četvrtak, 19. ožujka 2020.

U redu, ostajem.



Sveti Josip, čovjek od Boga odabrani

Dan 19. ožujka blagdan je svetog Josipa. Zato ćemo sad provesti nekoliko minuta u razmatranju o velikom svetom Josipu, čovjeku kojeg je odvijeka Bog izabrao za supruga Blaženoj Djevici Mariji, za glavu Svetoj obitelji te kojega je sam naš Gospodin stvorio posebice da bude savršen primjer muževnosti u koji će se On, iako Utjelovljena Riječ, uglédati te najsavršeniji mogući ljudski zastupnik Njegova nebeskog Oca. Iza našega Gospodina i Blažene Djevice Marije nijedna čast, služba i dostojanstvo nisu usporedivi s onima svetog Josipa. Kao što kaže sveti Alfonz Liguori: "Dostojanstvo svetog Josipa iznad je dostojanstva svih drugih svetaca osim Djevičanske Bogomajke. Budući da je Bog odredio svetog Josipa za ispunjenje službe oca Utjelovljenoj Riječi, valja smatrati sigurnim da mu je dodijelio sve darove mudrosti i svetosti koji dolikuju takvoj službi." Govoreći o istom predmetu, sveti Jeronim tvrdi da sveti Josip posjeduje sve kreposti u punoj mjeri. Zapravo je opći nauk crkvenih naučitelja da nijedan dar udijeljen bilo kojem drugom svecu, izuzev Majku Božju, nije uskraćen svetom Josipu. Sveti Alfonz ističe tri najveća od tih darova svetom Josipu.

Prvo, posvećenost u majčinoj utrobi. Što to znači? Kao što svi znamo, Gospa je bezgrešna začeta, ona je Bezgrešno Začeće; prorok Jeremija – očišćen u majčinoj utrobi; naravno, sveti Ivan Krstitelj – pri Pohodu očišćen u majčinoj utrobi. Sveti Josip začet je s istočnim grijehom, ali je toga grijeha oslobođen odmah nakon začeća.

Druga povlastica: utvrđenost u milosti. Tu povlasticu Gospa je imala cijelog života, povlasticu koju su apostoli primili u nedjelju Pedesetnice. Što znači biti utvrđen u milosti? Znači u najmanju ruku to da je svetom Josipu bilo toliko milosti izliveno u dušu za njegova života da nijedanput nije počinio smrtni grijeh, a također nije nijedanput počinio namjeran laki grijeh. To je minimum utvrđenja u milosti, dara koji je imao sveti Josip.

Treća povlastica: sloboda od požude. Korizma je. Sjetimo se da je požuda pobuna naših strasti i osjećajâ protiv vladavine pravilnog razbora. To je jedan od glavnih razloga što u korizmi činimo pokoru: da tu pobunu svladamo, da snažnije ovladamo požudom. Sveti Josip imao je savršenu vlast nad svojim strastima i osjećajima od trenutka posvećenja u majčinoj utrobi.

Dakle te tri velike povlastice u duhovnom smislu koje je imao jesu posvećenje u majčinoj utrobi, utvrđenje u milosti i sloboda od požude.

Pogledajmo sad nekoliko zanimljivih vidova života svetog Josipa.

Opće je mišljenje crkvenih otaca da su starozavjetni svećenici zapravo dogovorili ženidbu između svetog Josipa i Gospe. Jedan od razloga koje oci iznose što su tu ženidbu dogovorili svećenici jest to što su sveti Joakim i sveta Ana u vrijeme Marijina djevojaštva već bili pokojni. Oci i naučitelji općenito se slažu da je čudesan znak s neba označio svetog Josipa Marijinim suprugom. Drevna predaja opisuje to kazujući da je veliki svećenik bio nadahnut poslužiti se istim ispitom koji je Bog naložio Mojsiju kako bi pokazao da je Aron veliki svećenik. Drugim riječima, veliki je svećenik, želeći doznati tko treba biti Marijin suprug, zatražio od svakog neoženjenog muškarca iz Judina plemena da donese drveni štap s napisanim svojim imenom na njemu i pohrani ga u hram. Sutradan je imala biti provjera: ako štap kojega od njih procvjeta, taj će biti suprug Blažene Djevice Marije. Dakle izdan je nalog i svi neoženjeni muškarci poslušali su velikog svećenika došavši s drvenim štapovima na kojima su bila napisana njihova imena. Sutradan evo svih tih potpisanih drvenih štapova na gomili ondje, osim jednoga. Taj je procvjetao, prekrio se lišćem i divnim cvijećem. Čiji je to štap bio? Dakako, svetoga Josipa.

Koliko je star bio sveti Josip kad su se vjenčali? S vremenom umjetnici su ga pretvorili u veterana, ali u najstarijim poukama o svetom Josipu on je mlad čovjek. Mnoga su stoljeća protekla prije nego što su katolički umjetnici počeli prikazivati svetog Josipa starcem...

Poput Gospe, i sveti Josip bio je cijelog života djevac, kao što naučavaju veliki naučitelji sveti Atanazije i sveti Jeronim. Sveti Petar Damjanski, još jedan crkveni naučitelj, u svom djelu u kojem brani svećenički celibat ističe kako je vjera Katoličke Crkve ne samo da je Sin Božji imao djevicu za majku nego i da je muškarac kojeg je izabrao da zastupa Njegova Oca bio djevac.

Često se postavlja pitanje: Ako je sveti Josip bio tako savršen, zašto je onda razmišljao da napusti Gospu pošto su se bili vjenčali i on doznao da je trudna? To je važno, ali najprije da nešto napomenem. Hula je navoditi na pomisao, kao što neki danas čine, da je Gospa bila neudana majka. Nipošto! Ona je udana. Veliki naučitelj sveti Franjo Saleški objašnjava što se tu zbivalo, kako sveti Josip otkrivši da je Gospa trudna rasuđuje u sebi: "Što je ovo? Znam da je djevica, jer zajedno smo se zavjetovali da ćemo sačuvati svoje djevičanstvo i čistoću, i sigurno je da u tome nije iznevjerila. S druge strane vidim da pod srcem nosi dijete, da je majka, a kako mogu majčinstvo i djevičanstvo postojati zajedno? Bi li moglo biti da ona jest ona slavna djevica o kojoj prorok kaže da će začeti i roditi dijete koje će biti Mesija? Ako je tako, nipošto više ne smijem prebivati s njom, ja koji nisam toga dostojan. Bolje da je potajice napustim zbog svoje nedostojnosti te više ne budem u društvu s njom." Sveti Bernard pripovijeda manje-više to isto, a on se pritom poziva na crkvene oce.

Što se dakle dogodilo? Sveti Josip osjeća strahopoštovanje, obuzeo ga je strah. On uviđa tko je Marija i uviđa koliko je nedostojan skrbiti se za nju i dijete. A zbog čega se onda predomislio? Bog Otac vidjevši poniznost svetoga Josipa, koji nije nikad sagriješio, šalje anđela da mu kaže: Ne boj se! Tada je sveti Josip shvatio: "U redu, ostajem." Prije toga nije postupao sumnjičavo ni ljutito, kako neki misle, nego u svetom strahu.*

Prema predaji u istočnih katolika sveti je Josip cijeloga života, iako su godine odmicale, bio u punoj snazi, imao oštar vid, dobre zube, bio je vrlo zdrav do samoga kraja, te je naposljetku umro iz ljubavi prema Bogu.

A njegova smrt? Sveta predaja kazuje nam da su i Isus i Marija pribivali smrti svetog Josipa. Zato je on svetac zaštitnik dobre smrti. Naravno, kad je umro, nebo još nije bilo otvoreno. Što to znači? Znači da njegova čista, plemenita duša nije mogla otići u nebo, morao je otići u podsvijet, kao što je učinio i naš Gospodin, o čemu govorimo u Vjerovanju: da je sišao u podsvijet, sišao k mrtvima. Kad kažemo da je sveti Josip sišao u podsvijet, o čemu govorimo? Veliki isusovac, crkveni naučitelj, Robert Bellarmin pokazuje da se prema općem nauku skolastičkih teologa podsvijet dijeli na četiri područja. Dva od tih područja mjesta su kazne i trpljenja, a dva su mjesta naravne sreće. Od onih dvaju u kojima se trpi jedno je za duše prokletih, zovemo ga gehenom odnosno, u suvremenom jeziku, paklom, a jedno za duše onih koji se čiste: to mjesto zovemo čistilištem. Od dvaju pak područja koja su mjesta naravne sreće jedno je za duše djece koja umiru nekrštena, zovemo ga limbom, a jedno je bilo za duše svih pravednika umrlih prije nego što je naš Gospodin podnio muku, umro na križu i uskrsnuo od mrtvih: to se mjesto zove "limb otaca". Ono je sad prazno; prazno je još od one prve uskrsne nedjelje prije otprilike 2000 godina. U taj limb otaca sišla je duša svetog Josipa kad je umro. I možemo biti sigurni da je naš Gospodin sišavši tamo na Veliki petak najprije njega otišao vidjeti. Kakav li je to susret bio!

U svakom slučaju, Beda Časni, crkveni naučitelj, tvrdi da je sveti Josip umro, nimalo iznenađujuće, 19. ožujka. Bio je u Jeruzalemu na Blagdan beskvasnih kruhova te je pokopan u blizini. Sveti Jeronim iznosi zapanjujuću opasku o mjestu pogreba svetog Josipa. Kaže da se mjesto gdje je sveti Josip bio pokopan nalazi unutar Getsemanskog vrta. Kako je napisao jedan duhovni pisac, možda je naš Gospodin odabrao Getsemanski vrt za mjesto svoje molitve u smrtnoj tjeskobi zato da bi svakog od nas potaknuo da se približi Josipu u trenutcima svoje smrtne tjeskobe.

Rani oci ističu također da je Josipov grob, koji se tada mogao vidjeti, prazan. Dakle, ako je grob prazan, kamo su odnijeli svetog Josipa? Crkveni naučitelj sv. Franjo Saleški odgovara: "Sveti Josip u nebu je dušom i tijelom. O tome nema dvojbe." Kada se i kako to dogodilo? Sveto pismo uči da na prvi Uskrs "tjelesa mnogih svetih preminulih uskrsnuše te iziđoše iz grobova nakon Njegova uskrsnuća, uđoše u sveti grad i pokazaše se mnogima". Sveci i naučitelji uče da je sv. Josip bio među tim svecima uskrišenim na prvu uskrsnu nedjelju. Naš Gospodin nije ga htio izostaviti i znamo da nijedan dar udijeljen bilo kojem svecu nije uskraćen sv. Josipu. Sv. Toma piše [u "Zlatnom lancu"] da su ti uskrišeni sveci, pošto su proveli 40 dana na zemlji, slijedili našega Gospodina kad je uzašao na nebo. Eto tako je sv. Josip došao u nebo dušom i tijelom.

A što sada radi? S nebesa na nas pazi s najnježnijom i najpomnijom očinskom skrbi. Papa Lav XIII. u enciklici o sv. Josipu, objašnjavajući njegovu skrb za nas, kaže da se "za preblaženog patrijarha smatra da mu je na poseban način povjereno cjeokupno kršćanstvo, od kojega se sastoji Crkva, tj. ova nebrojena i po cijelom svijetu razgranata obitelj, nad kojom ima tako reći očinsku vlast, jer je muž Marijin i otac Isusa Krista. Dolikuje dakle, i posvema je dostojno, da sv. Josip, kao što je nekoć za obitelj u Nazaretu proviđao sve što je trebalo i okruživao ju svojom zaštitom, sada plaštem svoje nebeske zaštite zakriljuje i brani Crkvu Isusa Krista."

Izlaganje ćemo završiti počuvši onu veliku štićenicu svetoga Josipa, crkvenu naučiteljicu, svetu Tereziju Avilsku, koja nam govori o skrbi svetog Josipa za nas:

"Ne sjećam se da sam ga dosad išta molila a da me nije uslišao. Zapanjena sam kakve mi je goleme milosti udijelio Bog posredovanjem ovoga blaženog sveca, od kakvih me je tjelesnih i duševnih pogibli izbavio! Drugim je svecima, čini se, Gospodin dao milost da pomažu u nekim nevoljama, a ovom je slavnom svecu, kako iskusih, dana milost da pomaže u svima. Gospodin nam hoće pokazati da, kao što je svetom Josipu bio podložan na zemlji, jer zvao ga je ocem i on Mu je bio hranitelj, i na nebu čini što god sveti Josip od Njega traži. To su iskusile i neke osobe kojima sam savjetovala neka mu se preporuče, a mnogo je onih koji, štujući ga, iznova doživljavaju ovu istinu."

Idite k Josipu! Molite se svetom Josipu, za svoje potrebe, za potrebe svoje obitelji, za potrebe svoje zemlje, za potrebe Crkve! Idite k Josipu!

Sveti Josipe, zaštitniče sveopće Crkve, moli za nas!

________________________________

* Mnogi pisci odbacuju ipak ne samo mišljenje da je Josip kanio ostaviti Mariju jer je dvojio o njezinoj kreposti nego i da je Mariju htio ostaviti jer se nije smatrao dostojnim da drži u kući svojoj majku Mesijinu. Naime u tom slučaju zar mu ne bi anđeo bio kazao neka Mariju uzme k sebi premda je, a ne jer je, začela po Duhu Svetom?

Josip nije ni najmanje sumnjao u krepost i nevinost svoje zaručnice. Međutim evo ga "pred jednim događajem koji se ne da zanijekati, koji je naoko protiv nje. Izgleda kriva, a Josip ju smatra nevinom. ... Djevica premudra pitala je: 'Kako će to biti?' Premudri muž je pitao: 'Kako je to bilo?' I Bog je njihovu mudrost nagradio najvećom objavom što ju je ikad zemlja doživjela." ("Zaštitnik Katoličke Crkve", Sarajevo, 1931., str. 128. i 129.) (Nap. prev.)


https://www.youtube.com/watch?v=cUuqqmNNW5o

2 komentara:

  1. Jos neki tekstovi o sv. Josipu: 1, 2, 3, 4.

    OdgovoriIzbriši
  2. Istocna predaja je u biti Josipa ucinila starcem. Odnosno tvrde da je Josip bio udovac koji je imao sinove te da su to ona "braca Isusova". Tako je netko pokusao objasniti zasto je Josip mogao zivjeti u celibatu s Marijom. Osobno mi je draza druga predaja, da je blazeni Josip bio mladic tek malo stariji od Marije. To ujedno objasnjava kako je Josip mogao na toliki put prema Egiptu i nazad. Da je bio starac tesko da bi radio i uspio proci tolike nevolje. Drugo nikad se nisu djevojke davale starcima za zene pa ni u to vrijeme kod zidova. Luka

    OdgovoriIzbriši

Upute za komentiranje

Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.

Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.