U doba pravih nevolja

POŽAR STOLNE CRKVE. Na same Duhove 26. svibnja g. 1624. nadviše se nad Zagrebom teške oblačine. Oko 9 sati na večer bijaše vršak oluje, te gromovi udarahu desno i lijevo. Jedan grom zahvati krov prvostolne crkve zagrebačke. Kako su ljudi iza oluje usnuli, nitko nije ni slutio, da se uslijed munje pojavio požar u prostoru ispod krova stolne crkve. Tamo je vatra polako plamsala sve do 11 sati, kad li je plamen probio krov. Naskoro je plamen zahvatio čitavo krovište stolne crkve, te se visoko dizao u vis. Ljudi bijahu tek u prvom snu, pa nitko nije odmah priskočio u pomoć. Kada se prestrašeni narod sabrao kod stolne crkve, već je vatra zahvatila i susjedni biskupski dvor, koji bijaše jednokatna drvena zgrada.

Pobožni je biskup Petar Domitrović sa strahom opazio kakva pogibao prijeti glavnom oltaru u stolnoj crkvi. Tada se naime na krovu povrh svetišta crkve visoko uvis dizao golem željezni križ, koji bijaše izvana zadjenut zlatnim pločicama, te se krasno ljeskao na suncu. Da čvršće stoji, bio je taj križ poduprt drvenim gredama. Požar je uništio te grede, uslijed čega je križ pao na svod stolne crkve i probio ga svojom težinom. Kroz taj otvor počela je žeravica s krova padati u samu crkvu, te je vatra zahvatila glavni oltar i najbliže crkveno pokućstvo. Biskup se pobojao, da će izgorjeti monstranca i ciborij, u kojima se čuva presveto tijelo Isusovo. Kad je vidio, da se nitko ne usuđuje zaći u vatru, onda je sam biskup — gologlav i bosonog, a obučen samo u noćnu haljinu, — poletio k oltaru. Neustrašivo je biskup kročio kroz plamen i žeravicu do oltara gdje je sretno dohvatio posvećeno posuđe. Držeći u jednoj ruci pokaznicu, a u drugoj ciborij vraćao se biskup kroz vatru te je sretno izašao iz vatre. Pokaznicu i ciborij pohranio je u franjevačkoj crkvi na Kaptolu.
[...]


VELIKI POŽAR U ZAGREBU G. 1645. Na Markovu je trgu imao svoju kuću Ivan pl. Ručić, podžupan zagrebačke županije. Kod njega je stanovao neki đak, koji se opio, te je svojom nespretnošću prouzročio požar 29. ožujka 1645. u 10 sati na večer. Kako je upravo duvao silan vjetar, prenio je vatru na krov crkve sv. Marka, koji je bio pokriven hrastovim daščicama. U ono su doba sve kuće u Zagrebu bile pokrivene slamom, trstikom ili drvom. Kamogod je dakle vjetar sa krova crkve sv. Marka odnio zapaljene hrastove daščice, svagdje je buknula vatra. Za pola sata bijaše u plamenu cijeli gornji grad Zagreb, izuzev kapucinski samostan i kapucinsku crkvu bl. djevice Marije.

Požar je zagrebačke građane zatekao u prvom snu. Kada se tko probudio, već je gorio krov na njegovoj kući. Mnogi su ljudi jedva spasili goli svoj život i ono odijelo, što su u brzini mogli na sebe navući. Drugi su kroz prozor i kroz vrata bacali na ulicu posteljinu, rubeninu, živež i nešto pokućstva. Ipak se i od toga malo spasilo, jer su ulice bile tijesne, pa je vatra sa krovova padala na spomenute stvari.

Vatra je zahvatila i sve isusovačke zgrade, poimence: njihovu gimnaziju, samostan, sjemenište sv. Josipa i krasnu crkvu sv. Katarine. Isusovci su crkveno posuđe s rubeninom i misnim odijelom spasili, jer je nad sakristijom izgorio samo krov, dok je unutarnjost od požara sačuvao svod. Naprotiv je sama crkva postradala iznutra i izvana, te su preostale samo gole stijene. Jednako se desilo s isusovačkom gimnazijom i sjemeništem. Isusovci su svoje novce, knjige, spise, odijela i rubeninu nosili u pivnicu i u knjižnicu, žalibože ni to nisu mogli spasiti, jer je vatra spalila drvena vrata, kroz koja je plamen dopro u pivnicu. Ondje je izgorjelo sve, što su isusovci u pivnicu prenijeli. Požar je dapače u pivnici zahvatio bačve, koje su izgorjele, pa je tako propalo oko 600 vedara finoga vina, koje se prolilo u pepeo. A knjižnica je imala na uglu otvoren prozorčić, što nije opazio nitko osim požara, koji je onuda prodro u unutrašnjost, gdje je sve spalio. Veći je dio isusovačkoga samostana izgorio do temelja. Preostao je samo noviji dio, koji se nalazio između crkve sv. Katarine i kule na uglu isusovačkog vrta. Ovdje je izgorio samo krov, dok je pošteđena ostala unutrašnjost, gdje su bili kuhinja, blagovaonica, zajednički muzej (t. j. učionica) i dvije sobe. Računalo se, da je družba Isusovaca tim požarom pretrpjela štetu od 40.000 forinti.

Žestoki je vjetar duvao od sjeverozapada prema jugoistoku. Zato je vatra spalila Kamenita vrata i susjednu joj veliku četverouglastu kulu. Vjetar je zapaljene drvene daščice odnio preko Medvešćaka na kaptolsku stranu, gdje su izgorjele sve kanoničke kurije na Kaptolu te građanske kuće u Opatovini, Skalinskoj ulici i na Potoku. Vatra je uništila franjevački samostan i crkvu, dok je pošteđila župnu crkvu sv. Marije i okolišne kućice. Kako je i katedrala bila pokrivena hrastovim daščicama, postao je i njezin krov plijenom strašnoga požara. Izgorjeli su također biskupski dvor i sve kuće u Vlaškoj ulici.

Isusovac, koji je ovu strašnu noć proživio u Zagrebu, opisuje sve to u latinskoj spomenici samostana isusovačkog, pa dodaje: Kad je nastao dan, pružila se oku prežalosna slika. Između golih zidova stršili su kamini i svodovi pogorjelih kuća. Ulicama su prolazile grupe svih staleža, te su glasno naricali oplakujući svoju bijedu. Što su Isusovci stekli u prošlih 40 godina, to im je propalo u roku od 3 sata. Oni se u prvi čas zakloniše u kapucinski samostan, koji je ostao pošteđen od vatre. Kapucini su gostoljubivo primili Isusovce, koji su kod njih ostali 3 dana. Iza toga se jedan dio isusovaca nastanio u onom dijelu svojega samostana, kojemu je manjkao samo krov. Ovi su Isusovci svetu misu služili u sakristiji crkve sv. Katarine. Drugi se Isusovci raziđoše po Hrvatskoj kod svojih prijatelja župnika. Tamo su ostali do jeseni, jer se nije mogla u Zagrebu držati školska obuka.

Martin Lauš, koji je tada bio zamjenik rektora isusovačkoga samostana u Zagrebu, odmah se pobrinuo za obnovu isusovačkih zgrada. On je između kmetova na imanjima isusovačkim potražio one, koji su bili vješti tesarskom poslu. Ovi su tesari izrađivali potrebitu građu za novi krov na isusovačkom samostanu, te na sakristiji i crkvi sv. Katarine. Drvo se nalazilo u šumi imanja Paukovrh, odakle su ga privažali u Zagreb.

Gradski je senat održao 31. ožujka 1645. svoju sjednicu, na kojoj je stvorio ove zaključke: Svi kmetovi i podanici gradskog imanja Hrašća imaju odmah doći u gornji grad Zagreb, da odvezu ruševine pogorjelih kuća i da izvrše potrebite izvanredne radnje. U tu svrhu dobiva gradski špan manji pečat grada Zagreba, kojim će spomenutim kmetovima objaviti ovu njihovu dužnost uz prijetnju, da će morati platiti 12 forinti globe, ako se tkogod ne odazove. Prije svega imaju se obnoviti Kamenita vrata, jer to traži sigurnost grada Zagreba. Kako je većina građana ostala bez hrane, zaključuje senat, da se ima siromašnijim građanima iz gradskoga hambara podijeliti po jedan vagan prose; gospoda pak senatori dobit ce polovicu kvarte (četvrtinke) raži, pomiješane s ječmom.


KUGA U ZAGREBU. Na jesen godine 1647. pojavila se kuga u okolici zagrebačkoj. Čim je zaprijetila pogibelj i samomu Zagrebu, poduzelo je gradsko poglavarstvo i zastupstvo potrebite mjere opreznosti. Da se kuga ne uvuče u gornji grad, odredilo je zastupstvo 5. studenoga 1647., da od sada moraju biti zatvorena troja gradska vrata (Mesnička, Poljska i Dverce), te će se u gornji grad ulaziti jedino kroz Kamenita vrata. Ta se vrata ne smiju otvarati prije, nego što zazvoni jutarnje pozdravljenje, a to će biti tek u 6 sati. Kod Kamenitih vrata stajat će čitavoga dana po dva člana gradskoga vijeća, da paze, da u gornji grad ne uđe kakav čovjek koji boluje od kužne bolesti. Prvi dan (5. studenoga) pazit će sam gradski sudac Juraj pl. Keblin i gradski bilježnik Stjepan pl. Magjaradi, a dalje izmjenice gradski senatori i zastupnici.

Ta mjera opreznosti spasila je gornji grad od strahovite nesreće. Kuga je naime zaista doprla u Zagreb, te je ljuto harala u Podgrađu (današnja Ilica), zatim na Potoku (današnja Tkalčićeva ulica) i u šoštarskoj ulici (sjeverna strana današnjega Jelačićevog trga i donji dio Duge — današnje Radićeve — ulice). Jednako je od kuge veoma stradalo područje Kaptola, osobito Nova ves. Ali u samom gornjem gradu nije od kuge nitko niti obolio, kamo li poginuo, jer je grad prekinuo promet sa predgrađem. Čim se naime u području grada Zagreba ustanovila kuga, odmah su bila zatvorena i Kamenita vrata. Izvana nije u gornji grad bila puštena ni živa duša; tko je pak iz gornjeg grada izišao napolje, nije se više mogao vratiti. Isusovci imahu svoje posjede izvan grada, odakle im sluge i kmetovi podavahu živež kroz prozor na gradskom zidu. Isto tako dobivaju isusovci preko gradskih bedema i svoje spise, koji su im dolazili iz Rima ili iz Beča. Ali zato su građani gornjega grada danomice slušali jauk bijednih stanovnika izvan bedema, gdje je kuga nemilosrdno morila staro i mlado, muško i žensko. Sa bedema svojih gledahu gornjograđani prečeste sprovode u Podgrađu, na Potoku i u Šoštarskoj ulici. Tako je to potrajalo sve do mjeseca veljače godine 1648.

Mrtvace je trebalo pokapati, župnici na kaptolskoj strani činili su to sami; ali župnik sv. Marka nije mogao pokapati žrtve kuge, jer nije smio iz gornjega grada izlaziti i opet u gornji grad ulaziti, da ne prenese kugu. Zato je gradsko zastupstvo zamolilo prebendara Mizerića, neka se iz gornjega grada preseli u Podgrađe, pa neka on obavlja duhovnu pastvu u opsegu župe sv. Marka izvan bedema gradskih. Mizerić se tomu pozivu odazvao, pa je svoj opasni i tegobni posao izvršavao sve do 14. veljače 1648. kada se sretno vratio u gornji grad.

Od straha pred kugom zavjetovaše se gornjograđani, da će sagraditi crkvu u čast sv. Roka, kojega smatrahu zaštitnikom od kuge. (Zaštitnicima od kuge smatrani su također sv. Fabijan i Sebastijan, ali njima su Zagrepčani podigli kapelicu na sjeverozapadnom uglu crkve sv. Marka još u 15. vijeku; ovu kapelicu odstraniše g. 1876., kad su obnavljali župnu crkvu.). Građani su održali svoj zavjet. Još iste g. 1648. počeli su graditi crkvicu sv. Roka na brežuljku, koji se tada zvao »Penezna gorica«. Svatko je morao nešto raditi: i muškarci i žene, gospoda senatori i građani obrtnici. Svojim su rukama Zagrepčani lomili građevno kamenje, što ga dovažahu iz Vrapča ili Gračana, te bi to kamenje slagali i crkvu dizali. Tako je u vremenu od jedne jedine godine bila izgrađena kapelica sv. Roka. Gradnja je svakako dovršena g. 1649. Ali nad vratima crkvice stoji uklesana godina 1655. Možda je g. 1655. dovršeno unutarnje uređenje kapelice t. j. kor, propovijedaonica i klupe. A možda je te godine otvoreno groblje oko crkve sv. Roka (U tom groblju pokapahu se mrtvaci sve do g. 1876., a g. 1910. pretvoreno je u perivoj »Rokovac«.). Posvetu crkve sv. Roka obavio je 26. srpnja 1682. zagrebački biskup Martin Borković, kako to svjedoči latinski napis u crkvici ispod kora.


GLAD U ZAGREBU. U povijesti grada Zagreba valjda je najcrnjim slovima zabilježena godina 1648. Uz ostale nesreće pojavila se na proljeće te godne i velika glad. Mnogi građani oboliše i pomriješe od teških posljedica gladi. Gotovo danomice našlo se mrtvih ljudi po kućama u Zagrebu i po kolibama u okolišnim selima. Suvremeni pisac kaže, da su ova trupla bila »više kosti nego li tjelesa«, tako se bijedni ljudi osušiše od gladi. Tom prigodom pomagahu građanima časni oci isusovci koji su prošle jeseni namaknuli dovoljno hrane, i to ponajviše sa svojih posjeda (Paukovec, Tkalec, Fraterščica i t. d.), a djelomice i sabiranjem dobrovoljnih darova. Danomice je dolazilo pred isusovački samostani (gdje je danas vojno zapovjedništvo) stotinu siromaha, da se nahrane. Isusovci davahu siromasima ponajviše sočiva (graha i leće), a uz to zelja i drugog povrća. Gdjekada bi isusovci dali i novaca, ali se pokazalo, da novac ne ublažuje bijedu, jer je opustio Markov trg, na kojemu se nekada prodavao živež, kao što se kasnije prodavao na Jelačićevom trgu. Poput isusovaca pomagao je zagrebačkoj sirotinji bogati plemić Ivan Zakmardi, koji je imao kuću tik do isusovačkoga samostana, Zakmardi bijaše tada zemaljski blagajnik, a kasnije protonotar i kraljev »personal«. Pred njegovom kućom i pred isusovačkim samostanom redali su se gradski siromasi u dugoj povorci, te bi jednog dana dobili hrane u samostanu, a drugog dana kod Zakmardija. Tako je to trajalo sve do žetve. Ali nije glad harala samo po Zagrebu, već i po ostaloj Hrvatskoj. Seljaci su dolazili u Zagreb, da tu nađu hrane, ali nađoše samo supatnike svoje. Glad je u Zagreb dotjerala i seljake iz Kranjske, gdje je također bila velika bijeda. Mnogi kmetovi zbog gladi napustiše svoje dosadašnje gospodare, te se odseliše u plodnije krajeve, po svoj prilici u Slavoniju, koja je tada još pripadala Turcima.


VELIKA POPLAVA. Iza vrućega srpanjskoga dana — na samo Anino 26. srpnja 1651. — polegoše građani zagrebački na počinak, da prikupe tjelesne i duševne sile za sutrašnji dan. Nitko nije ni slutio, da će mu ta noć donijeti više briga i napora, nego li pređašnji dan. Ali jedva su ljudi usnuli, kad ih probudi žestoka grmljavina, koja se s jugo zapadne strane približavala gradu. Naskoro počnu munje sijevati i nad samim Zagrebom. Strijela je za strijelom udarala iz plamenoga neba na zemlju, gađajući zgrade i stabla. Od nebrojenih strijela jedna je udarila također u staru gimnazijsku zgradu, kojom tada upravljahu isusovci. Strijela je pogodila baš u sobu, gdje se poučavala poetika, t. j. u šesti razred gimnazije, ali nije učinila druge štete, nego što je razbila peć.

Oko 10 sati na večer počela je padati kiša. Uz gromove i vjetar lijevala je kiša, kao da se otvorilo nebo. Oluja je potrajala puna 4 sata, a bivala je sve žešća i žešća. Nije dakle čudo, što su mnogi Zagrepčani pomišljali, da je došao posljednji dan, te se već počeli spremati za sud Božji. Nažalost nekima je zaista to i bio zadnji dan u životu. Kad je naime oko 2 sata iza ponoći prestajala oluja, nastupila je druga strahota. Nabujao je zagrebački potok Medvešćak, koji se tada još zvao »Medvednica« po gori »Medvednici«, kako se tada zvala cijela Zagrebačka gora. Medvešćak nije mogao u svoje korito primiti onu silnu vodu, koja je 4 sata padala po Zagrebačkoj gori i po obroncima njezinima. Zato se Medvešćak razlio, te je poput bujice hrlio kroz onu dolinu, koja rastavlja Kaptol od gornjega grada. Bijesna je voda valjala gorsko kamenje, a nosila je i mnogo drveća. Isusovački mlin kod sv. Ksavera bude razvaljen, a 80 vozova sijena isusovačkog na livadi uz potok odnese Medvešćak u Savu. U današnjoj Tkalčićevoj ulici koja se tada zvala »Potok«, jer je kroz nju tekao Medvešćak, nastradaše sve kuće, a 18 kuća razvalila je voda do temelja. Kako je poplava došla po noći, bilo je oteščano spašavanje stanovnika ovih kuća. Dok su građani u gornjem gradu i na Kaptolu unutar svojih bedema od umora i pretrpljena straha zaspali ili još brojili udarce strijela, dotle je gasnuo život jadnih stanovnika na »Potoku«. Ondje se u svemu utopiše 52 čovjeka. Od ovih bijahu dva đaka, koji su polazili gimnaziju, a tri zidara, koji su po danu gradili istočno krilo isusovačkoga samostana.
[...]


POŽAR U ZAGREBU GODINE 1674. U kući gradskoga suca Mije Pucaka buknuo je požar 25. lipnja 1674. u 3 sata poslije podne. Vatra je spalila cijeli gornji grad osim isusovačke gimnazije, kapucinskoga samostana i onih 3 kuća, koje su bile prislonjene na južni gradski zid između gimnazije i samostana. Izgorila je krasna isusovačka crkva sv. Katarine, koju su s velikim žrtvama obnovili iza požara od godine 1645. Kraj crkve je nastradao također golemi — tek nedavno dovršeni — isusovački kolegij, koji je bio izgrađen u obliku četverokuta, te koja zgrada postoji još i sada, a služi kao vojno zapovjedništvo. Vatra je spalila također isusovačko sjemenište sv. Josipa, koja je zgrada godine 1796. pretvorena u plemićki konvikt. Izgorila je župna crkva sv. Marka i kraj nje župni dvor. Požar je oštetio neke kule i kapelicu sv. Uršule, zatim gradsku vijećnicu, pa opatički samostan klarisa i njihovu — istom g. 1669. sagrađenu — crkvu presv. Trojstva.

Kada se sastao hrvatski sabor, zamoliše zastupnici grada Zagreba pomoć za obnovu gradske vijećnice. Sabor je tu molbu uslišao, te je gradskoj općini darovao, zemaljski porez (»dica regni«), koju bi imao grad Zagreb kroz 2 godine platiti od svih svojih dobara i kmetova.

Gradska je općina zamolila pomoć i od kralja Leopolda I. On je nato gradu Zagrebu oprostio zaostali dug od pristojbe, koju je gradska općina bila dužna plaćati u kraljevsku blagajnu. Taj dug je g. 1674. iznosio do 1200 forinti. Pod jedno je kralj odredio, da grad Zagreb ne treba kralju pošiljati spomenute pristojbe tečajem narednih 15 godina, već neka ih upotrijebi za obnovu svojih crkvi i utvrda.

U svojoj sjednici od 4. veljače 1676. stvoriše senat i zastupstvo grada Zagreba ovaj zaključak: Svi građani velikaši i plemići, koji imaju svoje kuće, gradilišta ili posjede na teritoriju grada Zagreba, moraju i nadalje u gradsku blagajnu uplaćivati pristojbe, kako su im propisane prema kakvoći nekretnine. Tko ne bi htio, mogao ili se pobrinuo, da uplati ove pristojbe, njemu će iza 3 godine gradska općina zaplijeniti sve nekretnine na području grada Zagreba.

Isusovci priskočiše u pomoć nastradalim sugrađanima. Dok Zagrebčani ne podignu nove kuće, staviše im isusovci na raspolaganje veliku zgradu svoje gimnazije i akademije na trgu sv. Katarine. U toj školskoj zgradi nastanio se privremeno župnik sv. Marka s nekoliko uglednih građana.

Iste godine 1674. pojavila se u Zagrebu velika oskudica živeža, jer je požar uništio sve spremljene zalihe žita i druge hrane. Naskoro su u Zagrebu zaredale i teške bolesti. I u toj nevolji pomagahu građanima isusovci. Oni su im badava dijelili lijekove, što ih spremiše u svojoj tada glasovitoj ljekarni, koja bijaše najbolja u Hrvatskoj. Jednako su isusovci gladnim Zagrepčanima stavili na raspolaganje živež, što ga doniješe sa svojih posjeda (Glogovnica, Tkalec, Paukov-vrh itd.), čime se bijeda ponešto ublažila. Jednaka je bijeda bila u Zagrebu 1675. i 1676. Tada su u Zagrebu i u njegovoj okolici osim glada harale i razne pošasti, jer su gladni jjudi svoj želudac punili svakojakom — pa i nezdravom — hranom. Isusovci su izračunali, da je u Zagrebu i oko njega pomrlo do 18.000 ljudi. Da ne pomru od gladi, mnoge se kmetske obitelji iz Hrvatske preseliše u Tursku, kojoj je tada pripadala i cijela Slavonija. Tamo su htjeli otići također žitelji sela Jakuševca, koji su bili kmetovi isusovačkoga sjemeništa sv. Josipa u Zagrebu. Da ih od toga odvrate, isusovci su im razdijelili 500 forinti za nabavu hrane. U samom pak Zagrebu stajahu gladni ljudi pred isusovačkim samostanom svaki dan od jutra do večera moleći kruha. Isusovci su potrošili 600 forinti za nabavu hrane, koju su dijelili gladnim Zagrepčanima. A kako je među Zagrepčanima bilo i takvih jadnika, koji nisu smogli sredstava za nabavu potrebitog odijela, isusovci su im god. 1676. razdijelili 100 rifa sukna.


OPET KUGA U ZAGREBU. U Austriji se godine 1679. pojavila kuga, koja je g. 1680. doprla u češke zemlje, gdje je podavila mnogo ljudi. Naredne je godine 1681. kuga dospjela u Ugarsku, odakle se početkom g. 1682. proširila preko Drave u Hrvatskoj. To je veoma zabrinulo gradski senat u Zagrebu. Zato je gradski sudac Mihalj Cvetušić — sporazumno sa gradskim senatorima — 3. veljače 1682. odredio, da se gornji grad ima izolirati, kako je to bilo učinjeno na jesen g. 1647. Građani, koji stražare kod gradskih vrata, moraju budno paziti, da u gornji grad ne dopre nijedna osoba iz okuženih mjesta.

Pa ipak se kuga pod jesen g. 1682. uvukla i u gornji grad, i to ovako: Oni franjevci iz Kaptola u Zagrebu, koji su poslije žetve sabirali hranu po hrvatskim selima, da tom milostinjom opskrbe svoj samostan, okužili su se prigodom ove mendikacije. Kada se vratiše u Zagreb, prenijeli su kugu u franjevački samostan, gdje su od nje oboljeli neki redovnici. Kuga je pomorila nekoliko franjevaca, našto su preostali oci i braća pobjegli iz franjevačkog samostana, da izmaknu sigurnoj smrti.

Neki se Franjevci zakloniše u samostanu sestara klarisa, koje su činile žensku granu reda sv. Franje. To je doznao hrvatski ban Nikola grof Erdedi, koji se iz Podravine vratio u svoj dvorac Želin kod Turopolja. Odanle je ban 3. rujna 1682. javio gradskom poglavarstvu u Zagreb, što je doznao o Franjevcima; podjedno poziva gradsko poglavarstvo, neka pazi, da se ne bi kuga raširila po gornjem gradu; u tu svrhu neka se valjane straže postave pred samostan sestara klarisa, odakle ne smije nitko izaći, dok ne prođe određeni rok kontumacije.

Gradsko je poglavarstvo nato odmah javilo banu Nikoli Erdedu, da su zaista već od kuge umrla 4 franjevca, a peti je na umoru. To je još većma zabrinulo bana, koji 7. rujna piše pismo biskupu Martinu Borkoviću i gradskom poglavarstvu u Zagrebu. Biskupa je zamolio, neka postavi svoje straže pred franjevački samostan. Gradskomu je pak poglavarstvu ponovno naložio, nekaj pozorno čuva samostan sestara klarisa, iz kojega ne smije izlaziti nitko, pa niti opatički duhovnik. U tu svrhu ima se gradsko poglavarstvo pobrinuti, da u samostanu sestara klarisa bude dovoljna zaliha svega živeža. Još je ban gradskoj općini naložio, da njezin prijevoz na rijeci Savi bude otvoren samo u određeno vrijeme, te je zaprijetio, da će dati prijevozne lađe potopiti ako bi gradsko poglavarstvo štogod učinilo protiv ove njegove odredbe.

Spomenute mjere opreznosti nisu bile poduzete bez potrebe i bez uspjeha. U samom gradu Zagrebu nije se kuga širila, ali je zato harala u okolišnim selima; naročito je koncem godine 1682. bjesnila u Sv. Šimunu (Markuševcu). To je gradsko poglavarstvo iz Zagreba javilo banu Nikoli Erdedu, kojemu očituje također svoju zabrinutost radi toga, što isusovci namjeravaju naskoro otvoriti svoje škole (gimnaziju, filozofiju i bogosloviju). Nato je ban Erdedi svojim pismom od 11. siječnja 1682. utješio gradsko poglavarstvo, neka se ne plaši radi otvorenja isusovačkih škola, jer su okružena i dobro čuvana sva ona sela, u kojima još vlada kuga.


(Rudolf Horvat, Zagreb - povijest hrvatskoga glavnog grada, 1942.)