O 130. obljetnici rođenja Petra Grgeca (Kalinovac, 1890. – Zagreb, 1962.)
Proljetni vijenac
I.
Jutro me budi: Brzo se preni!
U gaj pohiti kroz rosnu travu,
sabiraj šafran, ljubicu plavu,
i visibabu, drijemovac sneni!
S nabranim cvijećem u dom svoj kreni,
vijenac ispleti za kućnu slavu,
njime ovjenčaj predragu glavu
Josipi, svojoj patničkoj ženi.
Ustajem s loga, na put se dajem,
dvorištem krećem. Odjednom stajem;
ne smijem ići dalje od žice.
II.
Meni se suza skliže niz lice,
bol mi je gorča nego u Joba,
žigosaše me ko jadnog roba
sramotnim žigom ratne krivice.
Srce mi kuca kao u ptice
kojoj u letu krila je oba
probila strijelom okrutna zloba
i srušila je na zemlju nice.
Stari vidici i sad me mame,
ali slobode ne ima za me,
niti do bližnje ne smijem šume.
Manje još smijem do doma svoga:
kud god bi htjela poći mi noga,
svuda su puške uprte u me.
Velika Pisanica, 12. III. 1946.
