Gostujući autor - Demokracija vs katolička monarhija

Proslavili smo jučer spomendan blaženog Karla Velikog, pa ovaj post dolazi u zgodan trenutak. Vjerujem da će tekst koji slijedi izazvati polemike, a ja se možda uključim sa svojim mišljenjem u komentarima.

Ovaj članak odražava osobno mišljenje autora. Svaka sličnost sa tradicionalnim naučavanjem sv. Katoličke Crkve je namjerna.

Krenimo "u glavu", sa nekoliko hipoteza. Demokracija je loš sustav i nije najbolji koji je čovječanstvo imalo prilike upoznati. Demokracija kao sustav osuđena je na propast, ne može dugoročno opstati i nema nade u njezinu budućnost.

Apologeti demokracije najčešće imaju dva argumenta: (1) ne postoji bolje: iako nesavršeno, to je najbolje što imamo; (2) demokracija je dobra jer svim građanima omogućuje participaciju u javnoj vlasti (dakle, ona je svrha samoj sebi). Oba argumenta su lažna jer (1) postoji bolje; (2) svrha društvenog uređenja je postizanje pravednosti (pravednog društva), a ne da se svim građana omogući participacija u javnoj vlasti, kao da je to nešto samo po sebi dobro.

To da je demokracija loš i neodrživ sustav proizlazi iz jednog jedinog razloga: svatko ima pravo glasa. To znači da je pravo glasa nešto što proizlazi samo iz sebe i da ne postoje kriteriji tko smije, a tko ne smije glasovati. To pak znači da osoba koja gaji vrlinu (interes za dobro bližnjega i za opće društveno dobro) ima jednako pravo glasa kao i ona kojoj se živo fućka za dobro bližnjega i za opće dobro. Empirijska je činjenica (i posljedica Istočnoga grijeha) da broj onih koji gaje kreposti i vrline (i vode duhovni boj kako bi ih stekli) puno manji od broja onih koji za to ne mare. Većina ljudi je dakle bitno sebična i sklona glasovanju za one koji će zadovoljiti njihov osobni interes, a ne interes općeg dobra. Kakvi birači, takva i vlast. Glasači bez vrline izabrat će vlast bez vrline, što će rezultirati društvom koje ne mari za pravednost, već podilazi najnižim ljudskim strastima, omogućuje carevanje grijeha i tako nužno vodi u propast i samouništenje.

I ovo nije samo teorija, već empirijska činjenica! Dovoljno je pogledati današnje demokracije i sustav vrijednosti koji je iz njih proizišao. Najniže ljudske strasti (promiskuitet, pohlepa, shoppingmanija, hedonizam svake vrste, sloboda bez odgovornosti...) su na samom vrhu ljestvice svih ljudskih djelovanja i stremljenja. One ne samo da su prisutne, već su sustavno ohrabrivane, ljude se potiče na takvo ponašanje, a ismijava se svaki glas koji upozorava da je riječ o stvarima intrinsično zlima. Nadalje, na ljestvici općih društvenih vrijednosti na najvišem prijestolju nalazi se udobnost pojedinca (cijeli niz "prava" koja po zdravom razumu to ne mogu biti), a cilj prema kojemu je usmjereno opće društveno djelovanje je profit, tj. ekonomski prosperitet (a ne osoba kao takva). Konzekventno, djeca se općenito drže neprijateljima udobnosti, pristupa im se kao igračkama za odrasle, i zaboravlja se da je svaka osoba (pa i dijete, pa i nerođeno dijete) biće za sebe, a ne sredstvo da odrasli ostvare svoje želje i prohtjeve ("pravo" na dijete je jednako apsurdan koncept kao i "pravo" na pobačaj, jer oba dva gledaju na dijete kao sredstvo ostvarenja ambicije roditelja, a ne kao na biće za sebe). Društvo koje ima takav pogled na djecu nužno izumire - što je također empirijska činjenica, jer sve velike i napredne nacije sa dugogodišnjom demokracijom biološki izumiru (prosjek 1-2 djece po obitelji, što onda nužno uvjetuje imigraciju, što vodi do problema multikulturalizama, gubitka nacionalnog identiteta, itd.)

Ovdje moram reći i to da je demokracija kao sustav odgovorna za neposrednu smrt i likvidaciju milijuna nevinih ljudskih bića - nerođenih beba. Hitler je u pet godina dao pobiti oko 6 milijuna Židova. Napredne demokracije u jednoj jedinoj godini likvidiraju od prilike jednaki broj ljudskih bića - i tako već više od 30 godina! Hitler i Staljin združeni nisu uspjeli pobiti onoliko ljudi koje je pobila napredna demokracija. To je samo jedna stvar koja ide u prilog mojoj hipotezi. Danas se to uglavnom prešućuje, a one koji to kažu etiketira se kao "vjerske fundamentaliste" . Razlog više da se o tome što češće govori.

Sada kada smo to ustanovili, postavljaju se sljedeća pitanja: (1) Postoji li alternativa? (2) Postoji li sustav koji će za svoj cilj imati pravednost društva i dostojanstvo osobe, a da nije riječ o sanjarenju ili utopiji? [Inače, kao što je papa Ratzinger izvrsno uočio, problem svake utopije je isti: niječe ljudsku narav, tj. činjenicu da je svaki čovjek sklon grijehu i da ima slobodnu volju.] (3) Poznaje li povijest čovječanstva takav sustav?

Odgovor na sva tri pitanja je potvrdan. Da, postoji alternativa. Da, postoji sustav koji je po samoj svojoj biti usmjeren na pravednost i da, čovječanstvo ga je već imalo priliku iskusiti. Pogađate, riječ je o katoličkoj monarhiji.

Da sad ne ulazim u kompleksnu teoriju katoličke monarhije, pokušat ću ju opisati sa nekoliko rečenica. Riječ je o društvenom uređenju u kojem je sva vlast koja se tiče vremenitog uređenja društva dana jednoj osobi, katoličkom vladaru, i prenosi se naslijeđem. Država nije odvojena od Crkve, već jedna drugoj služi kao korektiv. Monarh vlada autoritativno, ali ne sam. Kao što je Mojsije odabrao među narodom sedamdesetoricu koji će suditi u njegovo ime (nakon što je godinama radio sve sam, shvatio je da jednostavno ne može sve stići), tako i vladar postavlja savjetnike i pomoćnike koji će vladati u njegovo ime: to može biti vlada, parlament ili što god vladar smatra dobrim i korisnim. On sam prima vlast od Boga i vlada u ime Isusa Krista, Kralja svega stvorenja. Kao takav, on nema ovlasti donositi zakone koji se protive dostojanstvu ljudske osobe i u tom smislu uvijek ima korektiv, a to je Crkva. S druge strane, vladar je dužan osigurati vremenito dobro države, što znači da će nekada on biti korektiv Crkvi, tj. kleru koji bi svoj položaj želio zloupotrijebiti za (de iure ili de facto) vršenje zemaljske vlasti. Takvo uređenje čini dobro i samoj Kristovoj Zaručnici, jer joj pomaže da vrši svoje poslanje i čuva od zastranjenja one kojima je Crkva povjerena.

Evo nekoliko razloga zašto je takvo uređenje nužno bolje od demokracije. Budući da je sva vlast dana u ruke kralju, onda cijelokupno vladanje ovisi o tome kakav je kralj. Ako je kralj dobar, vladanje će biti dobro. Ako je kralj loš, vladanje će biti loše. S druge strane, u demokraciji je nužno da vladanje bude loše jer ju biraju svi građani, od kojih većina ne razvija kreposti i vrline. Dobro, svima je jasno da je monarhija dobra ako je kralj dobar. Međutim, pitanje je što kada je kralj loš? Da li je bolje imati demokraciju ili katoličku monarhiju na čelu sa lošim kraljem?

Naravno, bolje je ovo drugo - iz više razloga. Kao prvo, loš kralj ne može djelovati loše bez granica (dok demokratski izabrana vlast to može, jer joj legitimitet daje samo većina glasova). Loš katolički vladar ne može nikada donijeti zakon koji bi legalizirao ubojstva nerođene djece, provodio rasističke zakone, pokretao konc-logore, gulage ili slične stvari. Korektiv Crkve uvijek jamči za to da legislatura bude u skladu s temeljnim načelima Božjeg zakona. Vladar koji bi pokušao u državno zakonodavstvo provesti zakon koji se protivi naravnom moralnom zakonu, izgubio bi legitimitet svoje vlasti ipso facto. Jer, za razliku od demokracije, njegova vlast dolazi od Boga i on je dužan i obvezan provoditi Božji zakon. Onog trena kada on to transparentno prestane činiti, on prestaje biti vladar. [U praksi je to obično bivalo tako da ga biskup najprije nekoliko puta upozori, zatim ga papa pozove na red, i u konačnici - ako se ništa ne promijeni - izrekne ekskomunikaciju čime kralj prestaje biti katolički vladar, gubi sve ovlasti koje je imao, i zamijenjuje ga netko drugi.]

Što dakle loš kralj može učiniti loše? Puno toga. Može voditi lošu gospodarsku politiku, može proglašavati nerealne i neprovodive zakone, može imati loše pravosuđe, može nametati nepotrebno visoke poreze, može pokretati ratove koji nisu nužni, može nepotrebno povećati ovlasti službi koje održavaju javni red i mir (policija, tajne službe), itd. Međutim, sve ovo nalazimo i u modernim demokracijama. Zamisliti da postoji ili da će postojati društvo koje će biti trajno oslobođeno ovih stvari je utopija. Takvim maštarijama bavila se tzv. teologija oslobođenja, koju je Crkva (za vrijeme dok je kard. Ratzinger bio prefekt Kongregacije za nauk vjere) osudila kao zabludu, krivovjerje i izopačenje razumnog nauka, uz nekoliko "čestitki" (excommunicatio) koje su tu osudu popratile.

Opet, sve ovo što sam napisao nije samo teorija, već empirijska činjenica. Katoličke monarhije na periode su bile jako dobro uređene (kada bi vladar bio svet), a nekada manje dobro. Bilo je propusta, bilo je nepravdi (toga će uvijek biti!). Međutim, nikada nije bilo ništa slično konc-logorima ili modernim logorima smrti koje se vode pod imenom raznoraznih klinika za kontrolu rađanja. Nikada se u katoličkoj monarhiji nije obrnula ljestvica vrijednosti tako da je na vrhu ljestvice udobnost i profit, a na dnu dostojanstvo ljudskog bića i usmjerenost na Boga kao na ishodište i cilj svakog čovjeka. Nikada se nije sebičnost veličala kao nešto dobro što se treba ohrabrivati (kao u današnjim reklamama: Misli na sebe! [Garnier] ili [L'Oreal] Jer ti to zaslužuješ!), niti se neuredno podilaženje najnižim nagonima smatralo nečim dobrim, poželjnim pa čak i neizbježnim.

Najčešći prigovor koji se odmah čuje iz ustiju apologeta demokracije je Inkvizicija. Kažu oni, katolička monarhija se pokazala kao loša jer je dozvoljavala Inkviziciju koja je palila ljude, zatirala vjerske slobode itd. Nema sumnje, Sveta Inkvizicija nije uvijek koristila moralno dopuštena sredstva, a mnogi katolički vladari nisu ništa učinili da to spriječe. Međutim, treba se sjetiti da utopija ne postoji i da će zla uvijek biti. Također, treba imati na umu da je zlo koje je počinila Sveta Inkvizicija koristeći moralno nedopuštena sredstva puno puno puno manje od zala koje danas svakodnevno susrećemo u modernima demokracijama (totalitarizme 20. stoljeća ne treba niti spominjati).

SAD, uz podršku cijelog svijeta (UN, EU) u jednom jedinom danu neke "oslobodilačke akcije" na istoku odnese više nevinih ljudskih života (kolateralne cilivne žrtve) nego što je Inkvizicija odnijela u 6 stoljeća svojega postojanja. A da i ne spominjem pobačaj, putem kojeg moderne demokracije u nekoliko sati likvidiraju više ljudi nego što je Inkvizicija likvidirala u cijelom svom postojanju. Dovoljno je pogledati realnu statistiku inkvizicije da stvar postane savršeno jasna.

Kao zaključak, rekao bih da se po svemu rečenom vidi da katolička monarhija prestavlja najbolje društveno uređenje poznato čovjeku. Ono nije utopija (zla će uvijek biti jer je čovjek sklon grijehu i ima slobodnu volju), ali je najbolje što je čovječanstvo ikada imalo i što ikada može imati. Ono je dar od Boga, čije je kraljevstvo i slava i vlast u vijeke vijekova. Amen.

Razmišljanja o Svetoj Misi uz apostola Euharistije 15

uvod; čitav serijal

EUHARISTIJA – POTREBA NAŠEGA SRCA

Za sebe si stvorio naše srce, o Bože. (sv. Augustin)

Zašto se Isus Krist nalazi u Euharistiji? Na ovo bismo pitanje mogli dati mnogo odgovora. Onaj koji ih sve sažimlje je sljedeći: zato što nas ljubi i zato što želi da i mi Njega ljubimo. Ljubav je razlog ustanovljenja Euharistije.

Bez Euharistije ljubav Isusa Krista bila bi za nas samo mrtva, prošla ljubav, koju bismo brzo zaboravili i za čiji bismo zaborav gotovo imali ispriku. Ljubav ima svoje zakone i zahtjeve. Sama Euharistija u potpunosti zadovoljava našu ljubav i u njoj Isus Krist ima potpuno pravo biti voljen jer nam svjedoči o svojoj beskrajnoj ljubavi.

Naravna ljubav, koju je Bog upisao u naše srce, zahtijeva tri stvari: prisutnost ili zajedništvo života, dijeljenje dobara i savršeno jedinstvo.

I

Najveća muka i patnja za prijateljstvo jest odsutnost. Udaljenost oslabljuje prijateljstvo, a ako dugo potraje, pobjeđuje i ono najjače.

Da je Naš Gospodin odsutan i dalek, naša bi ljubav prema njemu patila od te odsutnosti i postala slabijom. Jer u čovjekovoj je prirodi i prirodi njegove ljubavi da želi živjeti u prisutnosti onoga koga ljubi.

Pogledajte jadne apostole za vrijeme dok je Naš Gospodin u grobu. Učenici iz Emausa priznaju da su gotovo izgubili vjeru jer njihov dobri Učitelj više nije s njima.

O, da nam Naš Spasitelj nije ostavio drugi dokaz svoje ljubavi osim Betlehema i Kalvarije, kako bi jadan bio! Kako bismo ga brzo zaboravili! Kakva indiferentnost!

Ljubav želi vidjeti, čuti, dodirnuti i razgovarati s ljubljenom osobom.

Ništa ne može zamijeniti ljubljenu osobu – ni uspomene, ni darovi, ni slike: jer sve to nije živo.

Naš je Gospodin to dobro znao! Ništa ne bi moglo zamijeniti njegovu Osobu. Treba nam sam Naš Spasitelj.

A njegova riječ? Više se ne čuje. Više ne čujemo tako ganutljiv glas iz usta našega Spasitelja.

Njegovo Evanđelje? Ono je oporuka.

A sakramenti, ne daju li nam oni život? Da, ali je potreban Tvorac da održava život u nama.

Križ? Ne, bez Isusa on rastužuje!

A nada? Ona je agonija bez Isusa!

Je li Isus želio da živimo u tako tužnom stanju i da se bez njega borimo?

O! bili bismo tako bijedni da On nije prisutan među nama. Prognani, sami na zemlji, prisiljeni odricati se zemaljskih dobara i životnih utjeha, dok ljudi ovoga svijeta imaju što god požele. Život više ne bi bio podnošljiv!

No s Euharistijom! S Isusom koji je među nama, pod istim krovom. Koji je ovdje dan i noć, dostupan svima, koji nas sve čeka u svojoj kući koja je uvijek otvorena. Koji prima malene, i zove ih divnom ljubavlju, pa život postaje manje gorak. On je dobri otac koji se nalazi među svojom djecom. U Euharistiji imamo zajedništvo života s Isusom.

I to kakvo zajedništvo! Ono koje nas uzdiže i čini većima!

I kakva lakoća zajedništva, pristupa nebu i samom Isusu Kristu!

Takvo je slatko zajedništvo jednostavnog, bliskog, intimnog i pravog prijateljstva.

I trebalo je tako biti!

Sveti Vinko, mučenik

U slavnoj povijesti desetaka tisuća mučenika koji su neustrašivo umrli u obrani svoje vjere primjer svetoga Vinka jedan je od najdivnijih.

Vinko je bio mladi španjolski plemić koji je po zapovijedi prokonzula Dacijana bio uhićen zajedno sa svojim biskupom Valerijem.

Valerije je bio prognan, a sveti Vinko osuđen na najužasnije muke.

Prvo su ga rastezali na spravi za mučenje. Konopcima su i koloturima razvlačili njegove šake i stopala, dok mu ih gotovo nisu izvukli iz čašica. Dok se nalazio u tome položaju, tijelo su mu okrutno razdirali željeznim kukama.

Vinko se na to samo smiješio. Dacijan je pomislio da su ga krvnici poštedjeli te ih je dao išibati. Ogorčeni zbog svoje kazne, vratili su se odlučni utažiti okrutnost svojega gospodara koji ih je potaknuo da u to upregnu svu svoju snagu i okrutnost. Svježom su snagom počeli razdirati i kidati Vinkovo tijelo i činili su to tako surovo da su mu se kosti i crijeva mogli vidjeti. Što su više sakatili njegovo tijelo, to se veća radost očitovala na njegovu licu.

Sudac, vidjevši potoke krvi koja je tekla iz svih dijelova njegova tijela i užasno stanje u kojemu je ono bilo, bijaše prisiljen s divljenjem priznati da ga je hrabrost ovoga junačna kršćanina nadvladala. Počeo je preklinjati sveca za njegovo dobro da, ako već ne će prinositi žrtve bogovima, barem preda svete knjige da ih spale. Mučenik je to s prijezirom odbio učiniti.

Dacijan ga je, ljući no ikada, osudio na daljnje muke, naime da bude ispečen na svojevrsnu roštilju. Svetac je radosno pošao prema zastrašujućoj spravi kako bi do nje stigao prije svojih krvnika. Tolika je bila njegova želja za trpljenjem. Radosno se uspeo na željeznu postelju na kojoj su rešetke bile načinjene u obliku oštrica kose, prepune šiljaka usijanih vatrom koja je gorjela pod njima. Na tome su strašnu roštilju protegnuli mučenika svom njegovom dužinom i čvrsto ga privezali.

Dok se jedan dio njegova tijela pekao nad vatrom, drugi su mu dio mučili tako što su na njega stavljali užarene željezne ploče. Na rane su mu utrljavali sol koju je djelovanje vatre tjeralo dublje u meso. Svi su dijelovi njegova tijela mučeni na ovaj način, jedan za drugim, svaki pojedini nekoliko puta. Otopljena mast koja je kapala s njegova mesa raspirivala je i pojačavala oganj za koji se činilo, kako kaže sveti Augustin, da je Vinku mjesto da ga muči, samo davao novi polet i hrabrost. Što je više patio, to se činilo da je veća nutarnja radost i utjeha njegove duše.

Tiraninov bijes i zbunjenost prešli su sve granice; nije se mogao suzdržati te se neprestano raspitivao što Vinko govori i dobivao uvijek isti odgovor da trpi s radosnim izrazom lica i da se čini kako svakog trenutka stječe novu snagu i odlučnost dok nepomičan leži nad vatrom. Njegov je pogled bio uperen prema nebu, um miran, a srce u neprestanoj molitvi usredotočeno na Boga.

Napokon ga, po prokonzulovoj zapovijedi, baciše u tamnicu i polegoše njegovo tijelo na tlo posuto polomljenim krhotinama, što je iznova otvaralo njegove strašne rane i nanovo kidalo njegovo bolno meso. Noge su mu položili u drvene klade i žestoko rastegnuli. Strogo je bilo zapovjeđeno da mu se ne daje ni jesti ni piti i da se nikoga ne pušta k njemu da ga vidi ili razgovara s njim.

Kako je Vinko mogao pretrpjeti te paklenske muke s takvom radošću?

Ponovno pronalazimo odgovor: Bog ga je podupro i poslao mu svoje anđele da mu pomognu i da ga utješe. S njima je pjevao hvale svojemu Bogu.

Tamničar se, ugledavši kroz pukotine na vratima ćeliju ispunjenu svjetlom i sveca kako po njoj hoda i hvali Boga, obratio i krstio.

Na ove se vijesti Dacijan razbjesnio, pa čak i zaplakao od bijesa. Utekao se potom ljubaznosti, u nadi da će tako poljuljati Vinkovu odlučnost, te je zapovijedio da se zatvoreniku dopusti otpočinuti. Vjernicima je bilo dopušteno vidjeti ga, a oni su, dolazeći u veliku broju, čistili i ljubili njegove rane te su namakali komade tkanine u njegovu krv i čuvali ih kao sigurnu zaštitu za sebe i za potomstvo. Nakon toga za njega je bila pripravljena meka postelja na kojoj je izdahnuo čim je na nju legao te su ga anđeli u slavi odveli u nebo.

Dacijan je zapovijedio da se tijelo baci u močvaru među trsku, ali ga je gavran branio od divljih zvijeri i ptica grabežljivica.

Potom su ga zavezali za velik kamen i bacili u more, ali je tijelo nekim čudom vraćeno natrag na obalu i pokazano dvojici kršćana. Oni su ga položili u malu kapelu izvan zidina Valencije, gdje je Bog, kako nam kaže sveti Augustin, mnogim čudesima iskazao čast ovim relikvijama.

Kasnije su te relikvije prenesene u Lisabon, gdje ih se časti u katedralnoj crkvi. Sveti je Vinko svetac zaštitnik toga grada.

(iz knjige Paul O'Sullivan: Sve o anđelima)

Mi smo protiv...

ulaska Hrvatske u Europsku Uniju i tako ćemo glasati na predstojećem referendumu.

Prvenstveno zbog haškog suda i s time povezanih događanja.

Što vi kažete? U ovom pitanju imate pravo na slobodu mišljenja :-)

Razmišljanja o Svetoj Misi uz apostola Euharistije 14

uvod; čitav serijal

TAJNA VJERE

IV

Upravo je zato daleko lakše razmatrati pred Presvetim Sakramentom nego kod kuće!

U našoj kući prisutna je Božja beskonačnost, a ovdje se nalazimo pred samim Gospodinom, tijelom prisutnim posve blizu nas.

I budući da se srce povodi za duhom, osjećajnošću i bliskošću, postaje nam lakše voljeti pred Presvetim Sakramentom jer je u njemu ljubav aktualna zbog toga što je upućena Isusu koji je pred nama živ, koji u Euharistiji obnavlja sva svoja otajstva.

Onaj tko razmatra otajstva sama po sebi, a da ih ne oživljava u Euharistiji, uvijek nalazi prazninu i unatoč sebi zadržava dozu kajanja.

A pred Presvetim Sakramentom – za što se možemo kajati, što možemo željeti? Sva otajstva živa su u prisutnom Spasitelju. I bilo da razmišljate o Isusovu smrtnome ili slavnom životu, znate da je Isus Krist ondje prisutan tijelom, duhom i božanstvom.

Uđimo, dakle, u takva razmišljanja. Razmatrajmo koja god otajstva želimo, no potaknimo se na razmišljanje o prisutnosti Isusa Krista.

Podsjetimo se, dakle, da je Gospodin ondje, u hostiji, u svim svojim stanjima – čitav. Onaj tko to ne zna, u tami je, a vjera mu je malaksala i ne čini ga sretnim.

Potrudimo se, stoga, da nam vjera bude aktivna i pažljiva, jer to će nas usrećiti. Naš nas Gospodin sam želi blagosloviti. Svi su ljudi nesposobni da to sami postignu, jer sama pobožnost ne usrećuje čovjeka. Potrebna je pobožnost koja se hrani Euharistijom jer sreća dolazi samo od posjedovanja Boga, a Euharistija – to je Bog koji nam se čitav daje.

Protiv ministrantica

Ne trebam posebno napominjati da smo mi ovdje na blogu Toma Blizanac i brat Marko protiv ministriranja ženskih osoba kod mise. Naišao sam na tri članka koji lijepo obrazlažu razloge protiv te novotarije:
Altar Girls: why not
Altar Girls Part 2: Vocations
Altar Girls Part 3: Tradition and Female Ordination


I nešto potpuno nevezano s temom: vatromet uz baziliku svetog Jakova na njegov blagdan.

Razmišljanja o Svetoj Misi uz apostola Euharistije 13

uvod; čitav serijal

TAJNA VJERE

III

Naš se Gospodin prikriva za naše dobro. Tako nas prisiljava da proučavamo njegovu dušu, njegove namjere, njegove kreposti. Kad bismo ga vidjeli, divili bismo se samo njegovoj izvanskoj pojavnosti, i voljeli bismo ga samo osjećajima. No On želi da ga volimo ljubavlju koja se žrtvuje.

Našega Gospodina, dakako, košta da se tako prekriva. Više bi volio pokazati svoje božanska obilježja, kojima bi privukao tolika srca; no ostaje prekriven za naše dobro.

Na taj način naš duh razmatra Euharistiju, a vjera se izoštrava: ulazimo u tajnu Našega Gospodina.

Umjesto da se pokazuje našim očima, pokazuje se našoj duši. U nama se pokazuje svojim vlastitim svjetlom. Istodobno nas obasjava i predmet je našeg razmatranja. On je predmet i sredstvo naše vjere.

Ovdje je stanje stvari takvo da onaj tko više voli, tko je čišći, jasnije vidi. I Naš je Gospodin sam to kazao: "Tko pozna moje zapovijedi i vrši ih, taj me ljubi. A tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ga ljubiti i objaviti mu samoga sebe" (Iv 14, 21).

Naš Gospodin daje molitvenim dušama zaista velika rasvjetljenja o samome sebi, rasvjetljenja koja ne zavaravaju.

Na različite načine daje svoje svjetlo. Katkad osvjetljujući jedan vid svojega života, katkad drugi, a kako je Euharistija proslava svih otajstava, u njoj Isus Krist sam postaje naše razmatranje, koja mu god bila tema.

Navještaj pomičnih svetkovina

Ako imate sreću, danas na Bogojavljenje će đakon ili svećenik nakon Evanđelja ispjevati navještaj pomičnih svetkovina u ovoj godini. Taj navještaj na latinskom zajedno s notama prilagođen za tekuću godinu možete naći ovdje (pdf). Prijevod na hrvatski glasio bi otprilike ovako (usp. ovo).

Navještaj pomičnih svetkovina na dan Bogojavljenja

Znajte, predraga braćo, da kao što smo se darom Božjega milosrđa obradovali rođenju Gospodina našega Isusa Krista, tako vam navješćujemo radost i o uskrsnuću istoga Spasitelja našega.

Dana petog veljače bit će Nedjelja Sedamdesetnice. Dvadeset i drugoga istoga mjeseca dan Pepelnice i početak posta svete četrdesetnice. Osmoga travnja sveti Vazam Gospodina našega Isusa Krista radosno ćete proslaviti. Sedamnaestoga svibnja bit će Uzašašće Gospodina našega Isusa Krista. Dvadeset i sedmoga istoga mjeseca svetkovina Duhova. Sedmoga lipnja svetkovina Presvetoga Tijela Kristovoga. Drugoga prosinca prva nedjelja Došašća Gospodina našega Isusa Krista, čija je čast i slava u vijeke vjekova. Amen

O privrženosti Drugom vatikanskom saboru.

Na prošli Božić navršila se pedeseta godišnjica sazivanja Drugog vatikanskog sabora od strane pape bl. Ivana XXIII. Hvala Bogu da se koncil, njegova priprema, tijek i zaključci te provedba konačno mogu otvoreno promatrati i analizirati. Mi u hrvatskom jezičnom području smo još od toga daleko, nedostaju nam knjige poput Ameriove Iota unum ili novije Roberta de Matteia Il Concilio Vaticano II, Una storia mai scritta. Uglavnom, nije mi namjera ovdje ulaziti u prevelike diskusije, već vam želim ukazati na neke tekstove koje možda niste primjetili u zadnje vrijeme.

Ponajprije, tu je članak koji je napisao monsignor Fernando Ocáriz Braña, generalni vikar Opusa Dei. On je sudjelovao u pregovorima sa SSPX-om s vatikanske strane i zato je posebno zanimljivo što nam ima za reći. S obzirom da je tekst objavljen u poluslužbenom vatikanskom glasilu L'Osservatore Romanu i to na pet-šest jezika, sigurno je da ima i određenu (neslužbenu) težinu. Ovdje ga možete naći na engleskom, talijanskom, španjolskom, francuskom, njemačkom i portugalskom, a možda će vas zanimati i Rorate Caeli zbog komentara koje ondje možete pročitati. Zahvaljujući hrvatskom ogranku Opusa Dei i njihovoj vrlo dobroj internetskoj stranici, tekst pod nazivom Privrženost Drugom vatikanskom saboru dostupan je i na hrvatskom jeziku (doduše, malo više korekture ne bi škodilo). Neću vam prepričavati članak jer bih vjerojatno pogriješio, ali ću vam iznijeti svoj dojam, tj. shvaćanje. Monsignor Ocáriz predstavlja različite stupnjeve prihvaćanja koje je potrebno iskazati tvrdnjama iz dokumenata 2. vatikanskog sabora, pa kaže da je poslušnost vjere potrebna samo za one tvrdnje koje su već prije definirane kao dogme, ali i za ostale je potrebna nekakva poslušnost - poslušnost volje i intelekta koja je ipak religiozna poslušnost, tj. prihvaćanje koje se ne temelji isključivo na razumu. Ne mogu reći da me to nešto posebno iznenađuje niti me zbunjuje to što se i za obične izjave Učiteljstva očekuje da ih katolik prihvati premda se zna da to nisu nepromjenjive istine vjere. Koliko sam shvatio, to što nisu nepromjenjive, ne znači da su samim time promjenjive istine, tj. tvrdnje koje možemo slobodno zanemariti. Ono što me više iznenadilo, ako to nije prejaka riječ, je to što se kaže otprilike: da, neke stvari su inovacije, ali one su u kontinuitetu s prijašnjim izjavama i tumačenjima papa i ove nove štoviše osvjetljuju one stare koje treba u tom kontinuitetu čitati, a ne samo kao što je do sada naglašavano da treba nove izjave čitati u skladu s tradicijom. Zašto postoji i vrijedi ta neizreciva "hermeneutika kontinuiteta"? Zato što mi to postuliramo i tako je. Priznaje se dakle promjena nauka, ali se isto tako tvrdi da je ta promjena u suglasnosti s ispravno shvaćenim prošlim naukom. Ako vam nije jasno zašto, kako, do koje je mjere to obavezno za običnog katolika, evo jednog lijepog citata koji će vam poslužiti kao apaurinček:

An assessment of the teaching of these Popes [after Vatican II] and the corresponding assent of the Episcopate to that teaching should transform a possible situation of difficulty into a serene and joyful acceptance of the Magisterium, the authentic interpreter of the doctrine of the faith. This must be possible and is to be hoped for, even if aspects that are not entirely understood remain. 

Dakle, koliko sam ja shvatio čak i ako nam se čini da je neka nova izjava u kontradikciji s nekim starim izjavama Učiteljstva, treba tu suprotnost promatrati ne kao nepomirljivu logičku kontradikciju, nego kao paradoks vjere. Mislim, nije baš da nam je nešto drugo i ostalo, zar ne? To je nešto kao čardak ni na nebu ni na zemlji - nit' je dogma, nit' je učenje koje odgovara našem vremenu (poput velikog dijela socijalnog nauka Crkve).

Bilo kako bilo, uslijedile su i reakcije, od kojih je vjerojatno najkvalitetnije napisana zadnja:
Msgr. Gherardini: Vatican II is not a super-dogma
Côme de Prévigny: The words of Monsignor Ocáriz and Conciliar innovations
Écône theology professor responds to Opus Dei vicar general

Konačno, kao jednu sitnu ilustraciju inovacija u katoličkom nauku nakon posljednjeg ekumenskog sabora, nudim vam sljedeći članak uvaženog profesora u miru: Da sam musliman, hinduist, budist… Meni ondje iznesen nauk izgleda izopačeno, ali opet s druge strane, možda se varam. Da li je zadaća katoličkih misionara primjerice kod muslimana i hindusa slična prodavačima BMW-a i Mercedesa kod ljudi koji voze fićeke ili stojadine? Da li ću nekome tko pije iz močvare reći da je i to dobro jer je ondje ima više od 99% H₂O? Trebaju li svi katolici postati svetci prije nego smijemo ikome spomenuti da izvan Crkve nema spasenja?

Oblačenje liturgijske odjeće i pripadajuće molitve

Hvala jednom našem čitatelju koji je preveo sljedeći tekst o liturgijskom ruhu i značenju molitava koje svećenik moli pri oblačenju prije mise. Na vatikanskim stranicama naći ćete još vrijednih tekstova o liturgiji koje vam preporučujem.

Oblačenje liturgijske odjeće i pripadajuće molitve

1. Povijesna pozadina

Odjeća koju upotrebljavaju posvećeni službenici u liturgijskim slavljima dolazi od drevne grčke i rimske svjetovne odjeće. U prvim stoljećima odijelo osoba višeg društvenog položaja preuzeto je i za kršćansko bogoslužje. Ova se praksa zadržala u Crkvi i nakon Konstantinovog mira. Prema nekim crkvenim piscima, posvećeni službenici su nosili najbolju odjeću, najvjerojatnije rezerviranu za bogoslužnu prigodu [1].
Dok se u prvim kršćanskim vremenima liturgijska odjeća razlikovala od svjetovne, ne zbog njezina posebnog oblika, nego zbog kvalitete platna i zbog posebnih ukrasa, za vrijeme barbarskih invazija, običaji i, zajedno s njima, odjeća novih naroda uvedeni su na Zapadu, a to je unijelo promjene i u svjetovnu modu. Crkva je, naprotiv, zadržala bitno neizmijenjenu odjeću koju je kler koristio u javnom bogoštovlju; te je tako nastala razlika između svjetovne odjeće i one koja se upotrebljavala u liturgiji.
Za vrijeme karolinga, konačno su definitivno određeni sveti paramenti (odjeća) za različite stupnjeve svetog reda, uz određene izuzetke, i preuzeli su oblik koji je zadržan sve do danas.


2. Uloga i duhovni smisao

Bez obzira na povijesne okolnosti, sveti paramenti imaju važnu ulogu u liturgijskim slavljima: na prvome mjestu, činjenica da se oni ne nose u svakodnevnom životu, te stoga imaju bogoštovni karakter, pomaže kako bi se udaljilo od svakodnevice i njezinih briga u trenutku slavljenja bogoslužja. S druge strane, široke forme odjeće, na primjer albe, dalmatike, misnice (kazule ili planete), stavljaju u drugi plan osobnost onoga koji ih nosi kako bi naglasili njegovu liturgijsku ulogu. Moglo bi se reći da "sakrivanje" službenikova tijela pod široku odjeću na neki način ga lišava osobnosti; ono zdravo lišavanje osobnosti koje odmiče iz središta službenika slavitelja i priznaje istinitog Protagonista liturgijskog čina: Krista. Oblik odjeće, dakle, govori da se liturgija slavi in persona Christi (u osobi Krista), a ne u vlastito ime. Onaj koji vrši neku bogoštovnu službu ne djeluje kao privatna osoba, nego kao službenik Crkve i kao oruđe u rukama Isusa Krista. Sveti karakter odjeće proizlazi i iz činjenice da se oblači onako kako je opisano u Rimskom misalu.
U izvanrednom obliku Rimskog obreda (tzv. Svetog Pija V.), oblačenje liturgijske odjeće popraćeno je pripadajućim molitvama za svako odijelo; molitvama čiji se tekst još uvijek može pronaći u mnogim sakristijama. Iako ove molitve nisu više propisane (ali nisu ni zabranjene) Misalom redovitog oblika, izdanog od Pavla VI., njihova se upotreba savjetuje, budući da pomažu pripravi i sabiranju svećenika prije slavljenja Euharistijske žrtve. Za potvrdu korisnosti ovih molitava svjedoči i to što su uključene u Euharistijski kompendij (Compendium eucharisticum), kojega je nedavno objavila Kongregacija za bogoštovlje i stegu sakramenata [2]. Štoviše, može biti korisno prisjetiti se da je Pijo XII., dekretom od 14. siječnja 1940., podijelio oprost od sto dana za pojedinu molitvu.


3. Pojedinačna liturgijska odjeća i molitve koje prate oblačenje

1) Na početku oblačenja, svećenik pere ruke moleći odgovarajuću molitvu; osim praktične svrhe higijene, ovaj čin ima duboku simboliku ukoliko označava prijelaz iz svjetovnog u sveto, iz svijeta grijeha u čisto svetište Svevišnjega. Pranje ruku odgovara, na neki način, skidanju obuće pred gorućim grmom (usp. Izlazak 3,5). Molitva cilja na ovu duhovnu dimenziju:
Da, Domine, virtutem manibus meis ad abstergendam omnem maculam; ut sine pollutione mentis et corporis valeam tibi servire.
(Daj, Gospodine, snagu mojim rukama da očisti svaku ljagu kako bih bez onečišćenja duha i tijela mogao tebi služiti) [3].

Nakon pranja ruku slijedi oblačenje u pravom smislu riječi.

2) Počinje se s amiktom, pravokutnim lanenim platnom s dvije vrpce, koji se stavlja na ramena i omota oko vrata; naposljetku se veže oko struka. Amikt ima za cilj pokriti svakodnevnu odjeću oko vrata, čak i ako se radi o svećeničkoj odjeći. U tom smislu, valja podsjetiti da se amikt ima nositi i onda kada se koriste moderne albe, koje često nemaju veliki otvor u gornjem dijelu i pristaju čvrsto uz vrat. Unatoč tome, svakodnevno odijelo ostaje jednako tako vidljivo i zbog toga ga je potrebno pokriti amiktom i u ovim slučajevima [4].
U Rimskom obredu, amikt se oblači prije albe. Uzimajući ga, svećenik recitira sljedeću molitvu:
Impone, Domine, capiti meo galeam salutis, ad expugnandos diabolicos incursus.
(Stavi, Gospodine, na moju glavu kacigu spasenja, da odbije đavolske navale).

Pozivajući se na Poslanicu sv. Pavla Efežanima 6,17, amikt se tumači kao "kaciga spasenja" koja treba štititi onoga koji je nosi od kušnja đavolskih, osobito od zlih misli i želja za vrijeme liturgijskog slavlja. Ova je simbolika još jasnija u običaju koji se slijedi od srednjeg vijeka kod benediktinaca, franjevaca i dominikanaca koji su prvo stavljali amikt na svoju glavu, a potom ga pustili da padne na misnicu ili dalmatiku.

3) Alba je dugačka bijela halja koju nose svi posvećeni službenici, a koja podsjeća na novu neokaljanu haljinu koju prima svaki kršćanin po krštenju. Alba je, dakle, simbol posvetne milosti primljene u prvom sakramentu i smatra se simbolom čistoće srca koja je potrebna za ulazak u vječnu radost gledanja Boga u Nebu (usp. Matej 5,8). Ovo je izraženo u molitvi koju izgovara svećenik dok oblači albu, u molitvi koja se poziva na Otkrivenje 7,14:
Dealba me, Domine, et munda cor meum; ut, in sanguine Agni dealbatus, gaudiis perfruar sempiternis.
(Obijeli me, Gospodine, i očisti mi srce kako bih, obijeljen u krvi Jaganjčevoj, uživao vječne radosti).

4) Na albu, u visini struka, oblači se cingulum, uže od vune ili drugog prikladnog materijala, koje se koristi kao pojas. Svi službenici koji oblače albu trebali bi nositi i cingulum (ovaj tradicionalni običaje prečesto se ne slijedi) [5]. Za đakone, svećenike i biskupe cingulum može biti u različitim bojama, već prema liturgijskom vremenu ili spomendanu. U simbolici liturgijske odjeće, cingulum predstavlja krepost samosvladavanja (uzdržljivosti) koju sv. Pavao ubraja i među plodove Duha (usp. Galaćanima 5,22). Pripadajuća molitva preuzima misao iz Prve Poslanice sv. Petra i kaže:
Praecinge me, Domine, cingulo puritatis, et exstingue in lumbis meis humorem libidinis; ut maneat in me virtus continentiae et castitatis.
(Opaši me, Gospodine, pojasom čistoće i ugasi bujicu požude u mojim bokovima kako bi u meni ostala krepost uzdržljivosti i čistoće).

5) Manipul je liturgijski parament koji se koristi u slavljima Svete Mise u izvanrednom obliku Rimskog obreda. Prestao se koristiti u godinama liturgijske reforme, premda nije bio dokinut. Manipul je sličan štoli, ali nešto kraći: dužine je manje od metra i pričvršćen je na sredini kopčom ili vrpcama sličnim onima koje se nalaze na misnici. Za vrijeme Svete Mise u izvanrednom obliku, slavitelj, đakon i subđakon ga nose na lijevoj podlaktici. Ovaj parament vjerojatno dolazi od rupca (mappula) kojega su Rimljani nosili podvezanog na lijevoj ruci. Kako se mappula koristila za brisanje lica od suza i znoja, srednjovjekovni pisci su pripisali manipulu simboliku napora svećeništva. Ovo shvaćanje ušlo je i u pripadnu molitvu oblačenja:
Merear, Domine, portare manipulum fletus et doloris; ut cum exsultatione recipiam mercedem laboris.
(Neka zaslužim, Gospodine, nositi rubac plača i boli da radosno pjevajući primim nagradu za svoj trud).

Kako se može vidjeti, u prvom dijelu molitva govori o plaču i boli koji prate svećeničku službu, no u drugom se dijelu spominje plod vlastitog rada. Nije izvan konteksta prizvati se na psalam koji je mogao nadahnuti ovu drugu simboliku manipula, budući da Vulgata donosi tekst Psalma 125,5-6 ovako: "Qui seminant in lacrimis in exultatione metent; euntes ibant et flebant portantes semina sua, venientes autem venient in exultatione portantes manipulos suos".

6) Štola je razlikovni element zaređenog službenika i oblači se uvijek u slavlju sakramenata i sakramentala. Ona je otkani šal, obavezno izvezen, kojemu se boja mijenja prema liturgijskom vremenu ili slavlju dana. Oblačeći je, svećenik recitira pripadnu molitvu:
Redde mihi, Domine, stolam immortalitatis, quam perdidi in praevaricatione primi parentis; et, quamvis indignus accedo ad tuum sacrum mysterium, merear tamen gaudium sempiternum.
(Povrati mi, Gospodine, halju (štolu) besmrtnosti koju sam izgubio prijestupom praroditelja; i koliko nedostojan prilazim tvojem svetom otajstvu, neka toliko zaslužim vječne radosti).

Budući da je štola parament od velike važnosti, koji ukazuje više nego bilo koji drugi na stalež zaređenog službenika, ne može se ne žaliti prijestup, sada već proširen u mnogim mjestima, da svećenici više ne nose štolu kada oblače misnicu [6].

7) Naposljetku se oblači misnica, odijelo vlastito onomu koji slavi Svetu Misu. Liturgijske knjige su u prošlosti upotrebljavale dva latinska termina, casula i planeta, kao sinonime. Dok se naziv planeta upotrebljavao osobito u Rimu i ostao u upotrebi u Italiji, naziv casula dolazi od tipične forme ruha koje je u počecima potpuno pokrivalo posvećenog službenika koji ga je nosio. Upotreba naziva casula nalazi se i u drugim jezicima "casulla" na španjolskom, "chasuble" na francuskom i engleskom, "Kasel" na njemačkom. Pripadajuća molitva se poziva na poticaj iz Poslanice Kološanima 3,14: "A povrh svega – ljubav! To je sveza savršenstva.", dok sama molitva koja prati oblačenje misnice citira upravo riječi sadržane u Mateju 11,30:
Domine, qui dixisti: Iugum meum suave est, et onus meum leve: fac, ut istud portare sic valeam, quod consequar tuam gratiam. Amen.
(Gospodine, koji si rekao - jaram je moj sladak i breme moje lako – učini da ovo mogu tako nositi da zadobijem tvoju milost. Amen).

Na koncu, može se nadati da će ponovno otkrivanje simbolike vlastite paramentima i pripadajućim molitvama ohrabriti svećenike da iznova preuzmu običaj moljenja prilikom oblačenja kako bi se pripremili s dužnim sabranjem za liturgijsko slavlje. Premda je moguće moliti i drugačije molitve, kao i jednostavno uzdići duh k Bogu, ipak ovi tekstovi molitava prilikom oblačenja posjeduju sažetost, preciznost izraza, nadahnuće biblijske duhovnosti, a tu je i činjenica da su ih stoljećima molili nebrojeni posvećeni službenici. Ove se molitve, dakle, preporučuju i danas kao priprava za liturgijsko slavlje, pa i ono slavljeno u redovitom obliku Rimskog obreda.

---

[1] Usp. na primjer sv. Jeronim, Adversus Pelagianos, I, 30.
[2] Izdala LEV, Vatikan 2009., str. 385-386.
[3] Tekst molitava preuzet je iz izdanja Missale Romanum izdanog 1962. od blaženog Ivana XXIII., Roman Catholics Books, Harrison (NZ) 1996., str. LX.
[4] Institutio Generalis Missalis Romani (2008.) u br. 336 dopušta da se ne oblači amikt kada je alba tako načinjena da potpuno pokriva vrat, sakrivajući svakodnevno odijelo. Međutim, rijetko se dogodi da odijelo nije vidljivo, čak i djelomično, zbog čega ostaje preporuka da se svejedno koristi amikt.
[5] Isti br. 36 u Institutio iz 2008. predviđa i mogućnost da se izostavi cingulum, ukoliko je alba tako načinjena da pristaje uz tijelo i bez njega. Unatoč ovome dopuštenju, valja priznati: a) tradicionalnu vrijednost i simboliku upotrebe cinguluma; b) činjenicu da alba teško – bilo u tradicionalnijem obliku i osobito u modernijim oblicima – sama pristaje uz tijelo. Ukoliko odredba predviđa mogućnost, ona treba ostati prije svega hipotetska kada se uzme u obzir redoviti običaj; to jest, cingulum je uvijek obavezan. Danas se katkada mogu naći i albe koje na sebi već imaju cingulum: vrpca od tkanja dodana albi u visini struka koja se veće u trenutku oblačenja – u ovom slučaju molitva nad cingulumom može se recitirati za vrijeme vezivanja. Međutim, tradicionalni oblik ostale daleko preporučeniji.
[6] "Svećenik koji nosi misnicu kako propisuju rubrike neka ne izostavi obući i štolu. Neka se svi Ordinariji pobrinu da se iskorijeni svaki protivni običaj": Kongregacija za Bogoštovlje i Stegu sakramenata, Redemptionis Sacramentum, 25. ožujka 2004, br. 123.