Bayeux

Bayeux je manji grad smješten tridesetak kilometara od Caena, što bi značilo oko petnaestak minuta vlakom. Šteta bi bilo ne posjetiti ga ako ste barem nekoliko dana u prolazu Normandijom.

Osnovni razlog moga posjeta bila je katedrala i još više poznata tapiserija iz 11. stoljeća koja se u gradu čuva.

Čim sam krenuo od kolodvora, vidio sam prepoznatljive obrise katedrale.

Usput sam naišao na neku poučnu prirodoslovnu stazu kroz šaš i ostalo močvarno bilje, ali nisam na to gubio vrijeme.

Rječica Aure protječe kroz grad i daje uobičajene fotografske prilike turistima.

Iako je bilo obično popodne kroz radni tjedan, dosta grupa uglavnom starijih turista izlazilo je iz autobusa na parkiralište koje je izgrađeno pored rijeke na ulazu u grad. Naravno, ja baš ne volim ljude na fotografijama gdje me zanima priroda ili arhitektura, pa ih nećete puno vidjeti.

Evo nas kod katedrale u normanskom romaničkom i gotičkom stilu. Ondje je u 11. stoljeću biskup bio Odo, polubrat Vilijama (ili Vilima) Osvajača. U njoj se grof Harold kao izaslanik engleskog kralja Edvarda III. Ispovjednika zakleo nad relikvijama da će poslije Edvarda, Vilijam postati engleski kralj. Harold je to obećanje nakon Edvardove smrti prekršio što je dovelo do Vilijamovog pohoda na Englesku koji je uspješno završen bitkom kod Hastingsa 1066. Ubrzo nakon te bitke Vilijam je postao engleski kralj i uz ime mu se počelo dodavati Osvajač, a ne više Kopile. To vam pričam ne zato što sam posebno sklon historiografskim opisima, nego zato što su svi ti događaji prikazani na tapiseriji iz Bayeuxa i to na vrlo zanimljiv i živopisan način. Gore spomenuti biskup Odo naručio je izradu te fascinantne tapiserije. On je pratio svoga polubrata u osvajanju Engleske, a na tapiseriji  je prikazan jašući s toljagom u ruci.

Po jednoj teoriji to je zato što klerici nisu smjeli prolijevati krv i mač im je bio zabranjen. Takvo objašnjenje bi valjda podrazumijevalo da su ipak smjeli zatući čovjeka (to i danas smiju u propovijedima). No, vjerojatnije je da se ovdje radi o palici kakvu na drugom prizoru nosi i sam Vilijam. Latinski natpis koji tumači ovu scenu kaže "Hic Odo Ep(iscopu)s Baculu(m) Tenens Confortat Pueros" (Ovdje Odo biskup drži palicu i hrabri momke). Neki povjesničari kažu da je prikaz ovog hrabrenja znatno preuveličan i da se zapravo svodio na molitvenu podršku u zaleđu same bitke, ali ako je sam Odo naručio tapiseriju, valjda se ima pravo malo hvalisati.

Nekoliko slika iz unutrašnjosti.

U brojnim crkvama nalaze se spomen-ploče savezničkim vojnicima, ovdje vidimo gornju posvećenu palim britanskim vojnicima u 1. svjetskom ratu i donju posvećenu jednoj britanskoj brigadi iz 2. svjetskog rata.

Ovaj tlocrt predstavlja kapitulsku dvoranu koja je negdje uz sjevernu stranu katedrale, ali nisam našao da je dostupna za posjete. Šteta jer volio bih prošetati labirintom.

U jednoj od bočnih kapelica nalazi se ovaj reljefni prikaz različitih predmeta koji simboliziraju Blaženu Djevicu Mariju. Za tumačenje pogledajte uvećani prikaz fotografije koja slijedi iza ove (desni klik miša, "open link in new tab").

Maketa zida koji je odvajao puk od kora. To je vremenski treća korska pregrada u ovoj katedrali, uklonjena je sredinom 19. stoljeća. Poslanicu i Evanđelje su navodno čitali s galerije.

Posjetio sam Bayeux na vigiliju svetkovine sv. Petra i Pavla. Bio sam dosta sretan što sam na samu svetkovinu mogao u Caenu ministrirati kod tihe mise.

U kripti katedrale nalaze se freske anđela koji sviraju različite glazbene instrumente. Na prvoj slici je ploča s nazivima instrumenata, a na drugoj jedan dio svoda kripte. Zabranjeno je koristiti flash, ali da sam fotografirao bez njega, vidio bi se samo mrak. Pa eto, nekad u životu treba riskirati.

Ne znam za koga su ove table s pregledom povijesti Crkve, teško mi je zamisliti da bi netko išao to čitati.

Slijedi digresija vezana uz sveticu iz Lisieuxa koji spada u ovu biskupiju. U svojoj autobiografiji Terezija Martin opisuje posjet Bayeuxu kada je imala četrnaest godina:

31. listopada [1887.] bio je dan određen za moj put u Bayeux. Krenula sam sama s tatom, sa srcem punim nade, ali također vrlo uzbuđena mišlju da ću pohoditi biskupski dvor. Prvi put u svom životu morala sam poći u pohode bez pratnje svojih sestara, i to još u pohode biskupu! Ja, koja nikada nisam imala potrebu govoriti osim kad sam odgovarala na pitanja koja su mi postavljali, morala sam sada sama objasniti svrhu svoga pohoda, izložiti razloge koji me potiču da tražim dopuštenje za ulazak u Karmel; jednom riječju, morala sam pokazati ozbiljnost svoga zvanja. [...] Kiša se izlijevala kad smo stigli u Bayeux. Tata nije htio da njegova mala kraljica uđe u biskupski dvor u svojoj lijepoj haljini potpuno mokroj, zato ju je uspeo na omnibus i doveo do katedrale. Tu počeše moje nevolje. Preuzvišeni i sav njegov kler prisustvovali su velikom pogrebu. Crkva je bila puna gospođa u crnini, i svi su gledali u mene u mojoj svijetloj haljini i bijelom šeširu. Ja bih rado bila izašla iz crkve, ali na to se nije moglo ni misliti zbog kiše. Da me još više ponizi, dragi Bog dopusti da me tata u svojoj patrijarhalnoj prostodušnosti povede sasvim naprijed u katedrali. Ne želeći da mu zadajem boli, ja sam se dobrovoljno žrtvovala i dobrim stanovnicima Bayeuxa pružila zabavu koju bih željela da nisam nikada doživjela... Napokon sam mogla odahnuti po volji u jednoj kapeli koja se nalazila iza glavnog oltara; ondje sam ostala dulje vremena i žarko se molila čekajući da prestane kiša i da možemo izaći.

Kad smo izlazili, pokazivao mi je tata divnu ljepotu građevine, koja se činila mnogo veća jer je bila prazna. Ali mene je zaokupljala samo jedna misao, te nisam mogla uživati ni u čemu. Pošli smo ravno do prečasnog Reveronyja [generalnog vikara biskupije], koji je bio obaviješten o našem dolasku jer je sam odredio dan putovanja. Bio je odsutan, te smo morali lutati ulicama, koje su mi se činile veoma tužne. [...] Prečasni Reverony pokazao se vrlo ljubezan, ali mislim da ga je motiv našega puta jako iznenadio. Pošto me pogledao smiješeći se i postavio nekoliko pitanja, reče nam: "Ja ću vas povesti do preuzvišenoga, budite tako dobri i pođite sa mnom." Videći suze kako su zablistale u mojim očima, doda: "Ah, vidim dragulje... Ne treba ih pokazati preuzvišenome!" Poveo nas je kroz nekoliko prostranih odaja s biskupskim portretima. Našavši se u tim velikim dvoranama, činila sam se sama sebi kao jadni mravić i pitala se što ću se usuditi reći preuzvišenom. On se šetao sa dva svećenika jednim hodnikom. Vidjela sam kako mu prečasni Reverony govori nekoliko riječi i kako se vraća s njim, a mi smo ga čekali u njegovoj sobi. Ondje su bila tri golema naslonjača smještena pred kaminom, u kojem je živo pucketala vatra. Kad je tata vidio da ulazi njegova Preuzvišenost, klekne kraj mene da primi njegov blagoslov. Tada preuzvišeni reče tati neka se smjesti u jedan naslonjač, a sam sjedne nasuprot njemu. Prečasni Reverony htjede da ja sjednem u srednji naslonjač. Ja uljudno otklonim, ali on je bio uporan, govoreći mi neka pokažem jesam li sposobna slušati. Smjesta sjednem bez razmišljanja, ali se zbunim videći da je on sjeo na stolicu dok sam ja utonula u naslonjač gdje se četvero kao ja moglo udobno smjestiti (udobnije nego ja, jer meni nije ni izdaleka bilo udobno!...) Nadala sam se da će tata govoriti, ali on mi reče neka sama razložim preuzvišenome svrhu našega posjeta. Ja to učinim što sam rječitije mogla. Njegova Preuzvišenost, navikla na rječitost, kao da nije bila veoma dirnuta mojim razlozima. Mjesto njih više bi mi bila koristila jedna riječ prečasnog poglavara, ali na nesreću nisam je imala, i njegovo protivljenje nije nimalo govorilo meni u prilog. Preuzvišeni me upitao da li već dugo želim ući u Karmel. "O da, preuzvišeni, vrlo dugo..." "Da vidimo", prihvati smijući se prečasni Reverony, vi ne možete nikako reći da već petnaest godina imate tu želju. "Istina je", odvratim ja smiješeći se također, "ali ne treba ni oduzeti mnogo godina, jer sam ja željela postati redovnicom otkad se probudio moj razum, a poželjela sam Karmel čim sam ga dobro upoznala, jer sam uviđala da će sve težnje moje duše biti ispunjene u tom redu." Ne znam, draga Majko, da li su to upravo moje riječi: mislim da je to bilo još neuspjelije, ali napokon to je smisao. Preuzvišeni, misleći da će ugoditi tati, pokuša me nagovoriti neka još nekoliko godina ostanem kod njega; i zato je bio nemalo iznenađen i zadivljen kad je vidio da tata pristaje uz mene i moli da dobijem dopuštenje da odletim sa petnaest godina. Međutim sve je bilo beskorisno. On reče da prije nego donese odluku mora bezuvjetno razgovarati s poglavarom Karmela. Nisam mogla očekivati ništa što bi me jače rastužilo, jer sam poznavala odlučno protivljenje našega Oca. Zato sam, ne obazirući se na preporuku prečasnog Reveronyja, ne samo pokazala dragulje preuzvišenome, nego sam ih i prosula pred njega!... Vidjela sam dobro da je bio dirnut. Uzevši me za vrat prisloni moju glavu na svoje rame te me milovao, kao što, čini se, nitko nikada nije bio milovan od njega. On mi reče da nije sve izgubljeno, da je vrlo zadovoljan što ću putovati u Rim da potvrdim svoje zvanje, i mjesto da plačem, treba da se veselim. Na kraju doda da će sljedeći tjedan, kad ionako ide u Lisieux, razgovarati o meni s prečasnim župnikom svetog Jakova i da ću zacijelo dobiti njegov odgovor u Italiji. Shvatila sam da je beskorisno da iznova molim, uostalom nisam imala više ništa da kažem jer sam iscrpla sva vrela svoje rječitosti.

Preuzvišeni nas je ispratio do vrta. Tata ga je vrlo raspoložio kad mu je rekao da sam dala podići kosu kako bih se činila starijom. (To se nije zaboravilo, jer preuzvišeni nikada ne govori o svojoj kćerkici a da ne pripovijeda slučaj s kosom...) Prečasni Reverony nas je ljubezno otpratio do izlaza iz biskupskog vrta. Rekao je tati da se nikada nije vidjelo ništa slično: "Jedan otac tako revan da dade svoje dijete dragom Bogu kao i ovo dijete spremno da se samo žrtvuje!"

Završavam digresiju spominjući da je u studenom iste godine Terezija s ocem Louisom i sestrom Celine pohodila Italiju te se na audijenciji kod pape Lava XIII. odvila poznata scena. Terezija je žarko molila Svetog Oca da joj dopusti ulazak u karmel s 15 godina, a on joj je rekao da učini što odrede nadređeni i da će ući ako je to Božja volja. Kako se Terezija nije htjela odvojiti od papinih nogu, morali su je iznijeti švicarski gardisti. Uskoro nakon povratka iz Rima, biskup joj je odobrio ulazak u karmel.

Danas je sv. Terezija svjetski poznata, a za biskupa Hugonina jedva da je netko čuo. Njegov grob našao sam u jednoj od apsidalnih kapelica, morao sam razmaknuti par stolica da bih ga uslikao.

U jednoj od kapelica nalazi se i relikvijar s moćima lokalne blaženice iz 17. stoljeća, Marije Katarine od svetog Augustina, kanonice koja je otišla u misije u Kanadu i ondje učinila mnogo dobra, posebno bolesnicima za koje se brinula.

Još jedan pogled na željeznu ogradu koja dijeli prostor svetišta od deambulatorija. 

Nekoliko detalja iz kapelice posvećene svetom Mihaelu kojeg u Normandiji od davnine štuju.

Ondje se nalazi i starija freska mučeništva sv. Blaža.

Jučer smo proslavili spomendan ovog svetca.

Nešto krupniji prikaz scene mučeništva svetog Tome Becketa. Prilično je jasno da je klerik koji stoji desno pokušao zaustaviti mač zločestih vitezova golom rukom.

Budući da smo se spomenuli jučerašnjeg svetca, red je staviti i sliku malih mučenika koje smo slavili dan prije.

Evo tumačenja sljedeće scene iz jednog od poznatijih čuda sv. Nikole:

Legenda tvrdi kako je u Miri živio opaki gostioničar koji je krao i ubijao djecu i njihovo meso posluživao gostima. Sveti ga je Nikola otkrio i u njegovom podrumu pronašao troje ubijene djece koje je povratio u život načinivši znak križa iznad njihovih mrtvih tijela. Stoga se časti kao zaštitnik djece.

U popularnoj francuskoj pjesmici ova je priča detaljnije razrađena: 1, 2, 3, 4.

Doprinos 21. stoljeća unutrašnjem uređenju katedrale su ovakve informativne table.

Prizori iz života svete Radegunde, franačke kraljice te kasnije đakonise i opatice.

Još nekoliko fotografija iz i ispred katedrale.

U blizini je izgledalo kao da se sprema neka srednjovjekovna manifestacija.

Od nekoliko muzeja koji se nalaze u Bayeuxu, odlučio sam se za posjet onome koji sadrži poznatu tapiseriju te muzeju posvećenom bitci za Normandiju u 2. svjetskom ratu.

Jedino mjesto gdje sam čekao u redu bilo je u muzeju tapiserije, ali nakon desetak minuta čekanja dobio sam audiovodič i uputio se u zatamnjenu prostoriju. Budući da je unutra slikanje, naravno, zabranjeno, evo jedne fotografije s interneta.

I kad sam ja bio ondje, bila je otprilike ista gužva kao na slici, ali to nije prevelik problem jer se istovremeno pušta samo određeni broj ljudi u prostoriju. Posjetitelji gledajući tapiseriju slušaju opise pojedinih scena (koje su numerirane), a budući da je tempo opisivanja i prelaska s jedne scene na drugu isti na svim audiovodičima, svi se ljudi pomiču istom brzinom što smanjuje mogućnost stvaranja čepova. Prostorija je tlocrta u obliku slova U i prati 70 metara dugo platno koje se koncepcijom slobodno može usporediti sa stripom. I sama tapiserija i način na koji je prezentirana su vrlo zanimljivi te svesrdno preporučujem ovaj muzej ako se nađete u tom dijelu Francuske.

U ostatku muzeja nalaze se svakakve druge, jasno manje zanimljive, stvari. Primjerice, makete normanske gradnje u Engleskoj.

Londonski Tower

Katedrala u Winchesteru 

U nastavku donosim još nekoliko fotografija iz grada.

Naslovnica časopisa New Yorker koja bitku za Normandiju prikazuje u stilu tapiserije iz Bayeuxa.

Za kraj posjeta gradu ostavio sam prije spomenuti muzej koji se bavi savezničkim oslobađanjem Normandije od njemačke okupacije. Iako sam došao nedugo prije zatvaranja muzeja, imao sam dovoljno vremena za sve pogledati i učvrstiti se u uvjerenju da me te stvari zaista baš i ne zanimaju.

Pri žurnom povratku na kolodvor, morao sam zastati i uslikati ove kravice koje su mirno pasle travu.