srijeda, 16. ožujka 2016.

Iz intervjua Benedikta XVI.



"Koncil je bacio Crkvu i vjernike u dvostruku krizu"

Benedikt XVI. prekršio je šutnju koju je u vezi sa svojim neočekivanim odreknućem od papinske službe sam sebi nametnuo. Od 2013. on živi povučeno u samostanu Mater Ecclesiae u Vatikanu. Sad je za "Avvenire", dnevnik Talijanske biskupske konferencije, dao dug intervju, koji je izišao u današnjem broju.

"Dajmo se oblikovati od Krista" naslov je toga duhovnog razgovora u kojemu je riječ o vjeri i teologiji. Dnevne aktualnosti i crkvena politika u njemu se ne spominju. Intervju je vodio belgijski isusovac Jacques Servais, upravitelj Casae Balthasar u Rimu. Pater Servais pod ravnanjem je kardinala Ratzingera službovao od 1985. do 1990. u Kongregaciji za nauk vjere, a od 1993. do 1996. bio je profesor na Institutu Ivana Pavla II. u Rimu. Pisao je o kardinalu Newmanu, Hansu Ursu von Balthasaru i Adrienne von Speyr.

"Bez povezanosti sa spasenjem i vjera postaje bezrazložna"

Središnje pitanje intervjua glasi: Što je vjera i zbog čega se postaje vjernikom? Papa emeritus Benedikt XVI. u intervjuu kaže o krizi Crkve:
"Misionari 16. st. bili su uvjereni da su nekrštene osobe zauvijek izgubljene. Nakon Koncila to je uvjerenje odbačeno. Iz toga je proizišla duboka kriza. Bez povezanosti sa spasenjem postaje i vjera bezrazložna."

O antropološkom aspektu čovjeka, tehnike i ljubavi:
"U svojoj najdubljuj nutrini ljudi iščekuju da im pritekne u pomoć milosrdni Samaritanac. U oporom tehniziranom svijetu, u kojem osjećaji više nemaju nikakvu vrijednost, raste iščekivanje spasonosne ljubavi, koja se nekoristoljubivo dariva.

O sve većoj važnosti milosrđa:
"Znak je vremena da misao o milosrđu, počevši od sestre Faustine, sve više prevladava i dolazi u središte pozornosti."

Pater Servais pita Benedikta XVI. o prijeporu oko Martina Luthera u vezi s opravdanjem te o nastojanjima svetog Franje Saleškog, koji se u dušobrižništvu, slijedeći svetog Pavla, trsio da što više "nevjernika" očuva od "strašne sudbine vječne izgubljenosti". U svom odgovoru Benedikt XVI. opširno se pozabavio "razvojem ove dogme", extra Ecclesiam nulla salus, jer od početka novoga vijeka povijesne su se perspektive u odnosu na srednji vijek "korjenito" promijenile.

Odbacivši nauk o nužnosti Crkve za spasenje 
Koncil je prouzročio "dvostruku krizu"

"Konačnim" odbacivanjem uvjerenja da za nekrštene nema spasenja Crkva i vjernici dospjeli su u dvostruku krizu.
"S jedne strane čini se da je time nestalo svake pobude za buduće misionarsko zalaganje. Čemu uvjeravati ljude da trebaju prihvatiti kršćansku vjeru kad se i bez nje mogu spasiti? Međutim i glede kršćana nužnost vjere i njezina životnog oblika postala je nesigurna i problematična. Ako ima onih koji se i na drugi način mogu spasiti, onda naposljetku više nije jasno ni zašto bi kršćanin bio vezan nužnošću kršćanske vjere i njezina morala. No ako vjera i spasenje više ne ovise jedno o drugome, onda i vjera postaje bezrazložna.
U najnovije vrijeme na razne se načine pokušalo sveopću nužnost kršćanske vjere uskladiti s mogućnošću da se čovjek i bez nje spasi."


Rahnerovi "anonimni kršćani", kao ni "površnost" 
pluralističke teorije religije, nisu rješenje

Benedikt XVI. posvećuje zatim pozornost dvama takvim pokušajima, jedan od kojih je Rahnerova teza o "anonimnim kršćanima", pri čemu kršćanstvo postaje sinonim za čovječnost. "Jest da je ta teza fascinantna", ali ona izostavlja "dramu preobrazbe i obnove, središnju za kršćanstvo".
"Još je manje prihvatljivo rješenje koje predlažu pluralističke teorije religije, prema kojima bi sve religije, svaka na svoj način, bile putovi spasenja i u tom smislu jednake po svom učinku. Religiološka kritika kakvu provodi Stari zavjet i prvobitna Crkva u svom je ispitivanju raznih religija bitno realističnija, konkretnija i istinitija." Pluralističke teorije religije "površne" su i "nisu dorasle važnosti ovog pitanja".

Na kraju Benedikt XVI. spominje još jedan, treći prijedlog rješenja, onaj Henrija de Lubaca i "nekih drugih teologa", koji stavljaju naglasak na zastupničku naknadu, namjesničku zamjenu. Time "problem nije riješen u cjelosti". Ali posrijedi je "bitna intuicija", pri čemu je međutim, sve u svemu, "jasno" da "o čitavom tom pitanju moramo razmišljati".

Giuseppe Nardi

http://www.katholisches.info/2016/03/16/konzil-stuerzte-kirche-und-glaeubige-in-eine-doppelte-krise-interview-von-benedikt-xvi/

21 komentar:

  1. Ništa novoga. Imao je lijepoga vremena učiniti zaokret baš kao i ova naša nova vlada. Šta bi rekao jedan moj prijatelj : nije me dotaklo. Robelar

    OdgovoriIzbriši
  2. Konačno glas razuma. Marko

    OdgovoriIzbriši
  3. Mislim da je ovo tek početak govora pape Benedikta i da će on još puno toga reći. Uvjerena sam da je on papa našeg vremena koji će nas voditi do Cilja, a nakon njegove kobne smrti moguće da će onda doći još jasniji papa u nauku....
    Bravo papa emeirutus!!!
    JMS

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. "Uvjerena sam da je on papa našeg vremena koji će nas voditi do Cilja, a nakon njegove kobne smrti moguće da će onda doći još jasniji papa u nauku...."

      Da, dosta bi zakompliciralo stvari da Benedikt umre prirodnom smrću.

      Zvone

      Izbriši
  4. Meni je cudno da nitko ne komentira kako se stjece dojam da Benedikt uzima ovaj "razvoj dogme" (?!) po kojemu "extra Ecclesiam nulla salus" vise ne vrijedi kao gotovu cinjenicu. U smislu: prije je Crkva u to vjerovala, sad vise ne vjeruje, pa moramo naci neki drugi nacin da zadrzimo vjernike, mozda bi neka opskurna teorija de Lubaca ili kojeg drugog modernog teologa mogla rijesiti ovaj problemcic. Moze biti da je to zato sto intervju na neki nacin prepricava Benediktove rijeci (obicaj poznat iz nasih katolickih glasila u kojima umjesto da navedu doslovno sto je primjerice Papa rekao, donose odabrane citate i sazetke, a tekst na kraju ispadne jednako dugacak kao da su samo prenijeli prijevod originala bez urednickih intervencija).

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Evo, vidim da je Chris Ferrara lijepo opisao probleme koji se pojavljuju u intervjuu, prenosim iz komentara pod clankom na life site news.
      ---

      This interview is actually terrifying. Benedict admits that on account a "profound evolution of dogma"--the very thing condemned by Saint Pius X in Pascendi as the essence of Modernism---the Church has "definitively abandoned" the teaching that without baptism and profession of the faith souls will be lost for all eternity. He ACCEPTS this abandonment, this "evolution" of dogma, while acknowledging the crisis it has caused, and then spends the rest of the interview casting about for an answer to the question why anyone should bother being a Christian. But he certainly does not propose a return to the constant teaching of the Church before Vatican II and the dogma of extra ecclesiam nulla salus. That's abandoned, you see.

      After rejecting Rahner's "anonymous Christian" and theories of religious pluralism which see all religions as ways to salvation, he suggests---believe it or not---that Henri de Lubac may have PART of the solution in terms of the Mystical Body of Christ acting to save non-Christians as a vicarious substitute as Christ did on the Cross. But he admits that this still does solve the problem of why anyone NEEDS to be baptized and profess the faith as opposed to letting Christians save him "vicariously."

      Incredibly enough, therefore, Benedict blithely admits the abandonment of a defined dogma through its "evolution" only fifty years ago and then looks to a lone suspect theologian to solve the resulting lack of Church teaching on salvation! He concludes with the absurd observation that "It is clear that we must reflect on the entire question."

      Unbelievable.

      ---

      I read the entire interview in Italian and can tell you that he remarks the "definitive abandonment" and the "evolution of dogma" not as errors but as inevitable developments that have to be accepted, posing a problem that must be solved. He does not say in so many words "I accept the abandonment," but simply takes it as a given. The key passage reads:

      Non c’è dubbio che in questo punto siamo di fronte a una profonda evoluzione del dogma. Mentre i Padri e i teologi del medioevo potevano ancora essere del parere che nella sostanza tutto il genere umano era diventato cattolico e che il paganesimo esistesse ormai soltanto ai margini, la scoperta del nuovo mondo all’inizio dell’era moderna ha cambiato in maniera radicale le prospettive.

      TRANSLATION: "There is no doubt that on this point we are faced with a profound evolution of dogma. While the Fathers and the medieval theologians could still be of the view that in substance all of the human race had become Catholic and that paganism now existed only at the margins, the discovery of the New World at the beginning of the modern era changed that perspective in a radical manner."

      I am sorry, but the discovery of the New World and lots more pagans needing conversion does not change the dogma. In the same article he admits that, in fact, the discovery of the New world did NOT actually change the "perspective" and that it was only AFTER VATICAN II that the dogma was "definitively abandoned": "if it is true that the great missionaries of the 16th century were still convinced that he who is not baptized is lost forever, and this explains their missionary task, in the Catholic Church after the Second Vatican Council, this conviction was definitively abandoned."

      He does NOT say that the conviction should be restored. He accepts its loss as a given and then bizarrely tells us that de Lubac might have a partial solution to the problem.
      ---

      Izbriši
    2. Možda zato što nisam dovoljno suptilan, čini mi se da svaki solidniji katekizam bolje nego Ratzinger rješava problem koji Ratzinger u intervjuu dobro opisuje. Vjerovanje da izvan Crkve nema spasenja, razlikovanje redovitih i možebitnih izvanrednih sredstava spasenja, nesavladivo neznanje, obdržavanje naravnog zakona, poslušnost glasu savjesti..., što fali takvim objašnjenjima? De Lubacova teorija kako je opisuje Ferrara možda bi i bila od neke pomoći u rješavanju stanovitih teškoća, ali samo ako bi se konačno odbacilo uvjerenje o razvoju dogme i ponovno prihvatilo uvjerenje koje je nakon Drugog vatikanskog sabora "definitivno odbačeno", a katolik ga je dužan prihvatiti: da je Katolička crkva jedina korablja spasenja. Kad je o de Lubacovoj teoriji kako je Ferrara ovlaš prikazuje riječ, opet: možda mi manjka potrebne suptilnosti, ali nije li nešto slično toj teoriji, samo na mnogo jednostavniji način rekla Blažena Djevica Marija u Fatimi: da mnogi završavaju u paklu jer se nitko za njih ne moli i ne žrtvuje za njih?
      M. P.

      Izbriši
    3. Problem s Ratzingerom je što uvijek postupa kao profesor, intelektualac. Iznese svoje mišljenje do kojeg iskreno drži, ali se nakon toga može razviti veća ili manja rasprava. U slučaju kad je bio prefekt Kongregacije za nauk vjere, onda nije bilo rasprave u akademskoj zajednici, ali je opet Ivan Pavao II. bio onaj koji je donosio definitivnu odluku. Zbog toga kod Ratzingera ima mnogo promišljanja, a onda se pritom ne mogu svesti na nekoliko rečenica, koje, upravo u stilu katekizma kažu: stvari stoje ovako, a u situaciji kad vrijede A i B, a ne vrijedi C treba učititi radnju D. U konačnici, pontifikat Benedikta XVI. bio je ranjiv upravo zbog prevelike otvorenosti prema raspravi, prema uvažavanju različitih mišljenja. To je nešto što funkcionira (ili je možda funkcioniralo nekad) u akademskom svijetu, ili barem dijelu tog svijeta ne znači da funkcionira izvan njega, na mjestima gdje je vlada borba, i to ne džentlmenski dvoboj nego primarno ubijanje s leđa. Ubijanje s leđa troši manje snage od džentlmenskog dvoboja [Naravno, i u akademskom svijetu itekako postoje tabui čije doticanje donosi gadne posljedice; nisu svi ljudi pristojni poput profesora, kardinala odnosno pape Ratzingera]. Tako je papa Benedikt za sobom ostavio liberalniji kardinalski zbog nego što je bio onaj koji ga je izabrao. Kod biskupskih imenovanja, neka su bila odlična, ali dobar broj njih upravo katastrofalan. Kao da, primjerice, godine 1995. par mjeseci nakon Oluje za zapovjednike dobrog dijela policijskih postaja na netom oslobođenom teritoriju postavite njihove prethodne zapovjednike iz vojske tzv. RSK.

      Izbriši
    4. Pio IX., Singulari Quadam (1854)

      ...
      We have learned with grief that another error, not less melancholy, is introduced into certain parts of the Catholic world, and has taken possession of the souls of many Catholics. Carried away with a hope for the eternal salvation of those who are out of the true Church of Christ, they do not cease to inquire with solicitude what shall be the fate and the condition after death of men who are not submissive to the Catholic faith. Seduced by vain reasoning they make to these questions replies conformably to that perverse doctrine. Far from Us, Venerable Brothers, to lay claim to put limits to the Divine mercy, which is infinite! Far from Us to scrutinize the counsels and mysterious judgments of God, unfathomable depth where human thought cannot penetrate ! But it belongs to the duty of Our Apostolic office to excite your Episcopal solicitude and vigilance to make all possible efforts to remove from the minds of men the opinion, as impious as it is fatal, according to which people can find in any religion the way of eternal salvation. Employ all the resources of your minds and of your learning to demonstrate to the people committed to your care that the dogmas of the Catholic faith are in no respect contrary to the Divine mercy and justice. Faith orders Us to hold that out of the Apostolic Roman Church no person can be saved, that it is the only ark of salvation, and that whoever will not enter therein shall perish in the waters of the deluge.

      On the other hand it is necessary to hold for certain that ignorance of the true religion, if that ignorance be invincible, is not a fault in the eyes of God. But who will presume to arrogate to himself the right to mark the limits of such an ignorance, holding in account the various conditions of peoples, of countries, of minds, and of the infinite multiplicity of human things? When delivered from the bonds of the body, we shall see God as He is, we will comprehend perfectly by what admirable and indissoluble bond the divine mercy and the divine justice are united; but as long as we are upon the earth, bent under the weight of this mortal mass which overloads the soul, let us hold firmly that which the Catholic doctrine teaches us, that there is only one God, one Faith, one Baptism; to seek to penetrate further is not permitted.

      However, as charity demands, let us pour out before God incessant prayers, in order that, from all parts, all the nations may be converted to Christ; let us labor, as much as it is in us, for the common salvation of men. The arms of the Lord are not shortened, and the gifts of the heavenly grace are never wanting to those who sincerely wish for them, and who beg for the assistance of that light. These truths should be deeply engraved on the minds of the Faithful, that they may not suffer themselves to be corrupted by false doctrines, the object of which is to propagate indifference in matters of religion, an indifference that we see growing up, and spreading itself on all sides, to the loss of souls.

      Izbriši
    5. ---

      Un altro errore non meno pernicioso abbiamo con dolore inteso aver pervaso alcune parti del mondo cattolico ed occupato le menti di molti cattolici, i quali pensano che si possa sperare la salute eterna anche da parte di tutti coloro che non sono nella vera Chiesa di Cristo. Perciò usano spesso chiedere quali siano, dopo morte, il destino e la condizione di coloro che non aderiscono alla fede cattolica, e dopo aver allegato vanissime ragioni stanno aspettando una risposta che favorisca codesta storta opinione. Tolga Iddio, Venerabili Fratelli, che Noi osiamo por termini alla misericordia divina che è infinita o che vogliamo scrutare gli arcani consigli e giudizi di Dio, i quali sono un abisso profondo, impenetrabile ad umano pensiero, ma bensì per dovere del Nostro ufficio apostolico vogliamo eccitare la vostra sollecitudine e vigilanza episcopale, affinché con ogni sforzo v’adoperiate a bandire dalla mente degli uomini quella parimenti empia e funesta opinione, che in ogni religione, cioè, possa trovarsi la via dell’eterna salute, e ai popoli affidati alla vostra cura dimostriate con la vostra egregia dottrina e solerzia, che i dogmi della fede cattolica non si oppongono punto alla misericordia ed alla giustizia divina. Poiché si deve tener per fede che nessuno può salvarsi fuori della Chiesa Apostolica Romana, questa è l’unica arca di salvezza; chiunque non sia entrato in essa perirà nel diluvio. Ma nel tempo stesso si deve pure tenere per certo che coloro che ignorano la vera religione, quando la loro ignoranza sia invincibile, non sono di ciò colpevoli dinanzi agli occhi del Signore. Ora, chi si arrogherà tanto da poter determinare i limiti di codesta ignoranza secondo l’indole e la varietà dei popoli, delle regioni, degl’ingegni e di tante altre cose? Quando, sciolti da questi lacci corporei, vedremo Dio qual è, allora sì intenderemo certamente lo stretto e nobile vincolo che collega la misericordia e la giustizia divina; ma finché restiamo in terra gravati di questa massa mortale che appesantisce l’anima, teniamo per fermissimo, secondo la dottrina cattolica, che esiste un solo Dio, una sola fede, un solo battesimo. L’andar più oltre investigando è empio.

      Per altro, come richiede la carità, non desistiamo giammai dal pregare affinché tutte le genti di ogni parte si convertano a Cristo, e adoperiamoci secondo il nostro potere per la comune salvezza di tutti gli uomini, giacché non è limitata la mano del Signore, né verranno mai a mancare i doni della celeste grazia a coloro che con animo sincero vogliono e chiedono di venire ravvivati a questa luce. Queste verità si debbono imprimere profondamente negli animi dei fedeli, affinché non possano venire guastati dalle false dottrine che mirano a fomentare quell’indifferenza religiosa che vediamo andare sempre più serpeggiando e fortificandosi a danno delle anime.

      Izbriši
  5. Čuvajmo se ljudi benediktolatrije neokonzervativaca i sličnih. Doista je opasna zabluda prikazivati Benedikta kao 'mesijanskog papu' jer je od pojma pravog tradicionalnog pape udaljen... poprilično.

    Josip

    OdgovoriIzbriši
  6. Josipe, papa Benedikt je udaljen od pravog tradicionalnog pape u strogom smislu pojma tradicionalnog pape,ali je zasigurno najkonzervativniji papa nakon 2 VK i zasigurno papa koji mnogo poučava o dogmama makar je i sam u ublaženom, hajmo tako nazvati duh Asiza promovirao. Mnogo je pridonio TLM i maknuo nepravdu sa bratstva sv.Pia x i radi toga on je u ovom vremenu najjasniji i kao teolog izvrstan. Mi još ne znamo što nas čeka i što još papa Benedikt ima za reći, a osobno vjerujem da će još mnogo toga reći i djelom učiniti. Ovo je vrijeme koje će proći i nakon toga nadam se i vjerujem da dolazi papa u punini smisla tradicije. Potrebno je biti strpljiv i puno moliti i ljubiti... neka nam je blagoslovljen papa Benedikt i pustimo vremenu da nam pokaže...
    JMS

    OdgovoriIzbriši
  7. Nije mi jasno ovo s kobnom smrću. Vjerojatno aluzija na Treću FT. Mislim da nije problem Koncil, nego njegova interpretacija. Dogmu extra Ecclesiam ... ne može nitko promijeniti. Tko god se spašava ikada spašava se posredstvom Krista i Crkve. Odbacivši nauk o nužnosti Crkve za spasenje Koncil je prouzročio "dvostruku krizu". Čini mi se, u najmanju ruku, neobičnom, ova izjava za onoga koji je npr. potpisao encikliku Dominus Iesus. Je li Koncil doista odbacio nauk o nužnosti Crkve za spasenje? Što sve smatramo Crkvom Kristovom? Misli li se samo na vidljive granice ili pak i ono što nadilazi naše poimanje Otajstva Crkve? Longin

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ako se ne varam, Ratzinger zapravo kaže, u samom intervjuu, da je nakon Koncila, a ne na samom Koncilu, taj nauk "definitivno" odbačen. I zapravo misli da problem i nije u tome što je taj nauk odbačen, nego u tome što još nije pronađeno sasvim zadovoljavajuće novoteološko objašnjenje i opravdanje tom odbacivanju i rješenje koje bi uspostavilo (neuspostavljiv) sklad između odbacivanja i neodbacivanja toga nauka da izvan Crkve nema spasenja. To je zaista u najmanju ruku neobično.
      M. P.

      Izbriši
  8. Između ostalog u Trećoj fatimskoj tajni stoji i sljedeće: » Pod snažnom svjetlošću zatim smo vidjeli svećenika obučenog u bijelo. Činilo se da je to Sveti Otac (radi se o svetoj osobi, a ne tituli). Prije dolaska na vrh strme planine, Sveti Otac je prolazio polurazrušenim gradom, skrhan bolom i moleći za spas duša bezbrojnih leševa koje je susretao na svom putu. Kad je na vrhu planine kleknuo pred velikim križem, ubila ga je skupina vojnika pogodivši ga vatrenim oružjem i strelicama”.

    Poslije svega što se desilo u Vatikanu i svega što se dešava općenito u Crkvi i u svijetu očito je da smo jako blizu velikom progonu kršćana a sve sam više uvjeren da je osoba u bijelom koja prolazi polurazrušenim gradom papa Benedikt XVI. Posljednja vremena

    OdgovoriIzbriši
  9. Ovaj intervju je pokazao da je Ratzinger i dalje isti modernist kao i prije, pa tako uz modernističko dvosmisleno filozofiranje i citiranje poznatih modernističkih "teologa" (npr. od Rahnera da ako čovjek prihvati sebe kao čovjeka, onda ni ne znajući postaje kršćanin), nije propustio ni priliku da izjavi nekoliko hereza:
    - Govori o "evoluciji dogme", što je modernistički izraz koji je osudio sv. Pio X., među ostalim izričito u Antimodernističkoj zakletvi, koju je i sam Ratzinger morao položiti;
    - kaže: "Zašto bi trebao pokušati uvjeriti ljude da prihvate kršćansku vjeru kad mogu biti spašeni čak i bez nje?" To je hereza protivna nepogrješivim izjavama Tridentskog i Prvog vatikanskog koncila da bez Katoličke Vjere nema spasenja;
    - afirmativno citira herezu modernista Henrija de Lubaca (čija je djela Sveti Oficij osudio kao heretična) da je i Bog Otac trpio muku;
    - bogohulno i heretički kaže da katolički teolog može reći "da Krist nije trpio za ljudske grijehe, nego da je 'poništio Božju krivnju'"

    Ovo su samo neke izjave, a puni opseg njegovih izjava se vidi pogotovo kad se pročita cijeli intervju (koji je dostupan na engl. na internetu), za razliku od ovih ulomaka gore.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. "Zašto bi trebao pokušati uvjeriti ljude da prihvate kršćansku vjeru kad mogu biti spašeni čak i bez nje?" - tu rečenicu ne donosi tako kako vi kažete nego ju smješta u pravi kontekst i s njom se očito ruga novog nauku jer je rečenica sarkastična.

      "da Krist nije trpio za ljudske grijehe, nego da je 'poništio Božju krivnju'" - nije rekao da to teolog može reći, nego se čudi kako nekom teologu bez problema pada napamet to govoriti.

      treba neke stvari i pročitati prije nego što se izvadi recenica it teksta. po tome kako ste vi ovo napisali ja mogu reći da u Bibliji piše da nema Boga. a zapravo cijela rečenica glasi: bezumnik u srcu reče nema Boga

      Izbriši
    2. Što se tiče prvog citata koji spominjete, u njegovom govoru nema sarkazma, nego je jasno vidljiv modernizam. Evo proširenog citata:

      "If it is true that the great missionaries of the 16th century were still convinced that those who are not baptized are forever lost – and this explains their missionary commitment – in the Catholic Church after the Second Vatican Council that conviction was finally abandoned.

      From this came a deep double crisis. On the one hand this seems to remove any motivation for a future missionary commitment. Why should one try to convince the people to accept the Christian faith when they can be saved even without it? But also for Christians an issue emerged: the obligatory nature of the faith and its way of life began to seem uncertain and problematic. If there are those who can save themselves in other ways, it is not clear, in the final analysis, why the Christian himself is bound by the requirements of the Christian faith and its morals. If faith and salvation are no longer interdependent, faith itself becomes unmotivated."

      Što se tiče drugog citata koji spominjete, evo također prošireni citat:

      "For the man of today, compared to those of the time of Luther and to those holding the classical perspective of the Christian faith, things are in a certain sense inverted, or rather, is no longer man who believes he needs justification before God, but rather he is of the opinion that God is obliged to justify himself because of all the horrible things in the world and in the face of the misery of being human, all of which ultimately depend on Him. In this regard, I find it significant that a Catholic theologian may profess even in a direct and formal this inverted position: that Christ did not suffer for the sins of men, but rather, as it were, had 'canceled the guilt of God.' Even if most Christians today would not share such a drastic reversal of our faith, we could say that all of this reveals an underlying trend of our times."

      Kad se pročita okolni tekst vidi se da se on osobno ne slaže s tim, no po njegovim riječima se vidi i da priznaje da katolički teolog smije to reći.

      Izbriši
  10. „No ljudi su se, obmanuti od Zloga, češće gubili u svojim mislima te su Božju istinu preokrenuli u laž tako da su više služili stvoru negoli Stvoritelju (usp. Rim 1, 21 i 25) ili se, pak, izlažu krajnjem očaju jer u ovom svijetu žive i umiru bez Boga. Zbog toga Crkva nastoji njegovati misije radi promicanja Božje slave i spasenja svih ljudi, spominjući se Gospodnjega naloga: »Propovijedajte evanđelje svakomu stvoru« (Mk 16,15).“ (LG 16) Navodim zbog prezenta i perfekta glede „izokretanja istine i izlaganja krajnjem očaju“. Možda je originalni latinski tekst drugačiji. S druge pak strane navedeni su i motivi misijskog djelovanja Crkve. Čudi me da pp emeritus to ne bi znao. Longin

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Bez brige, zna on za te rečenice. Ali, kako se kaže, mrtvo slovo na papiru. Modernisti imaju stalnu tendenciju sve crkvene dokumente uzimati neintegralno. Stvari koje im se ne sviđaju naprosto ignoriraju, prešute. Ako ih netko pita, reći će da je to ostatak zaostalih vremena, ustupak koji je u danom povijesnom trenutku bio potreban da se svjetlo nekako progura usprkos žestokom otporu mračnih snaga. Ustupak za koji se tada znalo da služi samo za obmanu i da će ga se kasnije ignorirati. Čine to namjerno i bez imalo srama.
      Dokumenti uistinu mogu biti mrtvo slovo na papiru ako ne postoji volja, a i sredstva prisile koja slijede tu volju, da se ono što piše u dokumentima doista i provede kako piše.

      Izbriši

Upute za komentiranje

Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.

Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.