Najgore, što se može dogoditi

Najteži je položaj dušobrižnika prama onim obiteljima, koje živu otvoreno protukršćanskim životom, kao na primjer: divlji brakovi, pijanice, preljubnici. U neke od ovih obitelji dušobrižnik gotovo i ne može zaći bez sablazni ili bez pogibli, osim možda u slučaju težke bolesti. Tu treba prije svega moliti. Zatim preko poznatih ili rođaka nastojati, da se stvari urede, ako se uobće dadu urediti. Ako to nije moguće, tada treba paziti, da ne bi možda i sami oni, kojih se to izravno tiče, i ostali župljani, iz svećenikove dobrote i uslužnosti krivo zaključivali, da svećenik odobrava ono, što mora osuditi. To je najgore, što se može dogoditi i to razara sav drugi dušobrižnikov rad i sve njegovo nastojanje oko kršćanskog života župe.

(D. Kniewald - Pastirsko bogoslovlje (1. sv.) - Dušobrižnik, Zagreb 1943., str. 132)

***

550. TKO SE NE SMIJE PRIPUSTITI. - Od svete pričesti treba odbiti sve koji su javno nedostojni, kao što su izopćeni, udareni zabranom bogoslužja i očito beščasni, osim ako je sigurno, da se kaju, da su se popravili i prije dali zadovoljštinu za javnu sablazan. Tajne grješnike ima djelitelj odbiti, ako pričest traže tajno, a on znade, da se nisu popravili; ne smije ih odbiti kad traže javno i ne može ih mimoići bez sablazni (k. 855 §§ 1-2).

Ne smiju se pripustiti ženske nečedno odjevene. ZSab 12. I. 1930. (AAS 1930, 26).

551. PRETHODNA ISPOVIJED. - Nitko svijestan smrtnoga grijeha, koliko god se savršeno kajao, ne smije pristupiti pričesti, ako se prije ne ispovjedi; ali ako mu je prijeka potreba pričestiti se, a nema ispovjednika, ima se prije savršeno pokajati (k. 856).

1351. ZLOČINI PROTIV ĆUDOREDA. - A. Dvoženari, t. j. koji protiv ženidbenog veza, pokušaju sklopiti ženidbu, pa makari građansku, istog su časa beščasni; pa ako, prezrevši oblasnikovu opomenu, ustraju u nedozvoljenom općenju, imaju se, prema raznoj težini krivnje, izopćiti ili udariti osobnom zabranom bogoslužja (k. 2356).

B. Svjetovnjaci (...) - Tko počini suložništvo (priležništvo, concubinatus) ili u njemu javno živi, ili je zakonito osuđen radi drugih zločina protiv šeste zapovijedi Božje, ima biti isključen od zakonitih crkvenih čina, dok ne dade znakove iskrenog popravka (k. 2357 §§ 1-2).

(A. Crnica - Priručnik kanonskog prava Katoličke Crkve, Zagreb 1945., str. 169, 409)

***

a) Priležništvo (concubinatus) je stalan i namjeravan nedozvoljeni spolni odnos između dviju osoba, izvan zakonite ženidbe, a na način ženidbenih drugova.

U moralnom je smislu priležništvo upravo: namjerno ostvaren i izvršivan prividni ili nevaljani brak. Priležnici naime namjerno stupaju u vezu sličnu bračnoj. Ta se za priležništvo potrebna namjera može očitovati izričito (međusobni sporazum) ili uključivo (život i vladanje kao kod muža i žene). Ne izvršuju li priležnici braka, nema stvarnog priležništva, nego je ono tek namjeravano. A prividnim se brakom može smatrati njihov odnos, jer žive poput muža i žene, kao n. pr. u t. zv. »drugarskom braku« ili u »braku na pokus«. Nevaljani brak je isto tako stvarno priležništvo za katolike (građanski brak, brak sklopljen pred nekatoličkim dušobrižnikom, brak pod silu i iz teška straha).
(...)
Ako je priležništvo javno (u smislu k. 2197, 1), u crkvenom je izvanjem pravnom području kažnjivo djelo (delikt). Kažnjivo je kod svjetovnjaka po k. 2357 § 2 gubitkom crkvenih časnih prava, a kod duhovnika po k. 2359 § 1 suspenzijom, oduzećem prihoda itd. U tom slučaju (prema k. 2197, 1) upadaju priležnici u činjeničnu beščasnost (»ob pravos mores« k. 2293 § 2), pa se smatraju javnim grješnicima (publici peccatores) i ne smiju se pripustiti sv. pričesti (k. 855 § 1), gube uopće sva crkvena časna prava (kk. 2294 § 2 i 2357 § 2), napose ne mogu biti kumovi kod krštenja i potvrde (kk. 766, 2, 796, 3 u vezi s k. 2256, 2). Djeca su im nezakonita (k. 1114) i zato pod redjeničkom nepravilnošću (k. 984, 1). Žena nema prava tražiti za sebe blagoslov poslije poroda (SCConc. 18/VI, 1859. ASS, I, 347). Konačno nemaju prava na crkveni ukop, ako prije smrti nisu dali neke znakove pokajanja (k. 1240 § 1).

(A. Živković - Katoličko moralno bogoslovlje (3. sv.) - Božje i Crkvene zapovijedi, Zagreb 1946., str. 317-318)

***

■ 540. P. Koji sakramenti daju prvu posvetnu milost?
O. Dva su sakramenta, koja daju prvu posvetnu milost, koja nas čini Božjim prijateljima, - krštenje i pokora.
■ 541. P. Kako se zapravo zovu ova dva sakramenta?
O. Ova dva sakramenta, t.j. krštenje i pokora, zovu se sakrementima mrtvih, jer su ustanovljeni prije svega zato da dušarna koje su umrle po grijehu, ponovno vrate život milosti.
■ 542. P. Koji sakramenti povećavaju milost onima, koji je već imaju?
O. Sakramenti, koji povećavaju milost onima koji je već posjeduju su: potvrda, euharistija, bolesničko pomazanje, sveti red i ženidba, dakle, pet sakramenata, koji daju drugu milost.
■ 543. P. Kako se prema tome zove ovih pet sakramenata?
O. Ovih pet sakramenata, a to su: potvrda, euharistija, bolesničko pomazanje, sveti red i ženidba, zovu se sakramentima živih, jer oni koji ih primaju, moraju biti bez smrtnog grijeha, t.j. živi u posvetnoj milosti.
■ 544. P. Kakav grijeh čine oni koji primaju sakramente živih, a znaju da nisu u stanju Božje milosti?
O. Tko primi jedan od sakramenata živih, a zna da nije u milosti Božjoj, čini teško svetogrđe.

(Veliki katekizam sv. Pija X.)

***

Kan. 915 - Neka se primanje svete pričesti ne dopušta izopćenima ni udarenima zabranom bogoslužja pošto im je izrečena ili proglašena kazna, a ni drugima koji tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu.

(Zakonik kanonskog prava, 1983.)

***

Zabrana izrečena u navedenom kanonu, po svojoj naravi, proizlazi iz božanskoga zakona i nadilazi domet pozitivnih crkvenih zakona: oni ne mogu uvoditi zakonodavne promjene koje se protive crkvenoj nauci. Svetopisamski tekst na koji se crkvena predaja oduvijek oslanja jest onaj svetoga Pavla: „Stoga, tko god bi nedostojno jeo kruh ili pio čašu Gospodinovu, bit će krivac Gospodinova Tijela i Krvi. Dapače, neka čovjek sebe ispita i tako blaguje od kruha i pije iz čaše. Jer, tko jede i pije, sud sebi jede i pije, ako ne raspoznaje Tijelo“ (Prva Korinćanima 11, 27–29).

Taj se tekst prije svega odnosi na samoga vjernika i njegovu savjest, a to je izraženo susljednim kanonom 916. Nedostojnost pak zbog toga što je netko u stanju grijeha ozbiljan je pravni problem u Crkvi. Upravo pojam „nedostojan“ navodi i kanon Zakonika kanonā istočnih Crkava koji je usporedan latinskomu kanonu 915.: „Od primanja Božanske Euharistije treba odvraćati one koji su javno nedostojni“ (kanon 712.). Zapravo, primanje Kristova Tijela kad je netko javno nedostojan čini stvarnu štetu crkvenomu zajedništvu; to je ponašanje koje krši prava Crkve i svih vjernika da žive u skladu sa zahtjevima toga zajedništva. U pojedinačnom slučaju pripuštanja na svetu Pričest vjernikā koji su rastavljeni-pa-ponovovjenčani, sablazan, shvaćena kao djelovanje koje druge potiče na zlo, istodobno se tiče svetootajstva Euharistije i ženidbene nerazrješivosti. Takva sablazan opstoji čak i ako, na žalost, takvo ponašanje više ne izaziva iznenađenje: naprotiv, upravo zbog izobličenja savjesti postaje još nužnije da pastiri djeluju, koliko strpljivo toliko i čvrsto, u zaštiti svetosti sakramenata, u obrani kršćanskoga ćudoređa i u pravilnom poučavanju vjernika.

Svako tumačenje kanona 915. koje se protivi njegovu bitnomu sadržaju, kako ga neprekidno iznose crkveno Učiteljstvo i stega tijekom stoljećā, posve je pogrješno. Ne može se brkati poštovanje riječī zakona (usp. kanon 17.) s neprimjerenom uporabom tih istih riječi kao sredstva da se zapovijed relativizira ili isprazni od svoje srži.
(...)

Naravno, dušobrižna razboritost snažno svjetuje da se izbjegnu pojave javne uskrate svete Pričesti. Vjernicima kojih se to tiče pastiri moraju nastojati objasniti pravi crkveni smisao odredbe, na način da ga oni mogu razumjeti ili barem poštovati. No, u prigodama u kojima te mjere opreza nisu imale učinak ili nisu bile moguće, služitelj podjele Pričesti mora odbiti dati je onomu tko je javno nedostojan. To će učiniti s krajnjom ljubavlju i pokušat će u odgovarajućem trenutku objasniti razloge koji su ga na to obvezali. Ipak, to mora učiniti i s odlučnošću, svjestan vrijednosti koju takvi znakovi jakosti imaju za dobro Crkve i duša.
(...)

Imajući u vidu narav gore navedene odredbe, nijedna crkvena vlast ne može osloboditi od te obveze služitelja svete Pričesti ni u kojem slučaju, niti izdati smjernice koje tomu proturječe.

(Papinsko vijeće za zakonske tekstove, Izjava o pristupljivosti svetoj Pričesti vjernika koji su rastavljeni i ponovo vjenčani, 2000.)

***

1650. U naše doba u mnogim zemljama brojni katolici pribjegavaju razvodu po građanskim zakonima te građanski sklapaju novu vezu. Vjerna riječi Isusa Krista («Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub; i ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub» Mk 10, 11-12), Crkva drži da ne može priznati valjanom novu vezu ako je prvi brak bio valjan. Ako su se rastavljeni građanski ponovno vjenčali, nalaze se u stanju koje se objektivno protivi Božjem zakonu. Stoga ne mogu pristupati euharistijskoj pričesti dokle god traju takve prilike. Iz istog razloga ne mogu preuzimati stanovite crkvene odgovornosti. Ne može im se udijeliti ni pomirenje u sakramentu pokore, osim onima koji se pokaju što su povrijedili znak Saveza i vjernosti Kristu, obvezavši se živjeti u potpunoj uzdržljivosti.

2390. Slobodna veza postoji kad muškarac i žena odbijaju dati pravni i javni oblik vezi koja uključuje spolnu intimnost. Izraz je varljiv. Što može značiti veza u kojoj se osobe ne obvezuju jedna prema drugoj i tako svjedoče manjak povjerenja jedne u drugu, u same sebe, ili budućnost. Izraz prikiva različte situacije: konkubinat, odbijanje ženidbe kao takve, nesposobnost vezati se obvezama na dugi rok. Sva ta stanja povređuju dostojanstvo ženidbe; ruše i sam pojam obitelji; slabe smisao vjernosti. Protive se moralnom zakonu: spolni čin mora imati mjesta isključivo u braku; izvan njega uvijek je teški grijeh i priječi pristup sakramentalnoj Pričesti.

(Katekizam Katoličke Crkve iz 1994.)

***

Vjerna riječima Isusa Krista, Crkva tvrdi da ne može priznati valjanom novu vezu, ako je prethodni brak bio valjan. Ako su razvedeni sklopili građanski brak, nalaze se u stanju koje objektivno protuslovi Božjemu zakonu i stoga ne smiju pristupati euharistijskoj pričesti dokle god traje takvo stanje. Ta odredba doista nema kazneno ili uopće diskriminatorsko značenje glede razvedenih i ponovno vjenčanih, nego upravo iskazuje objektivno stanje koje po sebi onemogućuje pristup euharistijskoj pričesti: "Oni su ti koji ne mogu biti pripušteni pričesti od časa kad njihovo stanje i njihovi uvjeti života objektivno protuslove onom jedinstvu ljubavi između Krista i Crkve koje euharistija označuje i ostvaruje. Tu je i posebni pastoralni razlog: ako bi se tim osobama dopustilo da se pričešćuju, vjernici bi bili uvedeni u zabludu i nejasnoću glede crkvenoga nauka o nerazriješivosti braka"
(...)
Vjernik koji redovito "na bračni način" živi s osobom koja mu nije zakonita žena, odnosno zakoniti muž, ne smije pristupati euharistijskoj pričesti. Ako bi takav vjernik smatrao da je to ipak moguće, pastiri i ispovjednici - budući da je riječ o doista teškoj stvari i radi duhovnog dobra osobe i zajedničkog dobra Crkve - strogo su dužni upozoriti ga da takav sud savjesti izravno protuslovi crkvenom nauku. Također su dužni u poučavanju podsjećati na taj nauk sve vjernike koji su im povjereni.

(Kongregacija za nauk vjere, O pristupanju razvednih i ponovno vjenčanih vjernika euharistijskoj pričesti, 1994.)

***

Niz tekstova na portalu Vjera i djela.