Robert Spaemann o Papinoj pobudnici

Sveti Ivan Pavao II. cijenio ga je kao savjetnika, Benedikt XVI. cijenio ga je kao prijatelja, glasi za najvažnijega katoličkoga njemačkog filozofa zadnjih desetljeća: riječ je o Robertu Spaemannu (1,2,3). U ekskluzivnom intervjuu za 'CNA Deutsch' umirovljeni profesor filozofije iznosi jasnu kritičku interpretaciju pobudnice 'Amoris laetitia', poslijesinodalnog pisma pape Franje od skoro 300 stranica koje je predstavljeno 8. travnja.

- Profesore Spaemanne, svojom ste filozofijom pratili pontifikate Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Mnogi vjernici sada raspravljaju kako se 'Amoris laetitia' pape Franje može čitati u kontinuitetu s naukom Crkve i tih papa. Kako Vi to vidite?

To je uvelike moguće iako smjer dopušta zaključke koji se ne mogu učiniti kompatibilnima s crkvenim naukom. Članak 305 zajedno s primjedbom 351 gdje se tvrdi da vjernici 'usred objektivne situacije grijeha', 'na temelju ublažavajućih čimbenika' mogu biti pripušteni k sakramentima, izravno proturječi čl. 84 pisma 'Familiaris Consortio' Ivana Pavla II.

- Do čega je zapravo bilo stalo Ivanu Pavlu II.?

Ivan Pavao II. objašnjava ljudsku spolnost kao 'stvarni simbol za predanje čitave osobe' i to 'bez ikakva vremenita ili drugog ograničenja'. On otuda u čl. 84 posve jasno formulira da se razvedeni koji su ponovo vjenčani moraju odreći spolnih čina ako žele ići na pričest. Dakle, promjena u praksi podjeljivanja sakramenata ne bi bila 'daljnji razvitak pobudnice 'Familiaris consortio'', kako to misli kard. Kasper, nego lom s njenim bitnim antropologijskim i teologijskim naukom o ljudskom braku i spolnosti. Crkva nema ovlasti bez prethodnog obraćenja pozitivno sankcionirati neuredne spolne veze preko podjele sakramenata i time pretjecati milosrđe Božje. Bez obzira na to kako treba prosuđivati te situacije na ljudskoj i moralnoj razini. Kao i kod svećeništva za žene, vrata su ovdje zatvorena.

- Ne bi li se moglo prigovoriti da su spomenuta čovjekoslovna i bogoslovna razmišljanja doduše ispravna, ali da milosrđe Božje nije vezano za takve granice, nego je povezano s konkretnim situacijama svake pojedine osobe?

Milosrđe Božje tiče se srži kršćanske vjere u utjelovljenje i otkupljenje. Naravno, Bog ima u vidu svakog pojedinoga čovjeka u njegovoj konkretnoj situaciji. On ga bolje poznaje, nego što taj poznaje sebe sama. No, kršćanski život nije pedagogijski aranžman kod kojeg se braku približava kao jednom idealu, kako se na mnogo mjesta čini da to sugerira 'Amoris laetitia'. Cijelo područje odnosa, posebno spolnosti, tiče se ljudskog dostojanstva, njegove osobnosti i slobode. To ima nešto s tijelom kao 'hramom Božjim' (1 Kor 6,19). Svaka povrjeda toga područja, koliko god često se događala, otuda je također povrjeda veze prema Bogu, na koju kršćani znaju da su pozvani, grijeh protiv Njegove svetosti i potrebno je uvijek čišćenje i obraćenje.

Milosrđe se Božje sastoji upravo u činjenici da to obraćenje uvijek iznova omogućuje. Naravno da ono nije vezano određenim granicama, ali Crkva je sa svoje strane obvezna naviještati obraćenje i nema ovlasti podjeljivanjem sakramenata prekoračivati postojeće granice i činiti nasilje nad Božjim milosrđem. To bi bilo drsko. Stoga, klerici koji se drže postojećega reda nikoga ne osuđuju, nego uzimaju u obzir i navješćuju te granice prema svetosti Božjoj. To je spasonosno navješćivanje. Podmetati njima da se 'skrivaju iza crkvenog nauka' i 'sjedaju na Mojsijevu stolicu' da bacaju 'kamenje [...] na živote ljudi' (čl. 305) ne želim dalje komentirati. Neka bude primijećeno da se ovdje krivo aludira na odgovarajuće mjesto iz evanđelja. Isus, doduše, kaže da farizeji i pismoznanci sjede na Mojsijevoj stolici, ali izričito naglašava da se učenici trebaju držati onoga što oni kažu, samo ne smiju tako živjeti kao oni (Mt 23,2).

- Međutim, Papa je naglasio da se ne treba usredotočiti na pojedine rečenice njegove pobudnice, nego da treba u vidu zadržati cjelinu.

U mojim je očima koncentriranje na navedena mjesta iz teksta potpuno opravdano. Ne može se kod papinskog učiteljskog spisa očekivati da se ljudi raduju jednom lijepom tekstu, a da skreću pogled s odlučujućih rečenica koje mijenjaju crkveni nauk. Ovdje stvarno ima samo jedna jasna odluka, da ili ne. Dati ili ne dati pričest, nema srednjega.

- Sveti Otac ponovljeno u svom pismu naglašava da nitko ne smije biti osuđen zauvijek.

Teško mi je razumjeti što time misli. Da Crkva nikoga ne smije osobno osuditi, pogotovo vječno, što ona, Bogu hvala, ne može, to je jasno. No, kad se radi o spolnim vezama koje objektivno proturječe kršćanskom životnom redu, rado bih od Pape doznao nakon kojeg vremena i pod kojim okolnostima se objektivno grješan način ponašanja pretvara u Bogu ugodan.

- Dakle, radi li se prema vašem pogledu ovdje zaista o lomu s crkvenom učiteljskom tradicijom?

Da se radi o lomu, nesumnjivo proizlazi za svakoga mislećeg čovjeka koji poznaje dotični tekst.

- Neovisno o tomu slažemo li se s tim, postavlja se pitanje kako je do toga došlo.

Da Franjo s kritičkom distancom stoji naprema svom predšasniku Ivanu Pavlu II., ocrtalo se već kad ga je proglasio svetim zajedno s Ivanom XXIII. za kojeg je osobito odobrio izostavljanje drugog čuda koje se zahtijeva za kanonizaciju. Mnogi su to s pravom osjetili kao manipulativno. Činilo se kao da Papa hoće relativizirati značenje Ivana Pavla II.

Međutim, pravi je problem jedna mnogo godina utjecajna struja u moralnoj teologiji koja se može naći već kod isusovaca XVII. st., a koja zastupa čistu situacijsku etiku. Čini se da citati Tome Akvinskog koje je Papa naveo podupiru taj smjer. No, tu se previđa da Toma poznaje objektivno grješne radnje za koje nema nikakva situacijskoga izuzetka. Među takve spadaju svi neuredni spolni načini ponašanja. Kao već prije Karl Rahner u jednom članku iz '50-ih godina koji sadrži sve bitne i danas vrijedeće argumente, Ivan Pavao II. je odbio situacijsku etiku i osudio je u svojoj okružnici 'Veritatis splendor'. 'Amoris laetitia' prekida i s potonjim učiteljskim spisom. Pritom ne smijemo zaboraviti da je Ivan Pavao II. bio taj koji je svoj pontifikat stavio pod temu Božanskog milosrđa, kojem je posvetio svoju drugu okružnicu. U Krakovu je otkrio dnevnik sestre Faustine i kasnije ju proglasio svetom. On je njen autentični tumač.

- Koje posljedice vidite za Crkvu?

Posljedice se već sada mogu sagledati: nesigurnost i zbunjenost od biskupskih konferencija pa do zadnjeg župnika u džungli. Prije nekoliko dana jedan mi je svećenik iz Konga izrazio svoju bespomoćnost pred tim učiteljskim spisom i nedostatkom jasnih smjernica. Prema odgovarajućim mjestima u tekstu pobudnice 'Amoris laetitia', po tim pobliže nedefiniranim 'ublažavajućim okolnostima', ne samo ponovo vjenčani razvedeni, nego i svi koji žive u bilo kakvoj 'neregularnoj situaciji' mogu biti pripušteni ispovijedanju drugih grijeha i pričesti, tj. bez [potpune] ispovijedi i obraćenja. Svaki svećenik koji se drži do sada vrijedeće sakramentalne stege može biti podvrgnut mobingu vjernika i pritisku svoga biskupa. Rim sada može načiniti smjerice da se imenuju samo 'milosrdni' biskupi koji su spremni omekšati postojeću stegu. Kaos je jednim potezom pera uzdignut na načelo. Papa je morao znati da jednim takvim korakom unosi podjelu u Crkvu i vodi prema raskolu. Raskol koji ne bi bio smješten na periferiju, nego u srce Crkve. Neka Bog to spriječi.

Međutim, jedno mi se čini sigurnim: nakana ovoga pontifikata da Crkva prevlada svoju samoodnosnost, da bi mogla slobodna srca ići ususret ljudima, ovim je učiteljskim spisom propala na nedogledno vrijeme. Može se također očekivati pritisak sekularizacije i daljnje opadanje broja svećenika u mnogim dijelovima svijeta. Već se odavno može vidjeti da biskupi i dijeceze s jednoznačnim držanjem u stvarima vjere i morala imaju najveći svećenički podmladak. Treba se spomenuti riječi sv. Pavla u Poslanici Korinćanima: 'ako trublja daje nejasan glas, tko će se posegnuti za oružjem (Duha Svetoga)?' (1 Kor 14,8).

- Kako dalje prema Vašem mišljenju?

Svaki pojedini kardinal, ali također svaki biskup i svećenik, pozvan je u svom području nadležnosti održati uspravnom katoličku sakramentalnu stegu i javno je ispovijedati. U slučaju da Papa nije spreman poduzeti ispravke, ostaje pridržano nekom kasnijem pontifikatu da stvari službeno ponovo dovede u ravnotežu.

Izvor: http://de.catholicnewsagency.com/story/exklusiv-ein-bruch-mit-der-lehrtradition-robert-spaemann-uber-amoris-laetitia-0730