Baština zla bit će skršena

Proslavljenja Marije poradi njezina Sina

Sestre i braćo, znamo da u naravnomu svijetu ništa nije suvišno, nepotpuno, niti stoji sámo po sebi, nego jedan dio odgovara drugomu i sve se pojedinosti stapaju uobličujući moćnu cjelinu. Sređenost i sklad među najvažnijim su savršenstvima koja razaznajemo u vidljivomu stvaranju, i što ga više istražujemo, to potpunije i točnije otkrivamo da mu pripadaju. „Sve je dvostruko,“ kaže Mudrac, „jedno prema drugome, i ništa nije stvorio nepotpuno.“ (Sir 42,24) Sam značaj i definicija „neba i zemlje“, u opreci s prazninom ili kaosom koji im je prethodio, jest da je sada sve podvrgnuto čvrstim zakonima, i svaki pokret, utjecaj i učinak mogu se obrazložiti, a kad bismo imali dovoljno znanja, mogli bismo ih i predvidjeti. S druge strane, jasno nam je da je ta istina očita samo razmjerno našemu zapažanju i istraživanju, jer iako se na prvi pogled čini da se mnogo toga odvija prema utvrđenomu, divnomu redu, u drugim slučajevima teško otkrivamo zakone kojima je podvrgnuto, pa da bismo izrazili svoje neznanje, rabimo riječi kao: „usud“, „slučajnost“ i „sreća“. U skladu s tim, možemo zamisliti kako brzopleti i nevjernički umovi, svakodnevno zaokupljeni ovosvjetskim poslovima, iznenada pogledaju u nebo, ili na zemlju, pa kritiziraju velikoga Arhitekta, tvrdeći da postoje stvorenja sirova i manjkava u svom ustrojstvu, i dokazujući svojim propitivanjem samo manjak vlastite znanstvene naobrazbe.

Isto se događa i glede nadosjetilnoga. Sve velike istine Objave međusobno su povezane u cjelinu. Svatko to može vidjeti u određenoj mjeri, čak i letimičnim pogledom, ali za razumijevanje pune dosljednosti i sklada katoličkoga učenja potrebno je proučavanje i razmatranje. Stoga, kao što se filozofi ovoga svijeta zakapaju u muzeje i laboratorije, silaze u rudnike, ili lutaju šumama i morskim žalom, tako proučavalac nebeskih istina boravi u ćeliji ili u molištu, pa izlijeva dušu u molitvu, sabire misli u meditaciji i razmatra o Isusu, Mariji, milosti, vječnosti, ili pak promišlja riječi svetih ljudi koji su živjeli prije njega, dok mu se pred duhovnim očima ne ukaže skrivena mudrost savršenstva „koju predodredi Bog prije vjekova za slavu našu“ (1 Kor 2,7) a nama „objavi po Duhu“. Pa kao što neznalice mogu osporavati ljepotu i sklad vidljivoga svijeta, tako i one koji su šest dana tjedno zaokupljeni ovosvjetskim trudom, koji žive za bogatstvo, za ime, za ugađanje svojim sklonostima, ili za svjetovno znanje, a na vjeru misle samo u trenutcima dokolice i nikad ne podignu duše k Bogu, ne traže Njegovu prosvjetljujuću milost, ne prekoravaju svoja srca i tijela, niti postojano razmatraju o člancima vjere, nego prosuđuju brzopleto i umišljeno bespogovorno, prema svojim osobnim pogledima, ili prema trenutnom hiru – takve ljude, kažem, lako, bolje reći nužno iznenade i zaprepaste neke objavljene istine, pa ih smatraju prezahtjevnim krajnostima, nedosljednostima i u cjelini ih ili djelomično odbacuju.

To što sam rekao primijenit ću na temu o posebnom štovanju koje Crkva iskazuje Blaženoj Majci Božjoj, a to je štovanje začudno i teško shvatljivo onima čija moć zamišljanja nije navikla na takvo poimanje i čiji razum to nije razmatrao. No siguran sam da što pomnije i s većom vjerom promotrimo taj nauk, to jasnije uviđamo da je bitan za katoličku vjeru i sukladan sa sveukupnom pobožnosti prema Kristu. Na tom ću jednostavnom stajalištu ustrajati, pa iako je ta pomisao uistinu sporna nepripadnicima Crkve, njezinoj djeci posve je jasno da Mariju proslavljamo zbog Isusa, hvalimo je i blagoslivljamo kao prvo stvorenje kako bismo ispovijedali da je On naš jedini Stvoritelj.

Kad je Vječna Riječ odredila doći na zemlju, nije smjerala, nije djelovala, polovično, nego je došla da bude čovjek kao bilo tko od nas, da uzme ljudsku dušu i tijelo i učini ih svojima. Nije došla u pukomu prividnomu, ili slučajnomu obliku, kao što se anđeli ukazuju ljudima, niti je naprosto natkrilila nekoga od već postojećih ljudi, kao što natkriljuje svece, pa ga obdarila božanskim svojstvima, nego je „postala tijelom“. Svevišnji je sebi pripojio ljudskost, pa je postao isto tako zbiljski i istinski čovjek kao što je i Bog, tako da je otada i Bog i čovjek, drugim riječima: jedna osoba u dvije naravi, božanskoj i ljudskoj. To je tako veličajna i teško shvatljiva tajna da je samo vjera čvrsto prihvaća, dok naravni čovjek može smatrati da je prihvaća, ali je zapravo nikada istinski ne usvaja, nego se, čim ju je priznao, počinje potajice buniti protiv nje, izbjegava je, ili se od nje odmetne. Tako je bilo od početka. Još za života voljenoga učenika podigli su se oni koji su govorili da naš Gospodin uopće nije imao tijelo, ili mu je tijelo bilo uobličeno u nebu, a govorili su i da nije trpio, nego je umjesto Njega patio netko drugi, ili da je samo na neko vrijeme posjedovao ljudski oblik koji je bio rođen i patio, da je u njega ušao prilikom krštenja a napustio ga prije raspeća, ili, opet, da je bio samo čovjek. Učenje da u početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog... I Riječ tijelom postade i nastani se među nama (Iv 1,1.14) bilo je naprosto preteško za nevjerni um.

Isto je tako i danas. Pravi protestanti rijetko imaju ikakvo stvarno opažanje nauka o Bogu i čovjeku u jednoj osobi. O Kristovu božanstvu govore na snolik, mutan način, a kad pomno ispitate značenje njihovih riječi, vidite da vrlo sporo prihvaćaju neku tvrdnju koja inače potpuno prikladno izražava određenu katoličku dogmu. Odmah će vas upozoriti da tu temu ne treba ispitivati, jer ju je navodno nemoguće istraživati a da ne upadnemo u odviše formalno cjepidlačenje. Kad tumače evanđelja, o Kristu ne govore jednostavno i dosljedno kao o Bogu, nego kao o biću koje se sastoji od ljudskih i Božjih osobina, djelomično jednih, a djelomično drugih, ili je posrijedi nešto između toga, ili će pak govoriti o čovjeku u kojemu se nastanila posebna Božja nazočnost. Ponekad čak idu tako daleko da niječu da je već u nebu bio Sin Božji, kažu da je postao Sin tek kad je začet po Duhu Svetomu, a kad čuju da se o Čovjeku jednostavno i izravno govori kao o Bogu, zaprepašteni su, i to zaprepaštenje smatraju znakom štovanja i zdravoga razuma. Nepodnošljivo im je da se govori da je Bog imao ljudsko tijelo, ili da je patio, osim ako se to smatra slikom ili načinom izražavanja. Misle da su „pomirenje“ i, kako kažu, „posvećenje pomoću Duha“ ono ključno u evanđeljima, pa izbjegavaju bilo kakvo dogmatsko izražavanje koje zadire onkraj toga. Glede Kristova božanstva takva su poimanja, vjerujem, uobičajena u protestanata među nama, osim malobrojnog ostatka, bilo da se radi o članovima anglikanske zajednice ili otpadnicima od nje.

Dakako, ako biste htjeli posvjedočiti protiv tih nekršćanskih poimanja, ako ste naumili na vidjelo jasno, bez pogreške i izbjegavanja iznijeti jednostavnu ideju katoličke Crkve o Božjoj ljudskosti, biste li to mogli bolje izraziti nego što to čini sveti Ivan kad kaže da je „Bog postao čovjekom“; biste li to mogli nedvojbenije i snažnije ustvrditi nego da ukažete na to da je Bog rođen kao čovjek i da je imao Majku? Svijet dopušta da Svevišnji jest čovjek – to ga priznanje malo košta, jer Bog je svuda, pa je, moglo bi se reći, sve; ali nećka se priznati da je Bog Marijin Sin, a usteže se zato što se smjesta sučeljava sa strogom činjenicom, koja slama i razbija njegove nevjerničke nazore. Objavljeni nauk smjesta poprima svoj pravi oblik i zaodijeva se u povijesnu stvarnost, a Svemogući je uveden u svoj vlastiti svijet u određeno vrijeme i na razgovijetan način. Snovi su skršeni, a sjene se rasplinjuju! Božanska istina više nije pjesnički izraz, pobožno pretjerivanje, mistično baratanje istinom, a ni mitsko predstavljanje. Žrtva i prinos, sjene Zakona, ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio. (Heb 10,5) Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i naše ruke opipaše... što smo vidjeli i čuli navješćujemo i vama... (1 Iv 1,1.3), tako objavljuje apostol, u suprotnosti s „duhovima“ koji su nijekali da je Isus Krist došao u tijelu (1 Iv 4,2) i koji su ga „poništili“, niječući bilo Njegovu ljudsku, bilo božansku narav. A ispovijedanje da je Marija Deipara, ili Majka Božja, jamstvo je kojim zapečaćujemo i osiguravamo apostolov nauk od svakoga izbjegavanja, pokazatelj je kojim razotkrivamo sve nakane onih opakih duhova Antikristovih koji izađoše na svijet (2 Iv 1,7). Ono obznanjuje da je Krist Bog, podrazumijeva da je čovjek, a navodi nas i na zaključak da je još Bog, iako je postao čovjekom, i da je pravi čovjek iako je Bog. Svjedočeći o procesu sjedinjenja, osigurava stvarnost dvaju predmeta sjedinjenja – božanskoga i ljudskoga. Ako je Marija Majka Božja, Krist doslovno mora biti Emanuel, „Bog s nama“. I tako se, kako je vrijeme prolazilo, dogodilo da su opaki duhovi i lažni proroci sve više jačali i ohrabrivali se, pa su pronašli put i u sam organizam Katoličke crkve, a ona, Bogom predvođena, nije mogla naći učinkovitiji ni sigurniji put nego da se protiv njih posluži riječju Deipara [lat. Bogomajka]. S druge strane, u šesnaestomu stoljeću, kad su neprijatelji ponovno ustali iz carstva tmina kako bi kovali urotu za potpuno rušenje kršćanske vjere, ni oni sami nisu mogli naći sigurnije pomagalo za svoj mrski cilj nego da pogrđuju Marijine povlastice i da hule na njih, jer bili su posve svjesni da bi, kad bi samo mogli postići da svijet više ne časti Majku, ubrzo poslije toga prestao častiti i Sina. Barem se u jednomu slažu i Crkva i Sotona: Sin i Majka idu zajedno, a iskustvo tijekom tri stoljeća donijelo je potvrdu toga svjedočanstva, pa stoga katolici koji su častili Mariju, još uvijek štuju Sina, dok su protestanti, koji su sad prestali ispovijedati Sina, počeli tako što su se izrugivali Majci.

Vidite, dakle, sestre i braćo, u toj pojedinosti skladnu dosljednost objavljenoga sustava i uzajamno djelovanje dvaju učenja; Mariju uzvisujemo zbog Isusa. Bilo je primjereno da ona, kako je i sama stvorenje, iako prvo među stvorenjima, zadobije službu pomoćnice. Kao i drugi ljudi i ona je na svijet došla da izvrši određenu zadaću, morala je ispuniti misiju, pa njezina milost i slava nisu zbog nje same, nego zbog Stvoritelja. Povjerena joj je skrb za Utjelovljenje, određeno joj je upravo takvo služenje. Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel (Iz 7,14). Kao što je nekoć bila na zemlji i osobno čuvala svoje božansko Dijete, nosila ga u utrobi, uzimala u zagrljaj i dojila, tako sada, sve do najnovijih vremena u Crkvi, njezina slava i pobožnost prema njoj proglašavaju i određuju ispravnu vjeru u Njega kao Boga i čovjeka. Svaka njoj posvećena crkva, svaki oltar podignut uz zazivanje njezina imena, svaka slika koja je prikazuje, sve litanije njoj u čast, svaka „Zdravomarija“ u stalan spomen na nju – sve nas to podsjeća da je na zemlji bio Onaj koji se, radi grješnika, nije „ustručavao roditi iz Djevičine utrobe“, iako je bio blagoslovljen odiskona. Stoga je ona, kako je Crkva zove, Turris Davidica, [Toranj Davidov], visoka i jaka obrana Kralja istinskoga Izraela, pa joj se Crkva u antifoni obraća riječima: Sva si krivovjerja sama uništila.

Sada se, sestre i braćo, pred nama rastvara svježa misao koja je prirodno uključena u onomu što smo rekli. Ako Deipara ima biti Emanuelova svjedokinja, onda mora biti više nego Deipara. Razmislite: obrana mora biti jaka, kako bi uopće bila obrana, kula mora, kao pravi toranj Davidov, biti za obranu sagrađena: tisuću štitova visi na njoj, sve oklopi junački (Pj 4,4). Ne bi bilo dovoljno, kako bi se objelodanila i u nas usadila ideja da je Bog čovjek, kad bi Njegova Majka bila obična osoba. Majka bez doma u Crkvi, bez dostojanstva, bez posebnih darova, ne bi, što se tiče obrane Utjelovljenja, uopće bila majka. Ne bi ostala u ljudskom sjećanju, ili zamišljanju. Ako ima svjedočiti da je Bog postao čovjekom i na to podsjećati svijet, mora zauzimati visok, istaknut položaj. Mora biti u stanju ispuniti um, kako bi poučila. Isusa počinje propovijedati tek kad privuče našu pozornost, a ne prije toga. „Zašto bi ona imala te povlastice“, pitamo se, „kad On ne bi bio Bog? I što tek On mora biti po svojoj naravi, kad mu je Majka tako visoko u milosti?“ Zato ima i druge povlastice, primjerice dar osobne čistoće i moć posredovanja, a sve to razlikuje se od njezina materinstva. Osobno je obdarena kako bi mogla obavljati svoju službu; sama je uzvišena kako bi mogla služiti Kristu.

Zbog toga je učinjena slavnijom u svojoj osobi nego službi, njezina čistota veći je dar nego njezin odnos prema Bogu. To nam nagoviješta odgovor Krista ženi iz mnoštva, koja je, dok je propovijedao, povikala: Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao! (Lk 11,27) On joj odgovara, ukazujući učenicima na više blaženstvo: Još blaženiji oni koji slušaju Riječ Božju i čuvaju je! (Lk 11,28) Poznato vam je, sestre i braćo, da protestanti navode te riječi kako bi omalovažili veličinu naše Gospe, no Kristova tvrdnja govori suprotno. Razmotrimo je: Krist ustanovljuje načelo da je blaženije držati Njegove zapovijedi nego biti Njegova Majka, ali tko će, čak i među protestantima, ustvrditi da ona nije obdržavala Njegove zapovijedi? Svakako ih se držala, a naš Gospodin samo kaže da je takva poslušnost vrjednija povlastica nego biti Njegova Majka. Bila je više blagoslovljena u svojoj izdvojenosti od stvorenja, u štovanju Boga, u djevičanskoj čistoti i u punini milosti nego u materinstvu. To je stalno naučavanje crkvenih otaca, pa sveti Augustin kaže: Marija je blaženija po tom što prihvaća Kristovu vjeru nego što začinje Kristovo tijelo (De sancta virginitate, 3: PL 40, 39), a sveti Ivan Zlatousti izjavljuje da, iako ga je nosila u tijelu, ne bi bila blagoslovljena da nije čula Božju riječ i držala je. To se, dakako, nije moglo dogoditi, jer učinjena je svetom kako bi mogla postati Njegova Majka, pa se ta dva blagoslova ne mogu razdvojiti. Ona, koja je izabrana da Vječnoj Riječi pruži meso i krv, najprije je ispunjena milošću u duši i tijelu. Ipak, bila je dvostruko blagoslovljena: svojom službom, no i time što je za nju imala potrebne osobine, a ovo zadnje je veća milost, pa je anđeo zato i zove blagoslovljenom. Milosti puna (Lk 1,28), pozdravlja on. Blagoslovljena ti među ženama, kaže sv. Elizabeta, pa uzvikne: Blažena ti što povjerova... (Lk 1,42.45) Da, i sama je slično svjedočila kad joj je anđeo objavio da će ju prožeti velika milost. U svim razdobljima, svaka židovska djevojka nadala se da će postati majka Kristova, pa je kod njih brak bio na visokoj cijeni, dok su neplodnost smatrali vrijednom ukora, no Marija je otklonila težnju za tako uzvišenim položajem, pa i samu pomisao na to. Ona, koja je trebala nositi Krista, veliko navještenje da će postati Njegova Majka nije pozdravila dobrodošlicom. A zašto se tako odnosila prema tome? Zato što je, kao prva među ženama, bila nadahnuta da svoje djevičanstvo posveti Bogu, pa nije smatrala dobrodošlom povlasticu zbog koje će, kako je vjerovala, prekršiti svoj zavjet. „Kako će to biti“, pitala je, „kad živim odvojeno od muža?“ Njezina „smetenost“ (Lk 1,29) nestala je tek kad joj je anđeo objavio da će začeće biti čudesno, po Duhu Svetomu, i tada ga je pouzdano prepoznala kao Božjega glasnika, pa je sagnula glavu u strahopoštovanju i zahvalnosti za Božju milost.

Duhovnom i tjelesnom čistoćom, Marija je primjer, i više nego primjer, onoga što je čovjek bio prije pada i što bi bio postao da se vinuo do potpunoga savršenstva. Bilo bi loše i značilo bi pobjedu Zloga da je vrijeme cijeloga ljudskoga roda prošlo a da se u njemu nije pojavio ni jedan pokazatelj onoga što je Bog htio da taj rod bude u svom izvornomu stanju. Kao što znate, Adam je stvoren na sliku i priliku Božju, njegovu je krhku i nesavršenu narav, obilježenu Božjim pečatom, podupirala i uzvisivala Božja milost koja je u njoj obitavala. U prvomu čovjeku nije bilo silovitih strasti, jer postojale su samo kao skrivena sastavnica i kao mogućnost zloće. Neznanje je raspršivala jasna svjetlost Duha, a razum je, u svojoj jednostavnosti, bio podložan Božjoj volji i vladao je svakim pokretom duše. Da, čak mu je i tijelo bilo zaštićeno pred svakim neprimjerenim nagonom i sklonošću, a umjesto raspadanja – obećana mu je besmrtnost. Obitavao je u nadnaravnu stanju, pa da nije sagriješio, cijelo bi vrijeme napredovao u odlikama, milosti i Božjoj naklonosti, sve dok iz raja ne bi prešao u nebo. No pao je, njegovi potomci rođeni su po njegovoj slici, svijet je postao lošiji umjesto bolji, osuda za osudom utaman je kosila naraštaje grješnika, i nije bilo nade u poboljšanje, jer „čovjek je puten“, a „svaka pomisao u njegovoj pameti uvijek je samo zloća“ (Post 6,3.5).

No u nebu je odlučeno da mu stigne pomoć, približavao se Spasitelj, Bog se spremao učiniti veliko djelo i to na najprikladniji način, pa „gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost“ (Rim 5,20). Zemaljski vladari kad im se rode sinovi smjesta se razbacuju velikim svotama, podižu veličajne spomenike, posebno obilježavaju taj dan, mjesto, ili pak glasnike sretnoga događaja nagrađuju znakovima naklonosti, a ni rođenje Emanuela nije odudaralo od toga ustaljenoga svjetskoga običaja. Doba Njegova dolaska bilo je vrijeme milosti i izvanrednih događanja, a određeno je da se sve to na poseban način očituje u osobi Njegove Majke. Tijek vremena promijenit će smjer, baština zla bit će skršena, a u mraku će se otvoriti svjetlosna vrata, za dolazak Pravednika, kojega je začela i rodila Djevica. Njegovoj časti i slavi priličilo je da osoba koja mu je omogućila tjelesnu nazočnost postane prvo čudo Njegove milosti. Dolikovalo je da ondje gdje je Eva pala, Djevica bude slavodobitna te da, neukaljanošću svoje svetosti, „zmiji satre glavu“. Glede nekih stvari prokletstvo i nije bilo uklonjeno, jer Marija je došla u pali svijet i pomirila se s njegovim zakonima. Kao i Sin kojega je rodila i ona je bila izložena duhovnoj i tjelesnoj boli, a bila je podložna i smrti, ali ne i podvrgnuta moći grijeha. Kao što je Adama otkako je stvoren prožimala milost, pa nije stekao iskustvo o svojoj naravnoj bijedi sve dok ga grijeh nije sveo na jadno stanje, tako je i Marija, u još većoj mjeri, obdarena milošću, no ona nikad nije na se navukla Adamovo otpadništvo. Bilo u znanju, bilo u ljubavi, počela je ondje gdje drugi završavaju. Otpočetka bila je zaogrnuta svetošću, određena za ustrajnost, svijetla i slavna u Božjim očima i do posljednjega daha neprestano se stavljala u službu hvalevrijednih djela. Odrješito je pošla stazom pravedničkom, koja je poput osvita, sve jasnijeg do potpunog dana (Izr 4,18), bila je bezgrješna mišlju, riječju i djelom, u malim i velikim stvarima, slobodna od lakih i teških grijeha, jer sve je to naravan i očit nastavak sjajnoga početka. Ako se i Adam, u svom početnom stanju, mogao suzdržavati od grijeha, kakvo tek besprijekorno savršenstvo valja očekivati kod Marije!

Takva je njezina povlastica bezgrješnog savršenstva, a darovana joj je zbog Emanuela. Zato je na anđelov pozdrav: Gratia plena [Milosti puna], ponizno pristala: Ecce ancilla Domini [Evo službenice Gospodnje]. Slična ovoj je i treća povlastica, koja proizlazi iz njezina materinstva i čistoće, a spomenut ću je jer upotpunjuje nabrajanje njezinih časti. Mislim na njezinu posredničku moć. Jer ako Bog grešnike ne uslišava, nego je li tko bogobojazan i vrši li Njegovu volju, toga uslišava (Iv 9,31); ako mnogo može žarka molitva pravednikova (Jak 5,16); ako se od vjernoga Abrahama tražilo da moli za Abimeleka, jer bio je prorok (Post 20,7); ako se strpljivi Job imao moliti za prijatelje, jer je pravo govorio o Bogu (Job 42,8); ako je krotki Mojsije, podigavši ruke na blagoslov, promijenio tijek bitke s Amalečanima u korist Izraelaca, zašto bismo se čudili kad čujemo da Marija, u cijelom Adamovu rodu jedino dijete bez ljage, posjeduje transcendentni utjecaj kod milosnoga Boga? Ako su se Grci u Jeruzalemu, nastojeći doprijeti do Isusa, obratili Filipu, jer je bio apostol, pa je on razgovarao s Andrijom, koji je uživao još veće Gospodinovo povjerenje, a onda su obojica otišli k Njemu, je li čudno da Majka kod Sina ima moć različite vrste negoli je moć i najčišćega anđela ili u najvećoj mjeri slavodobitnoga sveca? Ako imamo dovoljno vjere da priznamo Utjelovljenje, onda ga moramo priznati u njegovoj punini. Zašto bismo počeli od milosnih odrednica koje iz njega proizlaze, ili su za nj nužne, ili u nj uključene? Ako je Stvoritelj došao na zemlju u obličju sluge i stvorenja, zašto se, s druge strane, Njegova Majka ne bi mogla uzvisiti do položaja Kraljice neba, biti odjevena u sunce, s mjesecom pod nogama?

Sestre i braćo, neću vam dokazivati ta naučavanja, jer njihove potvrde nalazimo u crkvenim očitovanjima. Crkva je proročište vjerske istine, pa u svako vrijeme i na svakomu mjestu pruža ono što su joj predali apostoli. Zato njezinim riječima moramo vjerovati i bez dokaza, jer poslao nam ju je Bog da bi nas naučila kako ćemo mu ugoditi, a postupamo li u skladu s tim ili ne – to je kušnja koja pokazuje jesmo li ili nismo uistinu katolici. Neću dakle dokazivati ono što ste već primili, ali vam, na jednom od mnogih primjera, pokazujem ljepotu i sklad crkvenog naučavanja, koji su vrlo pogodni, sukladno Božjoj nakani, da preporuče to naučavanje tražitelju a djeci Crkve ga još više omile. Još samo nešto, pa ću završiti: Pokazao sam vam kako su pune značenja istine koje Crkva naučava glede Blažene Djevice, a sada razmotrite kako je pun smisla i način na koji nam Crkva te istine predaje.

Shvatit ćete da tu, kao i glede Marijinih povlastica, vlada ono isto pomno upućivanje na slavu Onoga tko joj je te povlastice dao. Znate da se, kad je prvi put pošao propovijedati, Majka držala podalje od Njega, nije mu se miješala u djelovanje, a ni kad je uzašao na nebo ona, žena, nije izašla naučavati i propovijedati, nije sjela u apostolsku stolicu, nije imala udjela u propovjedničkom služenju, nego je ponizno tražila Sina u svakodnevnim liturgijskim okupljanjima onih koji su joj, premda u nebu njezini pomoćnici, u Crkvi na zemlji bili nadređeni. A kad su oni, a i ona, napustili ovo naše niže prizorište, a ona postala Kraljica, zdesna Sinu, čak ni tada nije od Njega tražila da joj ime objavi s kraja na kraj zemlje, ni da je uzvisi u očima svijeta, nego je čekala vrijeme kad će njezina slava postati nužna radi Sinove. Njega je sveta Crkva objavljivala od samoga početka i ustoličila ga je u Njegovu hramu, jer je Bog. Crkva je, kao živo proročište istine, smatrala nedoličnim da vjernicima ne objavi sve o predmetu njihove vjere, no s Marijom je bilo drukčije. Njoj je, kao stvorenju, majci i ženi, dolikovalo da se povuče u stranu, kako bi dala mjesta Stvoritelju, kako bi posluživala svojeg Sina i put do svjetskoga štovanja prešla pomoću dobrostivoga i milosnoga svjedočenja. Stoga mu se našla na usluzi kad mu je ime bilo pogrđeno. Kad je Emanuel bio zanijekan, dogodilo se da je istupila Majka Božja. Kad su krivovjerci ustvrdili da se Bog nije utjelovio, došlo je vrijeme da i ona zadobije počasti. A onda, kad je toliko toga izvršila, prestala je s borbom; nije se borila za sebe. Nikakav žestok prijepor, nikakav progonjeni ispovijedalac, nikakav širitelj krivovjerja, nikakvo izopćenje – nisu bili potrebni kako bi se ona postupno očitovala. Baš kao što se u Nazaretu, dok je svijet još nije ni poznavao, svakodnevno izgrađivala u milosti i odlikama, tako se i sada tiho, naravnim razvojem i spokojnim utjecajem, uzvisila i urasla u svoje mjesto u Crkvi. Bila je nalik krasnomu stablu koje širi plodonosne grane i mirno lišće, pa krošnjom zakriljuje područje svetih. Antifona o njoj kaže: Nastani se u Jakovu i uđi u baštinu Izraelu (Sir 24,8), ukorijeni se u mom izabraniku. I ponovno: Pred Njim sam služila u Svetom šatoru i potom se nastanila na Sionu. Dao mi je tako spokoj u milome gradu i vlast mi je u Jeruzalemu. Tako se ukorijenih u slavnom narodu, na dijelu Gospodnjem, u baštini Njegovoj. Uzrastoh kao cedar na Libanu i kao čempres na gori Hermonu... Raširih grane svoje kao terebinta, i grane su moje divne i ljupke. (Sir 24,10–13.16)

Tako se uzdigla, ne ljudskim rukama, i u skromnosti izvojevala pobjedu, pa blago očituje utjecaj koji nije tražila. Kad je među njezinom djecom izbio prijepor, smirila ih je; kad su iznosili primjedbe protiv nje, odgodila je svoje zahtjeve i čekala; a bude li Božja volja, možda će baš sada, u našim danima, napokon osvojiti najblistaviju krunu, pa se, usred slavlja cijele Crkve, ni jedan glas neće protiviti da je pozdravimo i kao bezgrješnu u njezinu začeću.

Takva si, sveta Majko, u crkvenomu vjerovanju i štovanju, braniteljica si mnogih istina, dražest si i nasmiješeno svjetlo svake pobožnosti. U tebi se, o Marijo, ispunila izvorna svrha Svevišnjega, koliko smo je u stanju podnijeti. Jednom je namjeravao doći na zemlju u nebeskoj slavi, ali smo griješili, pa nas više nije mogao bez opasnosti pohoditi, osim u prikrivenu sjaju i potamnjelu veličanstvu, jer bio je Bog. Zato je sam došao u slabosti, a ne u moći, a namjesto svoga punoga sjaja poslao je tebe, stvorenje, s milinom i sjajem koji odgovaraju našemu stanju stvorenja. Tako nam sad sama tvoja pojava i lice, draga Majko, govore o Vječnomu, ali ne poput zemaljske ljepote, opasne za pogled, nego poput jutarnje zvijezde, tvog simbola, svijetlo i milozvučno, odišući čistotom, govoreći o nebu i ulijevajući mir. O, glasnice dana! O, nado hodočasnika!, i sad nas povedi kao što si nas uvijek vodila; u mračnoj noći, kroz tmurnu pustoš, vodi nas našemu Gospodinu, vodi nas kući.

O, Gospo, Majko milosti,
Ti slatko vrelo blagosti,
Od protivnika štiti nas
I brani nas u smrtni čas.

[Iz Male službe Blažene Djevice Marije]

God. 1849.

(John Henry Newman, "Iščekivanje Krista", HKD sv. Jeronima, 2011.)