Evo nama liturgičara

S IKA-e:

Hrvatski institut za liturgijski pastoral (HILP) pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji pokrenuo je vlastite mrežne stranice na adresi www.hilp.hr, objavljeno je na internet stranici društva crkvenih glazbenika. Na mrežnim stranicama HILP-a nalaze se novosti i aktualnosti iz rada toga Instituta, zatim brojna izdanja HILP-a, među kojima treba spomenuti liturgijsko-pastoralni list "Živo vrelo", koji se od sada može prelistavati online.
Mrežne stranice nude i "Liturgiju dana" za cijelu godinu s naznakama misnih čitanja, misli iz evanđelja dana, naznaku za boju liturgijskog ruha, imendane i napomene za slavlja.
Izdavačka djelatnost Hrvatskog instituta za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji pokrenuta je od samih početaka djelovanja Instituta. Objavljivanjem djela liturgijsko-teološke tematike, kako hrvatskih tako i prijevoda relevantnih stranih autora (Škunca, Šuljić, Dugandžić, Magrassi, Balthasar) Institut je do sada obogatio hrvatsko izdavaštvo s više od trideset naslova. Božanski časoslov – liturgijski molitvenik za puk Božji, homiletska građa, zbirke homilija i liturgijska pomagala isto su tako dio izdavačke ponude Instituta, a sve u želji da se liturgiji omogući dostojno mjesto u vjerničkom životu. Sva ta izdanja dostupna su za pregled i narudžbu online.

Imam nekoliko komentara:

• Uvijek je jako dobro kad se neka crkvena institucija pojavi na internetu i njezina stranica nije samo pro forme, nego ima i stvarne sadržaje koji mogu nekome koristiti. O tome sam više razglabao u svibnju kad je Zagrebačka nadbiskupija otvorila svoju svemrežnu stranicu.
• Iako je i do sada postojao tekst časoslova i misnih čitanja na internetu i to već duže vremena na izvrsnim stranicama Blaga, ipak mislim da do sada nismo imali vlastite molitve nedjelja i blagdana online, a to mi se čini poprilično korisno. U najmanju ruku sada lakše možemo uspoređivati (à la Father Z) originalni latinski tekst i hrvatski prijevod molitava. Naravno, to je sve za novu misu.
• Najvažniji i najinteresantniji dio stranice je časopis Živo Vrelo. Arhiva ovog mjesečnika za ovu godinu stavljena je online, pa zainteresirani imaju dovoljno materijala da prosude o čemu se tu radi. Već sam se prije pitao kakav je to zapravo časopis (nije mi nikad ni palo na pamet da ga kupujem), pa mi je dobro došao ovaj njihov potez. Prvi utisci su da ima nekih zanimljivih stvari, ali sve je to nekako mutno: nešto činjenica, nešto osjećaja, nešto interpretacije prema vlastitom ideološkom ključu. Zašto da vam pričam, kad vam mogu pokazati kroz nekoliko slika koje sam pokupio s njihove stranice:
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  Sve nešto kao: ima tu nešto vezano s vjerom i Crkvom; jel ono Isus?; ono bi mogao biti čovjek u molitvi; a ovo su se sigurno ljudi skupili na misi?; ah ovo prepoznajem, to je znak za Krista; itd. Ali sve bezlično, nema ni okusa ni forme, zapravo, kad razmislim, baš nekako prikladno za moderne liturgičare i "apstraktnu" liturgiju koju oni stvaraju, a ne nasljeđuju od prethodnih naraštaja.
  
• Čini mi se da su članci preuzvišenog Šaška najbogatiji konkretnim činjenicama vezanim uz povijest liturgije. Ali opet, mora čovjek biti oprezan kad ih čita jer nikad ne zna gdje bi mogla njegova privatna interpretacija doći u igru, pa će neke stvari malo izbaciti, neke naglasiti, neke malo drugačije zaodjenuti ne bi li se reklo nešto srcu drago. Jer ako netko jasno i glasno krši direktnu papinu pravnu odredbu zbog svojih privatnih simpatija ili antipatija, nije pretjerano posumnjati da i u stvarima poput članaka u jednom ipak neznanstvenom časopisu neće proturati svoje interpretacije na uštrb činjenica i povijesno potvrđenih ili službenih tumačenja.

U svakom slučaju, idi, pa vidi!

Sveti Gerardo Maiella – Katolik

Vraćao sam se jednog dana umoran i ne baš dobre volje s posla i zaustavio sam se na trenutak da provjerim ima li što u poštanskom sandučiću. Odmah sam primjetio da iz mog pretinca vire nekakve novine. Samo mi još to treba – gomila reklamnog smeća koja je prepunila sandučić i zaglavila u otvoru! Ali, kad sam pogledao malo bolje, lako sam razaznao velika slova Catho... Što je ovo?

Jučer i danas

Krašić, 27. VI. 1957.

Carissime !
Ono, što se činilo tako daleko, sada se evo ispunilo. Duge molitve, žrtve, iščekivanja Vaših roditelja, da Vas ugledaju jednom kod oltara kao svećenika Božjega, sada su evo primile svoju prvu nagradu, jer ih još veća čeka u nebu, što su Crkvi dali svećenika u ovim teškom vremenima. I Vaše lično mnoge žrtve, molitve, pregaranja, našle su svoje uslišenje.
Za sve recite Deo gratias! I to ne samo za dan redjenja nego svaki dan dok ste živi. Ne pjeva naime uzalud Crkva u prefaciji: „Vere dignum et justum est, aequum et salutare, nos Tibi semper et ubique gratias agere, Pater omnipotens aeterne Deus!” Najviše pak sigurno dignum et justum est, aequum et salutare, zahvaljivati za golemi dar svećeništva. Ne zato, što Vas stavlja iznad careva i kraljeva po časti, iznad svih armija svijeta po moći, nego što u nijednom zvanju ne možete tako proslaviti Boga i koristiti besmrtnim dušama kao u svećeničkom zvanju.
Meni je posebno drago, da se nastavlja tradicija našeg rodnog mjesta, da ne izumre svećenik iz njega, a da ne bi došao drugi na njegovo mjesto. Tako to ide već sto godina i dao Bog da tako ostane do konca svijeta.
Možda ćete prvu neugodnost u svom svećeničkom zvanju iskusiti baš u tom svom rodnom mjestu, koje je danas više od bilo kojeg mjesta u ovoj zemlji izvrgnuto trajnim šikaniranjem protivnika Crkve, koji danas drže vlast u rukama. Ako se to zbude, recite mirno Deo gratias. Bit će to Vaša prva svećenička žrtva, a žrtve za Boga podnesene, nikada ne ostanu bez ploda.
Ja Vam srdačno čestitam na golemom daru Božjem!
Uz blagoslov i pozdrav u Gospodinu.

Alojzije Stepinac,

nadbiskup zagrebački

***

Prečasna i draga braćo i svećenici!
Radujem se što svoj svećenički jubilej obilježavate na dan svoga ređenja, 29. lipnja o svetkovini svetih Petra i Pavla u Nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke. Srdačno Vam čestitam 50. obljetnicu svećeništva.
U ime Zagrebačke nadbiskupije zahvaljujem Vam za vjerno svećeničko služenje u mnogim župama i različitim službama proteklih pedeset godina. Neka Vam Isus Krist, čiju ste Radosnu vijest navješćivali i kojega ste u sakramentima uprisutnjivali Božjem puku, obilno uzvrati svojom ljubavlju i blagoslovom. Kao vjerni Isusovci svećenici budite i nadalje uzor vjernicima.
Na Vas i na sve one koji će sudjelovati u slavlju, kao i na one koji Vas se ovih dana spominju u molitvama zahvale i podrške, od srca zazivam obilje Božjeg blagoslova, te zagovor Marije, Majke Crkve i blaženog Alojzija Stepinca.

Srdačno Vas pozdravlja u Gospodinu

kardinal Josip Bozanić,

nadbiskup zagrebački

U Zagrebu 26. lipnja 2007.

(izvori: 1, 2)

Pater Marko superborac...

... protiv pobačaja. Ovo je najava članka u današnjem (jučerašnjem zapravo budući se radi o dvobroju) jutarnjem listu.

Članak govori o dobrim ljudima u "Kući obitelji svetog Josipa" u Karlovcu koji se bore da spriječe jedno od najvećih zala, pobačaj, i da trudnim majkama pruže uočište. Utočište koje im je itekako potrebno jer ih okolina tjera i nagovara na ubojstvo vlastitog djeteta.

U članku je posebno istaknuto da na pobačaj nagovaraju i ljudi koji se deklariraju kao "praktični katolici". Tužno i žalosno je to, samo pokazuje koliki je ponekad nesklad između onoga kako se predstavljamo i govorimo i onoga što činimo.

No ipak priče svih ti majki koje su zaklon našle u Kući i primjer pavlina koji je vodi, moga imenjaka Marka Glogovića, pokazuje koliko je bitno da se mi katolici konkretno zauzmeno za tu malu, nerođenu dječicu. I zato vas Toma i ja pozivamo da pripomognete koliko možete Kući obitelji svetog Josipa kako god možete - pelenama, hranom ili novcem

Žiro račun udruge "Centar za nerođeni život Betlehem" je 2484008-1104754353

Naravno, zajedno moramo pomoći ovim majkama i ljudima koji ih okružuju da prihvate veliku radost novorođenog djeteta i svojim molitvama onome koji je isto kao majušno dijete došao na svijet. (krunica na ovu nakanu bila bi posebno prigodna budući je kako i Splendor piše listopad posvećen presvetom ružariju)

Gostujući autor - Iskustva vjerskog i crkvenog života u Njemačkoj

Uvijek mi je drago kad imamo gostujućeg autora na našem blogu. Tema je sasvim jasna iz naslova, a ja nisam ništa mijenjao u tekstu osim što sam dodao još nekoliko linkova. Dva od njih vode na snimke koje je autor teksta zabilježio kao ilustraciju onoga što opisuje. S obzirom na okolnosti i sredstva, snimke nisu posebno kvalitetne, ali to i nije pretjerano bitno. Mislim da su autorove analize pronicljive i korisne. Neki dan sam bio na misi na kojoj se molila molitva za uspjeh sinode Zagrebačke nadbiskupije. Mislim da su zabilješke poput ovih koje slijede puno potrebnije za stvarni uspjeh sinode od raznoraznih sažetaka koji su se sažimali po župama.

(foto)

Njemačka se prema domaćoj percepciji nameće kao ideal, uzor za kojime trebamo težiti na raznim planovima – ekonomskom, društvenom, političkom. U određenom smislu, ovo je sasvim točno. Neki tome dodaju i tamošnje vjersko i teološko stanje – ako ne deklarativno, onda barem u praktičnom smislu: izdaje se literatura, poziva se na tamošnje teološke autoritete i dr. Za ocjenu ispravnosti takvih težnji, kratko iskustvo koje ćemo iznijeti, proizašlo iz dvomjesečnog boravka, zasigurno ne može biti stručno mjerodavno. No, smatramo da može pomoći za uvid praktičnog ostvarenja, koje je onda pokazatelj i teoretske vrijednosti tamošnjeg dominantnog teološkog pristupa.

Već prema prvoj posjećenoj Misi mogao bi se napraviti sažetak i dati konačna ocjena. Početna opažanja odmah odaju dojam primjetno različitog duha naspram onoga koji poznajemo iz domovine. Neke stvati nedostaju, neke su nove. Prvo, svećenik može i ne obući misnicu, već samo preko albe staviti štolu – koja je redovito krajnje neumjesno apstraktna, npr. fluorescentnih vodoravnih linija. Na oltaru / stolu nema stalka za misal nego ga se položi na nj kao neku običnu knjigu, kalež nema oblik kaleža nego neke malo svečanije, ukrašene čaše. Dijelovi Mise se svugdje nedopušteno parafraziraju gdje god je moguće – nema drugog čitanja u nedjelju, umjesto psalma se pjeva neka pjesma iz pjesmarice, umjesto Kyrie, Slave, Vjerovanja, Sanctusa, Agnusa također. Moguće pozitivna ali loše ostvarena novina je da svaka crkva ima veći broj pjesmarica na ulazu. Uvijek se pjeva neovisno o broju vjernika (jer se pojam ‘aktivnog sudjelovanja’ očigledno svodi samo na nešto izvanjsko, makar bilo to isforsirano), iako nema zbora niti koga drugog da predvodi (osim eventualno svećenika) tako da izvedba uglavnom bude dosta traljava. Stvarnost tim gora jer pjesmarice potvrđene od crkvenog autoriteta kao da takvo stanje nameću, jer sadrže nebrojeno takvih parafraziranih i sadržajno različitih skladbi. Još malo o 'nužnosti' izvanjskog sudjelovanja stavlja se veliki naglasak na više različitih službi koje često nemaju opravdanih potreba. Npr. izvanredni djelitelj pričesti na Misi (koji dolazi do oltara još kod Agnusa i na kraju posprema hostije u svetohranište umjesto svećenika) koju posjeti stotinu ljudi, zatim na ulazu u crkvu stavlja se raspored čitača, ministrira i muško i žensko... Svi osim jednoga ili eventualno dvojice primaju pričest na ruku, a isti je i omjer izlazaka na pričest od prisutnih vjernika uopće. U dobnoj statistici prevladava starija populacija i mlađi naraštaj je vrlo teško zamijetiti. Po završetku Mise crkva se isprazni u roku minute.

Jedna druga crkva koju sam pohodio poslužit će nam kao dodatni, iako ne u svemu posve ogledno mjerodavni primjer. Pri prvome bogoslužju iznenadio me jedan kod nas nezabilježeni običaj, a to je postavljanje posebnog oltara, tj. stola u ulaznom dijelu crkve (usp. npr. s prostorom do klupa u zagrebačkoj katedrali). Ekonomičnost i funkcionalnost su primjetne karakteristike zapadnjačkog duha, vidljive u trendu prodaje velikog broja ‘neupotrebljivih’ crkvi. Slično i ovdje, vjerojatno se ne osjeća potreba bogoslužiti za tridesetak vjernika u relativno većem prostoru. A osim toga, tu je i zajedništvo kao primarna ideja vodilja ‘modernog’ pristupa kršćanstvu, ovdje očito odlučna. Svećenik ovaj puta nije ni imao misal nego je Misu služio iz neke specijalne brošure. Malo još donekle podnošljivog pretjerivanja, ali ono što će uslijediti pri drugom pohodu izlazi iz svakog okvira prihvatljivosti.

Ulazna perspektiva kao i prošli puta – ponovno postavljen stol i oko njega klupe, atmosfera obiteljskog domjenka. I odmah jedan novitet, jedan vjernik donio je sa sobom radio. Mislio sam, to će biti jedna novost koju ću nekome moći ispričati, no ipak, ispalo je samo kao neznatna uvertira. Još dalje primijećujem, nema ambona, niti kakve improvizirane 'govornice'! I ulazi svećenik s jednim ministrantom. Sjede na svoj stolac, i pusti dotični vjernik pjesmu sa cd-a. Pošto je odsvirala, javi se pored njega jedna gospođa, koja će 'preuzeti palicu' za dalje, kao što ćemo vidjeti, i kaže koja se pjesma pjeva u pjesmarici. Pošto smo to otpjevali, uključi se konačno svećenik spomenuvši za koga se prikazuje sastanak te predvodi pokajnički čin i molitvu. I spremite se, kreće pravi show! Rekosmo već da nikakvog ambona ni propovjedaonice nije bilo, i doista, započne jedna vjernica, sjedeći, čitati iz svoje brušure čitanje. Slijedi evanđelje. To, barem prema propisima Crkve (usp. Redemptionis Sacramentum, br. 63-66), smiju čitati samo zaređeni službenici. Ali, evo nam na sceni ponovno one gospođe koja preuzima vodstvo nad sastankom, i pročita evanđelje nitko drugi doli nje! Sve dosad bi se nekako i moglo prožvakati, ali tu već počinju šokovi. Nakon evanđelja slijedi i propovijed. Opet, drži ona svoju štefetnu palicu i opet radi nešto što smije samo zaređeni službenik! Da se ne 'pokvari dojam', ne bi možda trebalo spominjati da je propovijed imala smisla i bila dobro izvedena, no ipak. Slijede molitve vjernika koje su, naravno, spontane. Svećenik prinese darove, i nastavljamo prema vrhuncu cirkusa. Poziva sve da stanu uokolo oltara i naprave krug. Prepremio sam se na eventualni eksces i prekid showa za slučaj da bi slučajno svi ispružili ruke i počeli moliti kanon, čega smo ipak ostali pošteđeni (kleknule su samo dvije osobe). Slijedi potom i jedan od ključnih dijelova zajedničarskog poimanja liturgije, a to je znak mira. Svi smo se lijepo primili za rukice i od radosti ih stresli jedni drugima. Evo nam i pričesti. Kaže svećenik, on će lijepo dodati okolo posudu s hostijama da si svatko uzme (i 'sam sebe kao odrastao vjernik nahrani', op. moja), a isto tako i kalež, iz kojega se ako hoće, može piti ili umočiti hostija. I još jedna napomena – za osobe koje ne piju ili su osjetljive na alkohol, unutra je grožđani sok.

Hold it right there! Ovo već prevršuje i one minimalne mjere! Prema odluci Kongregacije za nauk vjere, nefermentirani grožđani sok moguće je koristiti samo u situaciji kada postoji osjetljivost na alkohol kod svećenika-celebranta Mise. Uporaba grožđanog soka za 'eventualni slučaj' nečije osjetljivosti na alkohol nije ničim ni predviđena niti ikako smislena (s obzirom da laici ničim nisu obvezani na pričest pod obje prilike), i riječ je o jednoj od najtežih zloporaba, onoj koja dovodi u pitanje i samu valjanost sakramenta s obzirom na upitnu valjanost materije!

Nepotpuno upoznat s ovim propisima, dobio sam osjećaj da je bolje ne uzeti pričest jer bi euharistija mogla biti nevaljana. Nakon što je završilo 'bratsko pričešćivanje', horor je ipak polako primicao kraju te smo tako mogli sjesti. Još je jedna pjesma puštena na cd player, jedna otpjevana, i evo konačno olakšanja – kraj.


A sada prelazimo u jednu posve drugu stvarnost. Imao sam prilike pohoditi i tradicionalnu Misu u obližnjem Paderbornu, središtu biskupije, koji ima veliku i poznatu katedralu. Misa je služena u pokrajnjoj crkvi sv. Ulrika. Na drugoj slici s desne strane možete vidjeti oltar koji se posebno uređuje za Misu - stavlja se šest velikih svijeća i cvijeće, križ i naravno misal i oltarne pločice (s desne strane je povodom blagdana Velike Gospa još postavljena Gospina slika). Lijepa drevna crkva sa svim tradicionalnim motivima osim križem i vitrajem iz prednjeg dijela koji su u modernom stilu, plus svetohranište koje je smješteno sa strane na zidu pokraj oltara. Misu je služio jedan stariji (očevidno umirovljeni) svećenik, posluživalo je nekolicina starijih ministranata, okupilo se pedesetak ljudi svih dobi, i što je posebno važno spomenuti – pjevao je vrhunski kor od četiri muška i dva ženska glasa.

Osobno sam ponio dojam jednog doista jedinstvenog iskustva. Vidio sam važne znamenitosti, ali ovo je mogu slobodno reći nešto najvrjednije što sam doživio. Nekoliko riječi u vezi izvedbe i atomsfere. Najsnažniji dojam ostavio je apsolutno fascinantan kor čija je izvedba doslovce pogađala u dušu. Kod vjernika se mogla primijetiti velika razlika naspram novus ordo Misama ondje – ponajprije u pogledu veće udubljenosti u otajstvo, u molitvu, zatim opohođenje u crkvi; uopće jedna prava pobožnost i aktivno sudjelovanje u pravom smislu riječi. Dobio sam i praktičnu potvrdu da latinski jezik, okrenutost svećenika ad orientem, molitva kanona tihim glasom i drugih molitava zasebno (jedan domaći liturgičar išao bi dotle da su ’kler i narod nekad imali svaki svoju liturgiju’) ne priječe sudjelovanje, razumijevanje i zajedništvo. Baš naprotiv, moglo bi se s pravom reći da dijaloška forma i svećenikovo 'animiranje zajednice' koje ljudsku osobnost gura u prvi plan, priječe aktivno sudjelovanje, ako pod time podrazumijevamo povezanost s otajstvom, a ne puku izvanjskost i maherstvo. A ovdje pak svi ti elementi imaju svoju duboko trascendentnu simboliku i već sami po sebi progovaraju postoji li otvorenost za ono božansko. Bez posebne namjere primijetio sam koliko su istaknute molitve (koje svećenik glasno izgovara) kao takve, i da se u takvoj atmosferi dobro mogu razlučiti pojedini dijelovi Mise. Mogao sam se uživjeti u Misu, kao nikad do sad, i mogu reći da nadilazi i ona najsvečanija slavlja u našoj katedrali. Razlika u pojedinim formama je uvijek primjetna i njihova supstanca uvijek čini svoje. Rekao bih da u tradicionalnom obliku obreda svaka stvar dobiva svoje mjesto – objektivnost čina biva izražena na vrlo objektivan način, a zatim prepuštena svakome na subjektivnu realizaciju (u novus ordo obliku ponekad zapriječenu ’nužnošću’ izvanjskog sudjelovanja – kao da bi iskustvo vjere dolazilo po samoj činjenici zajedničkog izvršenja čina), kojoj se ostavlja zbilja veliki prostor.

Praktični život njemačke Crkve ima snažno izraženu i prepoznatljivu socijalno – karitativnu dimenziju, što je mogli bismo reći i jedan poseban doprinos univerzalnoj Crkvi. Međutim, isto se tako općenito zamijećuje problem vršenja te druge temeljne Kristove zapovijedi nauštrb one prve (usp. Lk 22, 36-40). Tako se nerijetko vjera svodi na čisti humanitarizam i filantropiju, uz potpunu nebrigu za ono izrazito Božje. Obitelji koje ne odlaze na nedjeljnu Misu, kod kojih barem molitva prije jela ili raspelo na zidu ne nalaze mjesta, a istovremeno se ponose svojim socijalnim angažmanom, nisu rijetkost. Isto je tako naravna stvar u užem krugu poznanstava sresti više razvoda, indiferentizam vjerske pripadnosti i uopće potpunu nebrigu za vječnu sudbinu ljudskih duša. Pravog i potpunog katoličkog duha, mogli bismo reći – na kapaljku.

Za zaključak – s jedne strane, stoji konstantna potvrda koliko je bezrezervno optimističan pristup čitavoj vjerskoj stvarnosti neutemeljen u praksi i stoga pogrešan. Svakako je opravdano reći da navedene zloporabe nisu nešto čisto površinsko i izdvojeno, već imaju i svoje dublje korijenje. Devijacije polako izrastaju iz ozračja neprovođenja autoriteta, i nezaobilazni uvjet istinske obnove vjerskog života mora postati ispravno poimanje čovjeka – bića koje (poglavito u današnjem ambijentu) posjeduje vrlo snažna nagnuća naspram zlu; i svijest da se ta požuda, kao posljedica istočnog grijeha, može savladati samo sveobuhvatnim duhom mrtvljenja. S druge strane, možemo uz mali dodatak ponoviti papinu misao iz motuproprija Summorum Pontificum – ono što su naši pređi držali svetim, mora i za nas (p)ostati svetim. I te svetinje, promatrane u cjelokupnosti vjerske stvarnosti, moraju dobiti središnju važnost u izgradnji Kristova Tijela – Crkve. Često smo se proteklih decenija susretali s 'izmišljanjem tople vode' – rješenjima koja nisu bila ni učinkovita, a kao takva ni potrebna. Crkva je u svome povijesnom hodu razvila otpornost na svaku vrstu bolesti i razna 'instant rješenja' često nisu drugo negoli podvale koje samo umanjuju njezin imunitet. Vjerujemo čvrsto i da će se protiv takve revolucionarne naglosti stvoriti čvrsta otpornost i reaktualizirati oprobana i dokazano djelotvorna sredstva. U tom duhu, nadamo se da će i hrvatska Crkva razviti sposobnost prepoznavanja duhova koji dolaze iz 'naprednog' i 'modernog' zapadnog svijeta. ,,Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite!’’ (1 Sol 5, 21-22).

O propovijedima

Kratke propovijedi su bolje: kada su dobre, ljudi žele više; kada su loše, brzo su gotove.

(bl. Humbert de Romans, v. također Raspravu o propovijedanju)

Podsjetila me najnovija Prilika (mjesečni prilog Glasa Koncila) na temu koju sam već duže vremena namjeravao komentirati – propovijedi.

Neću se ovdje zadržavati na onim mini-propovijedima koje su se razlile po čitavoj misi nakon okretanja svećenika prema narodu. Tako imamo uvodnu propovijed prije pokajničkog čina, pravu propovijed, ili kako je danas ispravnije reći homiliju, nakon evanđelja, uvod u Očenaš i dakako neizbježne obavijesti na kraju koje ponekad dužinom postaju prava propovijed, ali ovaj puta neopterećena biblijskim čitanjima, a katkad i razborom i doličnošću. "Kreativniji" svećenici uspjet će i one trenutke kada moraju čitati tuđe riječi poput misnih molitava začiniti svojim umotvorinama i usmjerenjima.

Ne, danas mi je tema propovijed u pravom smislu te riječi, onaj period kada u starom obredu svećenik skida manipul s ruke da bi se naglasilo kako je to vrijeme usred mise, ali nije od mise jer je ljudski, a ne liturgijski Božji govor, iako Bog po njemu, jasno, može i treba prisutnim vjernicima govoriti. Nakon koncila se posebno naglašavalo da je propovijed integralni dio mise i da treba pratiti misna čitanja, što većini svećenika znači da nikad neće "katekizamski" poučavati narod, već će "lomiti riječ" iz čitanja; najčešće do neprepoznatljivosti.

Kao što vidite, malo sam odlutao, a mogli bi me čitatelji koji su zadržali do sada pažnju upitati: "A što ti zapravo imaš protiv propovijedi?" Ništa efikasno, bio bi pomalo šaljiv odgovor koji sam jednom čuo. Ipak, ozbiljnije govoreći, kad sam već počeo o ovome pisati, ipak sam dužan odgovoriti na pitanje: "Što je za mene propovijed?" Iskreno rečeno, u 99% slučajeva – prilika za mrtvljenje. Beskrajne, razvučene propovijedi bez glave i repa, bez smisla, sadržaja ili pouke najčešće koristim kako bih se prisjetio svih ljudi i nakana za koje molim u toj misi. Ponekad je stanje još gore, pa umjesto lelujavih raspredanja o ljubavi slušam hipersentimentalne priče s interneta ili (ne daj Bože) modernističke pouke sumnjiva pravovjerja. U tim slučajevima molim krunicu, u sebi naravno da ne bih koga sablaznio. Došlo mi je par puta u životu da si za te prilike nabavim čepiće za uši ne bih li uživao u blaženoj tišini koja toliko nedostaje tipičnoj nedjeljnoj misi. Ipak sam se brzo od toga odgovorio, ne samo zato što su mi takvi trenutci povlaštena prilika za vježbanje u poniznosti i strpljivosti, nego i zato da ne bih koga od bližnjih sablaznio ili uvrijedio.

Mislim da bi se većina stvari koje zamjeram "lošem" propovijedanju riješila kada bi svećenici pri sastavljanju (uvijek pohvalno!) i "izvođenju" propovijedi imali sljedeće na umu: Vjernici su obavezni doći na nedjeljnu misu i oni koji su došli očekuju (svjesno ili nesvjesno) riječ Božju, a ne riječ ljudsku. Prvi aspekt rečenog pomoći će svećenicima da ne pretjeraju s dužinom propovijedi koja nikad ne bi smjela biti veća od važnijih dijelova mise. Drugi aspekt savjetuje propovjedniku da u širokom prostoru koji mu se pruža za oblikovanje njegova nagovora bira one putove koji neće skretati pažnju sa svete mise, Isusove poruke i osobe, na nešto drugo, koliko god to drugo bilo govorniku pri srcu.

(Ne)ozbiljno

U Zagrebu se prošli tjedan pojavio na Trgu kralja Tomislava žuti šator u kojemu volonteri koji su za tu priliku došli u Hrvatsku propagiraju scijentologiju. Nisam na internetu našao nešto o tome (osim gluposti na index.hr-u), ali sam u novinama od petka pročitao da su ispravljali nekakve energetske tokove (ili nešto slično) onima koji su se podvrgli njihovom besplatnom tretmanu.

Scijentologija je opaka sekta koju je sredinom 20. stoljeća utemeljio pisac znanstvenofantastičnih romana L. Ron Hubbard prvenstveno iz financijskih razloga. Imaju razna nebulozna učenja, primjerice o nekakvim duhovima koji su došli u svemirskim brodovima i kojekakve slične priče o kojima možete ponešto saznati iz dokumentarca koji slijedi.

Privlače ljude obećanjima da će im pomoći oko rješavanja stresa i općenito problema u životu sve zapakirano u pseudoznanstvene fraze, simbole i postupke koji ne mogu izdržati imalo pomniju analizu. Oni koji upadnu u njihovu mrežu od početnih besplatnih tretmana prelaze kroz daljnje tečajeve na sve više i više razine koje se, dakako, sve više i više plaćaju, novcem, ali i psihičkim zdravljem. Posebno su im interesantni slavni glumci, pjevači itd. i za njih imaju posebne strategije kako bi ih pridobili za svoj cilj.

Scijentološka organizacija poznata je po beskrupuloznom obračunavanju sa svima koji kritiziraju njihova vjerovanja i metode. Takve kritičare smatraju neprijateljima i u obračunavanju s njima pomažu im detaljno razrađeni tajni priručnici i vojska odvjetnika, privatnih istražitelja i sljedbenika spremnih da se infiltriraju u vladine i "protivničke" organizacije. Beskrajnim sudskim tužbama uništavaju financije i zdravlje svojih kritičara, preuzimaju "neprijateljske" internetske stranice, javno razvlače sve privatne pojedinosti kojima bi mogli kompromitirati i diskreditirati one koji im se protive.

Ako još niste, pogledajte sljedeći BBC-jev dokumentarac. Prvi dio ovdje, a ostatak na youtubeu.

Posjet pape Benedikta XVI. Velikoj Britaniji (1)

Večeras je završio papin posjet Ujedinjenom Kraljevstvu. U samo četiri dana Sveti je Otac sudjelovao u toliko susreta, održao toliko govora, pokazao tolike značajne i duboke geste da je žalosno koliko malo toga možemo naći u hrvatskom tisku i televiziji. Čak i Informativna katolička agencija donosi samo sažetke u kojima se gubi snaga i individualnost papinih poruka.

Ja sam pratio papino kretanje po Škotskoj i Engleskoj na Sky Newsu i preko interneta (službena stranica posjeta i blogeri u našoj bloglisti). Više o mojim dojmovima i nekim zanimljivostima u jednom od idućih postova. Sada bih barem malo i (vrlo) nesavršeno potaknuo čitatelje našeg bloga da odvoje sat-dva i prelistaju papine govore. Izdvojio sam samo nekoliko odlomaka koji su mi privukli pažnju. Na žalost, nisam stigao dalje od drugog dana, ali nadam se da ću nešto slično napraviti i za ostatak papinog puta.

Kao i inače, najpoticajnija su mi bila papina obraćanja mladima (čini mi se da papa posebno otvoreno govori u takvim prilikama), ali i u svakom od ostalih govora kriju se bogate i lijepe poruke po kojima je papa Benedikt poznat.

Tijekom priprema za ovo putovanje bilo je protivnih rasprava i stavova. Ova zemlja ima prošlu tradiciju snažnih antikatoličkih stavova. Jeste li zabrinuti oko toga kako ćete biti primljeni?

Moram reći da nisam zabrinut jer kad sam išao u Francusku rečeno mi je: "Ovo je najantiklerikalnija zemlja sa snažnim antikleričkim strujama i vrlo malim brojem vjernika." Kad sam išao u Češku govorilo se: " Ovo je najnereligioznija zemlja u Europi i čak najantiklerikalnija." Tako zapadne zemlje sve imaju, svaka na specifičan način, prema svojoj povijesti, jake antikleričke i antikatoličke struje, no uvijek usto imaju i snažnu prisutnost vjere. Tako sam u Francuskoj i Češkoj vidio i iskusio toplu dobrodošlicu od strane katoličke zajednice, naglašenu pozornost od agnostika koji ipak traže, žele upoznati, pronaći vrijednosti koje promiču napredak čovječanstva i vrlo su pažljivo pratili mogu li čuti nešto od mene u ovom smislu, te toleranciju i poštovanje prema onima koji su antikatolički nastrojeni. Naravno, Britanija ima vlastitu prošlost antikatolicizma, to je jasno, ali je također zemlja s velikom prošlošću tolerancije. I tako sam siguran da ćemo imati, s jedne strane, pozitivni prihvat od strane katolika, vjernika općenito, i pozornost od onih koji traže kako prolazimo našim vremenom, međusobno poštovanje i snošljivost. Gdje ima antikatolicizma, ići ću naprijed s velikom hrabrošću i radošću.

(Intervju s papom u avionu)

***

Ime službene rezidencije Vašeg Veličanstva u Škotskoj, Holyroodhouse, podsjeća nas na "Sveti Križ" i ukazuje na duboke kršćanske korijene koji su još prisutni u svakom sloju britanskog života. Monarsi Engleske i Škotske bili su kršćani od davnih vremena i među njima ima svetaca poput Edvarda Ispovjedaoca i Margarete Škotske. Kao što znate, mnogi od njih svjesno su svoju dužnost suverena izvršavali u svjetlu Evanđelja, i na taj način su čvrsto oblikovali naciju u njezinoj najdubljoj razini. Posljedica toga je da je kršćanska poruka nedjeljivi dio jezika, misli i kulture naroda ovih otoka kroz više od tisuću godina. Poštovanje vaših predaka prema istini i pravdi, milosrđu i ljubavi dolazi vam iz vjere koja ostaje silna snaga za dobro u vašem kraljevstvu, za veliku blagodat kako kršćana tako i nekršćana.

(Papin govor britanskoj kraljici, Palace of Holyrood House, Edinburgh, Škotska)

***

Evangelizacija kulture je još važnija u naše vrijeme, kada "diktatura relativizma" prijeti zamračivanjem nepromjenjivih istina o čovjekovoj naravi, njegovoj sudbini i njegovu konačnom dobru. Postoje neki koji žele isključiti religiozne poglede iz javne rasprave, učiniti ih privatnim stvarima ili ih čak oslikati kao prijetnju jednakosti i slobodi. No religija je zapravo jamac autentične slobode i poštivanja, ona nas navodi da svaku osobu promatramo kao brata ili sestru. Iz toga razloga posebno potičem vas, vjernike laike, da u skladu sa svojim krsnim pozivom i poslanjem budete ne samo primjeri vjere u javnosti, nego i da među suvremenicima date opravdanje za promicanje mudrosti i viđenja koje donosi vjera. Društvo danas treba jasne glasove koji se zalažu za naše pravo da živimo, ne u džungli samouništavajućih i proizvoljnih sloboda, nego u društvu koje radi na istinskoj dobrobiti svojih građana i nudi im usmjerenje i zaštitu s obzirom na njihovu slabost i lomnost. Ne bojte se preuzeti ovu službu vašoj braći i sestrama i budućnosti vaše ljubljene nacije.
...

Dragi škotski svećenici, pozvani ste na svetost i da služite Božjem narodu oblikujući svoje živote otajstvima Gospodinova križa. Propovijedajte Evanđelje čista srca i savijesti. Posvetite sebe Bogu jedinom i postat ćete mladićima svijetli primjer svetog, jednostavnog i radosnog života: oni će pak, sa svoje strane, sigurno htjeti pridružiti vam se u vašoj nepodijeljenoj službi narodu Božjem. Neka vas sve nadahne primjer svetog Ivana Ogilviea, posvećenog, nesebičnog i hrabrog. Slično bih potaknuo i vas, redovnici i redovnice u Škotskoj da budete svjetlo na gori, živeći vjerodostojni kršćanski život molitve i djelovanja koji blistavo svjedoči snazi Evanđelja.

Konačno bih uputio nekoliko riječi vama, moji dragi mladi katolici u Škotskoj. Potičem vas da živite život dostojan našeg Gospodina i vas samih. Mnogo se kušnji svaki dan pred vas stavlja – droge, novac, seks, pornografija, alkohol – a svijet vam govori da će vam one donijeti sreću, no ove su stvari razarajuće i razdjeljujuće. Ima samo jedna stvar koja traje: ljubav Isusa Krista za svakoga od vas ponaosob. Tražite ga, upoznajte ga i uzljubite ga i on će vas osloboditi od robovanja svjetlucavom, ali površnom postojanju koje vam često predlaže današnje društvo. Ostavite ono što je bezvrijedno i spoznajte svoje vlastito dostojanstvo djece Božje. U današnjem Evanđelju Isus nam govori da molimo za zvanja: Moja je molitva da mnogi od vas upoznaju i uzljube Isusa Krista i da, kroz taj susret, posvete sebe u potpunosti Bogu, posebno oni od vas koji su pozvani na svećenički i redovnički život. To je izazov koji vam Gospodin danas upućuje: Crkva sada pripada vama!

(Papina homilija u Bellahouston parku, Glasgow, Škotska)

***

Ne događa se često da papa, pa ni itko drugi, ima priliku obratiti se učenicima svih katoličkih škola Engleske, Walesa i Škotske u isto vrijeme. A budući da ja sad imam tu mogućnost, ima nešto što vam stvarno želim reći. Nadam se da među vama koji me danas slušate ima i budućih svetaca dvadeset i prvog stoljeća. Ono što Bog najviše od svega želi za svakog od vas je da postanete sveti. On vas voli puno više nego što bi ikada mogli zamisliti i on želi za vas samo najbolje. A daleko najbolje od svega za vas je da rastete u svetosti.

Možda neki od vas nisu nikad prije razmišljali o ovome. Možda neki od vas misle da biti svetac nije za vas. Objasnit ću vam što sam mislio. Kada smo mladi, obično se možemo prisjetiti ljudi u koje se ugledamo, kojima se divimo, onih kakvi i mi želimo biti. To bi mogao biti netko koga susrećemo u svakidašnjem životu i koga iznimno cijenimo. Ili pak netko poznat. Živimo u kulturi slavnih i mlade ljude se često potiče da im uzor budu ličnosti iz svijeta sporta ili zabave. Moje pitanje za vas je ovo: koje kvalitete vidite u drugima, a najrađe bi ih voljeli i sami posjedovati? Kakva vrsta osobe biste stvarno htjeli biti?

Kada vas pozivam da postanete svetci, tražim od vas da se ne zadovoljite nečim drugorazrednim. Tražim vas da ne idete samo za nekim ograničenim ciljem uz zanemarivanje svih ostalih. Ako imamo dosta novca, to nam omogućuje da budemo velikodušni i da činimo dobro u svijetu, ali samo po sebi, to nije dovoljno da nas usreći. Sreća je nešto što svi želimo, ali jedna od velikih tragedija u ovom svijetu je da je mnogo ljudi nikad ne pronalazi jer je traže na krivim mjestima. A ključ za sreću je vrlo jednostavan – istinska sreća se nalazi u Bogu. Moramo imati hrabrosti da svoje najdublje nade položimo samo u Boga, ne u novac, karijeru, uspjeh u svijetu ili odnose s drugim ljudima, nego u Boga. On jedini može ispuniti najdublje potrebe naših srca.

Bog ne samo da nas ljubi dubinom i silinom koje jedva da možemo početi razumijevati, nego nas i poziva da odgovorimo toj ljubavi. Svi vi znate kako je to kad upoznate nekog zanimljivog i privlačnog, i želite biti prijatelj toj osobi. Uvijek se nadate da će i ta osoba misliti da ste vi zanimljivi i privlačni i da će htjeti biti vaš prijatelj. Bog želi vaše prijateljstvo. A jednom kad vam Bog postane prijatelj, sve u vašem životu počinje se mijenjati. Kako ga sve više upoznajete, uviđate da i u svom životu želite odražavati nešto od njegove beskonačne dobrote. Privlači vas vršenje kreposti. Počinjete lakomost i sebičnost i sve ostale grijehe vidjeti onakvima kakvi uistinu jesu, destruktivna i opasna nagnuća koja uzrokuju duboko trpljenje i veliku štetu i želite izbjeći to da sami upadnete u tu klopku. Počinjete osjećati sućut prema ljudima u teškoćama i revnost vas potiče da im nekako pomognete. Želite priteći u pomoć siromašnima i gladnima, želite utješiti žalosne, želite biti blagi i velikodušni. A kada vam sve ove stvari počnu nešto značiti, već ste odmakli na putu da postanete svetci.

(Papino obraćanje učenicima, Twickenham, Engleska)

***

Sve od drugog vatikanskog koncila Katolička je Crkva posebno naglašavala važnost dijaloga i suradnje sa sljedbenicima drugih religija. Kako bi bili plodonosni, oni zahtijevaju uzajamnost od strane svih partnera u dijalogu i sljedbenika drugih religija. Pri tome mislim posebno na prilike u nekim dijelovima svijeta gdje suradnja i dijalog među religijama pozivaju na međusobno poštivanje, slobodu prakticiranja vlastite religije i sudjelovanja u javnim kultnim činima, te slobodu da svatko slijedi vlastitu savjest bez da trpi javno izopćenje ili progonstvo, čak i nakon obraćenja s jedne religije na drugu. Jednom kad se uspostavi takvo poštivanje i otvorenost, narodi svih religija zajedno će učinkovito raditi za mir i međusobno razumijevanje te tako davati uvjerljivo svjedočanstvo pred svijetom.

(Papin govor predstavnicima drugih religija, Twickenham, Engleska)

***

Nije mi namjera govoriti danas o poteškoćama na koje je ekumenska staza naišla i dalje nailazi. Te su poteškoće dobro znane svima ovdje prisutnima. Radije bih vam se pridružio u zahvaljivanju za duboko prijateljstvo koje je izraslo među nama i iznimni napredak koji je učinjen u tolikim područjima dijaloga tijekom četrdeset godina koje su protekle otkako je Anglikansko – rimokatolička međunarodna komisija započela svoj rad. Povjerimo plodove toga rada Gospodaru žetve, uvjereni da će on blagosloviti naše prijateljstvo daljnjim značajnim napretkom.

...
S druge strane, u društvu koje je sve više multikulturalno, što je posebice naglašeno u ovoj zemlji, pruža nam se prilika da susretnemo druge religije. Za nas kršćane ovo otvara mogućnosti istraživanja, zajedno s članovima drugih religioznih tradicija, načina na koje možemo svjedočiti za transcendentnu dimenziju ljudske osobe i sveopći poziv na svetost, a to nas vodi k življenju kreposti u osobnom i društvenom smislu. Ekumenska suradnja ostaje neophodna u ovoj zadaći i zasigurno će donijeti ploda u promicanju mira i sklada u svijetu kojemu tako često prijeti rascjepkavanje.

U isto vrijeme, mi kršćani ne smijemo nikad oklijevati proglašavati našu vjeru u jedincatost spasenja koje je za nas zadobio Krist, te zajedno istraživati dublje značenje sredstava koja nam je stavio na raspolaganje za postizanje spasenja. Bog "hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine", a ta istina nije drugo doli Isus Krist, vječni Sin Očev, koji je u sebi pomirio sve stvari snagom Križa. U vjernosti Gospodinovoj volji, kako je iskazana u tom odlomku iz prve poslanice svetoga Pavla Timoteju, prepoznajemo da je Crkva pozvana uvijek biti uključiva, ali nikad na uštrb kršćanske istine. U tome leži dvojba koja se postavlja pred sve koji su istinski predani ekumenskom putu.

(Papino obraćanje nadbiskupu Canterburyja, Lambeth Palace, London)

Križu sveti

...
Višnji Stvorac žaleć bijedu
Adama zavedenog,
Kada taj se usmrtio
Voćem s drva zlokobnog,
Nađe drvo što će platit
Silnu štetu drva tog.

Križu sveti, stablo svako
Zavidi ti čarni sjaj,
S takvim lišćem, cvijetom, plodom
Nikoji ga nema gaj:
Slatko drvo, slatki čavli
Nose teret slatki taj.

Savij grane, stablo silno,
Mekšaj jezgru drvu svom,
Neka mine sva tvrdoća
Prirođena biću tvom,
Tijelu Kralja svevišnjega
Budi mekšom posteljom.

Sâmo ti si bilo vrijedno
Žrtvu svijeta nositi,
Postat lađom što će k luci
Potopljene voziti,
Koju svu će Jaganjčeva
Sveta Krv orositi.
...

***

Prije tri godine na današnji blagdan stupio je na snagu papin motuproprij Summorum Pontificum. U popratnom pismu papa se obraća biskupima:

Osim toga, pozivam Vas, draga subraćo, da podnesete Svetoj Stolici izvješće o svojim iskustvima, tri godine nakon stupanja na snagu ovoga Motuproprija. Ukoliko bi se zaista pojavile ozbiljne poteškoće, bit će moguće potražiti neki način da im se doskoči.

Na žalost, u Hrvatskoj još uvijek nije moguće slušati tradicionalnu misu iako je bilo i još ima zainteresiranih vjernika. Ja ipak ne sumnjam da ćemo uskoro imati tu milost. I nepravedni sudac iz evanđelja uslišio je molbu udovici koja mu je dosađivala. U iščekivanju tog trenutka, bilo bi dobro da se svi koji čekamo pripremimo na pomoć – bilo u ministriranju, pjevanju, financijsku, molitvenu potporu i pogotovo na redovito odvajanje vremena za taj cilj. Ne bi bilo dobro – zadržat ću se na slikama iz evanđelja – da nam u ključnom trenutku ponestane ulja u svjetiljkama.

Od Banja Luke do škole

Dokumentarni film o trapistima kod Banja Luke pod nazivom Sjaji Marija Zvijezda spomenuo sam prije otprilike pola godine. Nedavno ga je korisnik zdravkomarkovic55 stavio na youtube u pet dijelova: pogledajte prvi dio, pa sami birajte nastavke ili iskoristite ovu playlistu.

***

Nedjeljna blog preporuka 30

Nisam vam već dugo ništa novo preporučio. Ovaj put ću vam samo svrnuti pozornost na neke stranice koje su već navedene u lijevom stupcu ovog bloga.

New Advent zapravo nije blog, nego pregled najvažnijih vijesti i komentara iz "katoličkog svijeta". Najveći udio linkova obično je na blogove, pa se ova stranica može provući u rubriku nedjeljnih blog preporuka.

Od hrvatskih blogova možete baciti oko na Glinene Snove s vrlo raznovrsnim i bogatim sadržajem (pogledajte npr. odjeljak teološke teme). Autoricu smo već spominjali u kontekstu starih crkvenih obrednika u našim krajevima.
Ako ste pjesnički raspoloženi, zaustavite se na par trenutaka na grafički vrlo dotjeranom blogu Došljaci smo i putnici....
Nekim našim čitateljima bit će zanimljivo pratiti što se događa s kontroverznim (?) Neokatekumenskim Putom (tema o kojoj ćemo sigurno i ovdje jednom raspravljati). Takvi mogu naći mnoštvo informacija na hrvatskom jeziku na blogu Pax Tibi.

Već je duže vremena u našoj bloglisti i youtube kanal Petra Zrinjskog koji se profilirao iznimnim fotografijama i vrhunskom sakralnom glazbom, a najnoviji mu je projekt titlovanje tradicionalne mise.

Na drugom kraju spektra (od Petra Zrinjskog) je Catholic Cartoon Blog gdje se autor obračunava s političkim i vjerskim stvarnostima satiričnim crtežima. Ima nekih stavova (tipičnih za američke konzervativce) koji mi baš i nisu bliski, ali ima i nekih jako dobrih opažanja. Evo nekoliko primjera koji su meni bili interesantni.

Vlč. Robert Barron

Robert Barron je američki svećenik i sveučilišni profesor, autor brojnih knjiga i jedan od medijski najpotkovanijih svećenika na svijetu. Preko radija, televizije, dvd-ova i posebno interneta evangelizira sve slojeve društva (naravno, koji imaju pristup tim medijima) i to prvenstveno komentirajući najrazličitije teme s katoličke (pravovjerne!) pozicije. Umjesto da vam dalje pričam o njemu, predstavljam vam samo nekoliko videa s youtubea. Ako vam se svidi njegov stil, potražite više ondje.