Petar Grgec
Svadba u logorskom vrtu
I.
Još jučer stabla logorskoga vrta
bijahu slijepci što kraj ceste sjede
ko jadne žrtve ubogarske bijede,
mršavi, gladni, lica patnjom strta,
dižući ruke sakate i gole,
grčeći prste smrznute od zime,
želeć da tračak smilovanja prime
dok mrvu čijeg milosrđa mole.
A sada voćke bistro progledaše
očima sjajnim s kojih sijeva sreća,
i zelenim se pasom opasaše,
a lice velom pokriše od cvijeća.
To nevjeste su, zamamne ko vile,
čarima divnim sebe okitile.
II.
Pokazujući svijetu čisto lice
po svemirskoj se stazi šeta Sunce,
nad najviše se naginje vrhunce,
zrakama draga svoje nevjestice.
I zbori Sunce: "Neve moje mlade,
veselite se novomu životu,
povratih vama otetu ljepotu,
oživih u vas nove smjele nade."
A zaručnice svemirskog ženika
u opojnosti vrućeg milovanja
srh slasti piju s nebeskog zrenika
dok u ljepoti bijelog pirovanja
sa usana im pozdravi se toče:
"Slava ti, Sunce, oslobodioče!"
III.
Leptiri bijeli u titravom kretu
od čaške k čaški hirovito lijeću,
ko gizdelini hvastaju se cvijeću:
"Najljepši mi smo krasnici na svijetu!"
U bijele krošnje roj pčelinji sjeda
i zujeć zbori, ko da skladno svira:
"Nevjeste Sunca, s vašeg ćemo pira
uzeti za se peluda i meda."
A čovjek ide ispod grana cvjetnih,
radostan smiješak sjaji mu se s lica,
na svadbi i on uzvanik je sretni.
Njegova duša svu ljepotu hvata
leptira, pčela, lišća, trave, ptica,
sunčanih zraka i proljetnog cvata.
Velika Pisanica, petak, 5. IV. 1946.
