utorak, 3. siječnja 2012.

Oblačenje liturgijske odjeće i pripadajuće molitve

Hvala jednom našem čitatelju koji je preveo sljedeći tekst o liturgijskom ruhu i značenju molitava koje svećenik moli pri oblačenju prije mise. Na vatikanskim stranicama naći ćete još vrijednih tekstova o liturgiji koje vam preporučujem.


Oblačenje liturgijske odjeće i pripadajuće molitve


1. Povijesna pozadina

Odjeća koju upotrebljavaju posvećeni službenici u liturgijskim slavljima dolazi od drevne grčke i rimske svjetovne odjeće. U prvim stoljećima odijelo osoba višeg društvenog položaja preuzeto je i za kršćansko bogoslužje. Ova se praksa zadržala u Crkvi i nakon Konstantinovog mira. Prema nekim crkvenim piscima, posvećeni službenici su nosili najbolju odjeću, najvjerojatnije rezerviranu za bogoslužnu prigodu [1].
Dok se u prvim kršćanskim vremenima liturgijska odjeća razlikovala od svjetovne, ne zbog njezina posebnog oblika, nego zbog kvalitete platna i zbog posebnih ukrasa, za vrijeme barbarskih invazija, običaji i, zajedno s njima, odjeća novih naroda uvedeni su na Zapadu, a to je unijelo promjene i u svjetovnu modu. Crkva je, naprotiv, zadržala bitno neizmijenjenu odjeću koju je kler koristio u javnom bogoštovlju; te je tako nastala razlika između svjetovne odjeće i one koja se upotrebljavala u liturgiji.
Za vrijeme karolinga, konačno su definitivno određeni sveti paramenti (odjeća) za različite stupnjeve svetog reda, uz određene izuzetke, i preuzeli su oblik koji je zadržan sve do danas.


2. Uloga i duhovni smisao

Bez obzira na povijesne okolnosti, sveti paramenti imaju važnu ulogu u liturgijskim slavljima: na prvome mjestu, činjenica da se oni ne nose u svakodnevnom životu, te stoga imaju bogoštovni karakter, pomaže kako bi se udaljilo od svakodnevice i njezinih briga u trenutku slavljenja bogoslužja. S druge strane, široke forme odjeće, na primjer albe, dalmatike, misnice (kazule ili planete), stavljaju u drugi plan osobnost onoga koji ih nosi kako bi naglasili njegovu liturgijsku ulogu. Moglo bi se reći da "sakrivanje" službenikova tijela pod široku odjeću na neki način ga lišava osobnosti; ono zdravo lišavanje osobnosti koje odmiče iz središta službenika slavitelja i priznaje istinitog Protagonista liturgijskog čina: Krista. Oblik odjeće, dakle, govori da se liturgija slavi in persona Christi (u osobi Krista), a ne u vlastito ime. Onaj koji vrši neku bogoštovnu službu ne djeluje kao privatna osoba, nego kao službenik Crkve i kao oruđe u rukama Isusa Krista. Sveti karakter odjeće proizlazi i iz činjenice da se oblači onako kako je opisano u Rimskom misalu.
U izvanrednom obliku Rimskog obreda (tzv. Svetog Pija V.), oblačenje liturgijske odjeće popraćeno je pripadajućim molitvama za svako odijelo; molitvama čiji se tekst još uvijek može pronaći u mnogim sakristijama. Iako ove molitve nisu više propisane (ali nisu ni zabranjene) Misalom redovitog oblika, izdanog od Pavla VI., njihova se upotreba savjetuje, budući da pomažu pripravi i sabiranju svećenika prije slavljenja Euharistijske žrtve. Za potvrdu korisnosti ovih molitava svjedoči i to što su uključene u Euharistijski kompendij (Compendium eucharisticum), kojega je nedavno objavila Kongregacija za bogoštovlje i stegu sakramenata [2]. Štoviše, može biti korisno prisjetiti se da je Pijo XII., dekretom od 14. siječnja 1940., podijelio oprost od sto dana za pojedinu molitvu.


3. Pojedinačna liturgijska odjeća i molitve koje prate oblačenje

1) Na početku oblačenja, svećenik pere ruke moleći odgovarajuću molitvu; osim praktične svrhe higijene, ovaj čin ima duboku simboliku ukoliko označava prijelaz iz svjetovnog u sveto, iz svijeta grijeha u čisto svetište Svevišnjega. Pranje ruku odgovara, na neki način, skidanju obuće pred gorućim grmom (usp. Izlazak 3,5). Molitva cilja na ovu duhovnu dimenziju:
Da, Domine, virtutem manibus meis ad abstergendam omnem maculam; ut sine pollutione mentis et corporis valeam tibi servire.
(Daj, Gospodine, snagu mojim rukama da očisti svaku ljagu kako bih bez onečišćenja duha i tijela mogao tebi služiti) [3].

Nakon pranja ruku slijedi oblačenje u pravom smislu riječi.

2) Počinje se s amiktom, pravokutnim lanenim platnom s dvije vrpce, koji se stavlja na ramena i omota oko vrata; naposljetku se veže oko struka. Amikt ima za cilj pokriti svakodnevnu odjeću oko vrata, čak i ako se radi o svećeničkoj odjeći. U tom smislu, valja podsjetiti da se amikt ima nositi i onda kada se koriste moderne albe, koje često nemaju veliki otvor u gornjem dijelu i pristaju čvrsto uz vrat. Unatoč tome, svakodnevno odijelo ostaje jednako tako vidljivo i zbog toga ga je potrebno pokriti amiktom i u ovim slučajevima [4].
U Rimskom obredu, amikt se oblači prije albe. Uzimajući ga, svećenik recitira sljedeću molitvu:
Impone, Domine, capiti meo galeam salutis, ad expugnandos diabolicos incursus.
(Stavi, Gospodine, na moju glavu kacigu spasenja, da odbije đavolske navale).

Pozivajući se na Poslanicu sv. Pavla Efežanima 6,17, amikt se tumači kao "kaciga spasenja" koja treba štititi onoga koji je nosi od kušnja đavolskih, osobito od zlih misli i želja za vrijeme liturgijskog slavlja. Ova je simbolika još jasnija u običaju koji se slijedi od srednjeg vijeka kod benediktinaca, franjevaca i dominikanaca koji su prvo stavljali amikt na svoju glavu, a potom ga pustili da padne na misnicu ili dalmatiku.

3) Alba je dugačka bijela halja koju nose svi posvećeni službenici, a koja podsjeća na novu neokaljanu haljinu koju prima svaki kršćanin po krštenju. Alba je, dakle, simbol posvetne milosti primljene u prvom sakramentu i smatra se simbolom čistoće srca koja je potrebna za ulazak u vječnu radost gledanja Boga u Nebu (usp. Matej 5,8). Ovo je izraženo u molitvi koju izgovara svećenik dok oblači albu, u molitvi koja se poziva na Otkrivenje 7,14:
Dealba me, Domine, et munda cor meum; ut, in sanguine Agni dealbatus, gaudiis perfruar sempiternis.
(Obijeli me, Gospodine, i očisti mi srce kako bih, obijeljen u krvi Jaganjčevoj, uživao vječne radosti).

4) Na albu, u visini struka, oblači se cingulum, uže od vune ili drugog prikladnog materijala, koje se koristi kao pojas. Svi službenici koji oblače albu trebali bi nositi i cingulum (ovaj tradicionalni običaje prečesto se ne slijedi) [5]. Za đakone, svećenike i biskupe cingulum može biti u različitim bojama, već prema liturgijskom vremenu ili spomendanu. U simbolici liturgijske odjeće, cingulum predstavlja krepost samosvladavanja (uzdržljivosti) koju sv. Pavao ubraja i među plodove Duha (usp. Galaćanima 5,22). Pripadajuća molitva preuzima misao iz Prve Poslanice sv. Petra i kaže:
Praecinge me, Domine, cingulo puritatis, et exstingue in lumbis meis humorem libidinis; ut maneat in me virtus continentiae et castitatis.
(Opaši me, Gospodine, pojasom čistoće i ugasi bujicu požude u mojim bokovima kako bi u meni ostala krepost uzdržljivosti i čistoće).

5) Manipul je liturgijski parament koji se koristi u slavljima Svete Mise u izvanrednom obliku Rimskog obreda. Prestao se koristiti u godinama liturgijske reforme, premda nije bio dokinut. Manipul je sličan štoli, ali nešto kraći: dužine je manje od metra i pričvršćen je na sredini kopčom ili vrpcama sličnim onima koje se nalaze na misnici. Za vrijeme Svete Mise u izvanrednom obliku, slavitelj, đakon i subđakon ga nose na lijevoj podlaktici. Ovaj parament vjerojatno dolazi od rupca (mappula) kojega su Rimljani nosili podvezanog na lijevoj ruci. Kako se mappula koristila za brisanje lica od suza i znoja, srednjovjekovni pisci su pripisali manipulu simboliku napora svećeništva. Ovo shvaćanje ušlo je i u pripadnu molitvu oblačenja:
Merear, Domine, portare manipulum fletus et doloris; ut cum exsultatione recipiam mercedem laboris.
(Neka zaslužim, Gospodine, nositi rubac plača i boli da radosno pjevajući primim nagradu za svoj trud).

Kako se može vidjeti, u prvom dijelu molitva govori o plaču i boli koji prate svećeničku službu, no u drugom se dijelu spominje plod vlastitog rada. Nije izvan konteksta prizvati se na psalam koji je mogao nadahnuti ovu drugu simboliku manipula, budući da Vulgata donosi tekst Psalma 125,5-6 ovako: "Qui seminant in lacrimis in exultatione metent; euntes ibant et flebant portantes semina sua, venientes autem venient in exultatione portantes manipulos suos".

6) Štola je razlikovni element zaređenog službenika i oblači se uvijek u slavlju sakramenata i sakramentala. Ona je otkani šal, obavezno izvezen, kojemu se boja mijenja prema liturgijskom vremenu ili slavlju dana. Oblačeći je, svećenik recitira pripadnu molitvu:
Redde mihi, Domine, stolam immortalitatis, quam perdidi in praevaricatione primi parentis; et, quamvis indignus accedo ad tuum sacrum mysterium, merear tamen gaudium sempiternum.
(Povrati mi, Gospodine, halju (štolu) besmrtnosti koju sam izgubio prijestupom praroditelja; i koliko nedostojan prilazim tvojem svetom otajstvu, neka toliko zaslužim vječne radosti).

Budući da je štola parament od velike važnosti, koji ukazuje više nego bilo koji drugi na stalež zaređenog službenika, ne može se ne žaliti prijestup, sada već proširen u mnogim mjestima, da svećenici više ne nose štolu kada oblače misnicu [6].

7) Naposljetku se oblači misnica, odijelo vlastito onomu koji slavi Svetu Misu. Liturgijske knjige su u prošlosti upotrebljavale dva latinska termina, casula i planeta, kao sinonime. Dok se naziv planeta upotrebljavao osobito u Rimu i ostao u upotrebi u Italiji, naziv casula dolazi od tipične forme ruha koje je u počecima potpuno pokrivalo posvećenog službenika koji ga je nosio. Upotreba naziva casula nalazi se i u drugim jezicima "casulla" na španjolskom, "chasuble" na francuskom i engleskom, "Kasel" na njemačkom. Pripadajuća molitva se poziva na poticaj iz Poslanice Kološanima 3,14: "A povrh svega – ljubav! To je sveza savršenstva.", dok sama molitva koja prati oblačenje misnice citira upravo riječi sadržane u Mateju 11,30:
Domine, qui dixisti: Iugum meum suave est, et onus meum leve: fac, ut istud portare sic valeam, quod consequar tuam gratiam. Amen.
(Gospodine, koji si rekao - jaram je moj sladak i breme moje lako – učini da ovo mogu tako nositi da zadobijem tvoju milost. Amen).

Na koncu, može se nadati da će ponovno otkrivanje simbolike vlastite paramentima i pripadajućim molitvama ohrabriti svećenike da iznova preuzmu običaj moljenja prilikom oblačenja kako bi se pripremili s dužnim sabranjem za liturgijsko slavlje. Premda je moguće moliti i drugačije molitve, kao i jednostavno uzdići duh k Bogu, ipak ovi tekstovi molitava prilikom oblačenja posjeduju sažetost, preciznost izraza, nadahnuće biblijske duhovnosti, a tu je i činjenica da su ih stoljećima molili nebrojeni posvećeni službenici. Ove se molitve, dakle, preporučuju i danas kao priprava za liturgijsko slavlje, pa i ono slavljeno u redovitom obliku Rimskog obreda.

---

[1] Usp. na primjer sv. Jeronim, Adversus Pelagianos, I, 30.
[2] Izdala LEV, Vatikan 2009., str. 385-386.
[3] Tekst molitava preuzet je iz izdanja Missale Romanum izdanog 1962. od blaženog Ivana XXIII., Roman Catholics Books, Harrison (NZ) 1996., str. LX.
[4] Institutio Generalis Missalis Romani (2008.) u br. 336 dopušta da se ne oblači amikt kada je alba tako načinjena da potpuno pokriva vrat, sakrivajući svakodnevno odijelo. Međutim, rijetko se dogodi da odijelo nije vidljivo, čak i djelomično, zbog čega ostaje preporuka da se svejedno koristi amikt.
[5] Isti br. 36 u Institutio iz 2008. predviđa i mogućnost da se izostavi cingulum, ukoliko je alba tako načinjena da pristaje uz tijelo i bez njega. Unatoč ovome dopuštenju, valja priznati: a) tradicionalnu vrijednost i simboliku upotrebe cinguluma; b) činjenicu da alba teško – bilo u tradicionalnijem obliku i osobito u modernijim oblicima – sama pristaje uz tijelo. Ukoliko odredba predviđa mogućnost, ona treba ostati prije svega hipotetska kada se uzme u obzir redoviti običaj; to jest, cingulum je uvijek obavezan. Danas se katkada mogu naći i albe koje na sebi već imaju cingulum: vrpca od tkanja dodana albi u visini struka koja se veće u trenutku oblačenja – u ovom slučaju molitva nad cingulumom može se recitirati za vrijeme vezivanja. Međutim, tradicionalni oblik ostale daleko preporučeniji.
[6] "Svećenik koji nosi misnicu kako propisuju rubrike neka ne izostavi obući i štolu. Neka se svi Ordinariji pobrinu da se iskorijeni svaki protivni običaj": Kongregacija za Bogoštovlje i Stegu sakramenata, Redemptionis Sacramentum, 25. ožujka 2004, br. 123.

Broj komentara: 8:

  1. Jako pohvalan tekst!
    Hvala na trudu.
    Mladen

    OdgovoriIzbriši
  2. Ono što me rezveselilo u ovom tekstu je dio o amiktu. On je i danas obavezan, uz jedinu iznimku ako alba do kraja pokriva odjeću pa se ispod nje ne vidi kolar, reverenda ili svjetovno odijelo. To je i danas važeći liturgijski propis. Ono što mene jako smeta jest običaj da se alba tako bolači da se ispod nje vidi kolar. Meni to jako smeta i često sam se znao s kolegama sporiti oko toga. Biskup Šaško je napisao jedan jako lijep rad o tome, i on, npr. uvijek traži amikt...(znam da ga neki posjetitelji ovog bloga kao liturgičara "ne preštimavaju baš preveč..."
    Baš pred polnoćku kad sam stavljao amikt me je jedan ministrant pitao što je to, pa je bila jako lijepa prilika za katehezu...
    Isto tako, ljubljenje štole nije nikad ukinuto... nigdje ne piše da se štola ne ljubi prilikom oblačenja...
    Dobro je podsjetiti na ove lijepe stvari
    Seoski župnik

    OdgovoriIzbriši
  3. Odgovori
    1. Evo kod Father Z-a:

      Reverenda:
      Dominus, pars hereditatis meae et calicis mei, tu es qui restitues hereditatem meam.

      O Lord, the portion of my inheritance and my chalice, You are He who will restore my inheritance.


      Roketa:
      Indue me, Domine, novum hominem, qui secundum Deum creatus est in iustitia et sanctitate veritatis. Amen.

      Invest me, O Lord, as a new man, who was created by God in justice and the holiness of truth. Amen.

      Izbriši
    2. Ili ovdje
      Samo je kod prve molitve dodana riječ "mihi".

      Kod oblačenja reverende:
      “Dominus, pars haereditatis meae, et calicis mei: tu es, qui restitues hereditatem meam mihi.”
      [Gospodine, dio si baštine moje i kalež moj, Ti si Onaj koji će obnoviti naslijeđe moje.]

      Kod oblačenja kote:
      “Indue me, Domine, novum hominem, qui secundum Deum creatus est in iustitia et sanctitate veritatis. Amen.”
      [Odjeni me Gospodine, u nova čovjeka, po Bogu stvorena u pravdi i svetosti istine. Amen.]

      Izbriši
    3. Zapravo: "...dio si baštine moje i kaleža moga" (genitiv, ne nominativ). Prekrasna molitva!

      Izbriši

Upute za komentiranje

Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.

Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.