Petar Grgec
Umor
Dođu mi, dođu trenuci
kada se osjećam beskrajno umoran,
mišice dršću na ruci,
uzdah mi jecav i sumoran
zaziva utjehu smrti.
Netko na leđa mi prignuta, gola
okrutno prti
preteško breme nesnošljiva bola.
Zguren u ćeliji sjedim,
tupo preda se u nešto gledim.
Pričinja mi se: sličan sam crvu
koga je negdje u suhom drvu
ranila bradva tesara.
Teše bez obzira tesar. I stvara
građu za nove velike zgrade
prostranih gradova i sela,
ne pazi na moje jade,
ne pita je li mi glava još cijela,
ne mari da l' teče iz rana mi krv;
za njega ja sam tek crv,
bezvrijedan gmizavac crv.
Lepoglava, 27. V. 1948.
