Colmar

Zaputio sam se nakon tradicionalne mise za ljetnu kvatrenu subotu u grad Colmar u Elzasu. Vrijeme je bilo kao stvoreno za izlet.

Hodajući od željezničkog kolodvora do samog centra prošao sam kroz jedan park. Ondje je nekoliko ljudi munjevito radilo trbušnjake. Mentalno sam im čestitao, ali se nisam zadržavao da ih fotografiram. Zato je prva slika koju vam donosim ova fontana s kipom nekog admirala. Autor skulpture je Auguste Bartholdi koji se rodio u Colmaru, a brojni drugi kipovi, sa i bez fontana, krase mu rodno mjesto. Bartholdi je inače najpoznatiji kao autor kipa slobode, pa koga takve stvari zanimaju, može posjetiti i muzej. Meni se to nije učinilo posebno interesantnim.

Malo dalje nalazi se druga skulptura istog kipara, ovaj puta prikazan je jedan francuski general.

Colmar je, kao i ostatak Elzasa, više puta u povijesti prelazio iz njemačkih u francuske ruke i obratno. Zadnji put kad su Nijemci ondje vladali, iz razumljivih razloga su srušili ovaj kip koji je kasnije, dakako, ponovno podignut.

Glavni razlog mog dolaska u ovaj grad bio je posjet muzeju Unterlinden koji je smješten u bivšem samostanu dominikanki, raspuštenom nakon francuske revolucije.

Najprije neki više ili manje interesantni predmeti i slike koje sam uočio u muzeju. Definitivno nisu nešto zbog čega bih se odlučio platiti 12 € za ulaz, ali ima smisla baciti pogled na putu prema remek-djelu radi kojeg sam došao. 

Ovo je model oltara u drvu koji je poslužio autoru u drugoj polovici 19. stoljeća da mu se prizna majstorstvo i koje već cehovske povlastice uz to idu.

Mali bičevi za mrtvljenje iz dominikanskog samostana, poticaj i uzorak današnjim članovima i članicama istog reda.

Iz veće slike Theophilea Schulera izdvajam samo jedan detalj. Smrt skuplja na kočiju koju vuku konjski kosturi ljude iz različitih staleža i stanja. Tako ovdje vidimo kralja koji bezuspješno poseže za krunom, a neki drugi čovjek hvata kesu zlatnika. No sve je to odnio vjetar prolaznosti.

Za one čitatelje koji vole modernu umjetnost (nadam se da takvih nema puno), evo slike nazvane Šuma.

Naravno, nakon moderne slijedi još degeneriranija suvremena umjetnost. No izgleda da uvijek ima onih koji će se i pred takvim stvarima zaustaviti te pozorno o njima razmišljati. Nadam se ipak da su ih samo boljele noge, a bojali su se okrenuti leđa ovom djelu.

Među antičkim izlošcima nalazi se nadgrobna stela iz 2. ili 3. stoljeća koju su nazvali "affectus parentum". U opisu piše da roditelji pokazuju svoju naklonost, tj. nježnost prema kćerki koja u rukama ima košaricu držeći je za rame i ruke, ali meni se čini da bi se jednako tako moglo reći i da pokušavaju obuzdati živahnu djevojčicu koja bi htjela potrčati.

Jedna soba u polumraku pokazuje izgled vinskog podruma. Jasno da sam taj puta koristio flash i naravno da mi je za par sekundi priskočio čuvar da me upozori kako se to ne smije. Rekoh dobro, neću više, a mislim si ionako nisam planirao svaku bačvu posebno fotografirati.

Mučeništvo sv. Katarine Aleksandrijske.

Garguj iliti vodoriga u obliku đavla koji jednom rukom čupa židova za kosu, a drugom mu hvata ruku u kojoj drži kesu s novcima. Što bi se reklo, tumačenje ostavljam čitatelju.

Krstionica.

Iduća dva kapitela su iz 12. stoljeća iz iste opatijske crkve u blizini Colmara. Ovaj lokalni crvenkasti kamen, meni drag, naći ćete na mnogim mjestima u Elzasu. Najprije posljednja pričest sv. Marije Egipatske, svetice o kojoj posebno treba govoriti današnjim mladima. 

Zatim pravednici u krilu Abrahamovu. Izgledaju spokojno.

Klaustar bivšeg samostana.

Iz Colmara je Martin Schongauer, umjetnik koji je živio u drugoj polovici 15. stoljeća. Premda ovaj muzej ima nekoliko njegovih djela, najpoznatiju sliku ćemo vidjeti nešto kasnije na drugom mjestu. 

Jedan od dva dijela oltarnog retabla koji prikazuje mistični lov kao znak Blagovijesti. Slike prepune simbolike o kojoj sam čitao u nekom katalogu u dućanu u sklopu muzeja. S obzirom da jednoroga po legendi može dotaknuti samo djevica, susret simbolizira Marijino trajno djevičanstvo. Osim ljiljana i gorućeg grma koji imaju jasne aluzije, tu je i zid oko čitavog vrta (hortus conclusus) koji također ukazuju na Gospinu netaknutu čistoću. Nadalje, natpisi na trakama identificiraju zlatnu posudu punu mane, prasliku Gospe koja je nosila pravi Kruh Života, te Gideonovo runo (usp. Suci 6,36-40) koje se orosilo dok je sva ostala zemlja bila suha, predoznačujući Gospodinovo utjelovljenje. 

Jedna jasna pouka do čega dovodi prepuštanje požudama.

Ova slika mi je bila simpatična prije svega zbog detalja koji izdvajam odmah ispod nje, izgleda mi kao da je za anđele koji okružuju malog Isusa slikar uzeo za modele djecu iz jedne obitelji koja sa zanimanjem gledaju novorođenog bracu.

Naravno da ne smijemo zaboraviti svima nam dragog svetca.

Epizoda iz života svetog Eligija koji je nemirnom konju odrezao kopito da bi ga potkovao, a zatim ga čudesno spojio natrag.

***

Konačno za gotovo sam kraj obilaska muzeja sam ostavio Isenheimski oltar. Ovo remek djelo sastavljeno je od više ploča koje su se otvarale i tako prikazivale različite prizore. Sada su ploče razdvojene i moguće ih je sve izbliza promotriti. Smještene su u prostoru bivše samostanske crkve.

Ostavimo po strani manje bitne fiziološke činjenice da ujutro baš nisam nešto jeo, a istina, bližilo se vrijeme ručku, ali ipak nisam osjećao pretjeranu glad ili slabost. Usto sam već prije, čak i detaljno promotrio digitalne kopije nekih od prizora ovog oltara. Unatoč tome, prvi susret uživo s ovim raspećem potpuno me iznenadio. Ovo je vrlo vjerojatno najimpresivnije umjetničko djelo koje sam vidio u životu. Pogled na mrtvog Krista na križu spontano izaziva mučninu, strah i gotovo fizičku reakciju. Isusovo tijelo prikazano je kao tijelo mrtvog bolesnika od bolesti koja se nazivala vatra sv. Antuna, a kasnije je razjašnjeno da se radi o ergotizmu. Uzrok te bolesti su gljivice koje rastu na raži i stvaraju toksine, a ljudi koji se takvom žitaricom hrane dobivaju gangrenozne promjene na koži i ekstremitetima, teške konvulzije i halucinacije praćene neizdrživim bolovima. Redovnici reda koji se nazivao po sv. Antunu Pustinjaku brinuli su se u selu Isenheimu nedaleko od Colmara za takve bolesnike počevši od kraja 13. stoljeća. To utočište nesretnika raslo je kroz 14., 15. i prvu polovicu 16. stoljeća, a zatim je razdoblje opadanja završilo preuzimanjem reda od strane Malteškog reda krajem 18. stoljeća.

Gotovo je nepodnošljivo gledati ovo tijelo prepuno rana, bolesnih plikova, trnja od bičevanja, zgrčenih i uvrnutih mišića. Morao sam se podsjetiti riječi iz knjige proroka Izaije: "Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut" i prije toga "Kao što se mnogi užasnuše vidjevši ga - tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka". Slikar Matthias Grünewald koristio je brojne ideje, simbole i metode u čitavom ovom retablu i moglo bi se o tome danima pričati. Ja ću spomenuti samo neke stvari koje su meni upale u oči, a to je vjerojatno sitnica prema svemu što se ondje može pronaći.

Najprije, jedino olašanje od ovog teškog prizora nalazi se kad spustimo oči i promotrimo posudu s pomastima pored klečeće Magdalene kao i janje s druge strane podnožja križa. Ova posudica pomasti podsjeća nas na uskrsnuće (zaista, danas je moguće obići prikaz muke i naći se s druge strane pred uskrsnućem o kojemu ćemo uskoro) i daje olakšanje utoliko što ova stravična smrt nije konačna sudbina čovjeka. Mirno i blago janje kojemu kao i Raspetome iz boka teče krv samo je naglašavanje spasonosne vrijednosti ove Žrtve. Likovi koji okružuju na ovom pustom i mračnom mjestu Gospodina svaki su za sebe bogat materijal za razmatranje. Potpuno anakroni sveti Ivan Krstitelj i luk njegova kažiprsta; pokornica Magdalena s očima prekrivenim koprenom u usrdnom, gotovo očajničkom uzdizanju ruku prema Gospodinu; Marija koja izgleda u nesvjesti, ali njene ruke ukazuju na duboku kontemplaciju; ljubljeni učenik koji je dao oduška suzama. Čak su i dva svetca koji su izvan samog kalvarijskog prizora dostojanstveni i zamišljeni. Na sv. Sebastijanu, zaštitniku od kuge, ni traga profanim anatomskim studijama zbog kojih je bio tako drag motiv renesansnim umjetnicima. A sabranost sv. Antuna Pustinjaka, zaštitnika od kožnih bolesti, ne može poremetiti ni demon koji se sprema udariti ga šakom u glavu.

Za kraj, već su me prije fascinirali Isusovi prsti na ovoj slici, stavio sam desnu ruku jednom prije par godina kao ilustraciju u serijalu duhovne lirike. I nekako mi je ovaj puta pala na pamet ideja, možda zato što sam isto jutro bio na tradicionalnoj misi gdje svećenik nakon pretvorbe vrlo specifično postupa s prstima. Jasno, umjetnik je htio prikazati konvulzije, ali mene Isusovi prsti podsjećaju na svećenika koji prima Presveto. Krist svećenik na križu prinosi samoga sebe, Krista žrtvu, onu istu žrtvu koja se obnavljala na oltaru pred ovom slikom. 

Neću se dugo zadržavati na ostalim slikama s ovog oltara, ali ipak nekoliko primjedbi. Marija je u krunjenju obasjana istom svjetlošću koja okružuje uskrslog Gospodina. Ono što je meni, a vjerujem i mnogim nesretnicima koji su pred tim prizorima kroz stoljeća patili, prvo upalo u oči je čista bijela koža uskrslog Isusa, mir i prestanak svih bolova čije postojanje sada svjedoče samo proslavljene rane. A onaj vojnik u pozadini pao je nevoljko na koljeno. Tako će prignuti koljena svi ljudi kad Krist ponovno dođe u slavi.

I konačno iz same unutrašnjosti, s desnog prizora kušnji svetog Antuna izdvajam tek jedan detalj.

Svetog Antuna sa svih strana napadaju ružni demoni, a Antun se drži lijevom rukom svoga štapa, tj. svog pustinjačkog poziva i krunice koja simbolizira molitvu. Pogledajte kako ova čudovišna kornjača kljunom grize prste svetca kako bi ih odvojila od krunice. Izvucite pouku sami.

***

Nakon ovog vrlo opresivnog iskustva ostalo je još nekoliko zabačenijih soba koje nisam posjetio. Moram priznati da mi je znatno laknulo kad sam u jednoj od njih slučajno nabasao na gospodina koji je svirao na čembalu. Slušanje laganih melodija i reskih zvukova ovog instrumenta kroz nekoliko minuta mi je povratilo energiju za daljnju šetnju gradom.

Ulice su bile već znatno popunjenije što za ovako turističko mjesto i lijep dan nije neobično.

Bivša dominikanska crkva koju ću kasnije posjetiti jer je od 13 do 15 sati pauza kada je zatvorena.

Zvonik crkve sv. Martina, također zatvorene do tri popodne. To je jedina katolička crkva koju sam vidio u centru, a da još funkcionira kao crkva. Ostale su odavno sekularizirane. Za vrijeme francuske sramotne revolucije ova je crkva bila sjedište konstitucionalne, tj. ustavne biskupije, ali mi je, dakako, nećemo zvati katedralom.

Prošlo je podne kad sam fotografirao ovu sunčanu uru na kojoj se može pratiti kroz mjesece u godini kako se Zemlja okreće oko Sunca (ili obratno).

Cvijeće, kanal s vodom, mostić, sunčano vrijeme. Evo s ovom fotografijom smo i to pokrili.

Tržnica u zatvorenom. Ništa posebno, ali mi se kad sam htio zabilježiti jednu fotografiju nabio pred mene neki par. I vrte se oni oko svoje osi, ali ni makac s te pozicije. Iako mi u principu ne bi bio problem da upadnu u sliku, rekoh, niste zaslužili da vas stavljam pred cijenjeno čitateljstvo na svoj blog. Pa sam pričekao par minuta da se maknu.

Ovakve informativne ploče na tri jezika nalaze se po cijelom gradu, a ova nas obavještava da se kvart zove Mala Venecija.

Za razliku od Male Francuske u Strasbourgu koja je ime navodno dobila po hospiciju za oboljele od tzv. francuske bolesti (sifilisa), ovdje je razlog imena sasvim očit. Čak se i vozaju po kanalu u nekim čamcima, ali niti veslaju ili se odguruju motkama, niti mi voda izgleda privlačno, pa nisam čekao da još koja od tih barki s turistima prođe kako bih je uslikao.

Kao što sam negdje davno na početku ovog posta napisao, s Bertholdijevim kipovima na fontanama više se puta susrećemo za obilaska centra.

Ne znam da li se vidi pročitati, ali na idućoj tabli ukratko piše da su građani Colmara jako sretni što pripadaju Francuskoj.

Sjeo sam u hlad da malo otpočinem i prizalogajim, ali kad sam vidio na oglasnoj ploči da je to protestantska crkva, mislio sam se maknuti dalje da ne budem u sjeni krivovjeraca. No ipak sam procijenio kako je crkva prestara da bi je heretici sami izgradili.

I pokazalo se da sam bio u pravu.

Fascinantna je povijest brojnih crkava u Elzasu, kako su ih protestanti otimali, pa su onda bile vraćene pravom kultu, pa dijeljene, pregrađivane itd. Nešto slično je bilo i ovdje, ali trenutno je cijela crkva protestantska. Zato je u prvom planu donje slike pozornica za koncerte.

Neki bezveznjak koji je prvi počeo s protestantskim propovijedima kad je crkva oteta franjevcima.

Naravno, i sinagoga nije daleko.

Vraćamo se natrag u katoličku crkvu sv. Martina. Bilo kuda, Martin svuda.

Iz ove crkve donosim samo simpatični prizor Isusa s djedom i bakom.

I onda opet do bivše dominikanske crkve, sada galerije. Dolje vidite originalnu razinu crkve, a ujedno vidite kako je pregradom zaklonjen pogled onima koji bi samo uletjeli i pogledali iz daleka najvažniju sliku bez da plate, ako se dobro sjećam, desetak kuna.

A ta slika je Gospa okružena ružama. Mene je djelo ostavilo potpuno nezainteresiranog, ali možda vi imate drugačije mišljenje.

Sveta Odilija koju u Elzasu časte i mole za pomoć kao zaštitnicu očiju.

Bilo mi je već dosta šetanja i razgledavanja, pa sam se zaputio prema kolodvoru.

Iz kategorije zatvorenih dominikanskih crkvi, još jedan primjerak koji nismo vidjeli prije.

Na kolodvorima obično moram malo podići kadar jer u razini tla bude raznih likova i likuša.