Socci o Franjinoj pobudnici

Ideolog katoličkog progresizma A. Meloni jučer nas je u 'Repubblici' informirao da je bergoglijanska pobudnica (koju su neki preimenovali u 'Familiaris divorzio') 'elogij erotičke radosti'. Tako se pobudnica čini poput nekog zabavnog traktata o bludopisu u 'Dagospiji' pod naslovom 'Coito, ergo sum'. Nije li patetična ideja Vatikana 'crvenih svjetala'? Konačno, današnji bergoglijanski 'modernizam' podsjeća na ispršenu osamdesetogodišnjakinju u minici i štiklama od 12 cm.

I o socijalnim pitanjima Bergoglio poseže za pljesnivim sloganima onih 'crvenosvjetlaša' (tamnocrvenih) iz '60-ih godina koji su danas u dobi za Alzheimera ili za kateter.

Nadalje, Bergogliove su stranice o erosu amatersko i diletantsko kopiranje (s pogrješkama) teologijskoga i pastoralnoga majstorskog djela Ivana Pavla II. (da, njegova!), koji je u svojim katehezama o Postanku i tijelu sjajno povezao 'eros' i 'agape' u kršćanski brak.

Postanku i Pjesmi nad pjesmama Wojtyła je dodao ljudsko iskustvo svoje prošlosti kao pjesnika-rudara-teologa koji je u mladosti sudjelovao u otporu protiv nacizma i komunizma čitajući Ivana od Križa i Montfortskog.

Netko je, parodirajući Mellonija, rekao da je Bergogliova pobudnica zapravo 'pohvala heretičke radosti' (a ne erotičke). Tu je problem.

EROTIČKE ILI HERETIČKE RADOSTI?

Godinama se Crkva brani od napada 'diktature relativizma'. Branila se i čak gurnula Bergoglija u manjinu na Konzistoriju 2014. i na dvije Sinode o obitelji, ali argentinski je papa sâm prisilio Crkvu na svoju revoluciju (pod krinkom 'sinodalnosti').

Danas nas i biskupsko glasilo 'Avvenire' - koje je brzo odbacilo u koprive Benedikta XVI. i Ivana Pavla II. - informira da je u Crkvi doista na djelu revolucija.

Službeni organ Talijanske biskupske konferencije ovako je predstavio Papinu pobudnicu: 'Kad je prije desetak dana kard. Kasper najavio izlazak poslijesinodalne pobudnice o obitelji govoreći o najvažnijem dokumentu crkvene povijesti u zadnjih 1000 godina, nije bilo malo onih koji su na to reagirali hinjenom kurtoazijom, kako se to čini kod ponešto pretjeranih izjava. [...] Sada, kad je 'Amoris laetitia' pred očima svih, činilo bi se teško proturječiti njemačkom kardinalu. Franjin tekst ima miris čvrstoga i revolucionarnog teksta'.

Dakle, Bergoglio 'revolucionira', tj. prevraća Katoličku Crkvu kako je u studenom pisao R. Douthat u 'New York Timesu'. ukazujući na postojanje 'zavjere da se promijeni katolištvo' i dodajući da je 'sada prvi zavjerenik sâm Papa'.

Sada je to službeno. I danas, nakon izlaska toga revolucionarnog teksta, za Crkvu je 'day after'. Dogodilo se ono što se smatralo nemogućim. Apostolska pobudnica je javni čin izazova dvotisućljetnom katoličkom Učiteljstvu. A u katoličkim (šokiranim) krugovima dominira šutnja u zunjenosti; premda se izvana katolički glasovi počinju glasno buniti, što će se još pojačavati, posebno u SAD-u (ali i u Poljskoj, Africi, Meksiku i drugdje).

Jučer je na katoličkoj kanadskoj stranici izašao definitivno snažan naslov: 'Tko će pobudnicu 'Amoris laetitia' proglasiti krivovjernom? Tko će prozvati J. Bergoglija za ono što je počinio? Hoće li povijest to definirati kao bergoglijansko krivovjerje?'

Naravno, u svemu je tomu pričest za ponovo vjenčane rastavljenike samo izgovor, to je pitanje koje ne zanima nikoga, pa ni rastavljene. 'Revolucionari' su jednostavno iskoristili 'neregularne parove' kao impetus da razore dvotisućljetne temelje katolištva.

I sada imamo panoramu razvalina pred očima pastirâ koji su još katolici; jer - kao u domino-efektu - nakon nerazrješivosti braka, srušit će se sve: ispovijed, zapovijedi, naravni zakon. Poglavito će biti razrušeno trajno Učiteljstvo Crkve.

Treba misliti na tolike koji su iskusili raspad svojih obitelji ili teške situacije i - iz ljubavi prema Kristu - ostali su vjerni zapovjedima i propisima Crkve.

Jedan od takvih mi je rekao:'Za mene je 'Amoris laetitia' strašna jer nam kaže: 'bili ste blesavi što ste vjerovali Isusu Kristu i Crkvi podnoseći te kušnje. Glupo ste odbacili svoj život kad ste ga mogli uživati i danas biste imali Papino odobrenje'. A i od takvog Vatikana koji slavi 'erotičke radosti', kako to kaže Melloni.

Međutim, katolicima je jasno da bi to bile (lažne) krivovjerne radosti jer je sâm Isus bio taj koji je zapovjedio: 'Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja' (Mat 19,6). Njegove riječi 'nikada neće proći', a nauk Crkve temelji se upravo na Njegovoj riječi i na Božjim zakonima. Nikada ga ni jedan papa ne može odbaciti ili izmijeniti.

SLUČAJ BERGOGLIO

Naposljetku, ne može nas previše iznenaditi to što se dogodilo. U ove smo tri godine vidjeli svega.

Prvo, veliki papa Benedikt XVI. koji je na svojoj misi uvođenja u službu zavapio: 'molite za me da zbog straha ne pobjegnem pred vukovima'. Zatim tajanstveno i ničim izazvano 'odreknuće' nakon kojeg je htio dati na znanje: 'Mojom odlukom da se odreknem aktivnog vršenja službe to se ne opoziva'; ostajući zapravo papa u miru. Onda Franjin izbor (usprkos isusovačkom zavjetu koji bi mu to branio) pa dvojica papa (neviđeno u dvije tisuće godina).

Konačno, južnoamerički raznobojni performans od 'tko sam ja da sudim' do 'nema katoličkog Boga', od križa sa srpom i čekićem do odavanja počasti F. Castru, od pisma kineskim tiranima do elogija 'invaziji' imigranata, od pljuske Trumpu do šutnje o Cirinni, od hladne distance prema Obiteljskom danu do majmuna na pročelju Sv. Petra, od pričesti rastavljenima koji su ponovo vjenčani do pričesti svedene na mnijenje (praktično istovrijedne luteranskoj), od jubileja bez oprosta i čistilišta do enciklike o 'recikliranju smeća', od bratskih odnosa sa Scalfarijem do hladne i tvrdoglave šutnje o A. Bibi.

Sve čudno, nadrealistično, uznemirujuće i žalosno za katolike koje u međuvremenu progone i masakriraju diljem svijeta. Začuđujućoj 'hosani' sekularnih medija (trajnih neprijatelja Crkve) dodana je nova papolatrija klerikalnog svijeta.

Jučer je u 'Avvenireu' - listu Talijanske biskupske konferencije - ovako započeo članak o pobudnici: 'Obitelj počinje od Franje'. Doslovno tako. Ali obitelj je ustanovio Stvoritelj, a Isus Krist ju je učinio sakramentom. Zauzima li Bergoglio sada Božje mjesto?

Još nas je 'Avennire' obavijestio da prema pobudnici 'nerazrješivost' braka nije realnost, nego referencija na ideal, 'točku na koju se stiže'. Sve do sada je Crkva učila da je polazna točka koju je Isus potvrdio u evanđelju. Je li moguće da su svi biskupi i kardinali zanijemili od ovog prevrata? Je li moguće da nitko ne osjeća da mora odgovoriti Bogu i dati svjetlo zbunjenom i dezorijentiranom narodu?

Zar je moguće da nitko nema dostojanstva reći što misli, dakle kazati da je pobudnica prestrašna i razorna za Crkvu? 'U ovom je slučaju šutnja jednaka odobravanju', rekao je papa Celestin.

Još se nadam da će se Papa predomisliti, da će uvidjeti da je taj tip 'modernizacije' već uništio europske protestantske zajednice, a u katoličkim progresivnim crkvama (iz Europe i Latinske Amerike) imao razorne učinke.

Ali, Papi se pomaže našom iskrenošću, slobodom otvorene kritike. Radi se o budućnosti Crkve (i ne samo nje). U svakom slučaju, od danas će biti katolikom značiti - da parafraziramo Mellonija - 'herojsku radost'.

Izvor: http://www.antoniosocci.com/golpe-nella-chiesa-ribelliamoci-alla-dittatura-del-relativismo-distrugge-cattolicesimo-la-nostra-civilta/
http://rorate-caeli.blogspot.com/2016/04/antonio-sooci-there-has-been-coup-in.html