Kratke propovijedi su bolje: kada su dobre, ljudi žele više; kada su loše, brzo su gotove.
(bl. Humbert de Romans, v. također Raspravu o propovijedanju)
Podsjetila me najnovija Prilika (mjesečni prilog Glasa Koncila) na temu koju sam već duže vremena namjeravao komentirati – propovijedi.
Neću se ovdje zadržavati na onim mini-propovijedima koje su se razlile po čitavoj misi nakon okretanja svećenika prema narodu. Tako imamo uvodnu propovijed prije pokajničkog čina, pravu propovijed, ili kako je danas ispravnije reći homiliju, nakon evanđelja, uvod u Očenaš i dakako neizbježne obavijesti na kraju koje ponekad dužinom postaju prava propovijed, ali ovaj puta neopterećena biblijskim čitanjima, a katkad i razborom i doličnošću. "Kreativniji" svećenici uspjet će i one trenutke kada moraju čitati tuđe riječi poput misnih molitava začiniti svojim umotvorinama i usmjerenjima.
Ne, danas mi je tema propovijed u pravom smislu te riječi, onaj period kada u starom obredu svećenik skida manipul s ruke da bi se naglasilo kako je to vrijeme usred mise, ali nije od mise jer je ljudski, a ne liturgijski Božji govor, iako Bog po njemu, jasno, može i treba prisutnim vjernicima govoriti. Nakon koncila se posebno naglašavalo da je propovijed integralni dio mise i da treba pratiti misna čitanja, što većini svećenika znači da nikad neće "katekizamski" poučavati narod, već će "lomiti riječ" iz čitanja; najčešće do neprepoznatljivosti.
Kao što vidite, malo sam odlutao, a mogli bi me čitatelji koji su zadržali do sada pažnju upitati: "A što ti zapravo imaš protiv propovijedi?" Ništa efikasno, bio bi pomalo šaljiv odgovor koji sam jednom čuo. Ipak, ozbiljnije govoreći, kad sam već počeo o ovome pisati, ipak sam dužan odgovoriti na pitanje: "Što je za mene propovijed?" Iskreno rečeno, u 99% slučajeva – prilika za mrtvljenje. Beskrajne, razvučene propovijedi bez glave i repa, bez smisla, sadržaja ili pouke najčešće koristim kako bih se prisjetio svih ljudi i nakana za koje molim u toj misi. Ponekad je stanje još gore, pa umjesto lelujavih raspredanja o ljubavi slušam hipersentimentalne priče s interneta ili (ne daj Bože) modernističke pouke sumnjiva pravovjerja. U tim slučajevima molim krunicu, u sebi naravno da ne bih koga sablaznio. Došlo mi je par puta u životu da si za te prilike nabavim čepiće za uši ne bih li uživao u blaženoj tišini koja toliko nedostaje tipičnoj nedjeljnoj misi. Ipak sam se brzo od toga odgovorio, ne samo zato što su mi takvi trenutci povlaštena prilika za vježbanje u poniznosti i strpljivosti, nego i zato da ne bih koga od bližnjih sablaznio ili uvrijedio.
Mislim da bi se većina stvari koje zamjeram "lošem" propovijedanju riješila kada bi svećenici pri sastavljanju (uvijek pohvalno!) i "izvođenju" propovijedi imali sljedeće na umu: Vjernici su obavezni doći na nedjeljnu misu i oni koji su došli očekuju (svjesno ili nesvjesno) riječ Božju, a ne riječ ljudsku. Prvi aspekt rečenog pomoći će svećenicima da ne pretjeraju s dužinom propovijedi koja nikad ne bi smjela biti veća od važnijih dijelova mise. Drugi aspekt savjetuje propovjedniku da u širokom prostoru koji mu se pruža za oblikovanje njegova nagovora bira one putove koji neće skretati pažnju sa svete mise, Isusove poruke i osobe, na nešto drugo, koliko god to drugo bilo govorniku pri srcu.
Ne sjećam se više jesam li negdje čuo ili čitao šalu kako je profesor bogoslovima dao savjet glede propovijedi, otprilike: "Propovijed mora imati početak i kraj. I potrudite se da jedno drugom bude što bliže!" :)
OdgovoriIzbrišiMoram odmah reći da potpuno razumijem Tomu i da se sa svim slažem. Ipak, dok propovijedam nikada ne gledam na sat. Ne znam, ali nekako mi se to čini nepristojnim a i nemam osjećaj vremena, nego me preplavi otajstvo koje pokušavam približiti.Nadalje moram reći da od kada sam dopustio da Duh Sveti propovijeda, moje propovijed znaju trajati i po 25 min radnim danom, (ne uvijek jasno), ovisno o Riječi Božjoj. Druga stvar, stvarno to nisam ja jer ponekad čujem i sam takvih divnih stvari koje nisam nikada čuo i ne bih to sam mogao nikada tako sklopiti.
OdgovoriIzbrišiNadalje, onaj koji propovjeda svaki dan, djelim propovjednike na dvije temeljne vrste: oni koji propovijedaju Riječ, bilo to zgodno ili nezgodno i one koji se žele svijedti ljudima, pa onda psihologiziraju, pričaju priče i zapravo onima koji nešto žele čuti uglavnom navedu da ih više ne slušaju.
Na žalost ovih drugih je mnogo više! :-(
I još. Nikada nisam propovjedao ništa drugo do li ono što Riječ Božja ima za svoj sadržaj. To mi je shema, tema i okvir.
Uvijek počinjem s prvim čitanjem, ako je nedjelja, drugim, pa onda evanđeljem. Nakon kratkog uvoda u temu dana ili nedjelje počinjem s tumačenjem teksta, stavljanjem u kontekst i onda izvlačim konkretnu poruku za nas sada. To je kažu aktualizacija. Kao propovjednik trudim se biti ponajprije čvrsto oslonjen na osobu Isusa Krista, njegova SVetoga Duha i sadržaj Kraljevstva Božjega. I ja mislim da nije dobro da propovjed bude ''najvažnija'', ali isto tako mislim ako je dobra, katolička, aktualna i ako njome uspijemo doprijeti do čovjeka onda nema prigode niti za gledanje na sat niti za mjerenje trajanja (s obje strane), jer čovjek onda gleda sadržaj. trajanje zanima one koje ne zanima sadržaj ili onda kada svećenik loše propovijeda. to je moje mišljenje.
ima još puno toga, nipošto ne mislim da sve znam i da je sve što radim najbolje, ali ipak mislim da ako dopusitmo Isusovu Duhu da nas vodi i on kroz nas govori nikada neće ljudi pitati kad će kraj, nego zar je već kraj..
Pravo kažeš, Toma.
OdgovoriIzbrišiJa sam znao ovako govoriti kad se potegne tema propovijedi: Bolje je da je kraća: bude li valjala, bit će je dosta; ne bude li, bit će je i previše. :-)
To je nekako i na tragu ove misli bl. Humberta.