Petar Grgec
Susret s majkom
Kada u noćnoj tišini
tamničkog svoga groba
mislim na prošlo doba,
sve mi se čini:
ništa još umrlo nije
što je postojalo prije.
I kuća rođena moja
u selu Batinskama
jošte je živa.
Na kući slama,
crna i siva,
krpana pozderom lana,
nad crvotočnom tesanom građom
rakitovim prućem povezana,
miriši čađom
i zaostalom parom
kuhanih jela seljaka.
Po krovu starom
pramenje dima se laka
probija u svjež i slobodan zrak.
Daleko jošte je mrak.
Traci predvečernjeg sunca
jošte se žare,
ne mogu se otkinut od vrhunca
hrastove šume stare.
U kuhinji sama
vrze se i večeru kuha
moja radina mama.
Kisela juha
s brdom valjušaka
kipi iz lonca željeznjaka.
Družini to će biti hrana
kada
s teškoga rada
dođe izvana.
A na ognjištu drugom
u kotlu širokom bakrenjaku
grgljaju bundeve i krumpiri
za svinje naše,
koje će skoro vratit se s paše.
Iz šume vičem: Majko, izviri
iz kuta
kuhinje zadimljene!
Sin ti dolazi s puta,
premda se nisi nadala njemu.
Preda me dođi, pričekaj mene
za jedan čas
u trijemu!
Moj te to glas
ispred dvorišnih vrata zove.
Predraga mamo,
vijesti ću reći ti nove.
Nemoj me samo
pitati
kud sam se dosad morao skitati.
Ni to ne pitaj, majko voljena,
zašto kroz hlače vire mi koljena.
Ja odrpanac
s ruhom traljavim
i zamazanac
s licem kaljavim
tebi sam ipak otmjen i fin.
Da, ja sam bosjak!
Al' da sam i prosjak,
tebi bih bio
vrijedan i mio,
jer sam tvoj sin.
Prekoračujem, oh, tako drag
domaći znani drveni prag.
Radostan, majko, grlim se s tobom,
cjelov ti sinovski dajem.
Ne ću u trijemu ni čas da stajem,
ne obazirem se ni desno za našom sobom,
ravno ulazim u kuhinju vruću.
Majko, kakav to miris ispunja našu kuću?
Nosnice mi se od slasti šire:
ah, dobro poznam varene krumpire.
Iz kotla, gdje se kuha za svinje,
pohlepno vadim gomolj jedan,
gulim ga brzo prstima golim.
Što li je sladak! Kako li volim
ovakvo birano jelo!
Uzdižem čelo,
oči mi sjaje,
gutam s užitkom
slasne zalogaje.
Ustima mljaskam, šapćem sa strane:
Majčice draga, moje milinje,
kako se gospodski hrane
podravske naše svinje!
Nasmijan k majci okrećem oči,
ali mi smiješak u grč se koči.
Što? Što je, majko? Zašto li suze
iz očiju ti potokom puze?
Što? Što te boli?
Prestani plakat, sin te to moli.
Radije i ti sad se veseli!
Istinu pravu sin ti tvoj veli:
Ovaj tvoj krumpir hrana je fina
za robijaša tvojega sina.
Moram se smiješit. Čemu bih plako?
Davno već nisam jeo ovako.
Lepoglava u svibnju 1947.
