Sveti Vinko, mučenik

U slavnoj povijesti desetaka tisuća mučenika koji su neustrašivo umrli u obrani svoje vjere primjer svetoga Vinka jedan je od najdivnijih.

Vinko je bio mladi španjolski plemić koji je po zapovijedi prokonzula Dacijana bio uhićen zajedno sa svojim biskupom Valerijem.

Valerije je bio prognan, a sveti Vinko osuđen na najužasnije muke.

Prvo su ga rastezali na spravi za mučenje. Konopcima su i koloturima razvlačili njegove šake i stopala, dok mu ih gotovo nisu izvukli iz čašica. Dok se nalazio u tome položaju, tijelo su mu okrutno razdirali željeznim kukama.

Vinko se na to samo smiješio. Dacijan je pomislio da su ga krvnici poštedjeli te ih je dao išibati. Ogorčeni zbog svoje kazne, vratili su se odlučni utažiti okrutnost svojega gospodara koji ih je potaknuo da u to upregnu svu svoju snagu i okrutnost. Svježom su snagom počeli razdirati i kidati Vinkovo tijelo i činili su to tako surovo da su mu se kosti i crijeva mogli vidjeti. Što su više sakatili njegovo tijelo, to se veća radost očitovala na njegovu licu.

Sudac, vidjevši potoke krvi koja je tekla iz svih dijelova njegova tijela i užasno stanje u kojemu je ono bilo, bijaše prisiljen s divljenjem priznati da ga je hrabrost ovoga junačna kršćanina nadvladala. Počeo je preklinjati sveca za njegovo dobro da, ako već ne će prinositi žrtve bogovima, barem preda svete knjige da ih spale. Mučenik je to s prijezirom odbio učiniti.

Dacijan ga je, ljući no ikada, osudio na daljnje muke, naime da bude ispečen na svojevrsnu roštilju. Svetac je radosno pošao prema zastrašujućoj spravi kako bi do nje stigao prije svojih krvnika. Tolika je bila njegova želja za trpljenjem. Radosno se uspeo na željeznu postelju na kojoj su rešetke bile načinjene u obliku oštrica kose, prepune šiljaka usijanih vatrom koja je gorjela pod njima. Na tome su strašnu roštilju protegnuli mučenika svom njegovom dužinom i čvrsto ga privezali.

Dok se jedan dio njegova tijela pekao nad vatrom, drugi su mu dio mučili tako što su na njega stavljali užarene željezne ploče. Na rane su mu utrljavali sol koju je djelovanje vatre tjeralo dublje u meso. Svi su dijelovi njegova tijela mučeni na ovaj način, jedan za drugim, svaki pojedini nekoliko puta. Otopljena mast koja je kapala s njegova mesa raspirivala je i pojačavala oganj za koji se činilo, kako kaže sveti Augustin, da je Vinku mjesto da ga muči, samo davao novi polet i hrabrost. Što je više patio, to se činilo da je veća nutarnja radost i utjeha njegove duše.

Tiraninov bijes i zbunjenost prešli su sve granice; nije se mogao suzdržati te se neprestano raspitivao što Vinko govori i dobivao uvijek isti odgovor da trpi s radosnim izrazom lica i da se čini kako svakog trenutka stječe novu snagu i odlučnost dok nepomičan leži nad vatrom. Njegov je pogled bio uperen prema nebu, um miran, a srce u neprestanoj molitvi usredotočeno na Boga.

Napokon ga, po prokonzulovoj zapovijedi, baciše u tamnicu i polegoše njegovo tijelo na tlo posuto polomljenim krhotinama, što je iznova otvaralo njegove strašne rane i nanovo kidalo njegovo bolno meso. Noge su mu položili u drvene klade i žestoko rastegnuli. Strogo je bilo zapovjeđeno da mu se ne daje ni jesti ni piti i da se nikoga ne pušta k njemu da ga vidi ili razgovara s njim.

Kako je Vinko mogao pretrpjeti te paklenske muke s takvom radošću?

Ponovno pronalazimo odgovor: Bog ga je podupro i poslao mu svoje anđele da mu pomognu i da ga utješe. S njima je pjevao hvale svojemu Bogu.

Tamničar se, ugledavši kroz pukotine na vratima ćeliju ispunjenu svjetlom i sveca kako po njoj hoda i hvali Boga, obratio i krstio.

Na ove se vijesti Dacijan razbjesnio, pa čak i zaplakao od bijesa. Utekao se potom ljubaznosti, u nadi da će tako poljuljati Vinkovu odlučnost, te je zapovijedio da se zatvoreniku dopusti otpočinuti. Vjernicima je bilo dopušteno vidjeti ga, a oni su, dolazeći u veliku broju, čistili i ljubili njegove rane te su namakali komade tkanine u njegovu krv i čuvali ih kao sigurnu zaštitu za sebe i za potomstvo. Nakon toga za njega je bila pripravljena meka postelja na kojoj je izdahnuo čim je na nju legao te su ga anđeli u slavi odveli u nebo.

Dacijan je zapovijedio da se tijelo baci u močvaru među trsku, ali ga je gavran branio od divljih zvijeri i ptica grabežljivica.

Potom su ga zavezali za velik kamen i bacili u more, ali je tijelo nekim čudom vraćeno natrag na obalu i pokazano dvojici kršćana. Oni su ga položili u malu kapelu izvan zidina Valencije, gdje je Bog, kako nam kaže sveti Augustin, mnogim čudesima iskazao čast ovim relikvijama.

Kasnije su te relikvije prenesene u Lisabon, gdje ih se časti u katedralnoj crkvi. Sveti je Vinko svetac zaštitnik toga grada.

(iz knjige Paul O'Sullivan: Sve o anđelima)