Papa. Zatim stigne u Napulj, gdje proboravi mjesec dana. Na sva nukanja baruna Rothschilda, da i do Rima trkne, gdje će vidjeti puno zanimivih stvari, ne dade se sklonuti, jer, govoraše, da bi volio u vatru, nego gdje Papa vlada. Petoga siječnja pogje da na parobrodarskom uredu uzme kartu za Palermo. Nu on se nagje u uredu poštanskih kola i uzme kartu za Rim. Kako je na to došo, nikako si nije mogo toga protumačiti. Prije nego li će pohraniti voznu kartu, pogleda ju, pa vidiv, da je mjesto parobroda do Sicilije platio kola do Rima, udari se rukom po čelu, te ko izvan sebe sjedne hoće neće u kola i stigne na Vodokršće u Rim. Tolike stvari, koje svakoga zanimaju u tom gradu, njemu bjehu mrske i posve je rijetko izlazio iz kuće. 20. istoga siječnja htjedne da se vrati u Napulj, nu prije ode posjetiti svoga prijatelja baruna Augustina de Bisiera, protestanta; nu poslužnik od gostione zamijeni imena, pa ga odvede Todoru de Bisieru, bratu Augustinovom, koji bijaše malo prije prešao na katoličku vjeru. Ovaj gorljivi katolik zametne razgovor o ljubavi Isusovoj, o dobroti i milosrgju Marijinom. Nu Ratisbonne sve to uze na ruglo i smijeh, te nadoda: Ko okošćeni žid jesam se rodio, ko okošćeni žid hoću i da umrem. Bisier ne klone s toga duhom, već ga sklone svojom rječitošću, da je stavio na se medaljicu bezgrješne Djevice i da mu je obećo svaki dan pročitati molitvicu "Spomeni se" itd. Kad navečer bi sam u svojoj sobi, ogleda bolje onu medaljicu i pročita na njoj one besjede, koje mu usagjene u pameti ostaše, premda ih je on gledo na svaki način izbiti iz glave. Istoga dana iza podne vozaše se u kočiji barun de Bisier u crkvu sv. Andrije delle Fratte, gdje su imale biti sutra dan zadušnice za pokojnoga kneza de La Feroneysa, čestitoga i upravo svetoga katolika, koji se je puno molio za obraćenje Ratisbonnea. Bisier sretne Ratisbonnea, pa ga uzme k sebi u kočiju. Kada dogju pred rečenu crkvu, sigje Bisier, moleći si druga, da ga pričeka, dok on pogleda, da li je sve u redu za sutrašnje zadušnice. Nu Ratisbonne takogjer ugje u crkvu, da bi njene znamenitosti ogledo. Bijaše sam u crkvi, a na lijevoj strani. Na jednom regbi cijela crkva u jedan čas ispred očiju mu iščezne, više oltara zasja svjetlo, a usred toga svjetla ukaza mu se prečista Djevica sa rastvorenim rukama. Bisier se vrati i stade si druga da traži, dok ga ne nagje ko stijenu nepomična i klečeći pred oltarom sv. Mihovila. Pogleda ga i vidi, da je sav suzama obliven. Podigne ga, te više noseći nego vodeći, smjesti ga u kočiju. Mladić neprestano uzdisaše, ljubeći medaljicu prečiste Djevice. "Vodi me svećeniku", bijahu mu iza toga prve riječi. Ispuni mu želju. Pred svećenikom sve ispripovjedi i kako mu se je prečista Djevica ukazala i kako ga je u svim otajstvima katoličke Crkve poučila. I zbilja on je sada sve nauke naše sv. vjere znao. Zamoli ponizno za sv. krst, koji mu bi podijeljen 31. siječnja iste godine u crkvi il Gesù od kardinala Patrizi-ja. Zatim se vrati kući, ostavi svoju mladu zaručnicu, jer se nije htjela dati pokrstiti, bi zaregjen u svećenika, te ode u Palestinu, gdje je sa svojim obraćenim bratom, isto tako svećenikom, neumorno radio za obraćenje židova i gdje je sveto živio i sveto umro. On ustanovi kongregaciju sestara "kćeri sionskih" zvanih, koje i danas puno rade za obraćenje židova. One uvijek pod misom, kad svećenik diže presveto Tijelo i presvetu Krv Isusovu u vis, mole po naredbi svoga utemeljitelja Alfonsa Ratisbonnea i izgovaraju riječi: Oprosti im, Oče, jer ne znadu što čine. Tako se sa propetim Isusom na križu mole za obraćenje židova. [1]
J. M. Tvrtković, "Zlatni traci čudotvorne medalje", str. 118 – 121, Zagreb, 1901., tisak i naklada Antuna Scholza
[1] Sravni: "Čudnovato obraćenje Žida Ratisbonnea". Kod A. Scholza u Zagrebu.
Obraćenje Ratisbonne-a.
Godine 1841. putovaše neki bogati mladić iz Pariza put otoka Malte, da ondje prezimi. Onaj mladić rodio se u Strasburgu od bogate židovske obitelji imenom Ratisbonne, a bijaše skupa s mlijekom zadojen i mržnjom proti katoličkoj Crkvi i sv. ocu Papi; ova mržnja još mu većma poraste u protestantskom zavodu, gdje je bio odgojen. Brod se najprije usidri u Civitavechiji, a mladić ne može ni na obalu da nogom stupi, jer da je to Papina zemlja, na što ni pomisliti nije mogo, a da od gnjeva i mržnje ne uzbjesni. Toli mu je crn bio Papa. Zatim stigne u Napulj, gdje proboravi mjesec dana. Na sva nukanja baruna Rothschilda, da i do Rima trkne, gdje će vidjeti puno zanimivih stvari, ne dade se sklonuti, jer, govoraše, da bi volio u vatru, nego gdje Papa vlada. Petoga siječnja pogje da na parobrodarskom uredu uzme kartu za Palermo. Nu on se nagje u uredu poštanskih kola i uzme kartu za Rim. Kako je na to došo, nikako si nije mogo toga protumačiti. Prije nego li će pohraniti voznu kartu, pogleda ju, pa vidiv, da je mjesto parobroda do Sicilije platio kola do Rima, udari se rukom po čelu, te ko izvan sebe sjedne hoće neće u kola i stigne na Vodokršće u Rim. Tolike stvari, koje svakoga zanimaju u tom gradu, njemu bjehu mrske i posve je rijetko izlazio iz kuće. 20. istoga siječnja htjedne da se vrati u Napulj, nu prije ode posjetiti svoga prijatelja baruna Augustina de Bisiera, protestanta; nu poslužnik od gostione zamijeni imena, pa ga odvede Todoru de Bisieru, bratu Augustinovom, koji bijaše malo prije prešao na katoličku vjeru. Ovaj gorljivi katolik zametne razgovor o ljubavi Isusovoj, o dobroti i milosrgju Marijinom. Nu Ratisbonne sve to uze na ruglo i smijeh, te nadoda: Ko okošćeni žid jesam se rodio, ko okošćeni žid hoću i da umrem. Bisier ne klone s toga duhom, već ga sklone svojom rječitošću, da je stavio na se medaljicu bezgrješne Djevice i da mu je obećo svaki dan pročitati molitvicu "Spomeni se" itd. Kad navečer bi sam u svojoj sobi, ogleda bolje onu medaljicu i pročita na njoj one besjede, koje mu usagjene u pameti ostaše, premda ih je on gledo na svaki način izbiti iz glave. Istoga dana iza podne vozaše se u kočiji barun de Bisier u crkvu sv. Andrije delle Fratte, gdje su imale biti sutra dan zadušnice za pokojnoga kneza de La Feroneysa, čestitoga i upravo svetoga katolika, koji se je puno molio za obraćenje Ratisbonnea. Bisier sretne Ratisbonnea, pa ga uzme k sebi u kočiju. Kada dogju pred rečenu crkvu, sigje Bisier, moleći si druga, da ga pričeka, dok on pogleda, da li je sve u redu za sutrašnje zadušnice. Nu Ratisbonne takogjer ugje u crkvu, da bi njene znamenitosti ogledo. Bijaše sam u crkvi, a na lijevoj strani. Na jednom regbi cijela crkva u jedan čas ispred očiju mu iščezne, više oltara zasja svjetlo, a usred toga svjetla ukaza mu se prečista Djevica sa rastvorenim rukama. Bisier se vrati i stade si druga da traži, dok ga ne nagje ko stijenu nepomična i klečeći pred oltarom sv. Mihovila. Pogleda ga i vidi, da je sav suzama obliven. Podigne ga, te više noseći nego vodeći, smjesti ga u kočiju. Mladić neprestano uzdisaše, ljubeći medaljicu prečiste Djevice. "Vodi me svećeniku", bijahu mu iza toga prve riječi. Ispuni mu želju. Pred svećenikom sve ispripovjedi i kako mu se je prečista Djevica ukazala i kako ga je u svim otajstvima katoličke Crkve poučila. I zbilja on je sada sve nauke naše sv. vjere znao. Zamoli ponizno za sv. krst, koji mu bi podijeljen 31. siječnja iste godine u crkvi il Gesù od kardinala Patrizi-ja. Zatim se vrati kući, ostavi svoju mladu zaručnicu, jer se nije htjela dati pokrstiti, bi zaregjen u svećenika, te ode u Palestinu, gdje je sa svojim obraćenim bratom, isto tako svećenikom, neumorno radio za obraćenje židova i gdje je sveto živio i sveto umro. On ustanovi kongregaciju sestara "kćeri sionskih" zvanih, koje i danas puno rade za obraćenje židova. One uvijek pod misom, kad svećenik diže presveto Tijelo i presvetu Krv Isusovu u vis, mole po naredbi svoga utemeljitelja Alfonsa Ratisbonnea i izgovaraju riječi: Oprosti im, Oče, jer ne znadu što čine. Tako se sa propetim Isusom na križu mole za obraćenje židova. [1]
J. M. Tvrtković, "Zlatni traci čudotvorne medalje", str. 118 – 121, Zagreb, 1901., tisak i naklada Antuna Scholza
[1] Sravni: "Čudnovato obraćenje Žida Ratisbonnea". Kod A. Scholza u Zagrebu.
utorak, 21. studenoga 2017.
Duhovna lirika utorkom 55
Papa Leon XIII.
(priredio Ante Špoljar)
PRESVETOJ DJEVICI
O nebeska sveta majko,
Kako si mi srcu draga!
Milo mi je izricati:
„Zdravo, moja majko blaga!“
Ti si sreća za me prava,
Moja nada, moja ljubav,
U nevolji svakoj si mi
Zaštita i oslon ubav.
Kad mi dušu zabrinutu
Stanu mučit razne strasti,
Kad se na nju ojađenu
Spusti kakav oblak tmasti:
Tada, ne daj Djevo, sveta,
Da ti strada biedno diete,
Već na one privini ga
Grudi svoje, grudi svete!
Kada jednom se približi
Čas posljednji žiću momu,
Satri svaku moć i snagu
Kletom duhu paklenomu.
Na umoru zatisni mi
Utruđene moje vjeđe,
A izruči dušu Bogu,
Da u vječnost sretno prieđe.
petak, 17. studenoga 2017.
Razorite svoju opakost, a ne crkvene "bedeme"
O. Ratzinger, Von Balthasar i razaranje bedemâ
Joseph Shaw
22. XII. 2015.
S obzirom na reakcije (mahom tviterske) na moj tekst o primjedbi o. Ratzingera iz 1969. da će silna snaga prostrujati iz Crkve kad sve njezine "građevine" i "povlastice" budu posve uništene doima me se kako teško mnogi ljudi uspijevaju prepoznati liberalizam kad ga vide. Ni nakon toliko godina mnogi ljudi konzervativnih, čak tradicionalnih, instinkata zapravo ne shvaćaju o čemu se kod liberalizma radi. Trebalo bi biti očevidno da je taj odlomak iz 1969. godine izraz liberalnih pogleda, njihovo upravo tipično izlaganje. U svojoj (znatno kritiziranoj) ranoj knjizi Načela katoličke teologije o. Ratzinger je napisao:
"Činjenica je, kako je to Hans Urs von Balthasar istaknuo još 1952., da se (...) ona [Crkva] mora odreći mnogočega što joj je dosad pružalo sigurnost i što je uzimala zdravo za gotovo. Mora uništiti stare bedeme i pouzdati se isključivo u štit vjere."
To je, naravno, istovjetna misao onoj izraženoj u odlomku koji sam citirao u prijašnjem tekstu. Nipošto žalostan zbog gubitka, nazovimo je tako, crkvene institucijske prtljage, o. Ratzinger smatrao ga je potrebnim i dobrim. Tu je naprosto na Crkvu primijenjeno ono što politički liberali govore još od Rousseaua, a danas glasnije nego ikad. Uništite institucije, uništite strukture, običaje, predaje i očekivanja tradicionalnog društva, morala, obitelji i države, pa će nastupiti veliko buđenje, veliko oslobođenje, velik procvat čovječnosti. Nismo li se tih savjeta naslušali? I nije li njihova besmislenost dovoljno očevidna?
Politički liberali vole reći da su kapitalizam i ono što oni zovu jezgrenom obitelji tlačiteljski sami po sebi. Proširenoj pak obitelji i maloposjednicima nisu nimalo naklonjeniji: Staljin i Mao preobličili su industriju da bi služila državi, a ne dioničarima; ali suočivši se s ljudima koji žive na tradicionalan, predindustrijski način, smatrali su potrebnim da ih masovno poubijaju glađu i strojnicama. Ne, feudalizam je liberalima čak i mrži od kapitalizma, jer su feudalne društvene institucije moćnije, i stoga po definiciji, s liberalnoga gledišta, moćnije tlačiteljske. Budući da oni ne vjeruju u istočni grijeh, zacijelo ugnjetavanje iz ovih "struktura" sprečava da sve bude bajno.
Nemojte komuniste kriviti što ne planiraju kako stvari organizirati nakon revolucije. Nemojte svjetovne liberale kriviti što ne promišljaju kako odgajati djecu nakon što rastava, kontracepcija, socijalna skrb i rodna teorija jednom zauvijek dokrajče instituciju ženidbe. Nemojte liberalne katolike kriviti što ne razmišljaju kako će mladež usvojiti vjeru bez sustavne kateheze i navikavanja na prakticiranje pobožnosti. To nisu slučajni propusti. Ti ljudi iskreno vjeruju da se nitko ne treba brinuti za tu veličanstvenu budućnost. Kad ne bude tlačiteljskih institucija da gaze ljudski duh, sve će biti divno, divno! Zar ne vidite? Zora sviće! Ako zapreke ostanu, bit će uništene poput prvih protivnika revolucije! O, da, možda ćemo za omlet trebati razbiti nekoliko jaja, ali isplatit će se.
Znamo tu priču, i znamo da je iskušavana – još kako iskušavana – i nikad ne uspije, jer najmoćnije zapreke miru i skladu u nama su: sebične i poremećene želje pale ljudske naravi. Naravno, bilo je tlačiteljskih običaja i institucija kroz stoljeća, tako da se tradicionalist nalazi pred složenom i tananom zadaćom reformiranja i pročišćavanja pri održavanju, jačanju i prenošenju institucija koje su se razvile; jer iako se mogu zloupotrebljavati, one postoje da ograniče priliku za zločin i grijeh te da njeguju vrlinu i olakšaju uzajamnu pomoć.
Kriza Crkve zrcali krizu društva, jer revolucionarna ideologija koja uništava crkvene institucije nije drugo nego religijska inačica revolucionarne ideologije koja nagriza vitalne organe svjetovnog društva već dva stoljeća i više. S društvenom krizom ženidbe i obitelji poklapa se crkvena kriza, ne samo u ženidbenoj i obiteljskoj praksi nego i u teologiji. U oba slučaja mnogi "konzervativci" odlučni su oduprijeti se onomu što liberali žele učiniti sutra, ali prihvaćaju ono što su liberali učinili jučer i prilagođavaju se onomu što liberali čine danas. Trebamo vidjeti jasnije od toga; trebamo raditi ne na usporavanju revolucije, nego na obnovi onih "građevina" i "bedema" od kojih su živjeli naši predci.
O čemu je riječ? O vježbama i običajima, zakonima i institucijama koji utjelovljuju vjeru, naviještaju je drugima, povezuju katoličku zajednicu i pomažu pojedincu da živi dobrim životom. Riba petkom, ženino pokrivanje glave u crkvi, Angelus, katoličke škole i bolnice, kanonsko pravo, a nadasve tradicionalna liturgija i institucije naravnog zakona, kao što je obitelj, i božanskog zakona, kao što su sakramenti te sama Crkva.
Zašto bi ijedan katolik radije živio bez čitavog spektra takvih stvari, ako bi mogao birati? Zato što su, nekom pomutnjom, ljudi poput Von Balthasara i mladog o. Ratzingera, tvrdokornije liberale da i ne spominjemo, mislili da su one načinjene za krutost i nezdravo discipliniranje, nasuprot spontanosti i autentičnosti. (Nema sumnje da su za one "bedeme" ustanovljene naravnim i božanskim zakonom napravili iznimku, iako se s gledišta liberalne ideologije ta iznimka čini proizvoljnom.)
Liberalni prigovor protiv "bedemâ" zasniva se na zrnu istine glede načina na koji se možda postupalo u stanovitom razdoblju te na golemoj količini romantičarske i racionalističke ideologije. Običajni i formalni postupci mogu biti nešto najiskrenije što činimo; mogu biti najjači izraz naših najdubljih predanja. Sjetimo se svečanih obećanja, kao što je ženidbeni zavjet, ili običajnih izraza privrženosti. Oni su formalni jer su važni; običajni su jer su postali dio samih naših duša.
Biskup Fulton Sheen vrlo je dobro na argument o uništavanju bedemâ odgovorio malom prispodobom (Chestertonovom, kažu mi. Ja sam je čuo u snimci njegova govora, ali sam tekst na internetu našao na Rorate Caeli).
"Usred velikog mora bio je jedan otok s velikim, visokim zidom. Na tom otoku živjela su djeca, vrijeme provodeći u pjesmi i igri. Jednog dana doveslali su na otok neki ljudi. Sebe su nazvali osloboditeljima i upitali djecu: 'Tko je postavio ove zidine? Tko je izgradio te zapreke? Zar ne vidite da one sputavaju vašu slobodu? Srušite ih! Budite slobodni!'
Djeca su srušila zidine. Dođete li sada tamo, naći ćete djecu zbijenu na sredini otoka, boje se pjevati, boje se igrati, boje se plesati, boje se da ne padnu u more!"
http://www.lmschairman.org/2015/12/fr-ratzinger-von-balthasar-and.html
srijeda, 15. studenoga 2017.
I zato braćo...
Pročitao sam negdje da je u zagrebačkoj katedrali slavljena misa "u čast boga Dioniza", pa sam iz razumljivih razloga odlučio provjeriti tu informaciju. Nisam našao potvrdu, ali sam naišao na događaj koji se zaista odvijao u katedrali: primanja i promaknuća u nekakav Europski vinski viteški red. Taj je "viteški red" navodno zasnovan na tradiciji reda svetog Jurja iz 15. stoljeća, a u današnjem obliku postoji od obnavljanja prije nekoliko desetljeća. Članovima je cilj da njeguju i šire vinsku kulturu, promiču vino, njeguju njegovu izvornost i kakvoću te podupiru socijalnu i karitativnu djelatnost. Geslo reda je "u čast Bogu i u čast vinu", a slogan "Oružje dolje, čaše gore!" (izvori: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9).
Koliko sam shvatio, "viteški red" nije vezan uz Crkvu za razliku od primjerice Malteškog reda ili Reda svetog Groba jeruzalemskog. Članovi tog društva ne moraju biti katolici, a sudeći po ciljevima radi kojih se udružuju, bitno je jedino da vole vino. U Hrvatskoj su po katoličkim crkvama, pa i katedralama već održavali svoje obrede, a članovi su i neki naši svećenici te biskupi kao primjerice varaždinski i banjalučki biskup.
Koliko sam shvatio, "viteški red" nije vezan uz Crkvu za razliku od primjerice Malteškog reda ili Reda svetog Groba jeruzalemskog. Članovi tog društva ne moraju biti katolici, a sudeći po ciljevima radi kojih se udružuju, bitno je jedino da vole vino. U Hrvatskoj su po katoličkim crkvama, pa i katedralama već održavali svoje obrede, a članovi su i neki naši svećenici te biskupi kao primjerice varaždinski i banjalučki biskup.
utorak, 14. studenoga 2017.
Smrt Raymonda Diocrèsa
(Les Belles Heures du duc de Berry, 94-95v)
Oko godine 1084. jedan poznati čovjek, slavni profesor Svetog Pisma, prispio je kraju svoga života. Klerici i ostali sakupiše se u Parizu na njegovu sprovodu kako bi ga održali uz uobičajene počasti.
No, kad je pokojnikovo tijelo okruženo promatračima trebalo položiti u grob, ono povika: "Na pravednom sudu Božjem sam optužen!" Čuvši to, svi prisutni zaprepašteni odnesoše tijelo u crkvu spremivši ga do sutra.
Idućeg dana dok su se služili pogrebni obredi, mrtvac ponovno povika: "Na pravednom sudu Božjem sam prosuđen!" Tada još začuđeniji, jer sud može biti na dobro ili na zlo, odlučiše spremiti tijelo do sutra.
Sutradan, dok su se svi sastali da pokopaju mrtvaca, ponovno zavika: "Na pravednom sudu Božjem sam osuđen!" Nato se svi uplašiše što čovjek s takvim postignućima može biti izgubljen. Jedan među njima, Bruno, progovori svojim učenicima: "Čemu se mi, bijednici, trebamo nadati? Bježimo stoga i živimo u samoći."
Raymond Diocrès, profesor na Sorbonni, čovjek koji je bio na veliku glasu po učenosti i kreposti, umro je u Parizu. Tri dana kasnije, njegov lijes, lijepo ukrašen znakovima službe, svečano je unesen u katedralu praćen od kolega profesora, velike grupe studenata i brojnih svećenika.
Tisuće su pohodile sprovodne obrede, bezbrojne su svijeće zapaljene i molitve upućene za njega od strane onih koji su se divili tako velikom znanju i vrlinama časnoga pokojnika. No kada je kor u Službi za mrtve došao do retka koji sveti Job pita u Pismu: "Koliko imam bezakonja i grijeha? Pokaži mi moja zločinstva i prestupke!", iznenada se tijelo koje je ležalo na odru pomakne pred njihovim očima, sjede i zavika glasom očajnika koji se slagao s očajem u njegovim očima: "Na Božjem sam sudu optužen, suđen i osuđen".
Rekavši to, pade nazad više se nikad ne pomičući. Tako je svjetski poznati profesor skrivao poroke pod vanjštinom vrlina. Ali Bog, koji poznaje srca, znao je njegove grijehe i kaznio ga za njih.
Ovaj je događaj potaknuo sv. Brunu da do krajnosti odbaci sve slasti ovoga svijeta, osnuje samostan u planinama, dom kartuzijanaca koji su do današnjeg dana poznati kao najstroži i najviše isposnički od svih redova.
(Eustache Le Sueur, scene iz života sv. Brune)
Oko godine 1084. jedan poznati čovjek, slavni profesor Svetog Pisma, prispio je kraju svoga života. Klerici i ostali sakupiše se u Parizu na njegovu sprovodu kako bi ga održali uz uobičajene počasti.
No, kad je pokojnikovo tijelo okruženo promatračima trebalo položiti u grob, ono povika: "Na pravednom sudu Božjem sam optužen!" Čuvši to, svi prisutni zaprepašteni odnesoše tijelo u crkvu spremivši ga do sutra.
Idućeg dana dok su se služili pogrebni obredi, mrtvac ponovno povika: "Na pravednom sudu Božjem sam prosuđen!" Tada još začuđeniji, jer sud može biti na dobro ili na zlo, odlučiše spremiti tijelo do sutra.
Sutradan, dok su se svi sastali da pokopaju mrtvaca, ponovno zavika: "Na pravednom sudu Božjem sam osuđen!" Nato se svi uplašiše što čovjek s takvim postignućima može biti izgubljen. Jedan među njima, Bruno, progovori svojim učenicima: "Čemu se mi, bijednici, trebamo nadati? Bježimo stoga i živimo u samoći."
***
Raymond Diocrès, profesor na Sorbonni, čovjek koji je bio na veliku glasu po učenosti i kreposti, umro je u Parizu. Tri dana kasnije, njegov lijes, lijepo ukrašen znakovima službe, svečano je unesen u katedralu praćen od kolega profesora, velike grupe studenata i brojnih svećenika.
Tisuće su pohodile sprovodne obrede, bezbrojne su svijeće zapaljene i molitve upućene za njega od strane onih koji su se divili tako velikom znanju i vrlinama časnoga pokojnika. No kada je kor u Službi za mrtve došao do retka koji sveti Job pita u Pismu: "Koliko imam bezakonja i grijeha? Pokaži mi moja zločinstva i prestupke!", iznenada se tijelo koje je ležalo na odru pomakne pred njihovim očima, sjede i zavika glasom očajnika koji se slagao s očajem u njegovim očima: "Na Božjem sam sudu optužen, suđen i osuđen".
Rekavši to, pade nazad više se nikad ne pomičući. Tako je svjetski poznati profesor skrivao poroke pod vanjštinom vrlina. Ali Bog, koji poznaje srca, znao je njegove grijehe i kaznio ga za njih.
Ovaj je događaj potaknuo sv. Brunu da do krajnosti odbaci sve slasti ovoga svijeta, osnuje samostan u planinama, dom kartuzijanaca koji su do današnjeg dana poznati kao najstroži i najviše isposnički od svih redova.
(Eustache Le Sueur, scene iz života sv. Brune)
 |
| Raymond propovijeda, neki poput sv. Brune slušaju, drugi se dosađuju. |
 |
| Raymondova smrt. |
 |
| Najbolja propovijed koju je Raymond ikada održao bila je poslije njegove smrti. |
 |
| Posljedica sažete, iskrene i dobre propovijedi: obraćenje slušača. |
četvrtak, 9. studenoga 2017.
Jedinstvo i različitosti
Čitajući rasprave koje su pokrenute člankom p. Nodila, počeo sam razmišljati koliko je zapravo lažno one koji danas komentiraju s "katoličkih" pozicija pokušavati utrpati u nekakvo jedinstvo.
Ima puno toga što razdvaja ljude koji su kršteni u Katoličkoj Crkve, a žele i danas biti katolici. Ne mislim tu samo na neke, rekao bih, normalne razlike: kojemu svetcu se više molimo ili se njegovim učenjem nadahnjujemo, kako gledamo na razne svjetovne stvari i slično. Ne mislim čak ni na neka važnija pitanja poput toga je li Međugorje mjesto sotonskih ukazanja ili pak najveće Marijine prisutnosti na Zemlji nakon Njezina Uznesenja.
Ponekad, kad pročitam što pišu drugi katolici, imam osjećaj kao da živimo u paralelnim dimenzijama. Kao da je svatko od nas u nekom svome krugu iz Vennovih dijagrama vjerskih, moralnih i liturgijskih postulata koji se rijetko kada potpuno preklapaju. Izgleda da su današnji katolici osuđeni na neprestani životni 'ekumenizam': tražiti kod drugih katolika u kojim se katoličkim stavovima uopće možemo složiti. No kao što je stvarni, međureligijski ekumenizam promašeni projekt koji čovjeka može samo po čudesnom, kontraindiciranom putu dovesti do jedine istinite vjere, tako je i ovaj 'životni ekumenizam' zapravo uzaludan. Razmišljam pripadam li ja istoj religiji kao primjerice jedan Hrvoje Vargić, p. Ivan Ike Mandurić, kardinal Cupich ili na koncu konca papa Franjo, Jorge Mario Bergoglio.
Reći će netko, što si tako skučen u svojim nazorima, moraš prihvatiti da se katolici mogu legitimno razlikovati u svojim gledištima. Ali problem i jest u tome što ja ne vidim kako pomiriti s katoličanstvom to da Franjo promiče preljub ili neće kleknuti pred Presvetim, da Cupich brani pobačaj ili pederske unije, da Mandurić čak i onu jadnu, siromašnu i napola mrtvu liturgiju novus orda slavi kao protestantski show, da Vargić temelji svoju filozofiju na slobodi govora i vjerovanja itd.
Je li onda zaista jedino rješenje da kažem: "Više je toga što nas spaja, nego razdvaja". Na to mi se spontano javlja još i jača reakcija, no što je tjeskoba koju p. Nodilo osjeti kad čuje za novu akciju Vigilarea. Sjetim se priče iz života pustinjskih otaca:
Govorahu o abba Agatonu kako su mu došli neki koji su čuli da ima jak dar rasuđivanja. U želji da vide hoće li se naljutiti, rekoše mu: "Jesi li ti Agaton? Čujemo o tebi da si bludnik i oholica." On odgovori: "Da, tako je." Zatim ga upitaše: "Jesi li ti onaj Agaton, blebetalo i ogovaralo?" On odgovori: "Ja sam." Rekoše opet: "Jesi li ti Agaton, krivovjerac?" Odgovori: "Nisam krivovjerac." Upitaju ga: "Reci nam zašto si podnio sve što smo ti do sada rekli, a ovu riječ ne prihvaćaš?" Reče im: "Ovo prije sam sebi pripisao jer je to od koristi za moju dušu, no krivovjerje je odvajanje od Boga, a ja se ne želim odvojiti od Boga."
Ima neki ljutiti komentator ovog bloga koji me često ispituje jesam li konačno progledao i postao sedevakantist poput njega. Pretpostavljam da je ljut jer mu ne objavljujem umotvorine. Moram ga razočarati. To što je Franjo vjerojatno najgori papa u povijesti Crkve, ne daje mi za pravo da kažem kako nije Papa.
No vratimo se "ekumenskom dijalogu" s drugim katolicima ili barem katoličkim komentatorima. Čini mi se da je nepremostivost razumskog neslaganja (a mi katolici smo se barem uvijek ponosili razumnošću vjere), a ne samo neke emotivne usklađenosti, prvenstveno uvjetovana teškom krizom principa jedinstva. Budući je papinstvo u tako ozbiljnim problemima, teško je očekivati jedinstvo na bilo kojoj nižoj razini. Očito je to rana koju katolici moraju i osobno nositi i trpeći prikazivati. Meni se, da nastavim tu analogiju, čini bolje da ta rana ostane otvorena i vidljiva, nego da je pokrivamo puderom šutnje i svakojakim nečistim krpama aktivizma samo zato da bi svijet mislio kako smo dobro, jaki i spremni da se obranimo. A za to vrijeme, sepsa se širi.
Ključno je da nužnoga i najbitnijega ne samo da nismo lišeni, nego nam to nitko i ne može uzeti: trebamo moliti Trojedinog Boga, Majku Božju, svece i anđele. Gospodin jedini može promijeniti ovo katastrofalno stanje. Zašto bismo uopće htjeli da drugi misle kako "ipak nije tako loše"? Ne kažem to da bismo zajednički iščekujući apokalipsu zanemarili svoje dužnosti, nego zato da nam se i drugi otriježnjeni pridruže i potaknu nas u molitvi.
nedjelja, 5. studenoga 2017.
Sažeti pregled situacije
Poslušajte vrlo dobro izlaganje uravnoteženog i istinoljubivog novinara Edwarda Pentina koje posebno preporučujem klericima i onima koji pišu o zbivanjima u Katoličkoj Crkvi. Pentinova objašnjenja su ujedno optužujuća kritika za sve naše vjerske medije poput Glasa Koncila, IKA-e, HKR-a, Radio Marije, Laudata, bitno.neta itd.
petak, 3. studenoga 2017.
Gostujući autor - Haydockov komentar Biblije
U tijeku su prijave za volonterski projekt koji se tiče prevođenja poznatog Haydockovog komentara. Razloga za takav pothvat ima mnogo, pogotovo u Republici Hrvatskoj. Za one koji nisu upoznati s komentarom, potrebno je reći par crtica:
1. Komentar je izdan zajedno s Douay Rheims prijevodom Vulgate riječ po riječ 1859. godine.
2. Vrijednost komentara proizlazi iz detaljnog objašnjavanja svake knjige Svetog Pisma, redak po redak, koristeći izvore poput dokumenata crkvenih koncila i zapisa crkvenih otaca (Sv. Augustin, Sv. Jeronim, Sv. Ivan Zlatousti...).
3. Komentar kroz glavne retke jasno, logično i konzistentno opovrgava mnoge protestantske hereze i hereze koje su se pojavile u ranoj Crkvi te jasno objašnjava istinitu (katoličku) interpretaciju tekstova.
Sam komentar u PDF verziji ima preko 2000 stranica, stoga je očita potreba dodatnih ljudi. :)
Od zainteresiranih se traži znanje engleskog jezika, dok znanje latinskog i grčkog u ovom trenu nije potrebno. Upravo zbog toga što je ovo volonterski projekt, zahtjevi što se tiče posla neće biti veliki. Očekuje se prijevod određenog dijela komentara jedan sat tjedno (tj. 0.60 % vremena na tjednoj bazi), pa koliko dragi Bog dao da prevedemo, toliko ćemo prevesti. Nakon što se skupi određeni broj ljudi, cijeli tim bi radio samo na jednoj knjizi (prva će biti komentar Matejevog evanđelja). U slučaju da se javi 5 ljudi, predviđam da bi u roku od mjesec, mjesec i pol imali prvi draft prijevoda Evanđelja po Mateju koji će zasigurno umnožiti vjeru mnogih katolika, ali i obratiti mnoge druge duše u jedinu i istinitu vjeru, što će Gospodinu sigurno biti drago.
U slučaju prijava ili dodatnih pitanja, neka zainteresirani slobodno pošalju mail na justformedia958@gmail.com .
1. Komentar je izdan zajedno s Douay Rheims prijevodom Vulgate riječ po riječ 1859. godine.
2. Vrijednost komentara proizlazi iz detaljnog objašnjavanja svake knjige Svetog Pisma, redak po redak, koristeći izvore poput dokumenata crkvenih koncila i zapisa crkvenih otaca (Sv. Augustin, Sv. Jeronim, Sv. Ivan Zlatousti...).
3. Komentar kroz glavne retke jasno, logično i konzistentno opovrgava mnoge protestantske hereze i hereze koje su se pojavile u ranoj Crkvi te jasno objašnjava istinitu (katoličku) interpretaciju tekstova.
Sam komentar u PDF verziji ima preko 2000 stranica, stoga je očita potreba dodatnih ljudi. :)
Od zainteresiranih se traži znanje engleskog jezika, dok znanje latinskog i grčkog u ovom trenu nije potrebno. Upravo zbog toga što je ovo volonterski projekt, zahtjevi što se tiče posla neće biti veliki. Očekuje se prijevod određenog dijela komentara jedan sat tjedno (tj. 0.60 % vremena na tjednoj bazi), pa koliko dragi Bog dao da prevedemo, toliko ćemo prevesti. Nakon što se skupi određeni broj ljudi, cijeli tim bi radio samo na jednoj knjizi (prva će biti komentar Matejevog evanđelja). U slučaju da se javi 5 ljudi, predviđam da bi u roku od mjesec, mjesec i pol imali prvi draft prijevoda Evanđelja po Mateju koji će zasigurno umnožiti vjeru mnogih katolika, ali i obratiti mnoge druge duše u jedinu i istinitu vjeru, što će Gospodinu sigurno biti drago.
U slučaju prijava ili dodatnih pitanja, neka zainteresirani slobodno pošalju mail na justformedia958@gmail.com .
ponedjeljak, 30. listopada 2017.
Bravo!
Prošle subote, 28. listopada 2017., u 16 sati u katedrali svetog Mihaela i svete Gudule u Bruxellesu održavala se protestantska ceremonija kao komemoracija petstote godišnjice reformacije.
Propovijedao je pastor Steven Fuite, a uz mjesnog nadbiskupa kardinala Jozefa De Kesela, prisustvovali su i drugi religiozni vođe i predstavnici svjetovnih institucija.
Grupa mladih katolika odlučila je za to vrijeme moliti krunicu što je spriječilo početak propovijedi pastora Fuitea. Pozvana je policija koja je iznijela mlade katolike i protestantska orgija u ovoj katoličkoj katedrali mogla se nastaviti.
subota, 28. listopada 2017.
Tradicionalna Misa na Sisvete u 11,30
Prenosim s google grupe Tradicionalna Misa:
U zagrebačkoj crkvi sv. Martina služit će se tradicionalna latinska misa na svetkovinu Svih svetih u srijedu 1.11.2017. u 11,30 sati.
utorak, 24. listopada 2017.
Bitno.net vs. Vigilare
Čitam na bitno.netu da je Vigilare pokrenuo akciju protiv bivšeg predsjednika Josipovića jer "se izrugivao s našom vjerom i vrijeđao osjećaje Hrvata katolika".
Otiđoh se prvo informirati o čemu se radi. A tamo stranica koja nazivom "Proces Josipović", fontom kao sa starije pisaće mašine i uređenjem neodoljivo podsjeća na optužnice kakve se može čitati po arhivima komunističkih sudova. Čini mi se malo kontraproduktivno. No dobro, pogledajmo sadržaj problematičnih Josipovićevih izjava. Tu me tek dočekao šok. Josipović bezobrazno piše o kleru, o vjerskim sadržajima na televiziji te o udruzi Vigilare i njezinu predsjedniku Batarelu. Jest da mi se nije dalo detaljnije iščitavati njegove izjave, ali nisam naišao ni na kakvu blasfemiju, nego na plitke klišeizirane fraze kakve koristi "lijeva inteligencija" kad govori o ovim stvarima. Kladim se da bi čak i većina katolika, pogotovo onih koji ne idu svake nedjelje na misu ili iz drugih razloga žive u teškom grijehu, potpisali ovakve izjave. Naravno, trebalo bi ukloniti ime autora jer se inače pravi desničari možda i ne bi složili s komunjarom.
Nije mi baš jasno zašto Vigilare provodi ovu uzaludnu akciju. Puno čitanije i utjecajnije osobe pišu po novinama i portalima neizmjerno gnusnije stvari od ovih Josipovićevih. Tko bi se, uostalom, uopće sjećao ovog ispranog političara da mu Vigilareovci ne pridaju na ovaj način pažnju. I što će se točno dobiti time što će na sudu pasti ova tužba za "vulgaran i neprihvatljiv neologizam 'katolička džamahirija'"?
Prešao sam zatim na bitno.net-ov članak koji je napisao p. Nodilo. Nevezano uz ovu priču, p. Nodila cijenim jer je jednom vrlo lijepo i ponizno prihvatio ispravak koji sam mu uputio mailom nakon jedne njegove mise. Općenito mi se čini pristojan svećenik, ne bih mu zamjerio ni tu neku filozofirajuću crtu kojoj očito teži (bolje i to da ga privlači, nego materijalizam). Bio sam samo na par njegovih propovijedi, imale su onaj "šibajmo po farizejima" stil. Primjetio sam kako taj stil koriste mnogi svećenici "intelektualci" koji time prikrivaju da su izgubili vjeru, ali čini mi se da kod p. Nodila to nije slučaj. Jedino što bih mu predložio da propovijedi govori uspravno jasnijim i čvršćim glasom, a ne kao da se nalaktio na šank dok ga hvata san pred zatvaranje birtije.
Vratimo se s ove digresije (sreća pa nemam nadređenog urednika na ovom blogu) na temu posta. Slažem se s p. Nodilom o beskorisnosti tužbe. Simpatično je i kako pater, znajući da to ne pristaje svećeniku, ipak ne može izdržati podsjetiti na Josipovićev nadimak "smrznuta lignja", pa se kao poziva na Index. No, zatim slijedi problematični dio paterovog članka. Kako i sam kaže, prelazi na filozofsko područje. Dobra je stvar što p. Nodilo nije tako verziran u dvoznačnosti i modernističkom zamućivanju pitanja kao neki drugi bitno.netovi komentatori (prvenstveno mislim na Hrvoja Vargića, ali povremeno i Ivu Džebu). Kažem da je to dobro zato što znači da je autor nastavak teksta koji navodim vjerojatno iznio iskreno kao "samorazumljivu" priču koju je popio studirajući teologiju na KBF-u, a ne kao uvjereni modernist poput većine profesora koji ondje predaju. Kaže pater:
Otiđoh se prvo informirati o čemu se radi. A tamo stranica koja nazivom "Proces Josipović", fontom kao sa starije pisaće mašine i uređenjem neodoljivo podsjeća na optužnice kakve se može čitati po arhivima komunističkih sudova. Čini mi se malo kontraproduktivno. No dobro, pogledajmo sadržaj problematičnih Josipovićevih izjava. Tu me tek dočekao šok. Josipović bezobrazno piše o kleru, o vjerskim sadržajima na televiziji te o udruzi Vigilare i njezinu predsjedniku Batarelu. Jest da mi se nije dalo detaljnije iščitavati njegove izjave, ali nisam naišao ni na kakvu blasfemiju, nego na plitke klišeizirane fraze kakve koristi "lijeva inteligencija" kad govori o ovim stvarima. Kladim se da bi čak i većina katolika, pogotovo onih koji ne idu svake nedjelje na misu ili iz drugih razloga žive u teškom grijehu, potpisali ovakve izjave. Naravno, trebalo bi ukloniti ime autora jer se inače pravi desničari možda i ne bi složili s komunjarom.
Nije mi baš jasno zašto Vigilare provodi ovu uzaludnu akciju. Puno čitanije i utjecajnije osobe pišu po novinama i portalima neizmjerno gnusnije stvari od ovih Josipovićevih. Tko bi se, uostalom, uopće sjećao ovog ispranog političara da mu Vigilareovci ne pridaju na ovaj način pažnju. I što će se točno dobiti time što će na sudu pasti ova tužba za "vulgaran i neprihvatljiv neologizam 'katolička džamahirija'"?
Prešao sam zatim na bitno.net-ov članak koji je napisao p. Nodilo. Nevezano uz ovu priču, p. Nodila cijenim jer je jednom vrlo lijepo i ponizno prihvatio ispravak koji sam mu uputio mailom nakon jedne njegove mise. Općenito mi se čini pristojan svećenik, ne bih mu zamjerio ni tu neku filozofirajuću crtu kojoj očito teži (bolje i to da ga privlači, nego materijalizam). Bio sam samo na par njegovih propovijedi, imale su onaj "šibajmo po farizejima" stil. Primjetio sam kako taj stil koriste mnogi svećenici "intelektualci" koji time prikrivaju da su izgubili vjeru, ali čini mi se da kod p. Nodila to nije slučaj. Jedino što bih mu predložio da propovijedi govori uspravno jasnijim i čvršćim glasom, a ne kao da se nalaktio na šank dok ga hvata san pred zatvaranje birtije.
Vratimo se s ove digresije (sreća pa nemam nadređenog urednika na ovom blogu) na temu posta. Slažem se s p. Nodilom o beskorisnosti tužbe. Simpatično je i kako pater, znajući da to ne pristaje svećeniku, ipak ne može izdržati podsjetiti na Josipovićev nadimak "smrznuta lignja", pa se kao poziva na Index. No, zatim slijedi problematični dio paterovog članka. Kako i sam kaže, prelazi na filozofsko područje. Dobra je stvar što p. Nodilo nije tako verziran u dvoznačnosti i modernističkom zamućivanju pitanja kao neki drugi bitno.netovi komentatori (prvenstveno mislim na Hrvoja Vargića, ali povremeno i Ivu Džebu). Kažem da je to dobro zato što znači da je autor nastavak teksta koji navodim vjerojatno iznio iskreno kao "samorazumljivu" priču koju je popio studirajući teologiju na KBF-u, a ne kao uvjereni modernist poput većine profesora koji ondje predaju. Kaže pater:
Pored humora, u ovom slučaju se krije i jedna filozofska nota, koja je malo ozbiljnija od ove humorističke. To je pitanje slobode govora i, s tim povezano, pitanje tako često spominjanog govora mržnje i uvrijeđenosti. Dobro je znati da je sloboda govora jedan od najvažnijih stupova modernih zapadnih društava. Kad nestane slobode govora, znak je da se bliži neki totalitarizam i da fundamentalisti izlaze na svjetlo dana.Neću ulaziti dublje u to zašto je zastupanje neograničene slobode govora i vjerske slobode potpuno suprotno katoličkom nauku (usp. npr. ovo, ovo i ovo). Ni po kojem katoličkom principu ne može primjerice ono što Index.hr ili Jutarnji redovito objavljuju, spadati u zaštitu stupova društva za koju bi se katolici mogli zalagati. Ako i priznajemo da neke stvari u današnjim okolnostima moramo tolerirati, ne postoji nijedan valjan razlog da štitimo nečije "pravo" da govori protiv Katoličke Crkve ili njezinih svetinja te općenito promiče nevjeru i nemoral. Ako je uopće potrebno naglašavati, to ne znači da nam je zabranjeno govoriti i pisati protiv lažnih božanstava ili proroka kakvi su primjerice islamski Alah, Muhamed, Luther itd.
utorak, 17. listopada 2017.
Dobrostivo štiti uredbu svoju, koju si dao za umnožavanje ljudskoga roda
Prošle subote imali smo priliku prisustvovati radosnom događaju, ženidbi po tradicionalnom obredu. Na istočnom rubu grada Zagreba nalazi se lijepa stara crkva u kojoj je prostor svetišta uništen tijekom postkoncilskog posadašnjenja. Srećom, ostala je barem freska u apsidi koja usmjerava pogled vjernika i donekle iskupljuje sadašnje stanje.
Obred sakramenta ženidbe je u svojoj konkretnoj realizaciji bio vjerojatno najovisniji o lokalnim običajima. Ovdje je prikladno korištena zagrebačka verzija rimskog obred. Nakon kratkog nagovora zaručnicima o kršćanskom shvaćanju ženidbe, slijedi odmah bitan dio sakramenta, tj. privola. Potom svećenik ruke zaručnika i zaručnice ovije štolom i čineći znak križa združi muža i ženu u ženidbi. Slijedi škropljenje blagoslovljenom vodom te blagoslov i razmjena prstenja. Nakon kratke svećenikove molitve, završni je čin zaklinjanje zaručnika i zaručnice na raspelo koje potom poljube.
Sve skupa bilo je gotovo za desetak minuta, a zatim je uslijedila misa. Pjevao se ordinarij prema anđeoskoj misi uz pučke pjesme po izboru zaručnika. Posebnost ženidbene mise, osim, jasno, vlastitih molitava, pjesama i čitanja, su molitve koje svećenik moli okrenut prema zaručnicima (koji su tada već muž i žena) nakon očenaša i poslije pričesti. Posebno je lijepa duža blagoslovna molitva poslije očenaša:
Nakon mise, svećenik je opomenuo narod da čestitanja obave ispred crkve iz poštovanja prema svetosti mjesta. Nedugo iza toga uputili smo se na proslavu i sve je prošlo, kako reče jedan godinama mlad, ali duhom zreo uzvanik, kao "prava kršćanska svadba".
Čestitam novom bračnom paru riječima sluge Božjeg o. Ante Antića:
Neka ovaj kratki izvještaj bude poticaj i drugim našim svećenicima da se odvaže podijeljivati sakramente po starom obredu.
Obred sakramenta ženidbe je u svojoj konkretnoj realizaciji bio vjerojatno najovisniji o lokalnim običajima. Ovdje je prikladno korištena zagrebačka verzija rimskog obred. Nakon kratkog nagovora zaručnicima o kršćanskom shvaćanju ženidbe, slijedi odmah bitan dio sakramenta, tj. privola. Potom svećenik ruke zaručnika i zaručnice ovije štolom i čineći znak križa združi muža i ženu u ženidbi. Slijedi škropljenje blagoslovljenom vodom te blagoslov i razmjena prstenja. Nakon kratke svećenikove molitve, završni je čin zaklinjanje zaručnika i zaručnice na raspelo koje potom poljube.
Tako mi pomogao Bog,
Blažena Djevica Marija
I svi sveci Božji,
Da ovdje nazočnu N. ljubim
I nju za svoju zakonitu ženu uzimam
Po naredbi Božjoj
I po običaju svete matere Crkve,
I da nje nikada ne ću ostaviti
Do svoje ili njezine smrti.
Tako mi pomogao Bog,
Blažena Djevica Marija
I svi sveci Božji!
U ime Oca + i Sina i Duha Svetoga. Amen
Sve skupa bilo je gotovo za desetak minuta, a zatim je uslijedila misa. Pjevao se ordinarij prema anđeoskoj misi uz pučke pjesme po izboru zaručnika. Posebnost ženidbene mise, osim, jasno, vlastitih molitava, pjesama i čitanja, su molitve koje svećenik moli okrenut prema zaručnicima (koji su tada već muž i žena) nakon očenaša i poslije pričesti. Posebno je lijepa duža blagoslovna molitva poslije očenaša:
Bože, koja si svojom svemoćnom snagom sve stvorio iz ničega, koji si uredio svemir i dao čovjeku, što si ga stvorio na svoju sliku, ženu kao nerazdruživu pomoćnicu tako, da si tijelu žene dao početak od muževljeva tijela učeći, da se ono, što si ti našao za dobro stvoriti iz jednoga, ne smije nikada rastavljati. Bože, koji si posvetio ženidbeni savez tako uzvišenim otajstvom, da si u ženidbenom vezu dao sliku otajstvenog veza Krista i Crkve; Bože, po kojem se žena sdružuje s mužem, i ova od početka ustanovljena zajednica dariva onim blagoslovom, kojeg jedinog nije digla kazna istočnoga grijeha ni osuda potopom: milostivo pogledaj na ovu svoju službenicu, koja se ima vjenčati ženidbenim vezom pa moli da je štitiš svojim okriljem. Neka bude na njoj jaram ljubavi i mira, neka se vjerna i čista uda u Kristu. Neka vazda nasljeđuje svete žene: neka bude ljubazna svome mužu kao Rahela, mudra kao Rebeka, dugovječna i vjerna kao Sara. Ništa u njoj neka ne ugrabi za sebe od njezinih djela onaj začetnik grijeha. Neka se od srca drži vjere i ustraje u zapovjedima. Združena s jednim mužem neka bježi od nedopuštenih općenja. Neka štiti svoju slabost snagom stege: neka bude časna ćudoređnošću, poštovana radi stidijivosti, poučena nebeskim naukama, neka bude blagoslovljena djecom, neka bude prokušana i nevina, neka dođe u mir blaženih i u kraljevstvo nebesko. A oboje neka ugledaju sinove sinova svojih do trećeg i četvrtog koljena i dođu do željene starosti. Po istom Gospodinu...
Nakon mise, svećenik je opomenuo narod da čestitanja obave ispred crkve iz poštovanja prema svetosti mjesta. Nedugo iza toga uputili smo se na proslavu i sve je prošlo, kako reče jedan godinama mlad, ali duhom zreo uzvanik, kao "prava kršćanska svadba".
Čestitam novom bračnom paru riječima sluge Božjeg o. Ante Antića:
Bog Vas dragi napunio svojim posebnim milostima i darovima, da ispunite svoje dužnosti na veću slavu Božju, na posvećenje Vaše i Vašega potomstva i na dobro svete Crkve i našega naroda!
Neka ovaj kratki izvještaj bude poticaj i drugim našim svećenicima da se odvaže podijeljivati sakramente po starom obredu.
petak, 13. listopada 2017.
K tebi oči podižemo
K tebi oči podižemo,
Djevo sveta, Djevo čista:
ti si sjajna ona zvijezda,
koja Spasom nama blista.
Kad nas strasti, bura vije,
kad nas studen grijeha bije:
ti si, Djevo, sunce naše,
što nas zlatnom zorom grije.
Grij nas, grij nas s tvog nam žara
zlatnim plodom duša rodi!
Blistaj, Djevo, blistaj, zvijezdo,
u Raj sveti ti nas vodi!
Tamo, tamo, gdje je vječno
proljet Mira duševnoga,
tamo, Majko, gdje je Carstvo
božanskoga Sina tvoga!
tekst: Ferdo Rožić
izvedbe: 1, 2.
utorak, 10. listopada 2017.
Duhovna lirika utorkom 54
Marceline Desbordes-Valmore
(preveo Milan Pavelić)
ORUNJENI VIJENAC
Ići ja ću, ići s vijencem orunjenim
U vrt Očev, u kom cvijet oživljuje,
Tu ću dugo molit duhom poniženim:
Otac ima lijek, što muku smiruje.
Ići ću i reć mu bar suzama svojim:
»Gledaj, patila sam... « On će dići gled,
Poznat će me sa svim promjenama mojim,
Ocu smetat ne će lik uveo, blijed.
On će reći: »Ti, o tužno moje dijete!
Zar izmakla zemlja koraku se tvom?
Ja sam Bog: nek sve sad skrbi ostave te,
Gle mog Srca, uđi, tu je tebi dom!«
O blagosti, slasti, utočište, Oče!
Plakalo Ti čedo, i Ti plač mu ču!
Moj si već, jer nadom ja Te grlit počeh,
I jer imaš svu mi radost iščezlu.
Ti ne bacaš cvijeta, što već nema čara,
Zemlja tek ne prašta grijeha takovih.
Zle me ne ćeš proklet, što od tvojih dara
Ništa baš ne prodah, već sve razdijelih.
utorak, 3. listopada 2017.
Nema spokoja ni snova
P. Marko Glogović je napisao novi članak za bitno.net u svom karakterističnom stilu: mješavini karizmatizma, dirljive pobožnosti i djetinjaste naivnosti. Sa znatno previše riječi, po modelu (ovaj puta ipak nešto zauzdanijeg) romana toka svijesti, pater opisuje svoj užasavajući susret s neimenovanom katoličkom crkvom u inozemstvu. No, svakome tko je nesrećom zašao u crkvu sv. Andrije u Grazu, prizori koje p. Glogović opisuje neće tako brzo izblijediti iz sjećanja. Sve perverzije i demonske instalacije koje ovaj zabezeknuti redovnik opisuje su istinite i bilješke o tome što je vidio točne. Nažalost, pater Glogovića još uvijek treba lagano pogurnuti u pravom smjeru, prema izlazu iz tunela. Stoga, evo još jedne točkice koju pater treba spojiti da bi mu se kao u onim dječjim zabavnim časopisima ukazala čitava slika. Ta slika nije lijepa, ali je bliža istini od zaključaka poput ovih koje izdvajam iz paterova članka:
Pita se hrvatski pavlin:
Znam da je ovo ozbiljan blog, ali neka ovaj puta p. Marku odgovori p. Jimmy
Vlč. Hermann Glettler, dugogodišnji župnik sv. Andrije u Grazu, spiritus movens svega što je p. Glogović zabilježio tijekom svoga posjeta, imenovan je prije nekoliko dana biskupom Innsbrucka. I kako čitam, potpuno je na liniji pape Franje. U smislu inverzije one evanđeoske prispodobe, zamišljam Franju kako prima novog biskupa u audijenciju i kaže mu "Valjaš slugo dobri i vjerni..."
Postoje te dvije bolesne i bolne krajnosti: jedni bi sve kao u srednjem vijeku, drugi bi sve kao ovo.
Antikrist ima sve više otvorenih vrata… Iako ga je sigurno usporila i Godina milosrđa i obljetnica Fátime i ljubav na djelu našega pape Franje, ovakva mi nedjela potvrđuju da su vremena prijelomna i preozbiljna.
Također, vidimo što se čini Papi, na primjer. Digla se cijela armada „dobronamjernih“ koji ga optužuju i smišljaju konstrukcije gdje i kad god stignu.
Ili kad samo malo razmislimo, koliko se progoni i pljuje Karizmatska obnova ili Neokatekumenski put… Evo nam plodova. Nema nove evangelizacije, imaš eto ovo. Niste htjeli poslušati zadnjih pet papa, kojima je Duh Sveti detaljno sve ovo nagovijestio, a istovremeno je dao odgovor: pokrete, zajednice, apostolate…
Pita se hrvatski pavlin:
Možda ipak, biskup nema pojma o ovome, možda je ucijenjen, možda su ga preveslali, možda je sve dozvolio u nekoj dobroj namjeri, možda se sada ne može izvući iz toga? Možda je danas taj izmanipulirani župnik smijenjen, možda su prestala ova iživljavanja i sakaćenja zdravog razuma?
Znam da je ovo ozbiljan blog, ali neka ovaj puta p. Marku odgovori p. Jimmy
Vlč. Hermann Glettler, dugogodišnji župnik sv. Andrije u Grazu, spiritus movens svega što je p. Glogović zabilježio tijekom svoga posjeta, imenovan je prije nekoliko dana biskupom Innsbrucka. I kako čitam, potpuno je na liniji pape Franje. U smislu inverzije one evanđeoske prispodobe, zamišljam Franju kako prima novog biskupa u audijenciju i kaže mu "Valjaš slugo dobri i vjerni..."
Omrežno izpitivanje žalostnog stanja Družtva
2017., kolovoza, 16. (2) - U nekom omrežnom dnevniku (dnevak, weblog, blog) 16. kolovoza objavljen je članak o našemu časopisu Marulić. Ne poznajući stanje u našemu Svetojeronimskome družtvu, jer ga nije ni proučavao ni s ikim iz Družtva o tome razgovarao, već na temelju nekih omrežnih objava predsjednika Stjepana Razuma i slikozapisa predavanja Vjekoslava Grbeše na Književnoj večeri četvrtkom dnevničar je zaključio, da je stanje u Družtvu "žalostno", označujući uzput Marulićev pravopis kao "ekscentričnost". U nekim osvrtima na taj upis, a kao "popratna žrtva", našao se štilnik Marulića Branimir Petener, "obtužen" zbog "čudesne lektorske revnosti" ("revnost" je inače srbština iz ruskoga, a znači "brižnost, marljivost, predanost"). Istini za volju i zbog onih, koji bi slučajno nabasali na rečenu maglovitu stranicu, treba reći, da čistoća hrvatskoga jezika i izpitivanje granica njegove tvorbe u smotri Marulić ne dolazi toliko od štilnika, koliko od suurednika Ante Kraljevića. Štilnik Petener zastupa i promiče morfonoložki (korienski) pravopis, koji se odnosi ponajprije na način pisanja suglasničkih skupova, a pitanje birana jezika ne spada u taj posao. Na ostale tvrdnje u navedenu dnevničkom upisu i susljednim osvrtima suurednici se ne žele osvrtati, jer cieli taj objavak drže nestručnim i neozbiljnim.
"Marulić" 4/2017., "Svetojeronimske viesti", potpisano sa "srzc "
(Stjepan Razum, Crkva zagrebačka), str. 164.
petak, 29. rujna 2017.
Sveti Mihaele, štiti Crkvu Božju!
Među nebeskim anđelima nijedan ne nadilazi sv. Mihaela u slavi (Sv. Alfons Marija de Liguori)
Među nebeskim anđelima nijedan ne nadilazi sv. Mihaela u slavi, a po sv. Baziliju i ostalima, niti mu je ravan i to iz više razloga. Prvo jer je sv. Mihael bio izabran da sruši oholost Lucifera i svih pobunjenih anđela i izbaci ih iz Neba. Dušo moja, ako ljubiš ovog sv. Arkanđela, koji toliko ljubi ljude, raduj se uzvišenosti koju on uživa u Raju, a budući da je on zaštitnik cijele Crkve i svih vjernika, moli ga da bude tvoj posebni zaštitnik kod Boga, koji ga jako ljubi i uživa kada vidi da svi slave ovog arkanđela koji je njemu tako vjeran i gorljiv u službi.
U misi za pokojne Crkva moli: Neka se udostoji sv. Mihael uvesti vas u svjetlost vječnu. Bogoslovci objašnjavaju ovu molitvu tako što kažu da sv. Mihaelu pripada čast službe dovođenja svih duša Isusu Kristu sucu, koje odlaze s ovog svijeta u stanju milosti. Štiti me, moj dragi Arkanđele i učini moju dušu dostojnom da se na dan moje smrti po tvojim rukama pokaže pred Gospodinom urešena Božjom milošću.
Crkva moli sv. Mihaela u ime svih vjernika da ih u času smrti brani od napadaja đavla kako ih ne bi nadvladali i tako bi bili zauvijek izgubljeni. Sv. Mihaele, brani nas u času smrti, da ne propadnemo na strašnom sudu. Ah, dragi moj Arkanđele, Pakao ima puno oružja za borbu protiv mene u času moje smrti. Ta oružja su moji grijesi, s kojima će tada nastojati da me dovede do očaja. Pakao sprema velike napasti kako bi me naveo da padnem u grijeh. Ti si pobijedio đavla i izgnao ga iz Neba, pobjedi ga i za mene, i otjeraj ga od mene u času moje smrti, molim te iz ljubavi prema Bogu kojega ti tako ljubiš. O Marijo, Kraljice anđela, zapovijedi sv. Mihaelu da mi pomogne u času moje smrti. Amen.
http://www.monfortanci.com/sites/default/files/pdf/Prirucnik-katolickih-poboznosti.pdf (str. 749)
Među nebeskim anđelima nijedan ne nadilazi sv. Mihaela u slavi, a po sv. Baziliju i ostalima, niti mu je ravan i to iz više razloga. Prvo jer je sv. Mihael bio izabran da sruši oholost Lucifera i svih pobunjenih anđela i izbaci ih iz Neba. Dušo moja, ako ljubiš ovog sv. Arkanđela, koji toliko ljubi ljude, raduj se uzvišenosti koju on uživa u Raju, a budući da je on zaštitnik cijele Crkve i svih vjernika, moli ga da bude tvoj posebni zaštitnik kod Boga, koji ga jako ljubi i uživa kada vidi da svi slave ovog arkanđela koji je njemu tako vjeran i gorljiv u službi.
U misi za pokojne Crkva moli: Neka se udostoji sv. Mihael uvesti vas u svjetlost vječnu. Bogoslovci objašnjavaju ovu molitvu tako što kažu da sv. Mihaelu pripada čast službe dovođenja svih duša Isusu Kristu sucu, koje odlaze s ovog svijeta u stanju milosti. Štiti me, moj dragi Arkanđele i učini moju dušu dostojnom da se na dan moje smrti po tvojim rukama pokaže pred Gospodinom urešena Božjom milošću.
Crkva moli sv. Mihaela u ime svih vjernika da ih u času smrti brani od napadaja đavla kako ih ne bi nadvladali i tako bi bili zauvijek izgubljeni. Sv. Mihaele, brani nas u času smrti, da ne propadnemo na strašnom sudu. Ah, dragi moj Arkanđele, Pakao ima puno oružja za borbu protiv mene u času moje smrti. Ta oružja su moji grijesi, s kojima će tada nastojati da me dovede do očaja. Pakao sprema velike napasti kako bi me naveo da padnem u grijeh. Ti si pobijedio đavla i izgnao ga iz Neba, pobjedi ga i za mene, i otjeraj ga od mene u času moje smrti, molim te iz ljubavi prema Bogu kojega ti tako ljubiš. O Marijo, Kraljice anđela, zapovijedi sv. Mihaelu da mi pomogne u času moje smrti. Amen.
http://www.monfortanci.com/sites/default/files/pdf/Prirucnik-katolickih-poboznosti.pdf (str. 749)
srijeda, 27. rujna 2017.
Tradicionalne mise u crkvi sv. Martina 30. rujna te 1. i 2. listopada 2017.
Prenosim s google grupe Tradicionalna Misa:
Vlč. Jérôme Bücker iz Svećeničkog bratstva sv. Petra služit će u zagrebačkoj crkvi sv. Martina tradicionalne latinske mise po sljedećem rasporedu:
subota, 30. rujna u 19,30 sati navečer (blagdan sv. Jeronima),
nedjelja, 1. listopada u 11,30 sati ujutro (blagdan Bl. Dj. Marije od Ružarija),
ponedjeljak, 2. listopada u 19 sati (blagdan sv. Anđela Čuvara)
utorak, 26. rujna 2017.
Vaša Svetosti, širite hereze!
27.9.2017. navečer - objavljen potpuni prijevod
U nastavku donosim najvažniji dio opomene koju su papi Franji uputili teolozi i drugi ugledniji katolici zbog toga što promiče hereze. Dio teksta koji ne prenosim djelomično je sadržan u teološkoj kritici apostolske pobudnice "Amoris laetitia" objavljenoj prije više od godinu dana.
Zahvaljujem prevodiocu koji je brzo i stručno učinio ovaj tekst dostupnim na hrvatskom jeziku. Na vama je da upozorite vjernike koji se još uvijek drže katoličke vjere i nisu se odrekli Bogom danog razuma da postoji staložen, razborit i jasan odgovor na zlodjela kojima Jorge Mario Bergoglio, rimski biskup, ranjava Crkvu i gura duše koje bi trebao štititi, u propast.
***
U nastavku donosim najvažniji dio opomene koju su papi Franji uputili teolozi i drugi ugledniji katolici zbog toga što promiče hereze. Dio teksta koji ne prenosim djelomično je sadržan u teološkoj kritici apostolske pobudnice "Amoris laetitia" objavljenoj prije više od godinu dana.
Zahvaljujem prevodiocu koji je brzo i stručno učinio ovaj tekst dostupnim na hrvatskom jeziku. Na vama je da upozorite vjernike koji se još uvijek drže katoličke vjere i nisu se odrekli Bogom danog razuma da postoji staložen, razborit i jasan odgovor na zlodjela kojima Jorge Mario Bergoglio, rimski biskup, ranjava Crkvu i gura duše koje bi trebao štititi, u propast.
***
Sinovska opomena zbog širenja hereza
16. srpnja 2017., na blagdan Gospe Karmelske
ponedjeljak, 25. rujna 2017.
Gostujući autor - Deset godina Summorum Pontificuma
Ne sumnjam da je svatko tko prati zbivanja na tradicionalnom krilu Crkve već i vidio i čuo što ga je zanimalo o proslavi 10. obljetnice stupanja na snagu Motu propria Summorum Pontificum pape Benedikta XVI., ali svejedno želim napisati nekoliko rečenica svojih dojmova iz Rima tih dana. Unaprijed se svima ispričavam što imam neki prastari Samsung mobitel koji ne valja ničemu, pa su fotografije takve kakve jesu, mutne i loše. Nisam niti profesionalni fotograf, shvatit ćete. Prijeđimo na stvar.
subota, 23. rujna 2017.
Moderna "katolička" vjera
(izvor) Osmomjesečnu Isidoru, Nikolu (2) i Nikolinu (4) Ramadani iz Vajske pravoslavni svećenik iz Bača nije htio sahraniti i održati opelo na seoskom groblju jer djeca nisu bila krštena, rekao je ujak preminule djece, Dimitrije Bogoevski, javlja Kurir.
Do tragičnog događaja u kojem je stradalo troje djece, došlo je prošlog tjedna nakon što je izbio požar u obiteljskoj kući u kojoj su živjeli. Otac je u to vrijeme bio na poslu, a majka je navodno izašla iz kuće nešto obaviti. Kada se vratila, vidjela da je izbio požar u kući, no nažalost, već je bilo prekrasno.
“Sramota je da svećenik nije htio sahraniti djecu jer nisu krštena. Shvaćam ja razlog, ali to su mala nevina djeca, koja još nisu ni stigla da se krste. Netko je od susjeda pitao katoličkog svećenika i on je odmah rekao da hoće, rekao je: “I da su kršteni i nekršteni, svi su isti pred Bogom.”, dodaje ujak.
(izvor) Jednoć, na prvim godinama studija, kroz riječi jednog profesora kojeg neću imenovati, tijekom predavanja se nada me vinuo upravo taj zloduh modernih vremena, pritišćući i tražeći apsolutnu podčinjenost. Kao da je govorio: znanost je znanost, nema tu prostora za nikakve vjerske priče i, ili ćeš to prihvatiti, ili se moraš odreći razuma i nastaviti vjerovati u bajke. Bio je to jedan od onih kritičnih trenutaka u životu, koje svatko od nas od vremena do vremena ima, trenutaka koji nas kasnije određuju u dubinama našega bića. Dotični profesor je tada silom, i kao s nekim bijesom, rastakao dijelove Svetoga pisma ne ostavljajući nikakav prostor za misterij, za nepoznato i nedokučivo, već je svojom neumoljivom logikom sve redom obarao na tlo, vidljivo u tome uživajući. Na sjenama koje su bile vidljive na mnogim licima, i u nekoj mučnoj atmosferi koja se osjećala u predavaonici, jasno je da njegove riječi nisu bile prijetnja jedino meni.
Nakon završetka tog mučnog predavanja, bio sam, vraćajući se u samostan, silno smućen i uznemiren. Odlučio sam odmah potražiti fra Bonaventuru koji mi je tada pao na pamet kao moguća pomoć u toj nevolji. Ako i on bude rekao da stvari stoje tako kako kaže taj profesor, osjećao sam, doživjet ću neki težak poraz koji će me odvesti nekamo kamo ne bih želio ići, a odakle, slutio sam, možda i nema povratka. Fra Bonaventura je, očito uočivši moju neobičnu smućenost, pristao razgovarati sa mnom odmah nakon ručka, onako s nogu. Duboko uznemiren, ponovio sam ukratko smisao onoga što je dotični profesor kroz dva sata vrlo rječito nametao, a fra Bonaventura je, kao i obično, vrlo pozorno slušao. Zatim sam ga s nekom snažnom egzistencijalnom strepnjom u glasu upitao: „Fra Bonaventura, recite mi, molim vas, je li to uistinu tako ili nije? Moram to znati.“
On me je gledao blago i širio je svoj duboki, njemu svojstveni mir – blagi pogled, sjajne oči i vedro lice – gledao me par dugih trenutaka u šutnji, kao da čeka da se njegov mir primi i moga srca, i onda je vrlo uvjerljivim i tihim glasom, koji je dolazio iz samo njemu znane dubine, izrekao, naoko, vrlo obične riječi: „Možda jest tako, a možda i nije!“
Do tragičnog događaja u kojem je stradalo troje djece, došlo je prošlog tjedna nakon što je izbio požar u obiteljskoj kući u kojoj su živjeli. Otac je u to vrijeme bio na poslu, a majka je navodno izašla iz kuće nešto obaviti. Kada se vratila, vidjela da je izbio požar u kući, no nažalost, već je bilo prekrasno.
“Sramota je da svećenik nije htio sahraniti djecu jer nisu krštena. Shvaćam ja razlog, ali to su mala nevina djeca, koja još nisu ni stigla da se krste. Netko je od susjeda pitao katoličkog svećenika i on je odmah rekao da hoće, rekao je: “I da su kršteni i nekršteni, svi su isti pred Bogom.”, dodaje ujak.
***
(izvor) Jednoć, na prvim godinama studija, kroz riječi jednog profesora kojeg neću imenovati, tijekom predavanja se nada me vinuo upravo taj zloduh modernih vremena, pritišćući i tražeći apsolutnu podčinjenost. Kao da je govorio: znanost je znanost, nema tu prostora za nikakve vjerske priče i, ili ćeš to prihvatiti, ili se moraš odreći razuma i nastaviti vjerovati u bajke. Bio je to jedan od onih kritičnih trenutaka u životu, koje svatko od nas od vremena do vremena ima, trenutaka koji nas kasnije određuju u dubinama našega bića. Dotični profesor je tada silom, i kao s nekim bijesom, rastakao dijelove Svetoga pisma ne ostavljajući nikakav prostor za misterij, za nepoznato i nedokučivo, već je svojom neumoljivom logikom sve redom obarao na tlo, vidljivo u tome uživajući. Na sjenama koje su bile vidljive na mnogim licima, i u nekoj mučnoj atmosferi koja se osjećala u predavaonici, jasno je da njegove riječi nisu bile prijetnja jedino meni.
Nakon završetka tog mučnog predavanja, bio sam, vraćajući se u samostan, silno smućen i uznemiren. Odlučio sam odmah potražiti fra Bonaventuru koji mi je tada pao na pamet kao moguća pomoć u toj nevolji. Ako i on bude rekao da stvari stoje tako kako kaže taj profesor, osjećao sam, doživjet ću neki težak poraz koji će me odvesti nekamo kamo ne bih želio ići, a odakle, slutio sam, možda i nema povratka. Fra Bonaventura je, očito uočivši moju neobičnu smućenost, pristao razgovarati sa mnom odmah nakon ručka, onako s nogu. Duboko uznemiren, ponovio sam ukratko smisao onoga što je dotični profesor kroz dva sata vrlo rječito nametao, a fra Bonaventura je, kao i obično, vrlo pozorno slušao. Zatim sam ga s nekom snažnom egzistencijalnom strepnjom u glasu upitao: „Fra Bonaventura, recite mi, molim vas, je li to uistinu tako ili nije? Moram to znati.“
On me je gledao blago i širio je svoj duboki, njemu svojstveni mir – blagi pogled, sjajne oči i vedro lice – gledao me par dugih trenutaka u šutnji, kao da čeka da se njegov mir primi i moga srca, i onda je vrlo uvjerljivim i tihim glasom, koji je dolazio iz samo njemu znane dubine, izrekao, naoko, vrlo obične riječi: „Možda jest tako, a možda i nije!“
Jesenska kvatrena subota
Daj nam, molimo, svemogući Bože, da se dok postimo nasitimo tvoje milosti i dok se trapimo postanemo jači od svih neprijatelja.
Mula koja je tegleća marva, predstavlja one koji idu ludim stazama, poput Abšaloma koji je jahao na muli i podigao pobunu protiv svoga oca te je kasnije gonjen i pravedno ubijen. Psalmist upozorava svoje slušatelje ovim riječima: "Ne budite kao konj ili mula bez razuma: divljinu im krotiš vođicama i uzdom, inače im se ne primiči!" On želi spriječiti ljude takve vrste da ih prevare đavlove smicalice i naprti teret poroka kako ne bi slijedeći svoju oholost bili sasvim osuđeni. No što kaže tim ljudima da čine? Ništa drugo no što se zapovijeda nijemim životinjama; takvim usporedbama ludoga prisiljava da prizna istinu. [...] Pomoću čeljusti životinje žvaču svoju hranu i održavaju se na životu, a Psalmist govori da čeljusti neposlušnih treba obuzdati, njihovu hranu ograničiti, tako da se prisiljeni postom, pokore upravljanju svoga Stvoritelja.
 |
| Abšalom je jahao na muli, a mula naiđe pod grane velika hrasta, tako te je Abšalomu glava zapela o grane i on osta viseći između neba i zemlje, dok je mula ispod njega otišla dalje. |
Mula koja je tegleća marva, predstavlja one koji idu ludim stazama, poput Abšaloma koji je jahao na muli i podigao pobunu protiv svoga oca te je kasnije gonjen i pravedno ubijen. Psalmist upozorava svoje slušatelje ovim riječima: "Ne budite kao konj ili mula bez razuma: divljinu im krotiš vođicama i uzdom, inače im se ne primiči!" On želi spriječiti ljude takve vrste da ih prevare đavlove smicalice i naprti teret poroka kako ne bi slijedeći svoju oholost bili sasvim osuđeni. No što kaže tim ljudima da čine? Ništa drugo no što se zapovijeda nijemim životinjama; takvim usporedbama ludoga prisiljava da prizna istinu. [...] Pomoću čeljusti životinje žvaču svoju hranu i održavaju se na životu, a Psalmist govori da čeljusti neposlušnih treba obuzdati, njihovu hranu ograničiti, tako da se prisiljeni postom, pokore upravljanju svoga Stvoritelja.
petak, 15. rujna 2017.
Pedepsao si jih, Gospodine, i ne htjedoše vjerovati
(...)
Kadno Bog po slugi svom Mojsiju hoti od sužanjstva misirskog osloboditi svoj obrani puk izraelski, pusti vrhu njihova protivnika farauna strahovite biče. Tvrdokorni faraun premda viđaše tmine koje sakrivaše svjetlost, krupe koje mlatiše stabla, skakavce koji mu popasoše sjedbe, grdne rane koje mu se otvoriše na ljudima, kugu i crkavicu koja mu pomori blago, ne htje ganuti se. Ne htje ni onda kad mu isti dvorani vapiše: "Biči desnice su Božje ovo", priznati jih za takove, već uzdrža tvrdo da su to sama gatanja i čarolije Mojsijeve! Tolika je sljepoća i protivnost u grješnicima za ne prepoznati da biči dohode od Boga, pače većina kršćana u općeno neće da zapozna desnice koja jih šiba. Ako je vuk poklao ovce, kažete da je tomu kriva nepomnja čobana. Ako vam je udrila crkavica u blago, kažete da je to nauda zlih očiju ili namet zloćudnih čarobnika. Ako se je zapalila kuća ili sijeno, velite: "Kriv mi je susjed." Ako se je koga od vas dovezala bolest, krivite liječnika što ne zna izliječiti. Ako je tko izgubio pravdu, krivite odvjetnika što ne zna braniti. Ako je komu naopako otišla trgovina, krive su sluge i ortaci. Ako vam je tko umro, velite: "Nije se umio čuvati" il' "Ne bi mi ni žao bilo da mu je od Božje se dogodilo!" Ako vam je primelo ljude ili blago, krivite zimu. Ako nije rodila podvornica ili livada, krivite zla vremena. Ako je stuklo lozu, krivite krupu. Ako je od suše izgorjela zelen, krivite sunce, krivite ljeto i tako dalje.
Kršćani! Mislim da nema među vami ni jednoga toliko luda ili priprosita koji bi krivio nož kojim je čovjek bio uboden ili pušku kojom je bio ubijen, a ne bi krivio onoga koji je nožem ubo ili puškom ubio. Zato nemojte se varati kao pašče koje u svojoj srditosti kolje kamen koji ga je udrio, a ne haje za ruku koja je kamen hitila. Nemojte se varati, velju, jer je to varanje prekovratnije od grijeha istoga buduć da grješnik u bičima neće naročito da prepozna desnice Božje zato da zapoznavši jih, ne bi bio prisiljen svidjeti se i obratiti se Bogu. Jer kakono nije moguće da bi se ikoji od vas hranio otrovnim jezbinama znaduć da će mu zdravlju škodovati, tako nije moguće da bi se ikoji od vas slijedio sagrješivati znajuć da mu je to škodno duši i tim priteže biče Božje vrh sebe.
Oh, ludosti grješnika koji neće da zapozna u Bogu pravednog suca koji pazi naše svako mišljenje i činjenje, koji kazni svako prekršenje svojega zakona, koji daždi biče vrh grješnika, već, naprotiv, sve suprotivštine i štete pripisuje ljudima; gdje ne može ljudima, pripisuje jih udesu; gdje ne može udesu, pripisuje jih zvijezdama i tako dalje. "Pedepsao si jih, Gospodine, i ne htjedoše vjerovati i rekoše: nije on." Dapače, što je gore, Gospodine, Ti jih pedepsaješ oštrim bičima, a oni tome usuprot većma griješe.
(...)
(Fra Ante Kostantin Matas, Propovijedi i govori, Zbornik "Kačić", 1998., str. 146, 147)
srijeda, 13. rujna 2017.
Zadaća čovječja
Shvaćam, o moj Bože, da si čovjeka stvorio samo radi svoje slave i da je njegova najbitnija zadaća Tebi prikazivati kult štovanja. Ja sam na ovom svijetu kako bih Te upoznao, uzljubio i služio. Sve što imam, od Tebe sam primio, pravo je da to posvetim Tebi na službu. Sve sposobnosti moje duše i moga tijela trebaju biti korištene Tebi na slavu: moj duh da Te upozna, moje srce da Te ljubi, moj jezik da Te blagoslivlja i hvali. Ah! Koje bi Te drugo stvorenje častilo, o moj Bože, onako kako Te treba častiti? Bez čovjeka je sva priroda nijema: na čovjeku je da Ti u njezino ime zahvaljuje; na čovjeku je da Ti iskazuje počast priznavanja i klanjanja koju ti sva stvorenja duguju. To je njegova svrha; sve ostalo si stvorio čovjeku za uporabu, no želiš da sve prinese Tebi na slavu te da tako učini i sa samim sobom. Osjećam, o moj Bože, da se moja sreća sastoji u ispunjavanju te zadaće. Ne mogu biti sretan osim ako se vežem uz Tebe; nijedan drugi cilj ne može zadovoljiti želje moga srca. Jedini si Ti izvor pravih dobara; nema drugog znanja doli Tebe poznavati, stvarnijeg užitka doli Tebe ljubiti, druge slave doli Tebi služiti.
(prema C. F. Lhomond, “Doctrine chrétienne en forme de lectures de piété, où l'on expose les preuves de la religion, les dogmes de la foi, les règles de la morale, ce qui concerne les sacrements et la prière, à l'usage des maisons d'éducation et des familles chrétiennes.”)
petak, 8. rujna 2017.
"Svi, koji mrze na me, ljube smrt!"
Slika Majke Božje u ovom gorućem grmu pruža nam međutim i jednu važnu pouku za život. Čitamo naime na istom mjestu kada se Mojsije htio približiti grmu, da je začuo glas: "Mojsije, Mojsije!" On odgovori: "Evo me!" A On zapovjedi: "Ne primiči se bliže ovamo! Izuj obuću s nogu! Jer mjesto, na kojem stojiš, sveto je tlo!" Drugim riječima, Bog je tražio najveće strahopočitanje od Mojsija prema svetosti mjesta, iz kojeg mu je govorio, to jest gorućeg grma.
Što da kažemo onda za Onu, koju je ovaj grm predstavljao, Presvetu Mater Božju? Doista, čovjek se mora čuditi beskrajnom milosrđu Božjem, da ne zanijeme odmah zauvijek pogana usta, koja rigaju psovke na Nju, da ne usahne odmah zauvijek ruka, koja piše hule o Njoj, da ne izgore knjige bez traga, koje sadrže hule o Njoj, skupa sa kućama, gdje se takav smrad drži, i skupa sa huškačima tolikih opačina, i vlasnicima takvoga gada i smrada.
Mojsije je, veli Sv. Pismo, odmah od strahopočitanja zastro lice svoje, i nije se više usudio ni pogledati onamo. A kod nas, doživjeli smo, daju se javno štampati u službenim školskim udžbenicima hule na Majku Božju, rugajući se Njezinu djevičanstvu, kod nas mirno puštamo, da psovači tjeraju svoj gadni zanat dalje, kod nas se izdižu na počasna mjesta besramni pisci takvih hula, da i ne govorimo o tolikim drugim nepodopštinama. Ali ne zaboravimo one teške riječi Duha Svetoga, koju Crkva primjenjuje na Bogorodicu, taj pravi otajstveni gorući grm: "Svi, koji mrze na me, ljube smrt!" (Prič. 8,36). Ako vidite, da Bog ne kažnjava smjesta hulitelje svoje majke, nemojte misliti da će to ostati nekažnjeno, nego što više štedi takve besramnike na ovom svijetu, to teže će ih pogoditi pravda Božja na drugom svijetu.
(iz propovijedi bl. Alojzija Stepinca)
ponedjeljak, 4. rujna 2017.
S katedrale
Vidim da je g. Elvir Tabaković objavio, a bitno.net prenio fotografije sa sjevernog tornja zagrebačke katedrale. Podsjetilo me to da nisam sa čitateljima ovog bloga podijelio svoje slike s vrha katedrale. Naravno, Elvirove fotografije su neusporedivo profesionalnije i bolje. No ja sam prije više godina imao jedinstvenu priliku popeti se po skelama gotovo do samog vrha južnog tornja. To sada, a vjerojatno i u skoroj budućnosti, nije moguće. Evo nekoliko uspomena s tog zanimljivog i poučnog razgledavanja.
srijeda, 30. kolovoza 2017.
Prigodna čestitka
Dragi Mladenci!
Čestitam Vam Vaš veliki dan, kada s pomoću Božjom i primanjem svetog sakramenta ženidbe stupate u svetu zajednicu bračnog obiteljskoga života. Bog Vas dragi napunio svojim posebnim milostima i darovima, da ispunite svoje dužnosti na veću slavu Božju, na posvećenje Vaše i Vašega potomstva i na dobro svete Crkve i našega naroda! Za Vas se moli i blagoslivlje Vas
o. Ante Antić
http://www.franjevci-split.hr/pdf/antic_doa_bozic_2014.pdf
četvrtak, 24. kolovoza 2017.
Propašćemo, - zlo je, zlo je
https://www.facebook.com/fraivan.lukac/videos/1517855368279327/
[...]
Iz daljine nešto kulja,
Ne znam je li dim il' sen;
A urliče neka rulja
Vrteći se u vreten.
Čudna huka, čudna buka,
Ne znam uzrok, ne znam smer, -
Sahranjuju l' kakvog smuka,
Il' udaje daba kćer!
Kolutaju magluštine,
Mesec gubi svoju moć,
Sneg vitla sa visine -
Mutno nebo, mutna noć.
Razuzdani besi lete,
Raduju se našem zlu,
Krici njine pesme klete
Kroz srce mi prodiru.
(izvadak iz anonimnog prepjeva A. S. Puškin - Besi)
[...]
Iz daljine nešto kulja,
Ne znam je li dim il' sen;
A urliče neka rulja
Vrteći se u vreten.
Čudna huka, čudna buka,
Ne znam uzrok, ne znam smer, -
Sahranjuju l' kakvog smuka,
Il' udaje daba kćer!
Kolutaju magluštine,
Mesec gubi svoju moć,
Sneg vitla sa visine -
Mutno nebo, mutna noć.
Razuzdani besi lete,
Raduju se našem zlu,
Krici njine pesme klete
Kroz srce mi prodiru.
(izvadak iz anonimnog prepjeva A. S. Puškin - Besi)
utorak, 22. kolovoza 2017.
Duhovna lirika utorkom 53
Zlatko Rajčevac
DADE TE GOSPOD
Dade Te Gospod
po poslušnosti Tvojoj
k’o mirisan dašak Neba
nad beskrajnim zadahom
ljudskih neposluha.
Dade te za okrilje
nejakoj djeci svojoj,
na koju lukavstvom vreba
i lažnim strahom
zavist Zlog duha.
Dade nam Te Gospod
u providnosti svojoj
k’o tračak sunca
za dane buduće:
teške, tmurne i žuljave.
Dade nam Te
u dobroti svojoj
za Majku,
da uspevši se do vrhunca
pružajuć’ moćne ruke
vodiš iznemoglu djecu
do cilja, do krila Tvoga,
do vječne slave.
Dade nam Te Gospod
u svemoći svojoj
k’o najveće
što nam je mog’o dati:
da budeš spona
što nas s Njime veže
— istovremeno Njegova
i naša Mati.
srijeda, 16. kolovoza 2017.
Žalosno na što je HKD sv. Jeronima spalo
Jedan me čitatelj ovog bloga uputio na facebook stranicu vlč. Stjepana Razuma, točnije na video snimku predavanja g. Vjekoslava Grbeše održanog 8. lipnja u sklopu Književnih večeri četvrtkom u organizaciji Hrvatskog književnog društva sv. Jeronima.
Prije nego prijeđem na samu temu, spomenut ću da sam već ranije htio napisati par riječi o HKD sv. Jeronima, ali nije bilo prigode. Ja sam dosta neupućen u povijest tog društva i što se s njime događalo zadnjih desetljeća. Znam da su imali vrlo jako i kvalitetno izdavaštvo, njihova vjerska, prosvjetna i književna izdanja koja sam susreo ostavila su na mene konzistentno dobar utisak. Neke od njihovih knjiga s kraja 19. i početka 20. stoljeća dostupne su skenirane na internetu. Sjećam se da sam još u djetinjstvu kod bake i djeda na selu listao godišnje kalendare Danica (s prostorom za bilješke popunjenim natuknicama poput one kada se krmača oprasila). To samo govori o vrlo širokoj rasprostranjenosti i korisnosti njihovih publikacija. Ako ste redovito pratili ovaj blog od njegova početka, sjetit ćete se da smo prenijeli više članaka iz časopisa Marulić. Bila bi izvanredna stvar kad bi netko u cjelosti skenirao tu reviju. Sjećam se da sam za jedan članak Smiljane Rendić morao ići u Gradsku knjižnicu u čitaonicu za časopise i tražiti odgovarajući svezak te slikati stranice fotićem (nije se smjelo fotokopirati). To je za istraživače vjerojatno dovoljno dobro, ali je šteta da brojni kvalitetni članci ostaju za širu publiku nedostupni. Stekao sam dojam da je taj časopis bio otvoreniji za pravovjerna i tradicionalnija katolička stajališta, nego bilo koji drugi vjerski ili svjetovni list u bivšoj Jugoslaviji te Hrvatskoj u 90-ima. Čini mi se da zadnjih (desetak?) godina Marulić i čitavo Društvo sv. Jeronima propada. Sigurno da iza toga stoje opći procesi koji su zahvatili sve nakladnike, a pogotovo one koji nisu shvatili da se uz internet i nove načine komunikacije i marketinga mnoge stvari moraju promijeniti. Ipak, možda je jedan od razloga ubrzane marginalizacije Društva, uz vrijedne nekretnine koje Društvo ima (a netko je na njih bacio oko?), i to što se konačno htjelo utišati "tradicionalniju staru gardu". Daleko od toga da ja imam uvide što se događalo, to su moji dojmovi, a ako tko ima potpunije i potkrijepljenije informacije, rado bih ih pročitao.
Prije nego prijeđem na samu temu, spomenut ću da sam već ranije htio napisati par riječi o HKD sv. Jeronima, ali nije bilo prigode. Ja sam dosta neupućen u povijest tog društva i što se s njime događalo zadnjih desetljeća. Znam da su imali vrlo jako i kvalitetno izdavaštvo, njihova vjerska, prosvjetna i književna izdanja koja sam susreo ostavila su na mene konzistentno dobar utisak. Neke od njihovih knjiga s kraja 19. i početka 20. stoljeća dostupne su skenirane na internetu. Sjećam se da sam još u djetinjstvu kod bake i djeda na selu listao godišnje kalendare Danica (s prostorom za bilješke popunjenim natuknicama poput one kada se krmača oprasila). To samo govori o vrlo širokoj rasprostranjenosti i korisnosti njihovih publikacija. Ako ste redovito pratili ovaj blog od njegova početka, sjetit ćete se da smo prenijeli više članaka iz časopisa Marulić. Bila bi izvanredna stvar kad bi netko u cjelosti skenirao tu reviju. Sjećam se da sam za jedan članak Smiljane Rendić morao ići u Gradsku knjižnicu u čitaonicu za časopise i tražiti odgovarajući svezak te slikati stranice fotićem (nije se smjelo fotokopirati). To je za istraživače vjerojatno dovoljno dobro, ali je šteta da brojni kvalitetni članci ostaju za širu publiku nedostupni. Stekao sam dojam da je taj časopis bio otvoreniji za pravovjerna i tradicionalnija katolička stajališta, nego bilo koji drugi vjerski ili svjetovni list u bivšoj Jugoslaviji te Hrvatskoj u 90-ima. Čini mi se da zadnjih (desetak?) godina Marulić i čitavo Društvo sv. Jeronima propada. Sigurno da iza toga stoje opći procesi koji su zahvatili sve nakladnike, a pogotovo one koji nisu shvatili da se uz internet i nove načine komunikacije i marketinga mnoge stvari moraju promijeniti. Ipak, možda je jedan od razloga ubrzane marginalizacije Društva, uz vrijedne nekretnine koje Društvo ima (a netko je na njih bacio oko?), i to što se konačno htjelo utišati "tradicionalniju staru gardu". Daleko od toga da ja imam uvide što se događalo, to su moji dojmovi, a ako tko ima potpunije i potkrijepljenije informacije, rado bih ih pročitao.
utorak, 15. kolovoza 2017.
Duhovna lirika utorkom 52
Francesco Petrarca
(preveo Milan Pavelić)
DJEVICE LIJEPA (izvadak)
Djevice lijepa, odjeta u sunce,
S krunom od zvijezda, štono zapazilo
Svevišnje Sunce s takovom Te moći,
Da Svijetlom svojim svu Te napunilo:
Rad bih Te slavit, al sam slab potpunce,
Nisi li Ti mi s Čedom u pomoći.
O Ti, što moć si svačijoj slaboći,
Kad s vjerom k Tebi hiti,
Djevice, ako li Ti
Žao je nas u jadnoj nam nemoći,
Čuj i udijeli sada, što mi treba,
Pomozi mojoj boli,
Prem prah sam goli, Ti Kraljica neba.
(...)
Djevice čista, bez trunka grjehote
Svog Čeda slavnog i Majko i kćeri,
Ti svijetlo zemlje, čare vječnih strana,
Krasote puna sjajna rajska dveri,
Kroza Te dođe spast nas od strahote
Sin Tvoj i Očev; za stan mu bez mana
Jedincata Ti bješe odabrana
Između sviju žena.
Djevice uzvišena,
Što rasja lica Evom rasplakana:
Daj, da bih vrijedan milosti mu bio,
O blaga bez kraja,
Što Te sred raja Bog već okrunio.
(...)
petak, 11. kolovoza 2017.
Tradicionalne mise 13. i 27. kolovoza 2017. u sv. Martinu
Prenosim s google grupe Tradicionalna Misa:
U zagrebačkoj crkvi sv. Martina tradicionalne latinske mise služit će se u nedjelje 13.8. i 27.8., obje mise s početkom u 11,30 sati.
Pripazite: došlo je do PROMJENE najavljenog termina mise 13. kolovoza!
srijeda, 9. kolovoza 2017.
utorak, 8. kolovoza 2017.
Duhovna lirika utorkom 51
Francis Jammes
(preveo Milan Pavelić)
— Gospodine, reci, što od mene hoćeš?
Radosti mi nesta, suhoćom me tomiš.
Vrati se i daj mi tek veselje ptice.
Što od mene hoćeš, da me tako lomiš?
»Orem srce tvoje. Pati, moje dijete!
Patiš, jer po pravdi sudit moram ja ti.
U srcu me čuvaj i onda, kad vjetar
Ponajzadnje ruže s grma će da sklati.
Ostavljat me nemoj, jer ja trebam tebe,
Moj premili sinko! Moraš suze liti.
Trebam pticu, da mi popijeva na križu: '
Ptico dušo, zar ćeš mene ostaviti?«
— Bože moj, na čelu Tvom je plot od trnja,
Za Tvog umiranja pjevat ja ću na njem,
Ali kad procvjeta strahovita kruna,
Daj, da ptica gnijezdo vije joj med granjem.
utorak, 1. kolovoza 2017.
Milosti potrebne za vječno spasenje
Svakodnevna molitva da se zadobiju milosti potrebne za vječno spasenje
Sv. Alfons Marija Liguori
Molim te da mi dadneš živu vjeru da vjerujem sve ono što naučava sveta Crkva. Daj mi tvoje svjetlo da spoznam ispraznost dobara ovoga svijeta i veličinu vječnog dobra koje si Ti. Daj da spoznam svu rugobu grijeha koje sam počinio da se ponizim i da ih zamrzim svom dušom. Daj da upoznam tvoju dobrotu i da te ljubim svim srcem. Daj da upoznam tvoju ljubav koji mi daruješ te da od sada budem zahvalan za tvoju dobrotu. Daj mi čvrstu nadu u tvoje milosrđe da primim po zaslugama Isusa Krista i zagovoru Marije oproštenje svih mojih grijeha, svetu ustrajnost do kraja i konačno slavu u raju. Daj mi veliku ljubav prema Tebi da se znam odvojiti od svih neurednih ljubavi i zemaljskih navezanosti te privrženosti sebi samome da ne ljubim drugo doli Tebe i ne tražim ništa drugo osim Tvoje slave.
Molim te da mi daš savršeno pristajanje uz tvoju svetu volju, da prihvatim u miru sve patnje, nemoći, prezire, progone, duhovne suhoće, gubitak vremenitih dobara, poštovanja, rodbine i svaki drugi križ koji će mi doći iz tvojih ruku. Ja se potpuno predajem Tebi da činiš sa mnom i sa svim stvarima ono što ti hoćeš, a ti mi daj svjetlo i snagu da u svemu vršim tvoju svetu volju. Posebno te molim da mi pomogneš u trenutku smrti da žrtvujem svoj život sa svom ljubavi u sjedinjenju s velikom žrtvom života koju ti na Križu prinese Isus, tvoj Sin, na Kalvariji. Molim te da mi dadneš pokajanje za sve grijehe da uvijek oplakujem do smrti uvrede koje sam nanio Tebi najvećem dobru koji si dostojan svake ljubavi i koji si me toliko ljubio.
Molim te da mi dadneš duh prave poniznosti i blagosti da mogu prihvatiti u miru i s radošću sve prezire, nezahvalnosti i zlostavljanja od ljudi. Isto tako Te molim da mi daš savršenu ljubav da mogu željeti dobro onome tko mi čini zlo i da se zauzmem za dobro koliko mi je u mogućnosti barem u molitvi za sve osobe koje su me uvrijedile.
Molim te na kraju da mi dadneš ljubav prema pokori, da znam mrtviti moje osjećaje koji se bune protiv ljubavi Božje, da znam proturječiti mome sebeljublju i s time Te molim da mi daš svetu čistoću tijela da se znam oduprijeti svim neurednim napastima utječući se Tebi i tvojoj svetoj Majci. Daj mi milost da slušam upute moga duhovnog vođe i svih mojih poglavara. Daj mi čistu nakanu da sve ono što činim bude na slavu Božju. Daj mi veliku pobožnost prema Muci Isusovoj i zagovoru Bezgrešne Marije. Daj mi ljubav prema Presvetom Sakramentu i nježnu pobožnost prema Tvojoj svetoj Majci. Daj mi pogotovu svetu ustrajnost i milost da ju molim u napastima i na času smrti.
Preporučujem ti svete duše iz čistilišta, moju rodbinu i dobročinitelje, na poseban način ti preporučujem sve koji me mrze i koji su me povrijedili. Molim te da preobraziš u njima zlo koje su učinili na dobro. Preporučam ti na kraju sve nevjernike, heretike i sve siromašne grešnike, daj njima svjetlo i snagu da iziđu iz grijeha.
O Bože, predostojna ljubavi, objavi se svima da te upoznaju i uzljube, pogotovu meni koji sam više od drugih nezahvalan, da bi po tvojoj dobroti jednoga dana u vječnosti u raju mogao pjevati tvome milosrđu, kako se nadam po zaslugama tvoje krvi i zagovoru Marije. O Marijo Majko Božja, moli Isusa za me. Tako neka bude. Amen.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
