Ovaj članak odražava osobno mišljenje autora. Svaka sličnost sa tradicionalnim naučavanjem sv. Katoličke Crkve je namjerna.
Krenimo "u glavu", sa nekoliko hipoteza. Demokracija je loš sustav i nije najbolji koji je čovječanstvo imalo prilike upoznati. Demokracija kao sustav osuđena je na propast, ne može dugoročno opstati i nema nade u njezinu budućnost.
Apologeti demokracije najčešće imaju dva argumenta: (1) ne postoji bolje: iako nesavršeno, to je najbolje što imamo; (2) demokracija je dobra jer svim građanima omogućuje participaciju u javnoj vlasti (dakle, ona je svrha samoj sebi). Oba argumenta su lažna jer (1) postoji bolje; (2) svrha društvenog uređenja je postizanje pravednosti (pravednog društva), a ne da se svim građana omogući participacija u javnoj vlasti, kao da je to nešto samo po sebi dobro.
To da je demokracija loš i neodrživ sustav proizlazi iz jednog jedinog razloga: svatko ima pravo glasa. To znači da je pravo glasa nešto što proizlazi samo iz sebe i da ne postoje kriteriji tko smije, a tko ne smije glasovati. To pak znači da osoba koja gaji vrlinu (interes za dobro bližnjega i za opće društveno dobro) ima jednako pravo glasa kao i ona kojoj se živo fućka za dobro bližnjega i za opće dobro. Empirijska je činjenica (i posljedica Istočnoga grijeha) da broj onih koji gaje kreposti i vrline (i vode duhovni boj kako bi ih stekli) puno manji od broja onih koji za to ne mare. Većina ljudi je dakle bitno sebična i sklona glasovanju za one koji će zadovoljiti njihov osobni interes, a ne interes općeg dobra. Kakvi birači, takva i vlast. Glasači bez vrline izabrat će vlast bez vrline, što će rezultirati društvom koje ne mari za pravednost, već podilazi najnižim ljudskim strastima, omogućuje carevanje grijeha i tako nužno vodi u propast i samouništenje.
I ovo nije samo teorija, već empirijska činjenica! Dovoljno je pogledati današnje demokracije i sustav vrijednosti koji je iz njih proizišao. Najniže ljudske strasti (promiskuitet, pohlepa, shoppingmanija, hedonizam svake vrste, sloboda bez odgovornosti...) su na samom vrhu ljestvice svih ljudskih djelovanja i stremljenja. One ne samo da su prisutne, već su sustavno ohrabrivane, ljude se potiče na takvo ponašanje, a ismijava se svaki glas koji upozorava da je riječ o stvarima intrinsično zlima. Nadalje, na ljestvici općih društvenih vrijednosti na najvišem prijestolju nalazi se udobnost pojedinca (cijeli niz "prava" koja po zdravom razumu to ne mogu biti), a cilj prema kojemu je usmjereno opće društveno djelovanje je profit, tj. ekonomski prosperitet (a ne osoba kao takva). Konzekventno, djeca se općenito drže neprijateljima udobnosti, pristupa im se kao igračkama za odrasle, i zaboravlja se da je svaka osoba (pa i dijete, pa i nerođeno dijete) biće za sebe, a ne sredstvo da odrasli ostvare svoje želje i prohtjeve ("pravo" na dijete je jednako apsurdan koncept kao i "pravo" na pobačaj, jer oba dva gledaju na dijete kao sredstvo ostvarenja ambicije roditelja, a ne kao na biće za sebe). Društvo koje ima takav pogled na djecu nužno izumire - što je također empirijska činjenica, jer sve velike i napredne nacije sa dugogodišnjom demokracijom biološki izumiru (prosjek 1-2 djece po obitelji, što onda nužno uvjetuje imigraciju, što vodi do problema multikulturalizama, gubitka nacionalnog identiteta, itd.)
Ovdje moram reći i to da je demokracija kao sustav odgovorna za neposrednu smrt i likvidaciju milijuna nevinih ljudskih bića - nerođenih beba. Hitler je u pet godina dao pobiti oko 6 milijuna Židova. Napredne demokracije u jednoj jedinoj godini likvidiraju od prilike jednaki broj ljudskih bića - i tako već više od 30 godina! Hitler i Staljin združeni nisu uspjeli pobiti onoliko ljudi koje je pobila napredna demokracija. To je samo jedna stvar koja ide u prilog mojoj hipotezi. Danas se to uglavnom prešućuje, a one koji to kažu etiketira se kao "vjerske fundamentaliste" . Razlog više da se o tome što češće govori.
Sada kada smo to ustanovili, postavljaju se sljedeća pitanja: (1) Postoji li alternativa? (2) Postoji li sustav koji će za svoj cilj imati pravednost društva i dostojanstvo osobe, a da nije riječ o sanjarenju ili utopiji? [Inače, kao što je papa Ratzinger izvrsno uočio, problem svake utopije je isti: niječe ljudsku narav, tj. činjenicu da je svaki čovjek sklon grijehu i da ima slobodnu volju.] (3) Poznaje li povijest čovječanstva takav sustav?
Odgovor na sva tri pitanja je potvrdan. Da, postoji alternativa. Da, postoji sustav koji je po samoj svojoj biti usmjeren na pravednost i da, čovječanstvo ga je već imalo priliku iskusiti. Pogađate, riječ je o katoličkoj monarhiji.
Da sad ne ulazim u kompleksnu teoriju katoličke monarhije, pokušat ću ju opisati sa nekoliko rečenica. Riječ je o društvenom uređenju u kojem je sva vlast koja se tiče vremenitog uređenja društva dana jednoj osobi, katoličkom vladaru, i prenosi se naslijeđem. Država nije odvojena od Crkve, već jedna drugoj služi kao korektiv. Monarh vlada autoritativno, ali ne sam. Kao što je Mojsije odabrao među narodom sedamdesetoricu koji će suditi u njegovo ime (nakon što je godinama radio sve sam, shvatio je da jednostavno ne može sve stići), tako i vladar postavlja savjetnike i pomoćnike koji će vladati u njegovo ime: to može biti vlada, parlament ili što god vladar smatra dobrim i korisnim. On sam prima vlast od Boga i vlada u ime Isusa Krista, Kralja svega stvorenja. Kao takav, on nema ovlasti donositi zakone koji se protive dostojanstvu ljudske osobe i u tom smislu uvijek ima korektiv, a to je Crkva. S druge strane, vladar je dužan osigurati vremenito dobro države, što znači da će nekada on biti korektiv Crkvi, tj. kleru koji bi svoj položaj želio zloupotrijebiti za (de iure ili de facto) vršenje zemaljske vlasti. Takvo uređenje čini dobro i samoj Kristovoj Zaručnici, jer joj pomaže da vrši svoje poslanje i čuva od zastranjenja one kojima je Crkva povjerena.
Evo nekoliko razloga zašto je takvo uređenje nužno bolje od demokracije. Budući da je sva vlast dana u ruke kralju, onda cijelokupno vladanje ovisi o tome kakav je kralj. Ako je kralj dobar, vladanje će biti dobro. Ako je kralj loš, vladanje će biti loše. S druge strane, u demokraciji je nužno da vladanje bude loše jer ju biraju svi građani, od kojih većina ne razvija kreposti i vrline. Dobro, svima je jasno da je monarhija dobra ako je kralj dobar. Međutim, pitanje je što kada je kralj loš? Da li je bolje imati demokraciju ili katoličku monarhiju na čelu sa lošim kraljem?
Naravno, bolje je ovo drugo - iz više razloga. Kao prvo, loš kralj ne može djelovati loše bez granica (dok demokratski izabrana vlast to može, jer joj legitimitet daje samo većina glasova). Loš katolički vladar ne može nikada donijeti zakon koji bi legalizirao ubojstva nerođene djece, provodio rasističke zakone, pokretao konc-logore, gulage ili slične stvari. Korektiv Crkve uvijek jamči za to da legislatura bude u skladu s temeljnim načelima Božjeg zakona. Vladar koji bi pokušao u državno zakonodavstvo provesti zakon koji se protivi naravnom moralnom zakonu, izgubio bi legitimitet svoje vlasti ipso facto. Jer, za razliku od demokracije, njegova vlast dolazi od Boga i on je dužan i obvezan provoditi Božji zakon. Onog trena kada on to transparentno prestane činiti, on prestaje biti vladar. [U praksi je to obično bivalo tako da ga biskup najprije nekoliko puta upozori, zatim ga papa pozove na red, i u konačnici - ako se ništa ne promijeni - izrekne ekskomunikaciju čime kralj prestaje biti katolički vladar, gubi sve ovlasti koje je imao, i zamijenjuje ga netko drugi.]
Što dakle loš kralj može učiniti loše? Puno toga. Može voditi lošu gospodarsku politiku, može proglašavati nerealne i neprovodive zakone, može imati loše pravosuđe, može nametati nepotrebno visoke poreze, može pokretati ratove koji nisu nužni, može nepotrebno povećati ovlasti službi koje održavaju javni red i mir (policija, tajne službe), itd. Međutim, sve ovo nalazimo i u modernim demokracijama. Zamisliti da postoji ili da će postojati društvo koje će biti trajno oslobođeno ovih stvari je utopija. Takvim maštarijama bavila se tzv. teologija oslobođenja, koju je Crkva (za vrijeme dok je kard. Ratzinger bio prefekt Kongregacije za nauk vjere) osudila kao zabludu, krivovjerje i izopačenje razumnog nauka, uz nekoliko "čestitki" (excommunicatio) koje su tu osudu popratile.
Opet, sve ovo što sam napisao nije samo teorija, već empirijska činjenica. Katoličke monarhije na periode su bile jako dobro uređene (kada bi vladar bio svet), a nekada manje dobro. Bilo je propusta, bilo je nepravdi (toga će uvijek biti!). Međutim, nikada nije bilo ništa slično konc-logorima ili modernim logorima smrti koje se vode pod imenom raznoraznih klinika za kontrolu rađanja. Nikada se u katoličkoj monarhiji nije obrnula ljestvica vrijednosti tako da je na vrhu ljestvice udobnost i profit, a na dnu dostojanstvo ljudskog bića i usmjerenost na Boga kao na ishodište i cilj svakog čovjeka. Nikada se nije sebičnost veličala kao nešto dobro što se treba ohrabrivati (kao u današnjim reklamama: Misli na sebe! [Garnier] ili [L'Oreal] Jer ti to zaslužuješ!), niti se neuredno podilaženje najnižim nagonima smatralo nečim dobrim, poželjnim pa čak i neizbježnim.
Najčešći prigovor koji se odmah čuje iz ustiju apologeta demokracije je Inkvizicija. Kažu oni, katolička monarhija se pokazala kao loša jer je dozvoljavala Inkviziciju koja je palila ljude, zatirala vjerske slobode itd. Nema sumnje, Sveta Inkvizicija nije uvijek koristila moralno dopuštena sredstva, a mnogi katolički vladari nisu ništa učinili da to spriječe. Međutim, treba se sjetiti da utopija ne postoji i da će zla uvijek biti. Također, treba imati na umu da je zlo koje je počinila Sveta Inkvizicija koristeći moralno nedopuštena sredstva puno puno puno manje od zala koje danas svakodnevno susrećemo u modernima demokracijama (totalitarizme 20. stoljeća ne treba niti spominjati).
SAD, uz podršku cijelog svijeta (UN, EU) u jednom jedinom danu neke "oslobodilačke akcije" na istoku odnese više nevinih ljudskih života (kolateralne cilivne žrtve) nego što je Inkvizicija odnijela u 6 stoljeća svojega postojanja. A da i ne spominjem pobačaj, putem kojeg moderne demokracije u nekoliko sati likvidiraju više ljudi nego što je Inkvizicija likvidirala u cijelom svom postojanju. Dovoljno je pogledati realnu statistiku inkvizicije da stvar postane savršeno jasna.
Kao zaključak, rekao bih da se po svemu rečenom vidi da katolička monarhija prestavlja najbolje društveno uređenje poznato čovjeku. Ono nije utopija (zla će uvijek biti jer je čovjek sklon grijehu i ima slobodnu volju), ali je najbolje što je čovječanstvo ikada imalo i što ikada može imati. Ono je dar od Boga, čije je kraljevstvo i slava i vlast u vijeke vijekova. Amen.
Bravo Luka.
OdgovoriIzbrišiŠto se tiče vladara, budući da se u načelu od rođenja zna tko će to biti, vladaru se dodijele najbolji mogući učitelji. Ako se radi o djetetu kojem je Bog dodijelio onih 7 darova Duha, vladar će biti jako dobar. A bilo je i velikih vladara (sv. Henrik II. Njemački; naslijedio Otona III., bratića u 2. koljenu ili neki sličan rod) koji nisu naslijedili oca ili djeda pa
U demokraciji biramo ljude sumnjivog odgoja, nepoznate, sumnjive prošlosti. U pravilu se radi o častohlepnim ljudima, sklonim "guranju" tj. gaženju po drugima, bezobzirnosti. Kad se promijeni državna vlast, a i vodstvo stranke puno je obračuna i padaju glave (fiktivno). Na kraju, demokracija može legalno i legitimno ukinuti samu sebe u još gori oblik vladavine (Hitler, većina komunističkih diktatura). Na koncu, koliko će se novaca spiskati na kampanju amričkih predsjedničkih izbora. Na oglase, na uvjeravanja, na blaćenje.
Preporučio bih autora Erika von Kuehnelt-Leddihna (1909-1999), austrijskog povjesničara koji je ukazivao na superiornost monarhije, osobito u Evropi (inače je, u pogledu ekonomije bio libertarijanac, nešto kao Thomas Woods, a i tu su mu misli odlične). Knjige: Leftism Revisited (1990) i Liberty or Equality (1952). Potonja je dostupna online (http://www.scribd.com/doc/3917515/KuehneltLeddihn-Liberty-or-Equality).
E pa ne mogu odolit a da ne komentiram ovaj članak. Nije mi jasno kako netko može sročiti ovakvu teoriju, a da mu nije odmah jasno da ta teorija visi u zraku okačena ni o što (dakle pada treskom o pod, jel). Evo, uzmimo ovaj ulomak za primjer:
OdgovoriIzbrišiTo da je demokracija loš i neodrživ sustav proizlazi iz jednog jedinog razloga: svatko ima pravo glasa. To znači da je pravo glasa nešto što proizlazi samo iz sebe i da ne postoje kriteriji tko smije, a tko ne smije glasovati. To pak znači da osoba koja gaji vrlinu (interes za dobro bližnjega i za opće društveno dobro) ima jednako pravo glasa kao i ona kojoj se živo fućka za dobro bližnjega i za opće dobro.
Sve je to lijepo i krasno, ali valjda je očito da i takvi ljudi kojima se živo fućka za opće dobro imaju mišiće i mogu udarati? Kojom silom će se takvima oduzeti pravo glasa (tj. u konačnici vlast)? Ha? Kojom silom će se ustoličiti taj katolički monarh? I čak ako se ustoliči, kojom silom će se održati na vlasti? Mislim, ako je većina ljudi protiv toga, uzmimo po prosjeku da većina ima jače mišiće nego manjina, kojom silom će im se oduzeti pravo glasa i nametnuti vladavina katoličkog monarha? Božjom silom možda? Pa koliko slijep čovjek treba biti da ne uoči da se Bog nema običaj na taj način miješati u ljudsku povijest, barem ne često?! Dakle, jedini način da se takvo društveno uređenje uvede je opet pristanak većine društva (pojednostavljeno rečeno), što je de facto demokracija.
Taj isti problem se provlači kroz cijelu tu ideju i para je od vrha do dna. Spominje se npr. kako vladar koji bi pokušao ozakoniti nešto nemoralno gubi legitimitet svoje vlasti ipso facto. I spominju se upozorenja biskupa i pape, nakon kojih (ako se ogluši) vladar prestaje biti vladar i zamjenjuje se nekim drugim. No, kojom silom se zamjenjuje? Tko će ga prisiliti da odstupi ako on to neće? Crkva možda? No, to dakle opet podrazumijeva da je u crkvi većina, dovoljno snažna da provede što želi. Dakle, de facto opet demokracija.
U konačnici je dakle sve to o čem se priča u članku zapravo neutemeljeno fantaziranje iliti kule u zraku iliti sastavak na temu 'kad bi svi ljudi radili ono što ja hoću i ponašali se kako ja zamislim...'. Well guess what hon' - it ain't so! Tko god da je zamislio ovaj svijet, očito ga je zamislio tako da ljudi imaju i sposobnost i slobodu raditi nemoralno ako tako odluče. I jedini način da zavlada red i moral je da ljudi sami odluče tako se ponašati. Što znači da se vraćamo na tumačenja (npr. Pavlove poslanice Filemonu, vidi pasus 4 enciklike Spe Salvi) koja kažu da kršćanstvo primarno preobražava društvo iznutra, a ne izvana. I da obraćanjem ljudi društvo biva preobraženo, čak i ako izvanjske strukture ostaju iste (bilo koje, ne).
Uglavnom, preporučam pročitati cijelu tu encikliku, ima zanimljivih uvida u ovu problematiku. Recimo, tamo negdje po sredini papa jako lijepo sažima moju poantu sljedećim riječima:
The right state of human affairs, the moral well-being of the world can never be guaranteed simply through structures alone, however good they are. Such structures are not only important, but necessary; yet they cannot and must not marginalize human freedom. Even the best structures function only when the community is animated by convictions capable of motivating people to assent freely to the social order. Freedom requires conviction; conviction does not exist on its own, but must always be gained anew by the community.
Ne vidim u čemu je problem. Preobražaj pojedinca je u svakom slučaju izgledniji u "idealnom" društvu kakvo je opisao Luka, no u društvu koje relativizira osnovne moralne vrijednosti (u kojem živimo).
IzbrišiŠto se tiče pitanja "tko bi postavio vladara ili ga smijenio?"..na pamet mi pada kako, utemeljivši Crkvu, Krist nije odmah rekao i kako će ona biti strukturirana (kapelani, župnici, redovnici, biskupi, kardinali...) već je to došlo vremenom, djelovanjem Duha Svetoga. Dakle, od ovog članka ne očekujem da mi ispiše statut ili ustav te neke imaginarne države, već da mi ukaže na načelnu mogućnost i smisao postojanja jedne - the rest are details. A kako je veliki M. van der Rohe rekao - Bog je u detaljima.
A ja ne mogu odoljeti da ne komentiram ovaj komentar. Kad se pitaš kojom silom, možda je dobro da se upitaš na temelju čega vlada bilo koja "demokracija", ili bilo koji organizirani oblik vladavine od pamtivijeka do sada. Odgovor je....(bubnjevi u pozadini)...pogodili ste, sila! Ono u čemu je uspjela demokracija, jest to da je prilično uspješno uspjela kamuflirati svoju bit, a to je (pri)sila većine, koja se deklarativno donosi u ime naroda i za narod, a zapravo sve bitne odluke donosi vladajuća manjina (tu je opet iluzija prikrivanja posadašnjenog oblika aristokracije). Svaki oblik vladavine je uveden prisilno (pa i demokracija), i održava se silom (represivni aparat - policija i vojska).
IzbrišiA što se tiče demokracije: demokracija u današnjem obliku (izvedena iz genocidnih (i regicidnih) nasada Francuske revolucije), kao primarnog propagatora ima SAD, državu, koja je kroz svoju povijest vrlo agresivno i nekritički osuđivala bilo kakav oblik monarhije, i nažalost uspjela usaditi u glave ljudi paničan strah od monarhije kao agresivnog i nazadnjačkog oblika vladavine, a sama u provedbi svojih dnevnopolitičkih ciljeva provodi agresivnu vanjsku politiku ne birajući sredstva (od izravne likvidacije političkih protivnika, do instaliranja nečovječnih diktatora i ubilačkih režima), usto se busajući u prsa demokracijom i slobodom, koja je pretvorena u vrlo agresivnu propagandu (dobar pokazatelj je da se i-ne-baš-demokratski režimi žele "prikazati" demokratskima jest bivši komunistički DDR, odnosno "Deutsche Demokratische Republik"). Tko će npr. njih prisliti da odstupe? (Quis custodiet ipsos custodes?)
Da skratim, gotovo svaki prigovor koji se stavlja monarhiji na teret, svoje mnogo gore lice pokazao je u demokraciji, i sustavima koji želi biti demokratski.
A sama demokracija...biste li upravljanje vlastite imovine prepustili nepismenom ili priglupom čovjeku? A demokracija dozvoljava upravo to: da se svakom čovjeku, koliko god on bio glup ili nesposoban ostavlja pravo da bira onoga tko će upravljati većim dijelom njegova (i tuđih) života. Podsjećam: za dobivanje dozvole za upravljanje motornim vozilom, potrebno je proći niz ozbiljnih i sistematskih psiho-fizičkih testova. Za glasovanje na "demokratskim" izborima dovoljno je imati osobnu iskaznicu.
I još jedna stvar: ljudi su doduše slobodni odmetnuti se od Boga, raditi griješne i nemoralne stvari, ali ako su oni "slobodni" nametati drugima opačine i grijeh kao normu, ne vidim zašto ja (ili bilo tko drugi) ne bi imao pravo tražiti suprotno, i tražiti načine da ja (i moji potomci) ne živimo u takvom okruženju.
@Hrvoj: Problem je u utemeljenosti cijele te priče, jer bez utemeljenosti su to, baš kako rekoh, kule u zraku. Naime, ta priča kreće rješavati problem metodom koja pretpostavlja već riješen problem kojeg kreće rješavati. To bi se moglo nazvati (i ne baš malim) logičkim problemom. Konkretno, problem demokracije koji se adresira je da većina ne pristaje uz vrline, i kao rješenje se predlaže katolička monarhija. No iole pomnijom analizom čovjek će utvrditi da je za uspostavu i opstanak katoličke monarhije potreban upravo onaj pristanak većine na vrlinu kojeg se nema i kojeg se time krenulo rješavati. Jednostavno - kule u zraku.
IzbrišiZgodan je i taj primjer kojeg ti daješ, za objasniti moju poantu. Dakle, kažeš da Isus, kad je utemeljio crkvu, nije odmah rekao kako će ona biti strukturirana. Ja kažem - upravo tako. Nego što je Isus napravio? On je obratio ljude, pa su onda ljudi, upravo zato što su obraćeni, stvorili strukture koje su najbolje odgovarale uz njihove nove poglede na život. Upravo to je moja poanta, i upravo to je problem ovog članka i njegovog pristupa. Uvjerenje ljudi stvara strukture, a ne obratno da bi strukture stvarale uvjerenje ljudi. A ovaj članak ima upravo ovaj drugi pristup - postulira postojanje određene strukture doslovno iz ničega, a onda bi kao ta struktura uvjerila (prisilila?) ljude da se pridržavaju vrline. To jednostavno tako ne ide, visi u zraku okačeno ni o što. Tako kažem ja, tako kaže papa Ratzinger, tako je potvrdio i Isus svojim djelovanjem.
PS. Nadam se da je jasno da cijeli ovaj problem nastaje prije nego uopće dođemo do pitanja koliko je monarhija poželjan oblik uređenja društva.
@Aggelos: Što se prvog pasusa tiče, ne trebam se pitati jer mi je to jasno. Zato sam i rekla da se traži pristanak većine pojednostavljeno rečeno. Pojednostavljenje na koje mislim je upravo to da se događa da grupica jačih (na bilo koje načine jačih) može, iako manja, nadvladati veću grupu slabijih. Poanta je u većoj sili, a onda se većina tu spominje zato što uglavnom više ljudi ima veću silu. Dakle, nije problem sila ko sila, nego je problem što je nemaš.
IzbrišiŠto se SAD-a tiče, i pitanja tko će ih prisiliti da odstupe - to ja tebe pitam, ne? To je upravo situacija kad je na vlasti netko tko se ponaša nemoralno, i koji bi kao trebao odstupiti. Kojom silom ćeš ga prisiliti? Da mu papa kaže da odstupi? Misliš da će poslušati papu? Ja mislim da neće. Nego dok ima veću silu dotle je na vlasti. Vrlo jednostavno.
Problem trećeg i četvrtog pasusa je ono što sam nazvala 'kad bi svi ljudi na svijetu postupali kako ja hoću...'. Vidim da sebe zamišljaš u ulozi onoga koji bi odlučivao tko može, a tko ne može upravljati. Problem je što ti drugi ljudi to neće dati. I de facto ne daju upravo sada.
baba Jaga
IzbrišiVašem prvom postu mogu prigovoriti sljedeće: ne razlikujete pojam demokracije (opisuje način donošenja odluka) od pojma pristajanja uz neku vlast. Potom, Vaša tvrdnja da više ljudi ima veću silu stoji u teoriji, ali se empirijski pokazuje iznimno rijetko (a kada se pokaže, onda pomislimo da su nadošla vremena opisana u eshatološkoj besjedi).
Ad I.
U svakoj vladavini postoji politički korpus. To su oni koji utječu na političke odluke. Demokracija podrazumijeva da političke odluke donosi većina. Ta većina nije ničime kvalificirana za to, odnosno pretpostavlja se da je politički korpus koji se sastoji od građana dovoljno obrazovan i mudar da je u stanju donijeti odluku (otprilike tako zbori Andrew Jackson, 7. američki predsjednik, pravi otac američke demokracije). Izbor pape ne provodi se demokratski, što ne znači da ga katolički vjernici ne prihvaćaju (ne mogu zamisliti užas koji bi nastao da vjernici mogu birati zagrebačkog nadbiskupa).
Ad II.
Što se tiče promjena oblika vladavine, dokazano je brojnim primjerima da odlučna mala skupina predanih ljudi vrlo lako promijeni oblik vladavine. Naravno, postojeći oblik vlasti protiv njih obično šalje represivni aparat. Međutim, moguće je da ljudi u represivnom aparatu iskžu nezainteresiranost, ili da je ranije spomenuta grupica odlučnija izgubiti glavu. Primjeri: ruska revolucija u studenom 1917. (po julijanskom kalendaru "oktobarska") koja je srušila građansko-liberalnu vladu postavljenu pola godine ranije. Tko je pitao narod, većinu? Bilo im je, očito, svejedno. Njemačka 1919.? Komunistička revolucija. Socijaldemokratska ("menjševička!) vlada daje oružje paravojnim skupinama veterana 1. svjetskog rata (tzv. Freikorps) koji u krvi guše boljševički pokušaj dolaska na vlast. Inače bi crvena zastava zavijorila Njemačkom. Većina? Promatrači. Hrvatska 1941. Pavelić sigurno nije bio izbor većine. Tko se jedini pobunio? Komunisti. Ustaše jedna manjina, komunisti druga. Tito 1945. Izbor većine? OK, tu je represivni aparat. Hitler 1933.-1945.? Pa zar su Nijemci zbilja u većini bili genocidan narod? Zrakoplovi i tornjevi u New Yorku 2001. Putnika u zrakoplovima je mnogo više nego otmičara. Jesu li bili svjesni da će izgubiti život? Da su svi bili voljni uzeti rizik da poginu, a da se većina preostalih onda možda spasi....
Poanta je da većina ljudi prihvaća kakav-takav mir i spremna je onda zažmiriti na oba oka na razne zloupotrebe. Stara povijest: Rimljani i Germanski osvajači u 5. st. Ovih drugih je stostruko manje od Rimljana. A već stotinjak godina rimsku vojsku čine sinovi Germana (Stilikon, Ecije). Da bi onda u 5. stoljeću zapovjednici rimske vojske postali ne sinovi vojnika Germana, nego sami germanski kraljevi (Ricimer, Gundobad).
Ad III.
Kad razgovaram s preč. Vitkovićem, on uvijek kaže da se vidimo iduće nedjelje "ako Bog da". Godine 1913. nitko nije mogao misliti da za 10 godina neće biti careva u Beču, Berlinu, Moskvi i Stambolu. Da će Rusijom vladati boljševici. 1985. nije bilo izvjesno da za 10 godina neće biti Sovjetskog saveza... Ništa nije sigurno.
Ad IV.
Mislim da je rasprava više teorijske naravi, nego u smislu konkretnog dovođenja na vlast katoličkog monarha. Kako rekoh pod III., vremena se začas promijene.
baba Jaga,
Izbrišišto se tiče Vaših riječi "Tko god da je zamislio ovaj svijet, očito ga je zamislio tako da ljudi imaju i sposobnost i slobodu raditi nemoralno ako tako odluče. I jedini način da zavlada red i moral je da ljudi sami odluče tako se ponašati."
Ljudi često kažu da je užasno imati predrasude. Ja tvrdim da je mala šansa da se predrasuda odnosi na pojedinačno funkcioniranje pojedinca, ali jako velika ako se uzme u obzir ponašanje skupine. U razgovoru s jednim Hrvatom, Španjolcem ili Amerikancem nećete otkriti mnogo sličnosti s predrasudama o toj naciji, ali ako pogledate 10 Hrvata, 10 španjolaca ili 10 Amerikanaca uz čašicu dobrog pića, izuzetno je velika vjerojatnost da će funkcionirati točno onako kako o njima kažu ustaljene predrasude.
Gomila ima tendencije da se kroz nju ispolje najnegativnije osobine. Nitko je jamči dobru odluku monarha (školovanog cijeli život za svoj poziv). Ali posve sigurno skupina alkoholu sklonih pojedinaca koji svijet gledaju kroz prizmu sportske kladionice, skandala ovog ili onog glumca ili glumice i Big Brothera neće iznjedriti ništa bolje, nego u najboljem slučaju podjednako, a mnogo češće gore nego prosječan monarh.
Svjetina je zločesta i pokvarena. Ne posjeduje vrline velikodušnosti, opraštanja, razumijevanja drugih. Te se vrline javljaju kod svih ljudi, ali kod malobrojnih uspiju nadvladati sve sklonosti grijehu. To ne znači da te ljude Bog ne spašava. Naprotiv. Pod obilježjem svjetine ne mislim na materijalno stanje nego prvenstveno stanje duha i odgoja.
Odličan članak, evo nešto o demokraciji od M. Daviesa: http://www.catholictradition.org/Tradition/goldfish-bowl.htm#DEMOCRACY
OdgovoriIzbrišiIsto tako, pretpostavljam da je većini poznata stranica koja na vrlo upadljiv način obrađuje tematiku monarhizma: nobility.org . Isto tako, ima jako vrijednih stvari i u ovome radu: https://docs.google.com/Doc?docid=drmq7h3_6fdddx7&hl=en
Ono u što Luka nije dublje ulazio jest odnos vladara i ljudi oko njega. Monarhija (prava, ne današnja engleska ili belgijska) može biti apsolutna, ili se vlast može dijeliti s političkim korpusom, koji mogu činiti predstavnici staleža, a u iznimnom slučaju čak i cijeli narod (što funkcionira i dan danas na primjeru Lihtenštajna; molimo se za kneza Ivana-Adama i za njegovog regenta prijestolonasljednika Alojza koji je nedavno javno obznanio da neće dozvoliti pobačaja u svojoj zemlji; Bog je doduše prosvijetlio većinu birača, tako da regentov veto nije bio potreban).
OdgovoriIzbrišiDa bude jasno, vladavina katolika Luja XIV. (17./18. st) u Francuskoj jest apsolutna monarhija, ali nije katolička monarhija.
U nastavku ćemo proanalizirati ekonomske odnose u feudalizmu i njihovu vezanost uz pojam katoličkog monarha te razvoj ekonomskih odnosa koji su doveli do toga da moć monarha postane apsolutna, a istodobno karakter njihove vlasti ne bude nužno katolički.
@baba Jaga
OdgovoriIzbrišiU redu, Isus je obratio ljude koji su onda napravili sustav. Zašto misliš da npr Luka ili tko drugi nema srce koje je dovoljno obraćeno da postavi taj sustav i da mu se onda ljudi priklone? Naime, Isus nije obratio srca svih ljudi na kugli zemaljskoj, već izuzetno malom broju, no istinitost obraćenja (kao i nauka) omogućila je širenje - kako nauka, tako i sistema.
@ Hrvoj: Ali ne, ideš u krivom smjeru. Nije da sam ja tvrdila da on nema takvo srce da bi mogao privući ljude (a niti da ga ima). Nego sam ja ukazala da je priča postavljena tako da on ne bi niti pokušavao obraćati ljude pa da se oni po uvjerenju onda priklone/glasaju za određeni poredak, već bi problem riješio ukidanjem glasa takvima. To je put izvana prema unutra, umjesto iznutra prema izvana. I mislim da je to krivi put, put koji uostalom očito i ne funkcionira baš. I mislim da se ljudi tom putu priklanjaju iz nestrpljenja. Na primjer, čovjek je uvjeren u kršćanski nauk, u postojanje Boga, u određeni moralni poredak itd. Ono, uvjeren je u to ko u jednakost 2+2=4. I dođe drugim ljudima i počne im tumačiti da je to tako, ali drugi ljudi to ne doživljavaju baš nego nastavljaju po svome. I sad to treba podnositi. Treba podnositi plivanje protiv struje, nemar prema onome što smatraš svetim, itd. E onda se počne zamišljati nekakav društveni poredak, koji bi valjda pao s neba, a koji bi sve to što se teško mijenja iznutra odjednom promijenio izvana. Mislim da se to može objesiti mačku o rep. Zar netko zbilja može vjerovati da bi sama činjenica da onaj na vlasti nije tu došao izborima, nego je rođen na tu funkciju, mogla ljude prisiliti da se npr. ne rastavljaju ako to žele i mogu? To totalno nema veze jedno s drugim.
IzbrišiŠto me dovodi do još jedne stvari iz članka koju nisam komentirala, a mislim da je vrijedi komentirati. U članku se kontrastira monarhijska prošlost u kojoj nije bilo razvoda, pobačaja, promiskuiteta s demokratskom sadašnjošću u kojoj je sve to posve rašireno. To je nema veze jedno s drugim. Pobačaji su postali učestali ne zato što se monarhija promijenila u demokraciju, nego zato što je medicina dovoljno napredovala da se pobačaji mogu obavljati bezopasno po zdravlje. Promiskuitet se raširio opet ne zbog demokracije, nego zato što je suvremena znanost/tehnologija izumila učinkovite kontraceptive. Razvodi su se proširili ne zato što više ne vlada kralj, nego zato što je suvremeno gospodarstvo strukturirano tako da žena može i sama privređivati dovoljno da preživi što u doba poljoprivrednog gospodarstva nije bio slučaj. Tako da mislim da je posve promašeno uspoređivati prisutnost takvih stvari u starim monarhijama i u suvremenim demokratskim društvima, i navoditi to kao argument u prilog monarhijama, kad u prošlosti uopće nije postojala mogućnost da se to može provoditi na način kako se provodi danas.
Mislim da on ne bi niti dobrima niti lošima dao prava glasa (kao što je to uostalom u svim monarhijama), već bi "najbolji/najmoralniji/najsposobniji" jednostavno bio/bili na vlasti. Jedino nije eksplicitno riješeno (što te je isprva i zasmetalo) što nije jasno definirano tko bi to postavio tog prvog kralja ili ga poslije smijenio. Gdje dolazimo do moje teze da niti Isus nije izgradio sistem, već mu samo udario temelje.
IzbrišiŠto se tiče tvojih pretpostavki što je dovelo do širenja pobačaja/promiskuiteta/razvoda - podcrtao bih da su to samo tvoje pretpostavke, a ne i činjenice.
Iz te tvoje pretpostavke ispada da su prema tebi materijalne stvari/datosti jedine koje motiviraju ljude na što god (medicinska sigurnost pri pobačaju, ista pri promiskuitetu itd..) no ja mislim da nije sve u materijalnome, već i u duhovnome. Drugim riječima, tko kaže da povećanje svega toga nije proizvod "otvrdnuća srca" koje je išlo uz materijalne novosti, a ne samo mogućnost potonje? Isus je jasno rekao da poligamija nije bila oduvijek, već da je ona posljedica upravo otvrdnulih srdaca, a onda ih je on popravio i naredio - 1 muškarac/1 žena.
Eh, eh.
IzbrišiKaže baba Jaga:
U članku se kontrastira monarhijska prošlost u kojoj nije bilo razvoda, pobačaja, promiskuiteta s demokratskom sadašnjošću u kojoj je sve to posve rašireno. To je nema veze jedno s drugim.
Onda slijedi objašnjenje koje se poziva na ekonomske uzroke koje kao da je prepisano iz kakve šezdesetosmaške feminističke brošure.
Dakle, u doba monarhije nije bilo nekih pojava, u doba demokracije ih ima. Znači li to da te pojave proistječu iz demokracije, odnosno njihovo nepostojanje iz monarhije. Dakako, ne. A da sad šaljivo zapitam, proizlazi li demokracija iz pobačaja? Ne. A da možda demokracija, razvodi i pobačaji ne potječu od istog uzroka? Odnosno monarhija i odsustvo razvoda i pobačaja opet od istog uzroka. Možda. Dapače. A uzrok je naravno stanje duha. Stanje duha uvijek je povezano s ekonomskom svakodnevicom. I koliko god jaku ulogu igrala tehnologija, ona je uvijek samo slijepo sredstvo u rukama duha.
Dakako, Hrvoj je već naveo, riječ je o otvrdnuću srca. Nije to pitanje kontracepcije, sigurnog abortiivnog zahvata (baba Jaga, ako doista jeste žena, malo se raspitajte o tome koliko je pobačaj stvarno bezopasan na zdravlje žene i mogućnost da kasnije zatrudni; mnoge su se mlade žene načinile nerotkinjama uz Sotoninu pomoć: kako li se Zli samo smijao) ili mogućnosti da žena sama zarađuje.
Prije 100 godina, je li bilo gladi? Možda i nije često, ali bila je realno sasvim moguća. Je li bilo moguće da odjednom kuću pogodi bolest i da pola obitelji umre? Jest. Je li smrt bila svakodnevna pojava? Jest.
Znamo li još što su prosni dani?
Danas? Imamo li za jesti? Imamo? Bojimo li se gladi? Ne- Gledamo li smrt? Ne: šaljemo ljude u bolnice i domove, da bi ondje imali "brigu". Tko je od vas vezao netom umrlom djedu ili baki rubac oko glave (zašto li se uopće veže rubac mrtvacu?!), je li ga oblačio u odijelo za ukop? Je li tko uopće vidio mrtvaca? Osim možda u bolnici. Drugi su ga oprali, obukli, priredili za ukop? Ili su po njega već došla kola iz mrtvačnice?
A kako li je sa živima? Kako ćemo se brinuti za djecu kad trebamo ići u teretanu. Biti ugledni u struci za koju se moramo neprestano usavršavati. Kako možemo imati puno djece pa da budu sirotinja? Nije li bolje imati jedno pa ga obrazovati, brinuti se za njega, napraviti od njega nešto? I sve nas muči: djeca, roditelji, supružnik. Svi samo hoće da ja služim... Gdje je dvoje, tu je već konflikt.
Naravno da je takvom duhu koji živi lišen svih osnovnih briga svrha samo on sam. Ne treba Bog, ne treba drugi čovjek. Mogu si sam stvoriti sve što mi treba.
Tko je Bog, tko je kralj, tko je biskup? Dakako, Otac. Trebam li oca? Trebam li autoritet? Ograničenje. Ne, jer ja sam bog, svoj osobni bog. Bog onda može biti neka daleka kozmička sila, istovjetna sa svemirom, ali ne moćna osoba, o kojoj ovisim. A na zemlji ne treba kralja. Kojeg nisam ja postavio, nego bih mu još i nekakvu odanost dugovao?! treba da ja biram. Ja sam sebi postavio vladara. Ja sam bog, pa sam kao takav stručnjak u svemu, u svim političkim pitanjima. Jasno je da istodobno trebam imati dijete kad ga ja želim (umjetna oplodnja), eliminirati ga kad ja želim (pobačaj), trpiti partnera koliko hoću (razvod) i imati spolni život kako ja hoću (promiskuitet).
Zanimljivo je istodobno vidjeti koliko se produljila dob "adolescencije". Gospa je rodila Spasitelja u dobi od oko 15 godina, a očito je da su druge žene počinjale rađati u sličnoj dobi. Dakle, osobe od 15 godina bile su majke. danas pak ljudina od 30 godina, zaposlen i sa završenom školom, bude toliko neozbiljan kao da mu je i dalje 13 godina.
Pobačaja je bilo i prije (žene koje su išle travarki nisu tamo išle samo po ljubavne napitke), iako, priznajem, vrlo rijetko u braku (uostalom, ako je danas bilo previše djece, sutra ih je moglo biti premalo da se polje obradi), varanja u braku bilo je i prije, a i djece kukavičjih jaja (promiskuiteta prije braka bilo je manje jer su se ljudi ranije ženili). Rastajanja od stola i postelje je bilo, dakako manje. Žene su se djecom vraćale u očinsku (sad možda već bratovu) kuću. Doduše, razvod ne bih feministički pripisao organizaciji proizvodnje, jer su trudne žene zajedno s muškarcima radile na polju gotovo do poroda. Navodna radna superiornost muškarca zapravo je vidljiva samo u oranju; težaka se evropskim prostorima moglo unajmiti stotinama godina, a tu su i muški rođaci (uostalom, bilo je udovica s nejakim sinovima ili bez sinova koje se nisu ponovno udavale).
IzbrišiSvih je spomenutih grijeha bilo, ali nisu se slavili kao "mogućnost" i samoostvarenje.
Tehnologija je tu sporedna.
@Hrvoj: To da bi "najbolji/najmoralniji/najsposobniji" jednostavno bio/bili na vlasti je utopija. I nije tu problem samo uspostavljanja prvog takvog kralja, nego je tu problem i održavanja tog niza. To je papa Ratzinger jako lijepo sročio u enciklici Spe Salvi kad je napisao da se za razliku od materijalnog napretka koji se može akumulirati, moralni napredak ne može akumulirati nego je svaka generacija iznova postavljena pred izbor. Ma ne svaka generacija, nego čak i svaki čovjek u svakom trenutku iznova. To je zapravo bit ljudske slobode.
IzbrišiNadalje, što se tog otvrdnuća srca tiče, ja ne rekoh da su to što spominjem jedini faktori, nego rekoh da su to važni faktori. A jesu važni, ili ćeš to nijekati? Naime, meni se čini prilično očito da će se uz jednako otvrdnuće srca čovjek prije upustiti u neki grijeh, ako može izbjeći posljedice koje ne želi, nego ako ne može. Dakle, da bi smo mogli valjano uspoređivati otvrdnuće srca u monarhijama i u demokracijama, trebalo bi da su mogućnosti izbjegavanja neželjenih posljedica grijeha podjednake. A nisu. I zato je takvo uspoređivanje nevaljano. Tu je M.B., a da nije ni svjestan, izrekao jedan argument meni u prilog. On reče da je bilo i onda preljuba u braku, te da bi se neželjeno dijete podvalilo mužu. Što je zapravo jako fin primjer da su i u monarhijama ljudi bili jednako skloni požudama kao i danas, onda kad je postojala mogućnost da to neopaženo/nekažnjeno prođe. Razlika je samo u tome da su danas, ja bih rekla zahvaljujući tehnologiji i drugačijoj vrsti gospodarstva, te mogućnosti veće. Dakle, sve to skupa ima malo ili nimalo veze s pitanjem monarhija vs. demokracija.
@ M.B.: Dvije stvari prije svega - prvo, na internetu nije uobičajeno persiranje pa se nadam da se nećeš ljutiti ako ti ne uzvratim sa 'vi' nego sa 'ti', i drugo, ne kužim smisao riječi 'ako doista jeste žena', što, misliš da lažem?
IzbrišiE sad, što se komentara tiče, moram priznati da tu ima puno teksta, a ja mnogočemu ne vidim ni nit ni poantu. Posebno se to odnosi na dio komentara od gladi pa nadalje. Pa ću se ograničiti na komentiranje ovog na početku što (koliko toliko) kužim. Dakle, iako jesam žena, nemam običaj čitati feminističke brošure, pogotovo ne one iz '68 (gdje bi se takvo što uopće dalo i nabaviti, jes' da sam baba, ali sam relativno mlada baba :D ). No, ako te brošure kažu da se zbog suvremene tehnologije mogu lakše činiti grijesi bez neželjenih posljedica, u tom se slažem s njima. Ali pazi, rekla sam *mogu* činiti grijesi, a nisam rekla da se *trebaju* činiti grijesi. Dakle, iako je pobačaja bilo i prije kod travarki, valjda nećemo dovoditi u pitanje tvrdnju da je to bilo puno nepouzdanije i puno opasnije po zdravlje nego današnji pobačaji? Isto tako, iako je žena možda mogla skrpati nekakvu egzistenciju i u poljoprivrednom društvu, valjda nećemo dovoditi u pitanje da je to bilo puno teže nego danas? Dakle, ako smo to utvrdili, onda ostaje ono što sam rekla Hrvoju - čovjek će se uz jednako otvrdnuće srca prije upustiti u grijeh ako ima mogućnost izbjeći neželjene posljedice, nego ako nema.
Btw, kad smo već kod toga, može li meni netko sročiti suvisli argument zašto bi iz same činjenice monarhijskog uređenja društva slijedilo da ne bi bilo takvih stvari? Ja se ovdje trudim složiti argumente da to nema veze jedno s drugim, a zapravo ne vidim nikakvih argumenata da to ima veze jedno s drugim osim tog famoznog 'u vrijeme monarhija je bilo tako'. No, svjesni ste da to znači samo korelaciju, a korelacija ne znači nužno i uzročno-posljedičnu vezu.
Izbriši@baba Jaga - Vrtimo se u krug. Lijepo si spomenula primjer kard. Ratzingera glede akumulacije moralnih dobara. Gdje je tu nepodudarnost s Lukinom tezom? Monarhija kakvu je on opisao u svojim "postulatima" urpavo i predviđa nužno smjenjivanje vladara koji je loš jer ako je njegov otac odlučio biti svetac ne znači da će i on izabrati taj put. Ukratko, nadzor postoji, ali on nije ostavljen svakome (dakle i serijskome ubociji s pravom glasa) već moralnim članovima društva/Crkve. Kako će se oni izabirati? Ne znam ovoga trena, ali vjerujem da postoji način.
Izbriši@Hrvoj: No, ali ta akumulacija upravo znači da bi se kontinuirano podržavalo dobre vladare, a smjenjivalo loše. Za to nema garancije, niti to struktura sama po sebi garantira. To tako ne ide. U svakom trenutku je čovjek uvijek iznova pred odlukom hoće li podržati dobro i hoće li se protiviti zlu (pa tako i dobrog/zlog vladara), ili to neće činiti.
Izbriši@baba Jaga: Da, u pravu si. Nitko niti ne tvrdi da će sloboda odluke oko izbora između dobra i zla nestati(!). Samo će biti jasnije što je to dobro. Ono neće moći biti relativizirano (kao što imamo u demokraciji) jer će ta monarhija, tj. njezini upravitelji biti nužno podvrgnuti katoličkome moralu. Dakle, struktura će u svojim postulatima (ustav ili što već) baštiniti moralna dobra katoličkog socijalnog/vjerskog nauka. I prema njemu će se svi morati ravnati. Prekršaji će biti jasno vidljivi. (kao što su to, u načelu, i u zakonima demokracije, samo su zakoni upitni)
Izbriši@ baba Jaga
IzbrišiNemalo sam se začudio kad ste rekli da se pobačaji mogu obavljati bez opasnosti po zdravlje. To je nonsens. Po život da, po reproduktivno zdravlje nikako. Začudio sam se da žena kaže da je abortus neopasan za zdravlje žene jer je to naprosto netočno.
Što tiče rečenice
Naime, meni se čini prilično očito da će se uz jednako otvrdnuće srca čovjek prije upustiti u neki grijeh, ako može izbjeći posljedice koje ne želi, nego ako ne može.
mi onda pojam otvrdnuća srca razumijemo različito. Meni je pojam otvrdnuća srca povezan s mogućnostima samokontrole. Dakle, ja bih rekao da su ljudima 21. stoljeća srca više otvrdnula nego onim iz recimo 13.
Ako ukradem nakit u zlatarnici u času kad zlatar ode s pulta odostraga, dakle zato što mi se pružila prilika mislite li da sam jednako tvrdog srca kao i onda ako ga ne ukradem jer nije otišao s pulta (a nemam znanja ni hrabrosti organizirati oružanu pljačku).
Nije isto imati sklonost grijehu i upražnjavati ga. Možemo okriviti svijet oko sebe, ali znači li to da je zbog toga naš grijeh manji?
@ baba Jaga
IzbrišiOno o gladi i nadalje što niste shvatili, a navodno nema nit. U tome dijelu jest bila moja poanta. Ako to niste shvatili, nije potrebno da išta dalje pojašnjavam. Naprosto se nećemo razumjeti. (ja ostajem na Vi, a Vi budite sa mnom na ti; s Lukom, Tomom, Aggelosom mogu biti na ti jer ih osobno poznajem).
Kad smo se već dotaknuli pobačaja, mislim da bi bilo indikativno pročitati ovaj članak
IzbrišiIako je star preko 20 godina, i autor je jedan srpski liječnik, zanimljivo je primjetiti koliko se neke stvari nisu promijenile čak ni u toliko željenoj demokraciji.
Zapravo želim reći slijedeće, i smatram da bi to išlo u prilog ovome što nadam se Luka, i drugi smatraju. Ne smatram da je monarhija (kao ni bilo koji drugi ljudski oblik vladavine savršen), no ipak je moguće primjetiti koliko su ljudska društva etički i moralno erodirala kroz zatiranje monarhija (tu dakako, prvenstveno mislim na katoličke), koje su imale prilično jasan sklop vrijednosti, hijerarhije i autoriteta.
Koliko nam je dobra donio toliko forsirani individualizam, koji se pretvorio u razarajući egoizam? Osobno smatram da se korijeni mogu naći u Francuskoj revoluciji, koja je vrlo indikativno, započela regicidom.
Da se nadovežem na Aggelosa: činjenica je da bogata zapadna demokratska društva nisu dugoročno samoodrživa u smislu populacijske samoobnove. Uvoz populacije također nije nikakvo rješenje jer se uvezeni ljudi ili a) asimiliraju, pa se efekt gasi nakon jedne ili dvije generacije b) imaju vrijednosti posve suprotne tom zapadnom društvu te su njime privučeni samo u ekonomskom smislu, a prema njegovim vrijednostima imaju gađenje: dugoročno takva populacija, osobito ako je brojčano značajna pridonosi kaosu, nemirima i raspadu bogatog društva.
IzbrišiGore sam opisao muslimansko osvajanje kao ključan ekonomski faktor za brzu (ubrzanu) dekadenciju starih rimskih oblika društva. Mislim da je to bio rezultat Božje providnosti. Umjesto sporog, stoljetnog dekadentnog propadanja, Bog je omogućio da se u teškim vremenima siromaštva i nužne vezanosti ljudi ljednih na druge (kmetovi ne mogu bez gospodara, niti on bez njih; gospodar je pak vazali nižeg gospodara itd. sve do kralja) razvije novi poredak (germansko i normansko podrijetlo plemstva u romanskim zemljama nije nikakva slučajnost) iz kojeg su proizašle srednjovjekovne katedrale i mislioci poput sv. Bernarda i sv. Tome Akvinskog.
Jako zanimljiv članak, pisan jasno i straightforeward. Samo jedna metodološka zamjerka - iz članka nije jasno kojiki je udio žena iz promatrane grupe (idealni uvjeti za rađanje) u općoj populaciji žena koje se odlučuju na pobačaje. Jer ako promatramo samo žene koje se odluče na pobačaj u idealnim uvjetima, naravno da će postotak sebčnih razloga u toj grupi biti najveći. No da bi se moglo nešto zaključiti o udjelu sebičnosti kod pobačaja u općoj populaciji, nedostaje podatak o udjelu kojeg čine takve žene s idealnim uvjetima u svim pobačajima.
IzbrišiNo, nebitno, jer vjerujem da bi i uz taj podatak zaključak bio sličan. Ono što je zanimljivo je da dotični liječnik jedan od glavnih uzroka tome vidi u seksualnim slobodama, za koje pak kaže da su omogućene citiram 'antibioticima, slobodnim pobačajem, kontracepcijom, pornografijom i zvaničnom moralno-političkom klimom' (vidi str. 102). Dakle, čovjek navodi iste one razloge koje sam ja navela, a ne spominje nigdje raspad monarhije.
I opet moram reći - istina jest da se erozija tradicionalnih vrijednosti vremenski poklopila sa zatiranjem monarhija, ali to ne mora značiti uzročno-posljedičnu vezu. Sve to skupa se vremenski poklopilo i s iznimnim tehnološkim napretkom. Mislim da je jako važno razlučiti što je tu uzrok, a što posljedica. Jer ako bi se ispostavilo da je uzrok tehnološki napredak, a ne zatiranje monarhija, kako to mislim ja i dotični liječnik, onda je razglabanje o povratku monarhija mlaćenje prazne slame, jer se time ne bi riješio uzrok.
Liječnik je u tekstu eksplicitno spomenuo i Boga. Svi smo se složili da korelacija postoji. Slažemo se da korelacija ne znači uzročno-posljedičnu vezu.
IzbrišiJa tvrdim da u pitanju nije tehnološki napredak kao takav, nego blagostanje. To blagostanje dovodi čovjeka da misao da je moguće zanemariti da postoji Bog. Kad nema Boga, jasno da nema ni autoriteta roditelja (oboje), Crkve (biskupa) i vladara. Dapače, demokracija i funkcionira kao društveni ugovor, isključivo temeljem pozitivnog zakonodavstva. Nešto (u državi) je takvo jer je netko (zakonodavno tijelo) tako rekao, a ne zbog toga što je to od Boga, nekog drugog autoriteta, pa čak i od običajne tradicije (neke društvene institucije za koje se na temelju stoljetnog iskustva pokazalo da dobro funkcioniraju).
Hvala svima na komentarima, drago mi je vidjeti da se razvila konstruktivna polemika! Naravno da ovo što sam gore sklepao nije znanstveni rad: niti po naravi, niti po opsegu, niti po metodi. Puno je toga nedorečeno... ovo je samo jedno osobno razmišljanje o jednom aspektu argumenta zašto je (katolička) monarhija bolji sustav od (suvremene) demokracije.
OdgovoriIzbrišiU nastavku ćemo proanalizirati ekonomske odnose u feudalizmu i njihovu vezanost uz pojam katoličkog monarha te razvoj ekonomskih odnosa koji su doveli do toga da moć monarha postane apsolutna, a istodobno karakter njihove vlasti ne bude nužno katolički.
Super, samo naprijed! Bilo bi odlično kada bi se o ovoj temi više govorilo, iz više različitih aspekata. Mislim da vlasnik bloga ne bi imao ništa protiv da ovaj članak posluži kao početak serije članaka na tu temu :)
Evo, ja ću stavljati, pa kome se da čitati neka čita.
IzbrišiI.
Učeći povijest iz osnovnoškolskih udžben ika učimo otprilike da su postojali robovlasnici Rimljani, da im je dugo išlo dobro. Onda su Rimljani nekako propali, došli su neki barbari i onda je bum, nastalo feudalno društvo. Iskočilo je s tim barbarima odnekud. Tako je nastupio vrlo mračni srednji vijek, u kojem su glavni negativci bili kraljevi, pape i križari, onda su se pojavili neki gradovi d.i postali moćniji od lijenih plemića, pa ih konačno, uz pomoć posvjetiteljstva zbacili itd, itd.
U izlaganju o nastanku feudalizma poslužit ću se tezama Henrija Pirennea (1862-1935), belgijskog povjesničara iz klasične građansko-liberalne epohe, nekoga tko nema puno veze s katoličkom monarhijom.
Rimsko carstvo još početkom 3. Stoljeća po Kristu ulazi u krizu identiteta koja istodobno rezultira i krizom gospodarstva. Ta se kriza u neku ruku može usporediti s ovom našom svjetskom iz 2008. pa da zamislimo da traje 100-200 godina: očito je bilo da mnogo toga nije zdravo, ali društvo ne umire naglo. Tu i tamo su nemiri, ratovi na granicama ne idu tako dobro, ali i dalje se trguje, plovi se morem, a u društvu manje-više vlada red. U odnosu na barbare carstvo je i dalje basnoslovno bogato.
Nakon Milanskog edikta iz 313. kršćanstvo je duhovno sveprisutno, a u istočnim pokrajinama sve vrvi od diskusija o kristologiji. To su pokrajine u kojima civilazija postoji već nekoliko tisućljeća, a bogatstvo se zasniva na trgovini, uglavnom nepoljoprivrednim proizvodima. Zapad je daleko ruralniji i mirniji. Sredinom 4. stoljeća po Kristu Huni provaljuju u današnju Rusiju i Poljsku, a germanska plemena pred njima bježeprema rimskim granicama. Rimljani i Germani znaju se stoljećima. Većinom su Germani pokršteni, ali krivovjerni, sljedbenici Arija. Rimljani već godinama u vojsku uzimaju razne odvažne gorštake iz Carstva, ali i Germane. Germani se asimiliraju. Međutim, i germanski vladari imaju doticaj s Rimom. Rimu je bolje imati s druge strane granice saveznike, nego nbeprijatelje, a Germanima je također bolje biti s Rimom u savezu, osobito ako ih napadne drugo germansko pleme ili Huni ili tkogod od saveznika Huna. Germanski prinčevi i sinovi velikaša dolaze na dvor careva kao taoci i školuju se s uglednim Rimljanima, ali se ne asimiliraju kao kakvi obični vojnici.
Još koncem 4. stoljeća, dok Rimom vladapravi veliki katolički car Teodozije I. (poslije čije se smrti carstvo razdijeljeno na njegove sinove nikad nije opet ujedinilo; nije Teodozije, kako se pojednostavnjeno tvrdi, razdijelio carstvo jer je postalo prenaporno vladati tako velikom državom: dijelilo se i prije toga, ali se nakon 395. nije nikad više ujedinilo) Goti se naseljavaju unutar Carstva (oni su 375. pred Hunima upali u carstvo, te do nogu porazili nedovoljno veliku rimsku vojsku; od tog trenutka germanski vladari nisu imali strahopoštopvasmnje prema rimskoj vojsci), u današnjoj Bugarskoj. To polako čine i druga plemena gim krajevima. Problem je što se sada unutar carstva javljaju cijelovi koji niti vojno niti pravno nisu pod suverenitetom cara, nego germanskih savezničkih kraljeva.
II.
IzbrišiMladi germanski duh jači je od umornog rimskog. Vojskovođe, vrhovni zapovjednici postaju unuci ili sinovi običnih germanskih vojnika pridošlica: Teodozijev vojskovođa Stilikon ili Flavije Aaecije (Aetius). Istočni car će se riješiti Gota iz Bugarske i povo se time očistilo poslati Alarika da hara po Italiji. Istočno carstvo se time zaštitilo od Germana, uzelo u svoju vojsku novih gorštaka iz Anatolije i s Balkana i zadržalo suverenitet na svom teritoriju, komunicirajući s kako sa zapadnim carstvom, tako i s germanskim savezničkim kraljevima. Na zapadu su međutim Germani posve preuzeli vojsku. Sredinom 5. stoljeća vladar Sveva Ricimer je „magister militum“, vrhovni zapovjednik vojske. On je germanski velikaš, i postavlja careve kao lutke. Njega nasljeđuje nećak po ženskoj liniji, Gundobad, istodobno sin kralja Burgunda. U času kad mu umire otac, Gundobad napušta mjesto „de facto“ vladara Rima, i odlazi svom narodu. Galija, Hispanija, Kartaga zapravo su pod kontrolom drugih plemena. Gundobadovo mjesto nakon borbi zauzima Odoakar, poznat iz udžbenika kao onaj koji je srušio posljednjeg zapadnog cara, 476. U stvarnosti, Odoakru se ne da imati potencijalno opasnu lutku cara: ima dogovor s carem u Konstantinopolu. Ovaj opet postaje njegov car, a Odoakar i kasnije Ostrogot Teodorik Veliki u svojoj osobi ujedinjuju titulu carskog vojskovođe i germanskog kralja.
III.
Istodobno s postojanjem autonomnih skupina Germana uokolo po zapadnom carstvu, život i dalje ide svojim tokom. Romanizirano stanovništvo radi, proizvodi, plaća porez, trguje. Germani ponekad divljaju, ali je u pravilu puno bolje dobiti porez od trgovaca nego ih ubijati. Raspad carstva znači da je vojna sila u rukama Germana, ali oni nemaju osoba školovanih za upravu: upravu i dalje čine Rimljani, a stanovnika starosjedilaca je daleko više. Oni i dalje žive svoj život. Budući da nema više onako velike države, i da disciplina niti rimskih činovnika niti germanskih vojnika nije na razini nekadašnje u carstvu, država nazaduje, ali sporo. Franačka država i Vizigoti u Španjolskoj i dalje kuju zlatni novac.
Crkveni život nije ni izbliza onakav kao na Istoku. Dodatni problem je što su Goti arijanski heretici. No Bog se pobrinuo da se među svim germanskim kraljevinama izdigne jedina čiji su žitelji do samog kraja 5. stoljeća pogani. Dakako, riječ je o Francima, koji su vjeru primili tek dolaskom u Galiju. Merovinški (ime prve dinastije franačkih kraljeva) kraljevi su katolici. Jedna merovinška princeza udala se za vizigotskog prijestolonasljednika Hermenegilda i obratila ga na katoličku vjeru. Otac je zbog toga zatočio Hermenegilda i na koncu ga dao ubiti. Tjedan dana po mučeništvu sv. Hermenegilda, otac mu je umro, a njegovim se zagovorom brat Rekared obratio na katoličku vjeru.
Merovinški i vizigotski kraljevi (potonji nakon obraćenja) jesu katolici, ali vladaju silom i svojom moći. Gospodarstvo je još dovoljno jako da im osigura snažna sredstva za uređenu državu. Trgovina s Levantom tj. Istočnim rimskim carstvom i dalje postoji. U međuvremenu, Justinijan ruši državu Istočnih Gota u Italiji i Vandala u današnjem Tunisu. Međutim, Italija neće pripasti istoku: dolazi zadnji germanski narod, Langobardi, i osvaja ono što se po njemu danas zove Lombardijom. Željezna kruna Lombardije najstarije je vladarsko obilježje u evropi, a u sebipo predaji sadrži čavao Kristov s Križa. Nalazi se u katedrali u Monzi (mjesto kod Milana, poznato ljubiteljima utrka po čuvenoj stazi).
IV.
IzbrišiSve se mijenja usponom Arapa. Istočno rimsko carstvo svedeno je na Malu Aziju. Arapi ostvaruju prevlast na moru, prvo na istočnom, a zatim na cijelom Sredozemlju. Osvajaju cijelu afričku obalu, a 711. i državu Vizigota. Majordom Karlo Martel, djed Karla Velikog, porazit će ih 732. U Francuskoj i suzbiti im napredovanje. Dogodile su se dvije ključne stvari. Prvo, Sirija i Egipat nisu više kršćanski, a upravo su kršćanski sirijski pomorci bili glavni u dopremi fine robe s istoka u Marseille i druge zapadne luke. Drugo, arapski gusari kontroloraju more i potpuno onemogućavaju bilo kakvu ozbiljnu prekomorsku trgovinu s Carigradom. Bizant gospodari Egejskim morem, bogati gradovi u Maloj Aziji i dalje postoje, ali katolička je Evropa od njih odsjećena. Južna Italija je pod Bizantom, ali Arapi osvajaju i samu Siciliju. Trgovina u samo nekoliko desetljeća posve propada, a time i izvor poreza franačkih vladara. Koncem 7. stoljeća oni više ne kuju novac. Istodobno, nedostatak novca uvjetuje slom uprave i pogoršanje javne sigurnosti. Budući da se ništa ne može kupiti izdaleka, ljudi postaju ovisni o poljoprivredi. Gradovi se raseljavaju jer su nepotrebni: ono što vrijedi je samo zemlja.
V.
Zemlja, dakako ima svoje vlasnike. Još od sloma rimskog carstva, potomci rimskih zemljoposjednika i germanskih velikaša izmiješali su se u zemljišnu aristokraciju. Isprva se ne radi o ljudima s titulama, nego o posjednicima. Veliki dio zemlje je u osobnom vlasništvu kralja, kao što je bio i u vrijeme Rima (vlasništvo cara). Narod koji se iz gradova seli na selo uzima zemlju krupnog zemljoposjednika u zakup. S druge strane, na zemlji već postoje zakupci koji su to generacijama. U pravilu, sredstvo plaćanja zakupa je novac, ako ga ima. Sad, međutim, novca nema. No ima drumskih razbojnika i pljačkaša, jer kralj više nema novca da osigurava sigurnost. Zemljišni veleposjednik ipak posjeduje družinu germanskih potomaka koje plaća zemljom, jer nema čime drugime. Oni postaju njegovi vazali. Istodobno, u nedostatku pravih činovnika zemljoposjednik dobiva ovlasti kraljevskog upravitelja i suca, te ih dakako upotrebljava u svoju korist. Comes je na latinskome povjerenik, a tako glasi srednjovjekovnolatinska riječ za grofa. Dekadencija gospodarstva i funkcija države se nastavlja. Spomenuti zemljoposjednici ostavili su sinove i njima u nasljedstvo ne samo zemlju, nego sudske i upravne službe, koje pokrivaju iz svojih prihoda, ali im osiguravaju vlast. Kad povlastice dobiju i na papiru, postat će velikaši. Gospodarstvo se srozava na potpunu autarkiju pojedinih većih seoskih dobara. Svi su ljudi na rubu gladi. Zakupnici svoje ugovore ovjekovječuju i vežu se za posjed velikaša ili manjeg plemića. Postaju kmetovi. Rijetki mali posjednici ostali su slobodni ako su znali ratnu vještinu. To su „obični“ plemići, vitezovi (njem. Ritter). Ratni konj je strahovito skup za uzdržavanje. Ponekad vitez sa svojim kmetovima (kojih ukupno ima jedan zaselak) sam obrađuje zemlju.
VI.
IzbrišiTreba itaknuti da kmetstvo ne predstavlja nekakav užasan položaj za kmetove u odnosu na superiorne velikaše, a pogotovo ne na vitezove. Vitez u odnosu na svog kmeta ima malo veću čast, a obojica su na rubu preživljavanja, ako se dogodi pošast ili suša. Ugovori kmeta i gospodara su u načelu fiksni: nema inflacije. Gospodaru nije u interesu da mu kmetovi bježe: organizacija potjere je skupa, a ishod neizvjestan. Osim toga, ako pobjegnu, nema ih tko zamijeniti pa gospodareva glad dolazi u pitanje. Uostalom, posljedica tlačenja kmetova trebao bi biti nekakav višak dobara koji bi se prodao. A njih nema tko kupiti.
Velikaš ima svoje vazale i s njima je ugovorno vezan. Ako se loše vlada prema njima, riskira pobunu. A on nema vojske. Njegova vojska su upravo ti vazali. S toga s njima mora biti u dobrim odnosima. Navale li vazali zajedno na njega, gadno mu se piše.
Najgore prolazi kralj. Vlast je izgubio na račun velikaša. Može živjeti samo na svojoj zemlji (koju razdaje za plaću), ili ići od velikaša do velikaša, koji se trude što prije ga otpraviti. Merovinški kralj doslovno se tako potuca pred kraj dinastije.
Bitno je istaknuti da je u opisanom autarkičnom društvu svaka osoba, od kmeta do kralja važna. Nikoga nije lako nadomjestiti, pa čak ni kmeta. Potčinjeni slušaju nadređene jer moraju, a nadređeni moraju biti uviđavni prema podređenima jer ne mogu drukčije.No to je samo empirijska potvrda kršćanskih učenja.
VII.
Iz svega se može zaključiti da je feudalno razdoblje zapravo materijalno vrlo daleko od blagostanja. U takvim trenucima dolazi najprije do posvemašnjeg gušenja vjerskog života, da bi se poslije nekog vremena iz takve situacije izrodile nove svježe snage. Nesigurnost egzistencije dat će maha karolinškoj renesansi, a u liku Pipina Mlađeg i Karla Velikog prve prave katoličke monarhe nakon Teodozija I.
VIII.
Nakon pada u 7. I 8. stoljeću i stagnacije u 9. st. u 10.stoljeću dolazi do pomaka u načinima obrade zemlje. 11. stoljeće je vrijeme novog uzleta, reforme iz Clunyja i novih poljoprivrednih izuma. 12. stoljeće je doba vidljivog porasta stanovništva: krče se šume, a u Nizozemskoj isušuju polderi. U XIII. stoljeću u Flandriji i dijelovima Francuske postoji trgovina po gradovima. Osnutkom normanske države u južnoj Italiji koncem 11. st. (istodobno i izgonom Saracena) katolici opet vladaju morem. Venecija, Genova i Pisa bogate se opskrbom križarskih država osnovnom robom sa zapada, a istodobno u Evropu voze luksuzne proizvode iz Carigrada (tamo se nikad nije prestao kovati zlatni novac). U 13. stoljeću Venecija i Firenca počinju kovati zlatni novac. Istodobno, u Evropi se početkom 13. stoljeća nakon što je Fridrik Barbarossa svu svoju snagu istrošio na poraz u ratu s papom i lombardskim gradovima Njemačka udaljava s pozornice, a Francuska od razlomljene feudalne države pretvara u centraliziranu monarhiju. Rivalstvo dinastije Capet, pariških grofova i francuskih kraljeva koji gospoduju središnjom Francuskom i Plantageneta, vojvoda Normandije i Akvitanije koji su istodobno engleski kraljevi završava nepovoljno po ove druge koji privremeno gube francuske posjede. Sad se Francuska nameće kao prva sila Evrope.
IX.
IzbrišiCentralizacija i jačanje vladareve moći u Francuskoj podrazumijeva da kralj posjeduje materijalna sredstva kojima će osigurati voljsku neovisnu o velikaškim vazalima te da posjeduje upravu koja će upravljati nezavisno od velikaša. U Francuskoj je početkom 14. stoljeća kralj Filip IV. Lijepi udružio snage s trgovcima i bankarima iz gradova. On je prvi vladar koji nema ministre iz redova svećenstva ili plemstva. Budući da kralj raspolaže novcem, nije više ovisan o vazalima. Od Filipa Lijepog moć francuskoig kralja sve je veća. On je prvi apsolutni vladar. Ne treba vazale, pa više ne vrijedi načelo da svatko ima mjesto u društvu i da se bez njega zapravo ne može.
U Engleskoj i ostalim zemljama, kralj nikad neće postati toliko moćan da može vladati sam. U Engleskoj se vrlo brzo staleži nameću kao ravnopravan partner, da bi u 17. stoljeću odlučili apsolutističketežnje katoličkog kralja Jakova II./VII. posve ugušiti te navodnom borbom za anglikansku vjeru pretvoriti Englesku u de facto aristokratsku republiku (nominalnu monarhiju). U Austriji i Ugarskojće oblici mješovite vladavine kralja i staleža uvijek biti prisutni. Još 1918. Uloga kralja je velika, a opet ovlasti staleža/parlamenta nisu ni izbliza bile male.
Baba Jaga je odlično navela argumnete koji su logični i potpuno stoje na istinitim postavkama, stoga joj izražavam "respect". Mislim da su neki koji se ne slažu s njom a na mogu joj parirati, sada zažalili što žene imaju pravo glasa. :)
OdgovoriIzbrišiMislim da svi ovdje prisutni nemaju problema s ženskim pravima glasa jer da nije bilo pristanka Jedne jadni bi svi bili...:)
IzbrišiA što se babe Jage tiče, mislim da ona pokazuje impresivno znanje i retoriku, i ima moje duboko štovanje, no čini mi se da od šume ne vidi drvo. Milost spoznaje ne dolazi nužno s količinom znanja.
(ne tvrdim da baba Jaga nema milost Spoznaje, no ne tvrdim ni da je ima;)
Uostalom, kad smo kod naših monarha, sjetimo se Marije Terezije koju jedva da je nadmašio ijedan od njenih predaka i potomaka.
IzbrišiŽivio Aurelije, dolje Innocens. :-) Zahvaljujem na lijepom mišljenju. Što se milosti tiče, koju to ja milost nemam? Milost spoznaje svih prednosti monarhije? Pa da, tu bih se složila - tu milost zbilja nemam. Inače, nemam ja ni brojne druge milosti, ali bolje da ne načimamo temu milosti.
IzbrišiAli ja nisam niti rekao da je imaš, niti rekao da je nemaš :) samo sam ukazao na nešto što ljudi ponekad znaju pobrkati - veliko znanje nije uzročno posljedično vezano uz spoznaju. A ljudi koji su hodajuće enciklopedije misle da time automatski i dobro zaključuju. Banalan primjer iz svakodnevice - dopisnik iz Vatikana, Inoslav Bešker. Čovjek sigurno poznaje povijest Crkve i neke njezine dokumente znatno više od mene, ali kao nevjernik jednostavno ne može ući u bit vjere pa da se i na trepavice postavi. A njegovi članci dokaz su tome, no iz istih zaključujemo kako je on uvjeren u ispravnost svojih zaključaka.
IzbrišiŽene bi stvarno trebale znati gdje im je tradicionalno mjesto a ne da se prepiru s muškarcima. Na žalost modernizam je donio mnoge slobode te zbog njih tradicija jako trpi.
OdgovoriIzbriši@Innocens: A hoće li šta pomoć, ako prvo dignem dva prsta u zrak, pa tek onda govorim? :-)
IzbrišiNeki su to govorili i za sv. Ivanu Orleansku. I sva sreća da se nije obazirala na takve i slične komentare!
IzbrišiUostalom, katolička monarhija ne zahtjeva da katolički vladar bude muškarac. Bilo je, Bogu hvala, u povijesti primjera nenadmašivih katoličkih vladarica - nenadmašivih i po svetosti i po sposobnosti upravljanja.
A na komentare tipa "žene bi trebale znati gdje im je mjesto", mogu odgovoriti protupitanjem: znaju li današnji muškarci gdje im je mjesto? Najlakše je za feminizam kriviti zabludjele žene - kao da muškarci s time nemaju ništa. Kada bi muškarci znali što znači biti muškarac, i kada bi muškarci znali gdje je njihovo mjesto (i odgovornost), onda bi se i žene drugačije ponašale. Ali ako se muškarci ponašaju kao Raymond, što drugo ženama preostaje nego da preuzmu uloge muškarca? O tome je govorio i papa Pijo XI u enciklici Casti Conubii (paragraf 28).
Mislim da teza da je demokracija nuzno losa jer vlast biraju svi gradani nije tocna iz prostog razloga sto ju ne biraju svi gradani nego u najboljem slucaju 40% njih. A tih 40% posto je uspjesno izmanipulirano od elitisticke manjine koja upravlja medijima. Dakle imamo istu situaciju kao i u monarhiji gdje bi odredena elita (crkvena ili svjetovna) izmedu sebe birala kralja koji bi onda vladao. Jedina razlika izmedu katolicke monarhije i demokracije jest u svjetonazoru i vrijednostima, ne u nacinu vladanja ni u odabiru vlasti. Naravno katolicima se vise svida monarhija nekom drugom ne.
IzbrišiPostoji jos pitanje kako bi to sudjelovanje u vlasti utjecalo na Crkvu? Sad je prilicno jasno tko je neprijatelj - relativizam i sve sto iz njega proizlazi, ali sto bi se dogodilo kad bi Crkva na bilo koji nacin nametnula svoje vrijednosti vecini populacije. Mala digresija, kazem nametnula jer uistinu mislim da bi se vecini to moralo nametnuti (manipulacijom ili silom), a
nikako da bi oni sami od sebe prihvatili rijec Bozju i tu lezi pravi eticki problem. Tu je naravno ocita i veza sa katolickom monarhijom i njenom implementacijom.
Ali da se vratim na utjecaj na Crkvu... Volio bih cuti misljenje ostalih o tome...
Moje osobno misljenje jest ,da se jednostavno izrazim, da je Crkvi dobro tu gdje je. Kad bi ona postala dio vlasti onda bi takoder postala privlacna svim onim ljudima koji zele obavljati vlast i u demokraciji te bismo neizbjezno imali degradaciju crkvenog kadra. Ovako Crkva je izopcena i istina nece se vjera siriti na veliki broj ljudi, ali ce oni koji je prihvate biti istinski vjernici i njihova vjera nece imati primjese tradicije i inercije. Mislim da je krscanstvo kao masovna religija u danasnjem svijetu iluzija jer je ono tesko.
@ Anonimno
IzbrišiDolazak Hitlera na vlast?
Mogućnost da je tih 40% koji glasaju upravo 40% najzatucanihih, najgorih, najljubomornijih, najmanje velikosušnih, najosvetoljubivijih.
Pazite, demokracija je dobra dok je pod kontrolom elite. Opasna postaje kad se malo zaboravi. Elita je 1933. u Njemačkoj mislila da ima sve pod kontrolom.
Želio bih raspravljati u miru i smetaju mi ona modernistička podbadanja. Nisam odgojen za takav način rasprave.
IzbrišiOgromna prava koja su žene dobile ugrožavaju tradicionalne vrijednosti a to se najviše vidi u krizi javnog morala i obitelji. Čak im se dopušta da na Sv. misu idu otktivene glave i čine nama pravim vjernicima sablazan. Može se reći kako muškarci isto više ne znaju svoje mjesto jer su zaraženi modernizmom. Kad bi znali oni bi zahtjevali od žena da im budu podložne jer jedino tako se mogu povratiti vrijednosti koje sada izgledaju izgubljene. Ovo govorim jer preduvjet za dobru monarhiju je kvalitetan odgoj monarha. Odgojiti dobrog monarha može samo podložna majka i vrli otac koji dominira u obitelji. Tek iz takve tradicionalne obitelji može doći osoba koja bi bila dobar monarh.
@Innocens: A ti si zbilja uvjeren da je tvoj komentar bio na mjestu? Znam da sveti Pavao kaže da žene u crkvi ima da muče, ali ovo opet nije crkva, ne? Također, crkva naučava da žena mora biti podložna svom mužu, a ne baš svakom muškarcu, zar ne? I onda čak ni po nauku KC nema razloga da se ja ko žensko podložim bilo kojem muškarcu ovdje, jer mi nijedan nije suprug.
IzbrišiA što se vas 'pravih vjernika' tiče, možda nije loše da te podsjetim što je Isus imao reći o istima:
Nekima pak koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge potcjenjivahu, reče zatim ovu prispodobu: "Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: 'Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili - kao ovaj carinik.' Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.' A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: 'Bože milostiv budi meni grešniku!' 14Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen." (Lk 18,9-14)
Innocens..
IzbrišiKoliko vidim iz tvojih komentara ti želiš da žene na neki način budu ropkinje.. shvatila da ne voliš žene... a tko ne voli žene ne voli ni svoju majku, a kamoli Isusovu Majku...
baba Jaga..
sv. Pavao ne kaže da bi žene trebali mučiti.... to bi se moglo dobro protumačiti...
Potpuno se slažem s baba Jagom u ovoj raspravi. Rekao bih da je ovo prvenstveno pitanje kućnog odgoja: osoba izrazi svoje mišljenje o temi postavljenoj na blogu, a Innocens na to odgovara da se ona nema što mješati u rasprave ili imati svoje mišljenje, jer bi kao žena trebala znati gdje joj je mjesto. Nepristojno, neprimjereno i nekršćanski.
IzbrišiOvo je tipično nerazumijevanje nauka o hijerarhijskom ustroju kršćanske obitelji, u kojoj bi muškarac trebao biti glava. Da, ako ispunjava odgovornosti i dužnosti muškarca - ne bezuvjetno. Kaže sv. Pavao: Ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu!. A kako je Krist ljubio Crkvu? Kad su došli po njega u Getsemani, rekao je Po mene ste došli, pustite njih da odu i onda je otišao na križ iz ljubavi prema Crkvi. Dakle, samo onaj muškarac koji ljubi svoju ženu do kraja, do križa (počevši od najsitnijih dnevnih situacija, pa do spremnosti na velike i najveće žrtve) ima pravo očekivati zakonitu podložnost od svoje žene. Ako muškarac živi samo za sebe, ako je njegov život i djelovanje usmjereno na vlastitu udobnost i ispunjavanje vlastitih prohtjeva - onda on ipse facto gubi autoritet Oca obitelji i nema pravo zahtjevati nikakvu podložnost od svoje žene.
Evo što o tome kaže papa Pijo XI u enciklici Casti Conubii (preporučam ti da pročitaš ovaj tekst barem nekoliko puta):
Potrebno je da u takvoj obiteljskoj zajednici, učvršćenoj tom vezom ljubavi, cvate red ljubavi, kako ga naziva Augustin. Ovaj pak red obuhvaća i prvenstvo muža nad ženom i djecom, kao i spremnu i dragovoljnu podložnost i poslušnost žene, koju Apostol proporučuje ovim riječima: "Žene podložne budite svojim muževima kao Gospodinu; jer muž je glava žene kao i Krist Glava Crkve" [Ef 5,22sl].
Ta pak poslušnost ne niječe niti dokida slobodu koja punim pravom pripada ženi zbog dostojanstva ljudske osobe, zbog najodličnijih službi žene, majke i družbenice; niti se zahtijeva da se ona pokorava svim prohtjevima muža, koji možda nisu u potpunom skladu s razumom ili sa dostojanstvom supruge; niti se konačno tvrdi da se supruga izjednačava s osobama koje se u pravu nazivaju maloljetne, kojima se ne običava dozvoljavati slobodno vršenje njihovih prava zbog nedostatka zrelog prosuđivanja ili zbog neiskustva u ljudskim stvarima. Nego (spomenuta poslušnost) sprječava onu pretjeranu slobodu koja se ne brine za dobro obitelji; ona zabranjuje da se u obiteljskom tijelu srce odvaja od glave, budući daje to od najveće štete za čitavo tijelo i povezano je s prijetećom opasnošću propasti. Naime, ako je muž glava, žena je srce; i kao što on ima prvenstvo upravljanja, ona si može i mora kao vlastito sebi prisvajati prvenstvo ljubavi.
Što se tiče stupnja i načina kako će supruga biti poslušna svom mužu, može biti različito, prema različitim okolnostima osoba, mjesta i vremena; štoviše, ako muž ne ispuni svoju dužnost, žena ga mora zamijeniti u upravljanju obitelji. Nikada pak i nikome nije dopušteno izokretati ili dirati sam sustav obitelji i njezin posebni zakon koji je Bog postavio i potvrdio.
P.S. I baba Jaga je u pravu: od žene se očekuje podložnost svome suprugu (pod uvjetima i na način na koji je objasnio papa Pijo XI), a ne svakome muškarcu.
Marija
Izbriši"žene u crkvi ima da muče" = "zene u crkvi trebaju sutiti"
Bas sam se nasmijao :-)
Moram ovaj dio komentirati:
OdgovoriIzbrišiMoje osobno misljenje jest ,da se jednostavno izrazim, da je Crkvi dobro tu gdje je. Kad bi ona postala dio vlasti onda bi takoder postala privlacna svim onim ljudima koji zele obavljati vlast i u demokraciji te bismo neizbjezno imali degradaciju crkvenog kadra. Ovako Crkva je izopcena i istina nece se vjera siriti na veliki broj ljudi, ali ce oni koji je prihvate biti istinski vjernici i njihova vjera nece imati primjese tradicije i inercije. Mislim da je krscanstvo kao masovna religija u danasnjem svijetu iluzija jer je ono tesko.
Da, zato u suvremenoj Crkvi imamo situaciju da hereze cvjetaju na svakom kutu, modernizam buja kao kuga, trujući sjemeništa i bogoslovije, svatko ima "svoje mišljenje" o pitanjima koja je Crkva odavno dogmatski definirala, svako pravovjerje smatra se netolerancijom (i to unutar mainstream struktura Crkve!), želja za liturgijskom čistoćom smatra se nazadnjačkim ritualizmom...
Sjetimo se, za vrijeme katoličkih monarhija Crkva je jasno i jednoglasno izražavala ono što vjeruje, hereza i zabluda nisu bili tolerirani, liturgija je bila čista i čuvala se kao najveće blago i svetinja, teologija je bila čvrsto postavljena na tomističkim temeljima.
Ne znam koliko to ima veze sa pričom demokracija/monarhija, ali čisto uspoređujući Crkvu onda (čvrsta kao stijena, uporište istine i jasnog nauka) i danas (politički korektna, tolerantna prema svim mogućim zabludama, disciplinski potpuno raspuštena) mogu reći da nova vremena ništa dobro Crkvi nisu donijela. Razvod Crkve i Države nekako se poklopio sa rađanjem modernizma (sinteza svih hereza, kako reče sv. Pijo X). Ostatak priče nam je svima poznat i, nažalost, svjedoci smo mu.
Evo, copy-paste s bloga Rorate Caeli:
IzbrišiI don't know if it is the experience in many other USA parishes, but in mine, the liturgy is still governed by 2 elderly lay clothes nuns iun their very late 60's or early 70's.
Only reluctantly did they allow for a crucifix to be used as the processional cross...rather than the plain, Protestant style cross without the Corpus they were so fond of.
Only recently have the mid-1960's style banners disappeared from the area around the altar,and only recently have "Guitar Masses" finally died out at our parish.
But we still have these two oldnuns and a handful of equally elderly laywomen acting as if they run the show. They still discourage people from genuflecting when entering or leaving the pew, still have tons of altar girls,and women on the altar, and still discourage Communion recieved on the tongue.
The pastor is a "conservative" who returned last year to using the Confessionals rather than the "Reconcilliation Room" built in the early 1970's! The 2 nuns were outraged.
Now their is a fight brewing because the pastor has restored the tabranacle, began using the altar bells again, and incense.
There are rumors that their Order, the Sisters of St.Joseph,are withdrawing their aged Sisters from several schools and parish ministries in our Archdiocese.
Many of us in the parish hope the 2 nuns who run the Church and the 2 others who conduct their own special "ministries" in the parish will go too.
Šezdesetosmaške časne, nema što.
Evo još jedan citat iz komentara bloga Rorate Caeli:
OdgovoriIzbrišiWanna fix the system? Two words: Catholic Monarchy.
Odgovor:
Actually it's three words: Russian Catholic Monarchy.
:-))
Imam jedno pitanje za one koji zagovaraju monarhiju, pogotovo s aspekta ukidanja prava glasa dobrom dijelu ljudi. Ako se ja dobro sjećam, u (bar) dva navrata se u povijesti Izraela određivalo društveno uređenje. Prvi put je bilo po Jošuinom posredstvu (usp. Još 24,14-28). A drugi put je bilo po Samuelovom posredstvu (usp. 1Sam 8,1-8). Tu su zanimljive dvije stvari:
OdgovoriIzbriši1) prvo uređenje nije bilo monarhija, nego vladavina sudaca, a monarhija je uspostavljena tek nakon toga, i to se Bogu nije baš sviđao taj plan,
2) oba puta je uređenje uspostavljeno po odabiru samog naroda.
Dakle, niti je monarhija bila prvotni Božji izbor, a čak i kad je uspostavljena, to je bilo na odluku i traženje samog naroda, što bi de facto značilo demokratski (ne mogu odoljeti a da ne dodam - baš kako ja rekoh :-) ). To mi se baš ne čini u skladu s tezama koje postavljaju zagovaratelji monarhije. Postoji li neko obrazloženje za to?
Ne znam odgovor (tj. ne znam ga dovoljno dobro da bih ga jasno artikulirao i sažeo u par rečenica), ali siguran sam da su umovi koji su živjeli kroz 1200 godina katoličkih monarhija imali jasne odgovore na ta i slična pitanja :)
IzbrišiAko te zanima, preporučio bih ti ovaj ovaj tekst [inače znanstveni rad], koji upravo počinje opažanjem da je kršćanstvo (Evanđelja) valjda jedina religija koja se gotovo uopće ne dotiče političkog uređenja niti se u svojoj suštini bavi pitanjem političkih sustava, u smislu da bi preferirala jedan u odnosu na drugi. Upravo iz te činjenice proizlazi katolička monarhija kao rješenje koje je na pola puta između istočnjačkih monarhija (car je bog) i rimsko-grčkog sustava u kojem vlada vijeće (senat). David jest uzor katoličkim vladarima, ali katolička monarhija se u mnogočemu bitno razlikuje od Izraelovog kraljevstva. Nije potrebno pročitati cijeli tekst, prva dva poglavlja su ja mislim dovoljna za ovo pitanje.
Demokratski je bilo i kad je Mojsije otišao gore na Sinaj, a ljudi natjerali Arona da im od zlata napravi idola teleta.
IzbrišiAko ćemo već citirati sv. Pismo, Suci 17, 6 kaže: "U to vrijeme u Izraelu nije bilo kralja i svatko je radio po miloj volji."
IzbrišiPrava demokracija.
"Narod" je pred Pilatom isto tako demokratski odlučio da razapnu Sina Čovječjega, a puste Sina Očevog (Bar Abbas). Dakako, radilo se bukačima potaknutim od strane glavara svećeničkih i pismoznanaca, svakako vrlo nereprezentativnom broju. Ali oni su se pojavili na danom mjestu. Vox populi, vox dei?
IzbrišiGledao sam jučer "A man for all seasons" (svakako pogledati!) i onda se sjetio ove rasprave. Kaže Luka u članku "loš kralj ne može djelovati loše bez granica " i "Korektiv Crkve uvijek jamči za to da legislatura bude u skladu s temeljnim načelima Božjeg zakona".... što kad se dogodi katolički monarh Henrik 8. koji cijelu zemlju "odvede" u šizmu i upropasti milijune duša?
OdgovoriIzbrišišto kad se dogodi katolički monarh Henrik 8. koji cijelu zemlju "odvede" u šizmu i upropasti milijune duša?
OdgovoriIzbrišiIsto što i kad razularena svjetina likvidira vlastitog kralja (regicid ili bolje rečeno patricid) i uspostavi vladavinu sebeljublja: katolička monarhija kao takva prestaje postojati :(
Gledao sam i ja film koji spominješ, izvrstan je. Sigurno si uočio da su u slučaju Henrika VIII i njegovog samoustoličenja za poglavara "Church of England" najveću ulogu igrali izdajnički biskupi, koji su se prodali za par jutara zemlje i par vreća zlatnika (Judine škude). Dakle, katolički biskupi prestali su biti katolički biskupi i to je doveli do krize i do shizme.
Kriza biskupa je kriza Crkve - zar nismo tome svjedoci u današnjem vremenu? Tko danas koči restauraciju pravovjerja, kome je draže biti politički korektan nego jasan, tko propagira toleranciju i poštovanje prema zabludama, kome smeta tradicionalna misa?
Sposobnost donošenja odluka u demokraciji.
OdgovoriIzbrišiUzmimo neki ugledni fakultet u Hrvatskoj (Zagrebu). Zamislimo da fakultet upisuje 200 studenata, a zainteresiranih je 2000. Razredbenim postupkom (ne državnom maturom:-) ) odabere se tih 200. Zamislimo sada da se upisna kvota poveća na 500. Posve je logično i jasno da će osobe plasirane od 201. do 500. mjesta na razredbenom ispitu u prosjeku biti statistički značajno slabiji studenti od onih prvih 200. Onda će se pokazati već na predmetima prve godine da će ili prolaznost biti znatno slabija, ili će biti potrebno spustiti kriterije da se zadrži nekadašnji postotak prolaznosti.
to je empirijski potpuno dokazano.
Slično je s demokracijom. Odluka se prepušta ljudima koji o problemu nemaju dovoljno znanje, niti dovoljnu sposobnost da to znanje uopće steknu.
Takva demokracija u najboljem slučaju vodi nekoj blagoj mediokritetnoj oligarhiji (današnje "demokracije" u kojima vladaju elite preko medija). U gorem slučaju vodi zloj oligarhiji, tiraniji ili vladavini rulje.
što se tiče klasične Aristotelove podjele (prvi kriterij s dvjema vrijednostima: "dobro uređenje" i "loše uređenje"; drugi kriterij s trima vrijednostima: "vladavina jednog", "vladavina manjine", "vladavina većine") imamo dakle 6 oblika:
OdgovoriIzbrišiDOBRO LOŠE
JEDAN monarhija tiranija
MANJINA aristokracija oligarhija
VEĆINA politeja demokracija
Ja bih rekao je je politeja moguća samo u vrlo malim sredinama u kojima se glasačko tijelo može sabrati na jednom mjestu (dakle, uzmimo jedan manji stadion ili veliku poljanu). Dakle, to bi bili antički polisi ili poneki današnji švicarski kanton (u jednom jedinom još i danas postoji opća skupština).
Čim je riječ o predstavničkim tijelima, postoji tendencija k aristokraciji odnosno oligarhiji.
Klasični primjer stare rimske, mletačke ili dubrovačke republike.
Današnje predstavničke demokracije zapravo su aristokracije/oligarhije (ja tvrdim "blage" oligarhije). Klasični primjer tiranije je vladavina većine rimskih careva (August, Konstantin, Teodozije I. su primjeri monarhije, ali ona nije bila ukorijenjena u zakonima nego u dobroj osobi vladara), već zbog toga što osoba cara nije imala nikakav posvećeni karakter (formalno je poganski car bio Bog, sve dok ga nisu smaknuli i zacarili drugoga).
Zanimljiva je današnja diktatura u Sjevernoj Koreji. Naziva samu sebe demokracijom (pritom se dakako misli na politeju), a zapravo je kombinacija osobne tiranije i oligarhije stranke komunista.
U dobroj monarhiji u odluke moraju biti uključeni predstavnici staleža, bilo da se radi o nekim autonomijama pojedinih staleža ili lokalnih zajednica, bilo da se radi o savjetima kralju.
Filip IV. Lijepi (umro 1314.; proces protiv templara), kralj Francuske postavio je oko sebe na najviša mjesta sebe novčare s ciljem da mu osiguraju neograničene izvore financiranja plaćeničke vojske i time nezavisnost od svojih vazala.
Time se odrekao svojih plemićkih vazala, svojih biskupa, svojeg slobodnog i neslobodnog puka, prvi evropski monarh nakon Karla Velikog koji je postao pravi tiranin.
Naprotiv, ono što spominje Marko, Henrika VIII. nije niti izliza bila samovolja jedne osobe. Kako Luka ispravno zaključuje, svi ljudi na vodećim položajima su ga podržali. najveći motiv za to bili su ogromni zemljoposjedi samostana, koji su ukinuti, a zemlju su prigrabili svejtovno plemstvo i biskupi. uostalom, sveukupno širenje reformacije po Njemačkoj (car je dakako ostao katolik) podržavali su vojvode, ne bi li se dokopali samostanske zemlje.
Dodatni problem kojim se još nismo posvetili jest pozitivno zakonodavstvo. To znači da kvalificirana većina (dvije trećine zastupnika plus još jedan) može donijeti odluku o bilo čemu.
OdgovoriIzbrišiNe postoji neki apsolutni princip po kojem bi išta na svijetu vrijedilo. Ne, onako je kako kaže ta kvalificirana većina.
Takav je ustav Hrvatske i drugih evropskih zemalja. Dvotrećinska većina mijenja ustav. može proglasiti progon bilo koga. ako to ne želi, može se pozvati na zakonodavni referendum.
Baraba ili Isus. Rezultat referenduma je poznat.
Demokracija i uniformnost
OdgovoriIzbrišiFrancuska revolucija i demokracija su uvele centraliziranu državu i obavezno školovanje s obaveznim programom. Demokracije propagiraju poimanje svakog državljanina kao uniformni (i ujedno zamijenjivi) dio kolektiva. Govori se o individualnim slobodama, ali prema državi je u konačnici svatko obavezan. Obavezno školovanje po obaveznom programu uvela je francuska revolucija kako bi mladog seljaka izvukla s očevog polja da uokolo po svijetu ide širiti ideje revolucije. Današnja demokracija omogućuje da 51% zastupnika (izabranih glasovima možda 255 stanovnika) odlučuje da moje muško dijete MORA ići u školu, a tamo možda MORA slušati o tome kako se zaštititi kondomom prilikom općenja s drugom muškom osobom. Moje roditeljsko mišljenje o svemu tome je nebitno. Ja u demokraciji imam ogromnu slobodu raditi kojekave gluposti koje mi pomažu na putu za vječno prokletstvo, ali nemam slobodu biti otac koji će odgojiti sina da spasi dušu.
@ M.B.: Ti kažeš:
OdgovoriIzbrišiNe postoji neki apsolutni princip po kojem bi išta na svijetu vrijedilo. Ne, onako je kako kaže ta kvalificirana većina.
A ja kažem - dobro jutro. :-) Ovo što kažeš je realnost ovozemaljskog života. Ne samo demokracije, nego sveukupnog ovozemaljskog života. Ateisti bi rekli da su vjernici upravo iz tog razloga išli izmišljati Boga i onostrano, jer s ove strane nema apsolutnih principa (pravde, ljubavi, ...), nema idealnog života. S ove strane - tko jači, taj tlači. A jača je obično 'kvalificirana većina'. Iluzorno je očekivati da se ta temeljna činjenica ljudskog postojanja može riješiti uvođenjem monarhije. Naravno da, ako monarhiju definiramo kao onu u kojoj se pridržavamo nekih principa, da će onda u monarhiji biti pridržavanja tih principa. To je tautologija. Samo neće biti takve monarhije ako to ne bude htjela ona 'kvalificirana većina'. Sve se na kraju svodi na kvalificiranu većinu, odnosno zakon jačega. Barem na ovom svijetu. A zapravo i na onome, samo se tamo postulira da je Bog najjači.
@ M.B. : Dosta toga si napisao, ne mogu se osvrnuti na sve, al na još jednu stvar bih se osvrnula koja mi se čini ključna, tj. koja po mom lijepo ukazuje na korjenski problem s cijelom tom za moj pojam utopijskom idejom monarhije (zapravo utopijskom motivacijom koju nazirem iza nje).
OdgovoriIzbrišiSlično je s demokracijom. Odluka se prepušta ljudima koji o problemu nemaju dovoljno znanje, niti dovoljnu sposobnost da to znanje uopće steknu.
Ovdje se zapavo krije stara greška (jelno bješe Sokratova?) da se pretpostavlja da bi ljudi nužno činili dobro samo kad bi bili dovoljno informirani. To nije tako. Time se niječe ljudska sloboda, i zadire u misterij zla. Čovjek se može odlučiti za zlo čak i kad je posve upoznat s problemom, i ima svo potrebno znanje. Dakle, čak i kad bismo odluku dali samo ljudima koji imaju dovoljno i znanje i sposobnost razumijevanja, oni se još uvijek mogu odlučiti za zlo. Dapače, onda je stvar samo gora - jer inteligentan i obrazovan čovjek može učiniti više zla nego onaj neinteligentan i neobrazovan.
Ko što rekoh, ti principi će na ovom svijetu zavladati samo ako ih se većina odluči pridržavati, relativno neovisno o društvenom uređenju.
Ljudi ne bi nužno činili dobro ako su dobro informirani. Ali neinformirani, prosti, frustrirani i ljubomorni ljudi vjerojatnije će donositi krive odluke. Štoviše, ako je njihov broj jako velik...
IzbrišiJedan od razloga zbog kojih mi je drago što sam se rodio kao muškarac jest činjenica da sam u dobi od 18 godina morao otići na regrutacijski liječnički pregled. To je jedan neponovljivi skup ljudi gdje se odjednom nađu sve osobe iz Zagreba iste dobi i sličnog prezimena u imeniku. Dakle, toga dana bili su skupljeni svi ljudi iz istočnog dijela Zagreba čije je prezime počinjalo s A, B (to sam ja) ili C, a bili su rođeni iste godine.
IzbrišiTaj skup je svakako fascinantan i neponovljiv. Ja sa svojih 18 godina nisam mogao pojmiti kakvi sve ljudi žive uz mene. Bilo je kraj mene vršnjaka koji nisu znali čitati (što ih ne kvalificira ni na koji način u moralnom pogledu), a bilo je i ljudi koji su izgledom i ponašanjem otkrivali da bi priklali čovjeka samo da znaju da im se ništa neće dogoditi. Potonji naposljetku i završe u vojsci s drugima. Ako se izravno ne boje gubitka vlastite glave, brzo će demonstrirati svoje sposobnosti (ratni zločini u zadnjem ratu i sl.). Uostalom, zašto bi glas jednog biskupa, jedne sveučilišne profesorice i liječnice te majke nekoliko djece vrijedio više nego glas više puta osuđivanog provalnika, oca vanbračne djece većem broju žena koji tu svoju djecu nije vidio nikad, niti je sebi niti njima privrijedio makar i jedne kune te živi od socijalne pomoći. Tko bi pomislio da takav tip može donijeti imalo goru odluku nego navedeni biskup ili profesorica.
@M.B.: Gle, ovo što pišeš je eklatantan primjer snobizma i elitizma. Koji je meni odbojan - blago rečeno. Da, sveučilišni profesori su - samim tim što su sveučilišni profesori - veliki uzor vrline, i doista nema razloga zašto njihov glas ne bi težio više. Uistinu svašta.
Izbriši"Naravno da, ako monarhiju definiramo kao onu u kojoj se pridržavamo nekih principa, da će onda u monarhiji biti pridržavanja tih principa."
OdgovoriIzbrišiMoram priznat da pametno zbori ova baba :)
Kad časnik u vojsci vidi da mu vojnici zlostavljaju neke zarobljenike, može ih a) poticati da ih dalje muče; b) praviti se da ništa ne vidi; c) izvesti ih pred vojni sud koji će ih u roku od 24 sata dati zatvoriti (u slučaju da se radilo o ubojstvu zarobljenika pogubiti). Da bi se postiglo da časnici postupaju kao pod c) treba određeni moralni trening koji se postiže odgojem pojedinca, kroz više generacija. Princip vladavine najboljih ne jamči uspjeh. Princip vladavine svjetine jamči nužni neuspjeh (i ponašanje kao pod a).
IzbrišiJa u demokraciji imam ogromnu slobodu raditi kojekave gluposti koje mi pomažu na putu za vječno prokletstvo, ali nemam slobodu biti otac koji će odgojiti sina da spasi dušu.
OdgovoriIzbrišiUpravo to! Padaju mi napamet besmrtne riječi pape Pija XI (iz Quadragessimo anno):
Minds of all, it is true, are affected almost solely by temporal upheavals, disasters, and calamities. But if we examine things critically with Christian eyes, as we should, what are all these compared with the loss of souls? Yet it is not rash by any means to say that the whole scheme of social and economic life is now such as to put in the way of vast numbers of mankind most serious obstacles which prevent them from caring for the one thing necessary; namely, their eternal salvation.
Cijela enciklika je genijalna, ali ovaj dio je srž svega. Možemo mi pričati o gospodarskim prilikama, o tome kako danas ljudi puno rade, troše novac koji nemaju da bi kupili stvari koje im ne trebaju kako bi impresionirali ljude koje ne vole, o tome kako se na žene kojima je obitelj i djeca prioritet u životu gleda s prezirom, o konzumerizmu, bespoštednom kapitalizmu... ali what are all these [things] compared with the loss of souls?
Koliko je ljudi danas nekršteno? Koliko ljudi je potpuno nesvjesno nužnosti vjere i sakramenata za spasenje? Koliko ljudi danas umire bez svećenika, bez da su ispovjedili svoje grijehe, bez posljednjeg pomazanja i popudbine? Ni to nije dosta, već se, kao što je M.B. primjetio, čak i onemogućava roditelje da svoju djecu odgajaju za spasenje duša. Moderne demokracije kao da za konačni cilj imaju da što više ljudi prispije u Pakao, dok su katoličke monarhije po definiciji imale za primarni cilj što više ljudi privesti u Nebo.
Nije Miro Glavurtić daleko kada kaže da je demokracija zapravo demonkracija, na radost demona koji trijumfiraju nad brojem duša kojima je onemogućeno spasenje.
Smatram kako katolička monarhija nije, da ju tako nazovem, "uređenje iz snova", ipak mislim da je najsretnije uređenje od svih ostalih, koja su više-manje u svojem povijesnom postojanju funkcionirala (pritom apriori odbacujući totalitarna uređenja). Da pojasnim, smatram da bi demokracija zaista bila "uređenje iz snova" kada bi savjest apsolutno svakog čovjeka na zemlji zaista bila časna, čestita, usmjerena k ostvarivanju dobra itd. te neodvojivo usmjerena na Boga, konačno na Njegovo apsolutno vodstvo, Njegovo Kraljevstvo već na zemlji. Međutim, čovjek je grješan (tj., opterećen - zaražen zlom te mu stoga nije moguće da svoju misao i djelovanje na savršen, apsolutan način usmjerava na ostvarenje Božjih planova za njega) i stoga je takvo, demokratično, "uređenje iz snova" neodrživo u već temelju (osim ako se Izaijino proroštvo o teletu i laviću koji zajedno pasu travu nije već počelo ostvarivati na zemlji, u što sumnjam jer nigdje niti naznaka tomu). To nije uvidio samo Sveznajući (kada je već u Odabranom narodu postavljao glavare, patrijarhe, predvodnike, počevši od Abrahama, preko Mojsija), nego i čovjek (i to za svoje dobro) postavljajući kraljeve, pomazanike i glavešine (opet prema Božjem nalogu i vodstvu!) koji će vođeni Božjim Duhom upravljati ljude u svome kraljevstvu prema onom van-zemaljskom, nebeskom...zaključak je jednostavan - Kako je apsolutna sloboda kod čovjeka na zemlji nemoguća (jer nužno vodi zlu), tim je više demokracija nemoguća (štoviše pogubna, ne samo za jednoga, već za sve koji su joj podvrgnuti, tj. volji "demokratski" izabranom vođi), stoga je za dobro samoga čovjeka izvrsno rješenje da sam sebi doskoči (kako je kroz povijest toliko puta mudro i činio) te se odrekne takve apsolutne slobode, dadne se "okovati" najprije od Boga, a zatim od onoga koji će na najbolji mogući način (s naglaskom na mogući, što oholi demokrate ne prihvaćaju jer im je "sve moguće", jer za sve izvan okvira zakonski i pravedno ostvarivog uvijek postoji gesta sile, nasilja, prisile kao opcija "+", makar gazili, eksploatirali i ubijali sve pred sobom, bile žrtve te sile nevine ili ne, a uglavnom su nevine žrtve u pitanju) vođen Onim od kojeg su se svi već dali okovati uz spomenuti korektiv u odnosu na zajednicu (zvala se ona država, kraljevina ili kako već). Ipak da ne bih bio suviše trijumfalan, rado se prisjećam onoga što je Isus rekao govoreći o carskom porezu pred farizejima ili pak došapnuo Šimunu pred utjerivačima poreza govoreći o antičkon stateru izvađenom iz ribe (ma i da je tunj, kuna, mrki medvjed, nebitno je...), da nasljedujući upravo Sina imamo i u tako pogubnoj demokraciji izvanrednu priliku biti i umrijeti kao svjedoci vjere. Tako nada, koja ne postiđuje, u što je i sv. Pavao svojom poslanicom uporno uvjeravao Rimljane, guta svaki trijumf i ulijeva sigurnost da je zaraženost pogubnim idejama, koje nam tako učestalo bivaju ubrizgane od strane demokracije, ipak po Sinu konačno moguće liječiti, ako je već nemoguće konačno ostvarenje budnog, zemaljskog "uređenja iz snova".
OdgovoriIzbriši--
Svako dobro! Branimir.
Da sam ja katolički monarh ograničio bih komentare na blogovima na broj 10.
OdgovoriIzbrišiPozdrav svima i ne samo njima!
I Platon i nakon njega Aristotel smatrali su demokraciju lošim, jednom od gorih sustava. Platon zbog svojih poznatih gluposti o dušama od kojih su najbrojnije željezne, nevaljale koje onda loše upravljaju; to je zapravo nešto slično objašnjenju iz ovog članka. Ironično je da su Platonovom modelu države, u jako iskrivljenom obliku danas najsličnije SAD i EU.
OdgovoriIzbrišiAristotel pak je puno promišljeniji i jasno kaže da je zapravo nebitno koji oblik vladavine imamo (monarhija, oligarhija, demokracija), već je bitno jedino to da onaj tko vlada radi u općem, a ne u vlastitom probitku. Demokraciju je dakako smatrao lošom jer su izgledi da većina odlučuje u općem, a ne svatko u vlastitom interesu gotovo nikakvi što je također navedeno i u članku.
Demokracija je loša, monarhije i dikatature su pretežito loše. Ono što čini dobrim neki od tih sustava je to koliko se oni koji vladaju založe za opće dobro. Današnja posredna demokracija kakvu imamo u RH je naročito loša. I demokracija može biti dobra, a i neki drugi sustav. Da bi demokracija koju imamo bila bolja treba raditi na društvu i to je to.
Nametnuti danas u nekoj državi katoličku monarhiju nemoguće je i ne čini mi se ispravno jer mnogo je u svakoj državi onih koji nisu katolici. Možda Malta :D?
Slažem se da velik dio negativnosti nabrojanih u tekstu nisu posljedica demokracije, već napretka tehnologije. Ljudi su oduvijek činili zlo i dostupnu tehnologiju umjesto za dobro upotrebljavali i za zlo.
OdgovoriIzbrišiSama promjena društvenog uređenja ne dovodi do boljeg društva. U svakom uređenju društvo je onoliko dobro (pravedno itd.) koliko su dobri ljudi koji čine to društvo.
Slažem se s prvim dijelom kritike demokracije.
Ne mislim da bi katolička monarhija bila dobar sustav, ali mislim da bi bilo dobro mijenjati demokraciju na način da se (ponovno) uvede staleška zastupljenost u tijelima vlasti jer ovako mi (u RH recimo) imamo diktaturu brojnijih koja ne donosi dobro cjelokupnom društvu. Imamo situaciju da brojni umirovljenici i broji zaposleni u državnim službama diktiraju tko će biti na vlasti i kako će se ti na vlasti ponašati. Radi njihove brojnosti niti jedna vlast ne povlači poteze koji bi bili objektivno dobri za državu/društvo poglavito dugoročno gledajući.
Možda bi bilo pravednije i korisnije za društvo da recimo svatko ima pravo dati onoliko glasova u koliko "staleža" pripada, a to bi mogli biti npr.
radnici (ili čak više podvrsta; javni sektor, privatni, intelektualci)
poduzetnici (?)
seljaci
studenti
umirovljenici
roditelji (zašto ne?)
a tu onda bi bilo prostora za uvođenje i lista za vjerski izbor (katolici, pravoslavci, muslimani, ateisti)
Svakom staležu mogao bi biti osiguran određen broj zastupnika i na taj način došli bismo do pravednijeg društva (bar mislim) jer bi se svaka opcija koja se natječe u pojedinoj listi trebala izjasniti što planira učiniti za pripadnike staleža koji daju glas toj opciji.
Također, oduzimanje građanskog prava glasovanja smatram sasvim ok praksom iako je primjenjivana bila prvenstveno u zloglasnim komunističkim režimima. Njima je ta metoda služila za pogrešne svrhe uklanjanja političkih protivnika, ali ako bi ju se koristilo za uskraćivanje prava izbora (na određeni rok ili trajno) za one za koje sud utvrdi da je njihovo djelovanje za društvo štetno iz objektivnih pokazatelja (u prvom redu oni koji se ogriješe o zakon teškim zlodjelima npr. ubojstva, silovanja itd. i naročito krađom... a i lustracija bi dobrodošla) to bi vjerujem pridonijelo tome da o vlasti odlučuju oni koji će napraviti bolji izbor i pozitivno bi utjecalo na svijest ljudi da je pravo biranja vlasti nešto što je potrebno zaslužiti odnosno ne-iznevjeriti.
Nadam se nekom odgovoru na ovo razmišljanje. :D