Pismo p. Schmidbergera svećenicima FSSPX-a

RAZMIŠLJANJA O CRKVI I POLOŽAJU
SVEĆENIČKOG BRATSTVA SV. PIJA X. U NJOJ

I. Crkva je otajstvo. Ona je otajstvo jedinoga i među nama prisutnoga Boga, Boga Spasitelja, koji neće smrti grješnika, nego da se taj obrati i živi. Obraćenje iziskuje našu suradnju.

II. Crkva je nezabludiva po svojoj božanskoj bîti, ali vode je ljudi koji mogu zabluditi i biti opterećeni zabludama. Dotičnu osobu treba razlikovati od službe. Osoba službu ima jedno određeno vrijeme, a zatim odstupa - bilo smrću ili zbog drugih okolnosti; služba ostaje. Danas papa Franjo ima papinsku službu s vlašću primata. Jednoga će časa, za koji mi ne znamo, on odstupiti i bit će izabran neki drugi papa. Međutim, toliko dugo dok je na papinskoj stolici, mi ga takvim priznajemo i za nj molimo. Ne kažemo da je on dobar papa. Naprotiv, svojim liberalnim idejama i obavljanjem službe stvara u Crkvi veliku zbrku. No, kad je Krist osnovao papinstvo, predvidio je cijeli niz papa kroz povijest, pa i jednoga papu Franju. Usprkos tomu, dospustio je da se on uspne na papinsko prijestolje. Na analogan je način Gospodin ustanovio Presveti Oltarski Sakrament sa stvarnom prisutnošću iako je predvidio mnoga svetogrđa tijekom povijesti.

III. Svećeničko bratstvo sv. Pija X. nadbiskup Lefebvre je osnovao usred takvih konfuznih vremena za Crkvu. Ono je pozvano Crkvi darovati novi naraštaj svećenika, sačuvati pravu misnu žrtvu i naviještati Kraljevstvo Isusa Krista nad čitavim društvom, upravo naočigled liberalnim papama i crkvenim knezovima koji izdaju vjeru. Tako je neizbježno moralo doći do konflikta: Bratsvo je 1975. poslano u progonstvo. Tamo ne samo da je preživjelo, nego je naraslo i mnogim ljudima postalo znakom prigovora protiv razarajućeg djela naših dana. Taj prigovor bio je na poseban način očitovan svijetu 30. lipnja 1988. iz nutarnjih razloga potrebnim posvetama četvorice pomoćnih biskupa koje je poduzeo nadbiskup Lefebvre.

IV. Usprkos tomu, nadbiskup Lefebvre uvijek je tražio crkvenopravno rješenje za Bratstvo nakon njegove osude i nije se plašio razgovora s rimskim auktoritetima; nadalje, bilo mu je do toga da ih pokrene do spoznaje i do obraćenja. Ta je nastojanja nastavio također nakon biskupskih posveta iako je u svom realizmu gajio malo nade za uspjeh. Tražio je, služeći se argumentom 'ad hominem', da mu dopuste da napravi 'eksperiment Tradicije'. Dakle, potpuno je priznavao činjenicu da se Bratstvo nalazi u izvanrednom stanju, no nipošto zbog vlastite krivnje, nego zbog krivnje svojih protivnika. Stanje je ostalo takvo do 2000. godine. Otada je Rim nastojao oko rješenja toga položaja, katkad iz lukavstva, a katkad iz iskrene nakane, već prema tomu tko se s rimske strane bavio problemom.

V. Daljnji dramatični pad Crkve otada i istodobni stalni razvoj Bratstva doveli su jednoga ili drugoga kardinala ili biskupa do djelomičnoga ili potpunoga uvida kojeg prema van nisu bez daljnjega priznavali. Rim je sâm sve više snižavao svoje zahtjeve, a u zadnjim prijedlozima više nema govora o priznanju II. vatikanskog niti legitimnosti Novog reda mise. Tako se čini da je stigao trenutak za normaliziranje stanja Bratstva i to zbog različitih razloga:

1.) Svaka anormalna situacija iz sebe same teži k normalizaciji. To je u naravi stvari.
2.) Ne gubimo iz vida da su se vjernici i neka subraća navikla na nenormalno stanje i smatraju ga normalnim. Ističe se tu i tamo prigovor protiv sudjelovanja u Svetoj godini kao i puno ignoriranje dodjeljivanja redovitih ovlasti ispovijedanja od pape Franje (uvijek smo se pozivali na stanje nužde i s pravom polagali pravo na izvanrednu jurisdikciju za ispovijedanje). Ako se vjernici ili subraća osjećaju udobno u tom stanju slobode u odnosu na ovisnost o hijerarhiji, to onda ukazuje na puzajući gubitak osjećaja za Crkvu ['sensus Ecclesiae']. Nikada ne smijemo ovako argumentirati: 'Mi imamo zdrav nauk, pravu sv. misu, naša sjemeništa i priorate, i prvenstveno biskupe. Dakle, ništa nam ne nedostaje'.
3.) Imamo dosta simpatizera i također prijatelja među biskupima i kardinalima. Ovaj ili onaj bi nas rado pozvao u pomoć, dao nam crkvu ili čak ponudio svoje sjemenište; ali u ovoj situaciji je to za njih nemoguće. Ti Nikodemi s nestrpljenjem čekaju na jedno rješenje koje bi im k tomu osobno štitilo leđa. U svakom slučaju, pale bi mnoge brane i barijere koje se nalaze kod mnogih vjernih, no strašljivih katolika. U svijetu bi bila ukonjena ona riječ koja se rabi u masovnim medijima i drugdje o raskolničkom ili otpadničkom, ili od Crkve odijeljenom Bratstvu.
4.) Nadolazećih godina hitno trebamo nove biskupe. Zasigurno je takve moguće posvetiti u krajnjoj nuždi bez papinskog mandata. No, kad se može biskupe posvetiti s dopuštenjem Rima, mora se moliti za odobrenje.
5.) Modernisti, liberali i drugi neprijatelji Crkve vrlo su uznemireni što se tiče crkvenopravnog rješenja za Bratstvo. Ne daje li nam razlikovanje duhova do znanja da je to pravi i dobar put?
6.) Kako uopće Crkva može prevladati krizu? U sadašnjem stanju stvari ne vidi se nikakva zraka nade. Naprotiv, službeni čin priznanja Bratstva izazvao bi unutar Crkve ljekovit nemir. Dobri bi bili ohrabreni, a zlotvori bi pretrpjeli poraz.

VI. Odgovor na neke prigovore

1.) Kako se može težiti priznanju od pape Franje?

Odgovor: Već smo uputili na nužno razlikovanje između službe i obnašatelja službe. Nesumnjivo, sadašnji papa ima od Boga postavljenu zadaću dovesti svakomu pred oči što je Koncil zapravo bio i što njegove zadnje posljedice izazivaju u Crkvi: zbrku, diktaturu relativizma, stavljanje pastorala nad nauk, prijateljstvo sa svim neprijateljima Božjim i protivnicima kršćanstva. Ali upravo po tomu ovaj ili onaj shvaća zablude Koncila, odnosno zaključuje od posljedica na uzrok. Osim toga, oni koji su previše stavili na osobu Benedikta XVI. - umjesto da su stavili na prvo mjesto papinsku službu, a na drugo mjesto njenog obnašatelja - nakon njegova odreknuća ostali su pokisli. Nemojmo učiniti istu pogrješku i previše gledati na konkretnu osobu umjesto na božansku ustanovu!

Možda je upravo papa Franjo sa svojom nepredvidljivošću i improvizacijom u stanju napraviti takav korak. Njemu bi masovni mediji možda oprostili jednu takvu mjeru, dok Benediktu XVI. to ne bi nikad oprostili. Svojim autoritarnim, da ne kažem tiranskim stilom vladanja, bio bi potpuno u stanju provesti jednu takvu mjeru pa i protiv otpora.

2.) Međutim, što bi rekli pristalice 'Otpora' [williamsonovci]?

Odgovor: Ne možemo svoje čine ravnati prema ljudima koji su posve očito izgubili smisao za Crkvu i ljubav prema Crkvi u njenom konkretnom obliku. U međuvremenu, oni su uostalom međusobno potpuno zavađeni.

3.) Odsada ćete morati šutjeti o svim današnjim zabludama.

Odgovor: Nećemo si dati staviti brnjicu, nego ćemo nazivati zablude njihovim imenom; kako prije normalizacije, tako i nakon normalizacije. Hoćemo se natrag vratiti iz 'egzila' takvi kakvi smo danas.

4.) Papa Franjo je među katolicima na tako lošem glasu da njegovo priznanje Bratstvu više škodi nego što koristi.

Odgovor: Na početku smo već napravili razliku između službe i osobe. Ako je Franjo papa - a jest - onda ima i primat jurisdikcije nad čitavom Crkvom, bez obzira na to koristi li on Crkvi ili više škodi. Idimo putem koji koristi Crkvi; ne ravnajmo svoje djelovanje prema naklonosti ljudi i Bog će nas blagosloviti.

5.) Ali ta integracija u koncilijarni sustav prije će koštati Bratstvo njegova profila, čak i identiteta.

Odgovor: Sve dolazi na to koliko smo mi sami postojani i tko koga obraća. Ako postupamo puni snage, oslonjeni na Božju milost, onda će naša nova situacija postati blagoslov za čitavu Crkvu. Gdje je uostalom zajednica koja konkretno može poduzeti jedno takvo djelo obraćenja? Razumljivo, ne smije se računati na vlastite sposobnosti i snage, nego baš na pomoć Božju. Mislimo na borbu između Davida i Golijata. Jedna analogija k tomu: kao kršćani danas smo smješteni u jedan potpuno bezbožan, pokvareni svijet i moramo se tu dokazati. Opasnost od zaraze je velika, no milošću Božjom joj možemo izbjeći.

Jedno je jasno: nova situacija neće bez daljnjega olakšati naše djelovanje, nego više otežati, ali će ga zato učiniti utoliko plodnijim.

6.) Sve zajednice koje su se podvrgle Rimu prilagodile su se koncilijarnom sustavu ili su čak pale.

Odgovor: Polazni položaj nije isti. U našem slučaju Rim je taj koji ustraje na rješenju i koji nam je pristupio. U ostalim slučajevima su te zajednice išle k Rimu kao podnositeljice zamolbe, često sa sviješću o krivnji. Nadalje, nitko od njih nema biskupe osim Udruženja sv. Župnika Arškog u Biskupiji Campos u Brazilu, gdje je biskup Rifan spreman na svaki kompromis. Naravno, potrebna je solidna zaštita preko odgovarajuće crkvene strukture. Čini se da je ta zajamčena preko personalne prelature. Jedna takva struktura do sada nije još bila ponuđena ni jednoj drugoj zajednici. Konačno, izneseni prigovor je samo djelomično odgovarajući. Primjerice, Petrovo bratstvo postoji već preko 27 godina i, barem na njemačkom govornom prostoru, ostalo je vjerno tradicionalnoj misi uz malo izuzetaka. Naravno, Svećeničko bratstvo sv. Pija X. bilo je u pozadini njihova životnog osiguranja.

VII. Zaključak

Ako Bog hoće djelotvorno doći u pomoć svojoj Crkvi koja krvari iz tisuću rana, za to ima tisuću mogućnosti. Među njima se nalazi službeno priznanje Svećeničkog bratstva od rimskih auktoriteta. Nije li Bratstvo posvećeno Preblaženoj Djevici koja će svoje djelo zaštititi i voditi također u jednom novom položaju? 'Dignare me laudare te, Virgo sacrata - da mihi virtutem contra hostes tuos'; Dostoj se da Te hvalim sveta Djevice. Daj mi snage protiv neprijatelja tvojih.

Zaitzkofen, 19. veljače 2016.
P. Franz Schmidberger
Rektor

Izvor: http://apriestlife.blogspot.com/2016/04/normalization-regularization-letter-to.html