Značenje papinske šutnje

Šutnja ne mora značiti neutralan odgovor na pitanje. Ima o tome zanimljiva rasprava u sudnici u filmu "Čovjek za sva vremena". Šutnja podrazumijeva pristanak; ali pristanak uza što, to ovisi o kontekstu. Šutnja može podrazumijevati odobravanje i susretljivost, ili suprotno tomu: prezir, ili pak posvemašnji nedostatak zanimanja.

Svakako, pitanje značenja valja lučiti od pitanja o motivaciji. Motivi za djelovanje mogu biti skriveni duboko u srcu; značenja su javna, i uspostavljena su javnim razumijevanjem riječi, gesta i konteksta u kojem se one pojavljuju. Time ne želim reći da je ičije razumijevanje značenja neke izjave, ili simboličkog čina, ili propusta, nezabludivo, nego istaknuti očito: da nitko ne može upotrijebiti riječ "ne" u značenju "da" pukim mislenim činom koji nikom drugom nije dostupan. Njegova izjava može biti neiskrena, ali svejedno znači "ne".

Kad je riječ o papi Franji, teško je ne sjetiti se političarske upotrebe fraze "moj je stav vrlo jasan", nakon koje obično slijedi unaprijed pripravljena izjava koja ne odgovara na pitanje. Možemo reći da je papin stav "vrlo jasan" na sličan način. Put do sadašnje krize posut je napomenama da se nauk o nerazrješivosti braka očuvao. Ali ništa manje ustrajno tvrdi se i da Amoris laetitia nije naprosto ostavila stanje onakvim kakvo je bilo. Uvela je nešto novo, nešto što će donijeti veliku promjenu golemom broju ljudi, nešto što omogućuje da se mnogi dosad, službeno, smatrani nepripustivima Svetoj Pričesti sada pričešćuju, pošto su sa svojim dobrohotnim mjesnim svećenikom to "raspoznali".


Pomutnja je tolika da ni pristašama novog stanja nije jasno koju kategoriju ljudi taj novi popust obuhvaća. Jedan bergoljovac kaže nam da se sve to odnosi na ljude koji su na rubu moralne odgovornosti, nadomak ludilu zbog, recimo, ucjene od strane paklenski zloga drugog partnera. Drugi bergoljovac kaže da je riječ o ljudima u milošću ispunjenim sretnim novim vezama koji mogu raspoznati put natrag do pričesne ograde. Za oba mišljenja mogu se naći naznake u spisu, ali nisu svi samozvani Franjini pristaše spremni ići do kraja.

U toj zbrci Franjo odbija intervenirati. Zbrku su stvorile njegove izjave, njegovi spisi i njegovi glasnogovornici i suradnici, pa je prirodno što ne želi intervenirati, barem dok ona ne ispuni svoju svrhu. Ali koja bi to svrha bila, i što sve to znači?

Ponajprije treba imati na pameti da je materinska politička kultura pape Franje peronizam, u kojem su lukavo stvaranje, održavanje i u zgodan čas razrješavanje dvoznačnosti i unutarnjeg sukoba – upravljanje krizom – sasvim udomaćen način postizanja ciljeva. Doista, ne treba ni biti peronistom da se shvati prednost takvog pristupa. Ljudi će prihvatiti kao cijenu razrješenja zaoštrene krize nešto što u normalnim prilikama ne bi prihvatili. Ako želiš pomiriti ušančene stranke, ili progurati bolne reforme, ili obustaviti vladavinu zakona, takav pristup može biti jedini način da se to postigne.

Drugo što valja imati na pameti jest da se crkvenopolitička kultura od Drugoga vatikanskoga koncila nekako s time nadopunjuje. Slom vjerovanja u zbiljsku Prisutnost i slom prakse ispovijedi, da spomenem samo dva primjera, neposredna su posljedica onoga što se katolike učilo da čine i misle, dok su nam službeni crkveni spisi svejednako govorili da "tridentski nauk ostaje netaknut", pri čemu ga nisu baš zagovarali s prevelikim osvjedočenjem. Dvosmislenosti i izbjegavanja u najautoritativnijim spisima tumačili su se kimanjem i namigivanjem na prvoj nižoj razini, razini papinskih govora i kurijskih naputaka i smjernica. Kimanja i namigivanja postajala su stroge upute za izbjegavanje spomena tradicionalnog nauka na sljedećoj razini, razini biskupskih konferencija i sjemenišnih nastavnih programa. A na župnoj razini svećenici na liniji mogu otvoreno propovijedati protiv starog nauka.

Ilustrirat ću to.

Korak 1.: Drugi vatikanski koncil rekao je da bi nešto Mise moglo biti na narodnom jeziku jer "nerijetko će to biti vrlo korisno puku".

Korak 2.: Papa Pavao VI. u nagovoru je rekao da bi narodni jezik bio "glavni jezik Mise" ako bi nas latinski (zar to nije krasno: ključna je rečenica kondicionalna!) "udaljavao od djece, od mladeži, od svijeta rada i poslova", kao "tamni zaslon".

Korak 3.: Biskupske konferencije širom svijeta prestale su se skrbiti za poučavanje bogoslova služenju Mise na latinskom. Nedavno sam čuo da Allen Hall, bogoslovija vestminsterske nadbiskupije, nema primjerak misala Novus Ordo na latinskom. Američki biskupi bili su oslobođeni obveze, koja još postoji u crkvenom zakoniku, da bogoslove poučavaju latinskom, jer, kako su objasnili, moraju svoje svećenike poučavati španjolskom.

Korak 4.: Župni svećenik može danas u župnom vjesniku (imam jedan nedavni primjerak) napasti ideju o latinskom bogoslužju kao posve besmislenu.

Ali to se ne odnosi na nauk! čujem čitatelje kako mi govore. Stvarno? E pa, evo 9. kanona Tridentskoga koncila:
"Tko kaže... da Misu valja služiti samo na narodnom jeziku... neka se kazni anatemom."

Da, iskreni, ali ne osobito učeni svećenik koji u svom vjesniku javno govori ono za što su njegovi nadređeni samo dali mig zapravo je zaveden u krivovjerje: u izravno protuslovlje nezabludivom nauku sveopćega koncila.

Za potrebe prakse izveden je "salto unatrag" (izraz kardinala Pella) u naučavanju, ali to se ne može jasno reći na najvišoj razini, barem ne isprva. Kad na novi stav budu, sloj za slojem, upućivali službena dvosmislenost, poluslužbeno kimanje i namigivanje i neslužbeno naučavanje i praksa, onda će se moći otvoreno izići u javnost i izreći ga službeno: takav je barem, pretpostavljam, bio plan, ili makar nada.

Situaciju s pobudnicom Amoris laetitia nije tako teško razumjeti, ako je sagledamo na toj pozadini. U jednu ruku postoji utaban put dopuštanja sukoba i pomutnje kako bi nešto posve neprihvatljivo postalo najprije zamislivo, zatim moguće, a onda i najbolje čemu se možemo nadati da bi se izbjegla potpuna katastrofa. U drugu ruku tu je i čak još bolje utaban put službenoga kazivanja nečega što se vjerojatno ne protivi tradicionalnomu crkvenom nauku, nečega što će se poluslužbeno tumačiti da pokazuje, znate, u određenom smjeru, i naprosto nemojmo govoriti ništa o starom nauku, a svećenici u bazi, nepatvoreno težeći dobru duša, preuzet će to na način koji jednostavno i otvoreno proturječi — ma što Tridentu? — riječima našega Gospodina.

Hoćemo li dobiti razjašnjenje? Samo ako se dogodi obrat u politici — što nije očekivati pod papom Franjom — ili, umjesto toga, politika prestane nailaziti na protivljenje. Dok se može govoriti o nekakvoj oporbi, dok postoji bilo tko važan i dovoljno neugodan da upozorava na one stare tekstove iznoseći stari nauk i shvaćajući ga ozbiljno, neće još biti pravi trenutak za ujednoznačenje situacije na službenoj razini.

Je li ovo cinično čitanje nedavne povijesti? Ja mislim da je suosjećajno. Ne kažem da itko od sudionika nije imao najbolje namjere. Ulozi su veliki, oporba se ušančila, vrijeme istječe: što biste vi učinili? Isus je rekao svojim učenicima neka budu lukavi kao zmije; uvijek je u Rimu je bilo manevriranja i političarenja. Problem je u tome što ako je On uopće išta rekao, ako je dao ikakvo učenje Crkvi da bi vodila svoju djecu, onda trebamo te stare nazore i tekstove shvatiti ozbiljnije nego što ih ovakva politika shvaća. Zato, imajući na pameti da papa nije voljan javno se očitovati i otvoreno reći da je Isus imao krivo glede razvoda, osjećam dužnost da se suprotstavim papinim takozvanim podupirateljima koji to čine.

Kršten sam u katoličku vjeru, i nadam se da ću u njoj umrijeti. Neka bi svi katolici rekli tako.


http://www.lmschairman.org/2016/12/the-meaning-of-papal-silence.html