***
[Nečednost u crkvama u prisutnosti Isusa-Hostije]
Izaija kaže da serafini pokrivaju sebi lice svojim krilima pred svetištem, i sveti je Ivan Zlatousti vidio u njemu množinu anđela, jedne spuštenih očiju, druge ponizno prostrte. Bog je propisao Mojsiju da skine svoju obuću prije nego se popne na brijeg, na kome mu se on pokazao. Izraelci su se mogli približiti kovčegu zavjetnom samo na izvjesnu udaljenost. — A nedostojna stvorenja usuđuju se tako izazivati u sakramentu ljubavi Boga, pred kojim od straha drhću najviši stupovi svemira!
Žalosti li! Poganin više časti svoje krivo božanstvo, musliman više poštiva svoju džamiju, nego što kršćanin časti i poštiva kuću Gospodinovu! Grci se nisu usuđivali ni pljuvati, ni samo se maknuti čitavo vrijeme dok su trajale žrtve prikazivane krivim bogovima. Uđite u poganski hram: vidjet ćete da su ljudi tamo čedniji i pažljiviji dok se žrtvuje prosta životinja, nego su kršćani dok se žrtvuje Bog! Vidjet ćete jedne kako su prostrti na zemlji, ne usuđujući se podignuti očiju prema zmiji kojoj se klanjaju; druge kako svoje lice zastiru rukama od straha pred vatrom, koju časte kao svoga boga. Jedan je Turčin iskopao si jezik i oči zbog toga što je vidio tijelo krivog proroka Muhameda, jer iza toga, kako je objasnio, nije više osjećao potrebu da govori, i oči, koje su imale čast posmatrati takav predmet, nijesu više imale šta da gledaju.
Zar ovakvi primjeri neće biti dovoljni da postide našu nezahvalnost? Pa šta! Zar će tijelo tog pokvarenog i opsjednutog varalice biti možda svetije od tijela Našeg Gospodina Isusa Krista, Sina Božijeg i Otkupitelja svijeta? Pristojnost će vladati u poganskom hramu, a bit će izagnana iz kršćanske crkve? U džamiji ćemo naići samo na šutnju i čednost, a uzalud ćemo je tražiti u kući veličanstvenog Boga? Ah! Zar se ti nevjernici neće dići proti nama na strašni dan suda govoreći: evo onih što su od svoje crkve načinili javno mjesto; od svog hrama sajmište; od svetišta mjesto za razgovore! Mi smo s većim počitanjem prisustvovali žrtvi jednog bika, nego oni žrtvi Božjoj; mi smo više poštivali grob Muhamedov nego oni prijestolje Isusovo u Euharistiji!
***
[Nemarnost u pribavljanju potrebnih stvari za štovanje Euharistije]
O pastiri duša, o svećenici, o knezovi i velikani zemlje, vi svi koji vjerujete u neizmjerno dobročinstvo Euharistije, čuvajte se takve crne nezahvalnosti! U knjizi svojih suvišnih troškova, otvorite račun za štovanje ovoga Boga koji sama sebe daje. Ostavite barem za Gospodina onoliko koliko vas stoji sluga ili koliko trošite za koju životinju! Gospodari, koji se ponosite svojim velikim dobrima imajte milosrđa s našim siromašnim crkvama! Svećenički prebendari, koji jedete plodove i primate prihode svojih bogatih prebendi, pogledajte na skrajnje siromaštvo u kome se nalaze tolike župe. Ne dolikuje, to morate priznati, da zlato i srebro sjaji na sve strane u vašim palačama, da vaš namještaj bude tako raskošan, vaše kočije tako divne, dok je kuća Božja, dok su sami oltari na kojima se Bog svaki dan prikazuje za vas svome Ocu, tako goli i tako siromašni.
Ali vrijeme je da se obratim onima, kojima je briga oko presvete Euharistije posebno povjerena, jer velikim dijelom mora se pripisati njihovoj nebrizi i njihovoj nemarnosti to, što se oltari nalaze u nedoličnom stanju. Mjesto da zamijene oltarske stolnjake ili čistila, da operu tjelesnike oni puštaju da presveto tijelo Isusovo počiva na zamazanom rublju. Prolaze čitavi mjeseci, a sve što se odnosi na uzvišenu misnu žrtvu ostaje u tako žalosnom stanju da sam pogled na to ulijeva odvratnost.
Zar je to revnost za čast Božju?
Zar ti službenici svetišta mogu reći s Davidom: Domine, dilexi decorem domus tuae et locum habitationis gloriae tuae, Gospodine, ljubio sam ljepotu tvoje kuće i mjesto gdje stanuje slava tvoja.
Moja serafska majka Terezija silno je volila siromaštvo, ali je htjela posjedovati najbogatije drago kamenje istoka, da uresi kaleže, ciborije i patene kojih se neposredno dotiče tijelo Isusovo.
***
[Bezbožnost onih koji se pričešćuju u stanju smrtnog grijeha]
Evo nas kod najstrašnije nezahvalnosti kojom kršćanin može postati krivim prema božanskom ljubitelju u Euharistiji. Nema riječi kojima bi mogli žigosati zločin izdajice koji na nečiste usne prima tako čisto tijelo Isusovo.
(...)
Plačući nad tako strašnom nezahvalnošću, sveti je Petar Hrisolog uskliknuo: Unde te traxit amor? O neumrli Bože! dokle te je dovela tvoja ljubav prema ljudima? Do u štalu? Do na Kalvariju? Ah! još mnogo dalje: do na mjesto gdje sotona vlada! Nedostojna stvorenja uvode tvoje presveto tijelo tamo gdje pakleni mučitelj traži da mu se klanja. Tu on zapovijeda, tu on vlada. A ti Svemogući, ti, Neizmjerni podnosiš da u toj duši, u koju ulaziš, on potpuno gospodari! Izgubljena ovca, zadihana pod težinom teškog lanca grijeha koji je omata i steže postaje plijenom okrutnoga vuka; a ti pristaješ, da tvoje tijelo i tvoja krv budu tu, prisutni toj tajni zloće, najblaži i najneviniji jaganjče!
O kršćani koji ste krivi s takva svetogrđa, slušajte riječi, što vam ih upravlja najstrpljiviji čovjek, Job, kao strašno prokletstvo koje leži na vama: Panis ejus in utero illius vertetur in fel aspidum intrinsecus: kruh će se njegov promijeniti u utrobi njegovoj u zmijski otrov. Ako budete jeli ovaj kruh nedostojno, on će se okrenuti za vas u otrov, i dok drugi u njemu nalaze život, vi ćete u njemu naći smrt.
(...)
Za vrijeme neke opsade Atene, pripovijeda povijest, jedan je stražar zaspao na zidovima; njegov budni kapetan našavši ga da tako spava, na mjestu ga ubije rekavši: Takva sam ga ostavio, kakva sam ga našao: talem inveni, qualem reliqui. To također čini Isus u presvetom oltarskom sakramentu, kad sretne dušu koja je uronila u samrtno mrtvilo grijeha; on je ostavlja u stanju u kome je ju našao: takvu sam je ostavio, kakva sam je našao. Strašna kazna, ali pravedno zslužena kad je kršćanin tako nezahvalan! Ostati mrtav u rukama onoga koji život daje! Potopiti se u luci! Oslijepiti na izvoru svijetla! Umrijeti služeći se najuzvišenijim lijekom.
***
[Drskost nekih svećenika u načinu kojim služe svetu misnu žrtvu]
U istom bi smislu i s ne manje čuđenja oni koji su poznavali svetost nekadanjih svećenika, njihov besprijekorni život, njihovu nevinost vladanja, njihovu neokaljanu službu, mogli prečesto kliknuti: Vidim svećenike, ali ne vidim više svećeničkog vladanja: Video sacerdotes, sacerdotum mores non video! Nekoć sam ih vidio kako prolijevaju suze pred oltarima za grijehe naroda; danas kod njih vidim tako malo poštivanja dok su u svetištu, da Boga treba moliti da im oprosti njihove grijehe. Danas ih češće sretam na javnim mjestima ili na mjestima sastajanja nego u crkvama; zabavljene više tisućama besposlica i djelima koja s njihovom svetom službom nemaju nikakove veze nego zaokupljene traženjem i spašavanjem grješnika. — I eto to su miljenici Gospodinovi! Eto pokoljenja što ga je Svevišnji odabrao! Eto službenika koji su označeni znakom svoga slavnog poslanstva, obučeni grimizom kraljevskog svećenstva, pozvani da se penju na prijestolje oltara i da prikažu kao žrtvu vječnog Sina Božjeg! Vidim ih sada kako rasiplju a ne dijele tajne našeg otkupljenja; kako prikazuju više darova idolu svojih želja, nego žrtava veličanstvenom Bogu; potpuno bez osobina što ih Bog traži od svojih svećenika.
Bile bi i odveć opravdane tužbe i suze kršćana koji bi u današnje vrijeme vidjeli da se svećenik sablažnjivije vlada nego laik, i da je onaj, koga je Bog više obdario nezahvalniji prema njemu! Nezahvalnosti svećenika prema božanskoj Euharistiji takve su naravi da bi ih trebalo pisati suzama a ne crnilom.
(...)
Oni diraju, blagosivaju, uzimlju s tako malo poštivanja i pažnje presveto tijelo Isusovo da mnogi krivovjerci, ušavši u naše crkve, sablažnjuju se ili se rugaju videći da se tako postupa s tajnom koju mi proglašujemo najuzvišenijom i najsvetijom u našoj vjeri.
(...)
Serafin se nije usudio dotaći svojim rukama zažarenog ugljena kojim se je služio da očisti usne Izaije, jer je on predočavao ovaj sakramenat; stoga ga je uzeo s mašicama. Ako dakle ruke jednog serafina ni jesu dosta čiste da uzmu ono što je bilo samo predodžba tijela Isusova kako će dosta biti čiste ruke jednog svjetskog čovjeka da se dotiče tog samog tijela? Stoga je sveti Ambrozije kliknuo: Vide quid agas, sacerdos, ne febrienti manu corpus Christi attingas; pazi šta radiš, svećeniče, da se bolesnom rukom ne dotakneš tijela Kristova. Pazi da u ranu među rebrima njegovim ne staviš prste koje trulež rastvara.
(...)
Ima drugih svećenika, koji strašne tajne našeg otkupljenja služe s takvim prezirom prema ceremonijama, takvom žurbom u riječima, te se čini da misle samo na to kako će čim prije udaljiti od svojih očiju ovu božansku hostiju, koja bi morala biti jedini predmet njihove ljubavi. To bi bio uzaludan trud kad bi ih se nagovaralo da posvete pô sata služenju svete mise, dok veći dio dana gube u tisuću svjetskih sitnica ili u to da ništa ne rade.
Obstupescite, coeli, super hoc! Zapanjite se nebesa nad tim. Anđeli Gospodinovi, pokrijte lice svojim krilima! Kako da se serafini ne zaprepaste videći šta se događa na našim oltarima? Ali vi, o svećenici, jecajte i urličite od boli: Plangite, sacerdotes, et ululate! Jer nezahvalnosti su svijeta gotovo dokazi ljubavi u poredbi s vašom nezahvalnošću. Kršćanin koji griješi nakon što je bio otkupljen krvlju Isusa Krista, kaže sveti Augustin, zaslužuje da se novi pakao stvori za nj. Šta bi on rekao o vama, koji ste ne samo bili otkupljeni ovom dragocjenom krvlju nego ste postali njezini čuvari i gospodari? Jer sigurno je, da vi imate pravo nad ovom božanskom krvlju, vi imate vlast da je proizvedete, da je izlijevate, da je blagosivate, da je dijelite. Oh! Kako bi bili nesretni kad bi ova žrtva, koju vi prikazujete za grijehe drugih, donijela vašoj braći spas a vama samima — propast!
(Ivan-Josip od Svete Terezije, Domišljata ljubav Isusova u Euharistiji, Sarajevo 1937.)
***
Ako bi vas (redovnike) ikad neki čovjek, pa bio on i poglavar, htio pridobiti za nauk koji savjetuje ublažnjenje pa ako bi ga i ČUDESIMA POTKREPLJIVAO, NE VJERUJTE MU I NE PRIHVAĆAJTE GA, nego PRIGRLITE POKORU I LIŠAVANJE SVIH STVARI, i NE tražite KRISTA BEZ KRIŽA. Nasljedovati njega s Križem odričući se svega, također i nas samih, na to smo pozvani kao bosonogi preblažene Djevice,a ne da popuštamo svojoj udobnosti i mekušnosti. Pazite da ne bi zaboravili to propovijedati kad god vam se pruži prilika za to, jer to je za nas od tako velike važnosti.
OdgovoriIzbrišisv.Ivan od Križa
JMS
http://www.zupa-zabok.org/wp-content/uploads/2015/07/Redemptionis_Sacramentum.pdf
OdgovoriIzbriši157. Ako je prisutan uobičajen broj svetih služitelja, dostatan za podjelu svete Pričesti, ne mogu se ovlastiti izvanredni djelitelji svete Pričesti. Oni koji su ovlašteni za takvu službu ne smiju je vršiti u takvim situacijama. Potrebno je odbaciti držanje onih svećenika koji sudjeluju na celebraciji, ali ne i na podijeli Pričesti, pa te zadatke prepuštaju laicima.
158. Izvanredni djelitelj svete Pričesti smije Pričest dijeliti samo onda kad nema svećenika ili đakona, kad je svećenik uslijed bolesti, poodmakle starosti ili nekoga drugog razloga spriječen, te ako je broj vjernika koji pristupaju Pričesti tako velik da bi se slavlje Mise previše odužilo. Isto je potrebno shvatiti tako da kratko produženje prema mjesnim navikama i običajima nije dostatan razlog.
dokument iz kojeg se vidi da je plitica obvezna kod podjele sv.Pričesti...
Samo kratak osvrt je ovo, koliko stignem... Moguće kasnije više...
JMS
Od jučerašnje propovjedi fra Draženka zapamtio sam ove dvije stvari : ,,Badava je gluhome pjevati, a slijepome namigivati." Sad shvaćam da se to odnosilo na ovaj gore tekst objavljen tek danas. Nije znao da je prorokovao, baš kao ni veliki svećenik Kaifa. Robelar
OdgovoriIzbrišiIz knjige "Svećenik na oltaru" P.CHAIGNON... Jedan revni crkveni poglavar pita svetog (tad redovnika)Josipa Cupertina, franjevca (svetim je proglašen 16. srpnja 1767), što misli koja bi sredstva najuspješnije mogla da posvete njegove svećenike i poprave njegovu biskupiju. Redovnik mu odgovara "Pobrinite se, da vaši svećenici pažljivo mole božanski oficij i sveto služe misu." Prelat je tek kasnije uvidio duboki smisao ovih riječi. Da bi što dostojnije svećenik obavljao službu koju bi i sami anđeli nesavršeno obavljali potrebno je poznavati:
OdgovoriIzbriši1. vrijednost božanske žrtve, kako bi ju cijenili i štovali
2. svetost i to osobito vrstu svetosti koju žrtva traži, kako bi se trudili oko sticanja te svetosti pomoću milosti, da budu u stanju tu žrtvu , tako dostojno prinositi, koliko im dopušta njihova slabost.
3. potrebno je da poznaju velika pomoćna sredstva , koju pruža žrtva, ne samo da sebe posvete, nego da i narod mogu posvećivati, da tako sa živom vjerom koja traži strahopočitanje - sveti strah, spoje nadu i ljubav koja raširuje srce.
iz govora sv.Bernarda dušobrižnicima:" Koliko Vam je dostojanstvo dao Bog! Kolika je prednost Vašeg reda! Bog Vas je pretpostavio kraljevima i carevima; pretpostavio Vas je anđelima i arhanđelima, prijestoljima i vlastima; jer kao što nije uzeo anđele nego sjeme Abrahamovo, da učini djelo Otkupljenja, tako nije anđelima nego ljudima i to samim svećenicima- (misli se na ministerijalno svećenstvo da ne bi netko pobrkao sa općim svćenstvom između kojeg zjapi ogromna provalija te jedni drugima ne mogu prijeći- bl.Deluily Martini, utemeljiteljica Kćeri Srca Isusova)dao vlast da posvećuju tijelo i krv"
Hugo od sv.Viktora dovikuje" O veliko dostojanstvo! Čudnovate moći, uzvišena i strašna službo! Magna dignitas, mira potestas, excelsum et expavendum officium!
JMS
Sv. Misa je čin, kojim čovjek Boga časti u duhu i istini, kako je to dužan radi Njegove neizmjerne savršenosti.U njoj se nalazi sve što veže stvora sa Stvoriteljem, nebo sa zemljom: klanjanje, zahvala, prošnja i okajanje- 4 glavne dužnosti iz kojih istječu sve druge. (Čujem ponekad govor, ali mi ne razumijemo latinski. Ne znamo što svećenik govori. Možemo li razumijeti misterij Mise i žrtve do kraja? Dubinom u nju proniknuti makar se govorila i na domaćem jeziku? Ne! taj misterij živjeli mi još sto godina i tu ogromnu tajnu ljubavi nikada ljudska duša neće do kraja moći spoznati...)
OdgovoriIzbrišiTridentski koncil obvezuje svećenike da obične vjernike, koliko je moguće upute u poznavanje te divne žrtve. Određuje da sami ili po drugima izlože neke od stvari koje se u Misi čitaju i da među ostalim objasne koju tajnu ove presvete žrtve (Sess 22.c.8)
sv.Ambrozije je napisao:" Est clavus in amore. Ljubav je prikovana."- ništa tako ne veže srce kao ljubav, čista iskrena ljubav, koja ide u predanju do kraja, do boli i do smrti na križu makar ju ponekad odbacivali i nerazumjeli..
Sv. Velika Terezija od Isusa čudila bi se kad bi čula osobe kako žale što nisu živjele u vrijeme Isusa i govorila bi:
"To je budalaština, nije se ustručavala to reći jer u Euharistiji, remek djelu ljubavi posjedujemo
istog Isusa , onog istog koji je kao maleno dijete plakao u jaslama, onog istog koji je kao odrastao čovjek propovijedao po javnim mjestima, odvažno se izlagao teškim naporima i umornosti, hodao suhih nogu po valovima, prikovao na križ prosuo na Kalvariji svoju krv; istog koji je slavan izašao iz groba. Čemu dakle uzdisati? Čemu žaliti za vremenima kad se moglo gledati uživajući Isusa i boraveći u prisutnosti Njegovoj. Danas smo sretniji jer i kad bismo mogli slušati Ga kako govori bi li nam bilo dano da Ga uvedemo u svoja prsa i u svoje srce? (sv.Terezija je živjela u XVI st, iz knjige Put k savršenosti pogl.XXXV
JMS
"Dnevno prikazivanje sv.Misne žrtve traži svetost, a posebno od svećenika. Dokaze za to nailazimo u knjizi Izlaska i Levitskoj knjizi. To je božanska služba kako ne bi pri toj službi obešćastili Boga, koji je jedini predmet te službe -et non polluent ejus- da, u svetištu smrt ne nađu radi pomanjkanja poštovanja - ne percutiat eos- zato se traži od njih da budu sveti" iz knjige Svećenik na oltaru...
OdgovoriIzbrišiJedan od načina obečašivanja sv.Mise je pljeskanje prije i za vrijeme nje... Evo kako nam to govore papa Ivan XXIII
http://www.bitno.net/vjera/pljeskanje-u-crkvi-odgovara-sv-ivan-xxiii/
“Sretan sam što sam došao k vama. Ipak moram izraziti želju da u crkvi ne bučite, ne plješćete i ne pozdravljate čak ni papu. Zašto? Templum Dei, templum Dei (Hram Božji, hram Božji)!
Ako ste sretni što ste u ovoj prelijepoj crkvi, morate znati kako je i papa također sretan što vidi svoju djecu. Ali kad vidi svoju dobru djecu, on im sigurno neće pljeskati u lice. A onaj koji stoji pred vama nasljednik je sv. Petra!”
papa Benedikt u knjizi Duh Liturgije ovako govori:"“Gdje god u liturgiji dođe do burnog pljeska za ljudsko djelo ili učinak, to je onda siguran znak da se sasvim izgubila bit liturgije te da ju je nadomjestila neka vrst vjerski zamišljene zabave ili provoda. Takva atraktivnost ne traje dugo. Nemoguće je izdržati konkurenciju na tržištu razonodnih ili zabavnih ponuda koje sve više i više u sebe uključuju i vidove religioznoga kao nadražaj i golicanje. Doživljavao sam da se pokornički čin nadomještao plesnom predstavom koja je naravno požnjela veliki pljesak. Pitam se, je li se moguće udaljiti više od toga, što je to zbiljski pokora u sebi? Liturgija može samo onda privući čovjeka ako ne gleda na samu sebe nego na Boga te kad dopusti Bogo da on nastupa i djeluje. Tada se događa zbilja nešto jedinstveno, nešto što nema konkurencije, a ljudi ćute da se tu događa nešto daleko više od oblikovanja slobodnog vremena ili tjedne razbibrige.”
Nažalost sam i sam a doživjela da je na susretu za mlade u Puli plesala balerina oko stola... Možda se još netko toga sjeća... To je obezvrijeđivanje sv.Misne žrtve..
Spomenimo kako je o neopravdanosti pljeskanja u crkvi progovorio i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić. U razgovoru za Nacional, mons. Puljić je komentirao pljesak upućen predsjednici Republike Hrvatske Kolindi Grabar-Kitarović, kninskoj gradonačelnici Josipi Rimac i pjevaču Marku Perkoviću Thompsonu..
– moram reći da nije uopće prikladno ni liturgijski opravdano pljeskati u crkvi. To smo pomalo baštinili od karizmatskog pape Ivana Pavla II. Njegove mise, kao što znate, uvijek su bile osobiti spektakli i često su se mogli čuti pljeskanje i uzvici okupljenih vjernika. No ako ste u posljednje vrijeme pratili svete mise s Trga svetog Petra, mogli ste primijetiti određene promjene. Naime, nakon što Sveti Otac stigne pred oltar pozdravljan pljeskom i pjesmom, a prije samog početka svete mise, voditelj programa najavljuje: “Uskoro počinje sveta euharistija pa se mole nazočni vjernici da se uzdrže od pljeskanja i izvikivanja.” To je uveo papa u miru Benedikt XVI. U tom vidu velim kako nije prikladno niti liturgijski opravdano, pljeskati u crkvi tijekom svete mise – izjavio je mons. Puljić
Sapienti sat!
JMS
evo i jedne dogme koju je opći Tridentski sabor (1545.-1563.)nezabludivo proglasio:"Tko kaže da se mogu prezirati primljeni i odobreni obredi Katoličke crkve, koji su uobičajeni kod svečanog podjeljivanja sakramenta, ili da ih djelitelji mogu bez grijeha po svojoj volji izostavljati, ili da ih bilo koji crkveni pastir može mijenjati za neke nove, neka je kažnjen anatemom."
OdgovoriIzbrišiKako je došlo do pričesti na ruku saznajemo iz pojedinih izvora, a jedan od njih su i knjige dom Bože Medvida koji govori o tome da su Nizozemski biskupi prijetili odcjepljenjem ukoliko se to ne dopusti (slično kao što danas njemački biskupi govore o mogućem odcjepljenju ukoliko se ne dopusti Pričest rastavljenima, a nanovo vjenčanima tj.onima koji žive u grijehu)... Žalosno je kako saznajem da je Hrvatska jedna od prvih zemalja nakon toga dopuštenja to i zatražila....
Pričest na ruku znači nije prošla na pastoralnom konclu 2VK već kasnijim dokumentom http://www.zupa-zabok.org/wp-content/uploads/2015/07/Redemptionis_Sacramentum.pdf točka 92.glasi:"Iako svaki vjernik ima pravo, prema svojemu izboru, svetu Pričest primiti u usta, ako pričesnici žele primiti Sakrament na ruku, u oblastima gdje je to dozvolila Biskupska konferencija, a potvrdila Apostolska Stolica, njima se sveta hostija podjeljuje u ruku. Potrebno je, međutim, pozorno paziti da pričesnik hostiju odmah pred djeliteljem konzumira, kako nitko ne bi otišao sa euharistijskom prilikom u ruci..
Marija
sv.Toma Akvinski kaže za svećenika:"Bog je pravi djelujući uzrok,instrumentum principalis agentis"- svećenik je sluga Božji! Njegovog zastupnik na zemlji...što zauzima viši stupanj u Božjoj kući to više mora gorjeti i oduševljenije buktjeti za sjedinjenjem sa Kristom radi spasa duša..
OdgovoriIzbrišiKolika mora biti žrtva, ljubav i svetost pri žrtvi svećenika Novoga Zavjeta.. Koliko je svećenik bliz Bogu u svetoj Misnoj žrtvi, kada njegov glas projuri kroz devet anđeoskih korova do prijestolja Očeva da tako uzme slavnu Utjelovljenu riječ i da je nanovo snizi u stanju žrtve, kad je ona tako nanovo sjedinjena po svojoj dvostrukoj božanskoj i ljudskoj naravi postoji li kakav razmak između svećenika i Vrhovnog Veličanstva! Svečeniče, ne sudi samom sebi nehajno ili običajno vršeći svetu Misnu žrtvu!
(pojedine rečenice su uzete iz Nasljeduj Krista 4.knj 5.gl 1)
sv.Kornelije a Lapide govori"dužnost svećenika je da za narod od Boga traže oproštenje plačem, molitvom i pokorom"
sv.Ambrozije:"Crkva želi kad se Jaganjac Božji u sv.Pričesti predaje našoj ljubavi da molimo fac me tuis semper inhaerere mandatis et a te numquam separari permittas - daj mi da uz Tvoje zapovijedi uvijek prianjam i ne dopusti, da se ikada o tebe odijelim."
P.Condren, autor knjige Idee du Sacerdoce nam piše." Svećenikovo prikazivanje Misne žrtve je nešto neusporedivo više od pričesti i stoga zahtjeva od svećenika veću svetost. Srce svećenika je Njegova palača. Tu on traži živu vjeru, hranjenu svakodbnevnom molitvom ( pitam se nalazi li je danas ako je vjerovati statistikama da manje od 50% svećenika mole svaki dan osobnu molitvu?), nepokolebljivu nadu i kraljevski sjaj u krepostima." "Svećenik nužno mora provoditi više anđeoski život nego li ljudski."- sv. Hrizostom
Ne biti svet, a tu žrtvu prinositi nije li to pravi uzrok, da se nebeski duhovi, koji ispunjaju svetište jer cijelo Nebo i svi rajski stanovnici su prisutni kod Mise, na plač natjeraju!
Svećeniku na oltaru je potrebno:
- živa vjera
- duboka religioznost
- velika čistoća duše, a sve troje mora biti hranjeno molitvom
Vjera je pravedniku, što duša čovjeku, po riječima sv.Pavla koji opetuje proroka- život duše Rim 1,17, Habak 2,4 Justus meus ex fide vivit..Kakva je njegova vjera takva mu je i pobožnost prije i za vrijeme sv.Mise. Svećenikova religioznost se pokazuje osobito pažljivom i požrtvovnom prema Presvetom Oltarskom sakramentu. U tom sakramentu Spasitelj se za nas njaviše ponizio. Protestanti naše klanjanje Oltarskom presvetom sakramenentu nazivaju hulom. Pitam se čemu protestantizaciju onda prihvaćati? Ljubimo i žrtvujmo sve za Krista u Oltarskom sakramentu? Na ovu temu preporučam i čitanje knjige Misli bl. Marije Deluil Martiny, a samo jedna od njezinih izjava je:" sjedinjenost sa Žrtvom da bi oni slavili što dostojnije, to je uzvišen čar. Sebe žrtovati- pomagati svećenicima i posvećivati se za njih."
JMS
JMS