Moramo pripadati njegovu stadu

(...)
Želimo vam, časna braćo, skrenuti pozornost na to iskrivljavanje evanđelja i svetog lika našega Gospodina Isusa Krista, Boga i čovjeka, koje se uobičajilo u Sillonu i drugdje. Čim se načne socijalno pitanje, u nekim krugovima moda je staviti božanstvo Isusa Krista na stranu i zatim govoriti samo o njegovoj bezgraničnoj blagosti, sućuti prema svim ljudskim nevoljama i o njegovim usrdnim poticajima na ljubav prema bližnjemu i na općeljudsko bratstvo. Doista, Isus nas je ljubio neizmjernom, beskrajnom ljubavi i došao je na zemlju trpjeti i umrijeti da bi, okupljeni oko njega u pravednosti i ljubavi, pokretani istim osjećajima uzajamne privrženosti, svi ljudi živjeli u miru i sreći. Ali ostvarenje te vremenite i vječne sreće vrhovnom je vlašću vezao uz uvjet: moramo pripadati njegovu stadu, moramo prihvatiti Kristov nauk, moramo vršiti kreposti i moramo se dati poučiti od Petra i njegovih nasljednika. Premda je bio dobrostiv prema grešnicima, Isus nije poštivao njihova pogrešna uvjerenja, ma koliko možda bila iskrena. Volio je sve grešnike, ali ih je poučavao da bi ih obratio i spasio. Ako je pozivao k sebi umorne i mukotrpne da ih odmori, nije to bilo zato da bi im propovijedao zavist i izmišljenu jednakost. Ako je uzvisio neznatne, nije to učinio da bi im ulio osjećaj dostojanstva nezavisan i suprotan od njihove dužnosti posluha. Premda mu se srce rastapalo od blagosti prema dušama dobre volje, znao je planuti svetim gnjevom na oskvrnitelje Doma Božjeg, na pokvarenjake koji sablažnjuju malene, na poglavare koji narodu navaljuju teške terete i ni da bi prstom makli da ih olakšaju. Bio je jednako tako snažan kao i nježan. Korio je, prijetio, kažnjavao, znajući i učeći nas da je strah početak mudrosti te da je katkad nužno odsjeći ud kako bi se spasilo tijelo. Konačno, nije navijestio buduće društvo u kojem bi vladala idealna sreća, iz kojega bi patnja bila prognana, nego nam je svojim naukom i primjerom pokazao put k mogućoj sreći na zemlji i savršenom blaženstvu na nebu: kraljevski put križa. Ovo naučavanje pogrešno bi bilo primjenjivati samo na život pojedinca, radi njegova vječnog spasa. Ono je izrazito socijalno, i pokazuje kod našega Gospodina Isusa Krista nešto sasvim različito od krhkog i nemoćnog humanitarizma.
(...)

(Pio X., Naše apostolsko poslanje, 1910.)