Petar Grgec
Autoportret
Davno već ne vidjeh svoga
lica u zrcalu sjajnom,
vlastito obličje ipak
nije mi zastrto tajnom.
Znadem ga bolje no prije,
kad sam ga gledo izvana,
sad mi je poznata više
njegova nutarnja strana.
Oči se, gonjene zvijerke,
u glavu sakriše dublje,
vire iz lubanje u svijet
kao pritrnute zublje.
Potresni filmovi žele
kroz njih provalit iznutra,
susprežem nalet i velim:
Ne, ne još danas, već sjutra!
Nakratko šišana kosa
strn je oranice pusta,
tvrda ko šikara krša,
uporna, sijeda, još gusta.
Brci su povjesmo bijelo,
izlomljen pozder su vrsi,
vrijeme, hirovito dijete,
rukom ih čupka i mrsi.
S obraza žaoke rastu,
koprivljim sokom me brane,
zubi su ispali meni
(ne trebam žvakati hrane!).
Usta su stisnuta čvrsto,
ne će da ljudima lažu,
nepovjerenje i oprez
na njima čuvaju stražu.
Uši mi dalje no ikad
od glave u stranu strše,
pažljivo kupe zla djela
koja na zemlji se vrše.
Najdalje pruže se kada
hvataju kao antene
bi li amnestija mogla
izvuć iz tamnice mene.
No rezignacijom tupom
svaka se svršava nada,
na mom se licu sve grublje
stigme urezuju jada.
Slici se u dnu talasa
oblak iz vulkanskog ždrijela,
iz njega sablasno dršću
šiljci ognjevitih strijela.
Lepoglava, 1947.
