Le Puy-en-Velay

Prisjetimo se.
Dan kratkog hodočašća započeo je u Ceyssacu, te sam preko mjesta Espaly-Saint-Marcel došao do brda sa svetištem Saint-Michel d'Aiguilhe. Spustivši se s te stijene...

... ušao sam u stari dio grada Le Puy-en-Velay koji je također izgrađen na obroncima brda, prostranijeg i manje strmog.

Već prvoga dana boravka čuo sam u večernjim satima s prozora hotela ne posebno glasnu, ali prepoznatljivu narodnjačku glazbu iz "naših krajeva". Pomislio sam kako čovjek ni u ovom simpatičnom gradiću nije slobodan od takvih melodija, a idućeg dana naišao sam na izvor glazbe.

Spuštala se večer i uspinjao sam se prema vrhu starog grada gdje sam planirao završiti hodočasničku šetnju za taj dan.

Iduću fotografiju sam uslikao isključivo zbog zloglasne godine iznad znakovito zazidanog prozora.

Kao što je uobičajeno u turističkim mjestima, uz zanimljivije zgrade i mjesta postavljene su ploče s informacijama. Tako na ovoj uz uobičajene arhitektonske detalje možete saznati da je po pričama u zgradi koju vidite dolje u 15. stoljeću živjela prva čipkarica iz Puya. Taj je zanat, kao što ćemo još spominjati, obilježio povijest mjesta i još danas je jedan od njegovih simbola.

Uz ovu bivšu crkvu sv. Jurja je i bivše veliko sjemenište koje sada funkcionira kao gostinjac.

Na samom vrhu brda je park i veliki kip Gospe zaštitnice Francuske (Notre Dame de France). Stigao sam dvadesetak minuta prije zatvaranja parka koje se u ljetnim mjesecima događa oko 19 sati. To je s jedne strane značilo da moram požuriti s obilaskom, ali s druge strane ostale posjetitelje mogao sam nabrojati na prste jedne ruke što je ipak poželjnije okruženje za razgledavanje bilo koje znamenitosti.

Zaboravljena postaja križnog puta. S obzirom da se ulazak u park plaća, pitam se da li se ovdje još ikad obavlja javno ta pobožnost.

Lijep pogled na katedralu i klaustar uz nju.

U sredini fotografije vidi se noviji dio Puya, donji grad.

Treba se još malo penjati do vrha.

Pogled s jednog brda na drugo.

U veliki metalni kip Gospe može se ući i uspeti spiralnim stubištem.

Evo sheme presjeka za one koje zanima.

Kroz ovaj prozorčić vidite šarene vrhove tornjeva bivše crkve sv. Jurja koju sam spomenuo maloprije.

Konačni uspon po ljestvama do vrha glave skulpture je pomalo skučen te vjerojatno nije preporučljiv manjoj djeci i krupnijim odraslima.

Pogled kroz malu prozirnu kupolu, ovo što vidite je dio jedne od zvijezda iz Gospine krune.

No ipak, na jednoj od informativnih ploča koje se mogu razgledati tijekom uspona unutar kipa piše da su djeca prije mogla izaći kroz sam vrh glave i sjesti tako da im se nogice njišu između zvijezda na kruni što je posvjedočeno starim fotografijama. Tako da gornje upozorenje slobodno možete zanemariti ako ste roditelj staroga kova.

Ovo je, ako se ne varam, pogled na unutrašnji dio jedne ruke.

Skulptura je inače završena 1860. godine, napravljena je od dvjestotinjak ruskih topova osvojenih za Krimskoga rata.

Čitava skulptura je obnovljena prije nekoliko godina, a natpisi zlaćanim slovima blješte obasjani suncem.

 

Mjesni biskup koji je svesrdno podupirao izgradnju spomenika.

S druge strane brda na kojem je izgrađen stari dio Puya, nalazi se groblje.

Pri povratku sam se nakratko zaustavio uz ovu fontanu.

Da sigurno, došao sam posjetiti hodočasnički grad za sveti jubilej, krenuo sam s tradicionalne mise i cijelu svetu nedjelju hodam po crkvama i svetištima, ali evo, bacit ću novčić preko ramena da mi se ispuni želja. Možda drugom prilikom.

Ulaz u kapelu pokorničke bratovštine (bijeli pokornici, za slučaj da Splendor čita ovaj tekst). Ovaj puta bila je zatvorena, ali drugi dan sam je razgledao i vidio da je puna svakojakih slika i pobožnih artefakata.

Ove zastavice su, pretpostavljam, ovješene povodom jubileja.

Došli smo do katedrale, točnije do platoa s kojeg se može ući u katedralu s bočne strane...

a ujedno se vidi zvonik i sakristija...

te biskupska palača.

Ovo su fotografije iz katedrale te iste nedjeljne večeri, a neke ćete vidjeti nešto niže u postu jer su uslikane idućeg dana.

Put svetog Jakova ima više polaznih točaka, a jedna od njih je Puy. Dalo se među turistima primjetiti i one koji su očito kretali u takvu avanturu.

Katedrala je iz 11. i 12. stoljeća kada je Puy bio već znatno hodočasničko središte.

Zavjet konzula, laičkih upravitelja grada od 13. stoljeća, protiv kuge koja je izbila 1653. Jasno, u sredini je crna Gospa, zaštitnica grada i sv. Rok.

Oltar iz druge polovice 19. stoljeća.

U pokrajnjoj kapeli nalazi se veliki relikvijar, u središtu je kopija (koju ćete kasnije bolje vidjeti) slavnog crnog Gospinog kipa koji je spaljen 1794. od strane revolucionara.

Ondje je i kip sv. Ljudevita. On je i osobno pohodio katedralu te poklonio trn iz svete krune. Kao što vidite na kipu, kruna je ostala potpuno gola i čuva se u svetoj kapeli u Parizu dok se trnje nalazi po raznim mjestima.

Zahvalna procesija 1630. povodom poštede grada od kuge.

Glavni oltar s kipom iz 17. stoljeća koji je ovamo prenesen 1844. godine budući je stari, kako rekoh, uništen. Štovanje Bogorodice se tako nastavilo čemu svjedoče i procesije koje se održavaju svake godine na Veliku Gospu.

Glavni ulaz u crkvu je zatvoren jer je već večer. Kao što primjećujete, ulazi se kroz pod, što će vam biti jasnije iz vanjskih fotografija katedrale.

S trijema ispod katedrale može se glavnim stubištem uspeti u katedralu, a s lijeve i desne strane su dvije kapelice koje su valjda uvijek zatvorene. Vrata su u lošem stanju jer su iz druge polovice 12. stoljeća.

Polako se spuštam prema zalazećem suncu.

Glavna, zapadna, fasada katedrale s ovom privlačnom kombinacijom tamnijeg i svjetlijeg kamena.

 

Put svetog Jakova, čipku i ostalo što ćete vidjeti na idućim fotkama već sam spominjao.

Pored ove knjižnice je mali restoran gdje sam drugi dan dobro ručao.

Slučajno se poklopilo da je iduća fotografija s jednog trga i to baš u smjeru restorana gdje sam jedan drugi dan dobro i povoljno jeo. Znam da će neki čitatelji već početi gunđati kao što uvijek bude kad spomenem hranu, ali zaista vas ovaj put nisam zamarao takvim prizemnim detaljima. Nisam čak ni spominjao što sam jeo.

Spomenik i stablo posvećeno palim borcima iz 1. svjetskog rata.

Nećete se začuditi ako vam kažem da je ovo gradska vijećnica.

U novijem dijelu grada nalazi se na velikom trgu ova fontana. Ptica je odlučila dati svoj doprinos sceni.

Konačno sam se umoran, ali zadovoljan vratio u hotel.

Već skoro pa vidim vaše u čudu podignute obrve i čujem mrmljajuće komentare ispod glasa. Naravno da sam prije rezerviranja provjerio hotel, ne bih baš na hodočašću (pa ni inače) odsjedao u Sodomi, čak ni da je ovako povoljna i dobro smještena. Ime hotela dolazi od naziva vulkanske geološke formacije koju smo vidjeli tijekom izvještaja o ovom danu.

Nedaleko od hotela nalazi se simpatični stari mostić kojim se dolazi do crkve sv. Petra. Iako fasada djeluje staro, to je samo zato što vulkanski kamen od kojega je napravljena loše podnosi vremenske prilike, inače je iz sredine 19. stoljeća.

 

Crkvu ćemo posjetiti drugi dan, tj. nešto niže u ovom putopisu, a za sada vas ostavljam sa slikom izloga jedne trgovine igračaka i podsjetnikom da se u to vrijeme u Francuskoj odvijalo Europsko nogometno prvenstvo (ne znam je li zastava ovako stajala i za finala).

***

U donjem, novijem dijelu grada nalazi se lijepi park gdje su smjestili mali zoološki vrt. Romantičarsku scenografiju čini i ovaj portal koji su još davno prenijeli iz jedne bivše benediktinske opatije kakvima zapadna Europa obiluje.

Najvažniji gradski muzej, smješten u ovoj zgradi, bio je u vrijeme moga posjeta zatvoren zbog obnove.

Iz razumljivih razloga, malo sam se zbunio prelazeći ovu cestu.

Mislio sam se u taj vrući ljetni dan vratiti natrag prema centru uz potočić, ali sam razočarano ustanovio da njegove obale nisu uređene za šetnju.

Evo nas sada u crkvi sv. Petra koju ste izvana vidjeli maloprije. Budući da su originalnu crkvu izgradili još u 14. stoljeću karmelićani, nije neočekivano naći (puno kasniji) oltar Gospe Karmelske.

Glavni oltar i vitraji iza njega "obnovljeni" su u postkoncilskom stilu. Uživajte modernisti.

No u pokrajnjim lađama ima i ovakvih neobičnih vitraja starih oko 150 godina.

Tu je i neizostavna sv. Ivana Arška koja se stavila pod zaštitu Gospe iz Puya, a ne mogavši ovamo doći, poslala je svoju majku i braću za jubileja 1429. godine.

Sa župne oglasne ploče prenosim fotografije prve pričesti...

i pripreme za krizmu.

U toj crkvi sam na završetku večernje mise (tipična bapska igra koju nisam ni gledao zaklonjen u pokrajnjoj lađi iza nekog prostranog stupa) čuo neobično poznatu melodiju s orgulja. Trebalo mi je par trenutaka da se sjetim imena pjesme. Bila je to ABBA: Gimme! Gimme! Gimme!. Kako prikladno, razmišljah u sebi prisjećajući se riječi pjesme:

There's not a soul out there
No one to hear my prayer
(Nema ovdje barem jedna duša
Da glas moje molitve posluša)

Gimme gimme gimme a man after midnight
Won't somebody help me chase the shadows away
(Daj mi muško poslije pola noći
Da otjera sjene što će doći)

Da ne iziđemo iz crkve s takvim mislima, promotrimo nakratko još jedan vitraj.

Noviji spomenik ratnim žrtvama, ovaj puta borcima u sjevernoj Africi. Pretpostavljam da živima spomenik više nije posebno važan jer je mali parkić oko njega doslovno prekriven psećim izmetom.

Evo nas opet u starom dijelu grada. Eliminacijsko pitanje: ako se ova ulica zove Ulica ispod sv. Klare, kako se zove ulica s gornje strane samostana?

Unutrašnjost samostanske crkve je vrlo stroga i asketska.

No nađe se i ovaj prizor svete Kolete, obnoviteljice reda klarisa i utemeljiteljice ovog samostana.

Pažnju mi je, naravno, privukla ova vitrina s relikvijarima vezanim uz sv. Koletu. Pokušao sam upaliti svjetlo u vitrini pomoću prekidača na koji upućuje strelica dolje desno. Kada me prvi put stresla struja, probao sam ponovno, ali drugi me put zdrmalo još jače tako da su me zapekli prsti. Shvatio sam pouku (Ne primiči svoje grešne ruke ovim svetinjama!) i nisam pokušavao ponovno. Tako da ćete morati istrpjeti odbljesak flasha. 

 

Kao i uvijek, otvorite fotografiju u novom tabu (desni klik nad slikom --> open link in new tab) ako želite nešto pažljivije proučiti detalje.

Ovo je jedna od najsimpatičnijih relikvija koje sam ikad susreo. Pinceta kojom je sv. Koleta držala relikvije svetaca. To je relikvija s dva razloga, najprije jer je doticala druge relikvije (možemo pretpostaviti prvog reda), a s druge strane jer ju je držala i koristila svetica. Odmah mi je pao na pamet prizor pobožne klarise koja svojom pincetom lagano pozicionira ovu relikviju u relikvijar. Što se dogodilo s tom pincetom? Je li klarisa koja se njome služila sada u raju i posljedično je i ona postala relikvija s dva razloga? Može li se taj niz nastaviti? Složit ćete se da su takve misli neiscrpni izvor zabave i duhovne naslade. 

No dobro, vratimo se svjetovnim stvarima. Neću objašnjavati iduću fotografiju.

Evo i crkve uz bivši isusovački kolegij.

Ima lijepih oltara.

Kao što rekoh, svuda ćete je naći.

Ova je crkva na poseban način vezana uz svetog Ivana Franju Regisa, velikog svetca isusovačkog reda iz prve polovice 17. stoljeća koji se razdao u brizi za duše, vodeći pučke misije, obraćajući grešnike i heretike, a ujedno se brinući i za tjelesno dobro siromašnih, zatvorenih i onih koje bi danas zvali "s periferija". Zalagao se za prava desetina tisuća čipkarica koje su ga poslije smrti uzele za svog zaštitnika. Spašavao je nesretnice iz prostitucije zbog čega je, razumljivo, trpio od kleveta, pa čak i brojnih prijetnji smrću od strane njihovih nekadašnjih svodnika. Uz svetačku revnost i žar koji je privlačio, znao se i šaliti pa bi na upozorenja o takvim opasnostima rekao: "Kakva bi to bila sreća, umrijeti mučeničkom smrću u jednom katoličkom gradu."

Iduća kapelica koja je u svjetovnoj upotrebi služila je kao nešto između galerije i informativnog centra za hodočasnike tijekom jubileja.

S velike slike izložene u toj kapeli, donosim samo dva detalja.

Jedna utješna stvar toga što je kapela izvan crkvene upotrebe je što ju nije "obnovio" koncilski duh.

Klaustar pokraj katedrale sada je muzej.

Pobjeda Jana Sobjeskog kod Beča.

U samom muzeju koji je zamračen, zabranjeno je fotografiranje s flashom, pa su moje slike dosta tamne. Radije sam se odlučio za loše fotografije i ugodno razgledavanje, nego par boljih fotki i uznemiravanje ili čak izbacivanje iz muzeja od strane kustosa.

Ovo je također kopija originalnog kipa Gospe Puyske, ali nije mi baš jasno koja je točna jer ona na katedralnom relikvijaru izgleda dosta drugačije.

Slikovni popis relikvija u katedralnom relikvijaru.

Srednjovjekovni kipari znali su ubaciti i komične scene u svoja djela. Ovdje se, primjerice, opat i opatica bore tko će uzeti pastoral.

Hajdemo još jednom u katedralu i to je to.

Evo, sada je glavni ulaz otvoren.

Ovo je bočno stubište.

Katedralna sakristija je pretvorena u suvenirnicu.

Relikvijar u pokrajnjoj kapelici malo izbližega.

Ovaj kamen nalazi se u apsidi na kraju lijevog broda. To je ključno mjesto iz kojeg se razvilo cijelo svetište. Naime, prema predaji se jedna bolesna žena po nadahnuću BD Marije popela na ovo brdo i legla na kamen. Zaspala je, a oko nje se okupilo mnoštvo anđela i svetih te iznad njih žena kraljevskog dostojanstva i veličanstva; njezino lice, odjeća i sve oko nje bilo je izvanredno lijepo. Kada se ta bolesnica probudila, bila je zdrava. Od tada se hodočasnici okupljaju na ovom mjestu, a većina od njih želi i leći na kamen. Nisam htio fotografirati ljude koje sam vidio da leže jer ne bih htio ni da mene netko slika dok sam se u par navrata odmarao na kamenu. Nisam mogao zaspati, a nije mi se činilo prikladnim da donesem jastuk. Ipak, nakon odmora sam se osjećao puno lakše, kao da su mi brige i boli skoro pa nestale s duše.

Rekoh vam da ćete je svuda naći.

Prisjećanje na obnovu nakon sotonske revolucije, kao i njezine žrtve.

Nisam prije vidio ovakve zahvalne ploče s dijelovima molitava BD Mariji.

Vjerojatno ste čitajući ovaj izuzetno dug opis moga posjeta već i zaboravili na relikviju sv. trna Gospodina našega Isusa Krista. Ja sam se, naravno, htio pomoliti pred tom relikvijom i došao sam u pokrajnju kapelu u vrijeme kada je bilo naznačeno izlaganje relikvijara. No, relikvijara nije bilo i kasnije sam potražio nekog u katedrali koga bih mogao pitati zašto relikvija nije bila dostupna na štovanje. Naišao sam na dvije vrlo mlade časne sestre (iz reda ivanovki) koje se brinu za katedralu i ukorio ih što relikvija nije izložena. Nešta su se počele jadne opravdavati, pa mi ih je kasnije bilo malo žao jer sam vidio da moraju hvatati svećenika koji bi izložio Presveto u naznačeni sat. Došao sam idući dan i relikvija sv. trna je bila izložena čak i duže, nego što je pisalo. Čak me na kraju jedna od tih časnih sestara pitala želim li da duže ostavi relikvijar vani i rekla je da slobodno ostanem koliko me volja. Nije bilo drugih vjernika zainteresiranih za molitvu, eto na što vam je spalo veliko hodočasničko mjesto, nema dva-tri katolika koji bi bili voljni moliti pred takvom relikvijom. Golema većina posjetitelja su, dakako, turisti.

Sveti Ljudevite, moli za nas!

Sveti Ivane Franjo Regis, moli za nas!

Gospo Puyska, zagovaraj nas!

Gospodine, smiluj nam se svima!