koji stvori i razastrije nebesa,
koji rasprostrije zemlju i njeno raslinje,
koji dade dah narodima na njoj,
i dah bićima što njome hode. (...)
"Ja, Jahve mi je ime,
svoje slave drugom ne dam,
niti časti svoje kipovima. (...)"
(...) Kao junak izlazi Gospodin,
kao ratnik žar svoj podjaruje.
Uz bojni poklik i viku ratnu
ide junački na svog neprijatelja.
"Šutjeh dugo, gluh se činjah,
svladavah se;
sad vičem kao žena kada rađa,
dašćem i uzdišem.
Isušit ću brda i bregove,
sparušiti svu zelen po njima,
rijeke ću u stepe pretvoriti
i močvare isušiti. (...)
Uzmaknut će u golemu stidu
koji se uzdaju u kipove,
koji ljevenim likovima govore:
'Vi ste naši bogovi.'"
(...) Tko je pljačkašu izručio Jakova,
i otimačima Izraela?
Nije li Gospodin,
protiv koga smo griješili,
čijim putima ne htjedosmo hoditi,
čiji zakon nismo slušali?
Zato izli na Izraela žarki gnjev svoj
i strahote ratne:
plamen ga okruži odasvud,
al' on ni to nije shvatio;
sažeže ga,
al' on ni to k srcu ne uze.
(Iz 42,5–25)
Bezgrešna Djevice i Majko Marijo, Acies Ordinata, ora pro nobis
"Postoji li u srcu Blažene Djevice Marije išta osim imena našega Gospodina Isusa Krista? Mi također želimo u srcu imati samo jedno ime, Isusovo, kao i Presveta Djevica."
Tragična prispodoba o ovom pontifikatu razvija se brzim nizanjem obrata. Ne prođe ni dan: s najuzvišenijeg prijestolja vrhovni svećenik nastavlja razgrađivati Petrovu katedru upotebljavajući najviši autoritet ne da bi priznavao, nego poricao, ne da bi učvršćivao, nego u bludnju zavodio, ne da bi ujedinjavao, nego rascijepio, ne da bi izgrađivao, nego rušio.
Materijalna krivovjerja, formalna krivovjerja, idolopoklonstvo, površnost svake vrste: papa Bergoglio ne prestaje tvrdoglavo ponižavati vrhovni autoritet Katoličke Crkve i "demitizirati" papinstvo – kao što bi možda kazao njegov slavni sudrug Karl Rahner. Njegovo djelovanje cilja na to da omalovaži sveti polog vjere i unakazi lice Kristove Zaručnice govorom i činom, prevarama i lažima, onim izrazitim gestama napadne spontanosti koja je međutim pomno smišljena i planirana i kojom neprekidno narcistički slavi sebe samoga dok lik rimskoga pape, slatkoga Krista na zemlji, biva ponižen i zatamnjen. U svojem se djelovanju služi učiteljskom improvizacijom, onim nepripremljenim, neodređenim učiteljevanjem podmuklim poput živog pijeska, i to ne samo u velikim visinama, prepušten na milost i nemilost novinarima iz cijelog svijeta, u tim nebeskim prostranstvima koja naglašavaju delirij iluzorne svemoći, nego i u okviru najsvečanijih funkcija, koje bi trebale pobuđivati sveti drhtaj i strahopoštovanje.
Na blagdan Djevice Gvadalupske papa je Bergoglio još jedanput izrazio svoju očevidnu protumarijansku netrpeljivost što podsjeća na netrpeljivost Zmije iz prvoevanđeoskog izvješća o iskonskom grijehu, koje proriče nesmiljenu borbu između Žene i Zmije i objavljeno neprijateljstvo ove potonje, koja će do završetka vremena Ženi vrebati petu i nastojati svladati njezino potomstvo. Ono što je papa učinio očit je napad na uzvišene povlastice i odlike po kojima Bezgrešna Djevica i Bogomajka biva ženska dopuna otajstvu Riječi postale čovjekom, najuže s Njim povezana u ekonomiji spasenja.
Nakon što ju je unazadio u "bližnju iz susjedstva", u izbjeglu migranticu i u običnu laikinju s manama i krizama bilo koje žene obilježene grijehom ili pak učenicu, koja nas očito nema čemu poučiti, nakon što ju je banalizirao i desakralizirao poput onih feministica koje u Njemačkoj postaju sve utjecajnije sa svojim pokretom "Marija 2.0" i cilj im je modernizirati Bogorodicu kako bi je pretvorile u priviđenje na svoju sliku i priliku, papa Bergoglio se i dodatno iskalio na veličanstvenoj Kraljici i bezgrešnoj Bogomajci, koja da se "pomiješala s ljudskim rodom" i čak "smiješala Boga". S nekoliko neobavezno nabačenih rečenica udario je u srce marijanskoj i s njom povezanoj kristološkoj dogmi.
Marijanske su dogme pečat na istine naše katoličke vjere koje su definirali Nicejski, Efeški i Kalcedonski koncil. One su neslomiv bedem protiv kristoloških krivovjerja i protiv provala paklenog bijesa. Tko ih "miješa" i obeščašćuje, pokazuje da je na neprijateljevoj strani. Napasti Mariju znači oboriti se na Krista. Napasti Majku znači ustati protiv Sina i pobuniti se protiv otajstva Presvetog Trojstva. Bezgrešna Theotokos, "strašna poput vojničkih četa" – acies ordinata, vojska u postroju – borit će se da spasi Crkvu i uništit će vojsku odriješenog Neprijatelja, koji joj je objavio rat, i s kojim će se u pakao konačno povratiti sve đavolske Pachamame.
Čini se da papa Bergoglio svoju nesnošljivost prema Bezgrešnoj više ne suspreže i ne uspijeva prikriti napadnim, prividnim štovanjem koje pokazuje pred kamerama, dok se drži podalje od proslava blagdana Marijina uznesenja i od moljenja krunice s vjernicima, koji su s Ivanom Pavlom II. i s Benediktom XVI. ispunjavali Damazovo dvorište i gornji balkon bazilike sv. Petra.
Papa Bergoglio koristi se Pachamamom da bi se riješio gvadalupske Majke. Ustoličenje amazonskog idola sve do na Oltar vjeroispovijedi u bazilici sv. Petra nije bilo ništa drugo nego objava rata našoj Gospi i Zaštitnici čitave Amerike. Ukazanjem sv. Ivanu Didaku ona je uništila đavolske idole i majčinskim posredovanjem Indijance pridobila za Krista i za klanjanje "pravom i jedinom Bogu". I nije to nikakva legenda!
Nekoliko tjedana nakon amazonske sinode, koju je obilježilo postavljanje Pachamame u srce katoličanstva, doznali smo da je koncilska katastrofa Novus ordo missae podvrgnuta daljnjoj modernizaciji, između ostalog uvođenjem "rose" u euharistijsku molitvu umjesto spomena Duha Svetoga, treće Osobe Presvetog Trojstva. To je još jedan korak natrag k naturalizaciji i imanentizaciji katoličkog bogoštovlja, k panteističkom i idolopoklonstvenom Novissimus ordo. "Rosa", biće s "teološkog mjesta" amazonskih tropa, smatra se – kako smo doznali od sinodskih otaca – novim unutrašnjim principom oplodnje zemlje, koji je "transsupstancijalizira" u panteistički povezanu cjelinu što joj se ljudi suobličuju i podlažu, na veću slavu Pachamaminu. I eto nas opet bačenih u tamu poganstva, novoga, globalističkoga i ekoplemenskoga poganstva s njegovim đavlima i nastranostima. Tim tko zna kojim već po redu liturgijskim lomom božanska se objava unazađuje od punine u arhaizam. Od hipostatskog identiteta Duha Svetoga klizi se u simboličku i metaforičku prolaznost svojstvenu rosi, već neko vrijeme usvojenu u masonskoj gnozi.
No vratimo se na trenutak idolskim kipovima rijetko viđene ružnoće i izjavi pape Bergoglia pošto su uklonjeni iz crkve Santa Maria in Traspontina i odbačeni u Tiber. Njegove riječi i u tom su slučaju mirisale na golemu laž. Htio nas je uvjeriti da su kipovi trenutačnom intervencijom karabinjerâ spašeni iz prljave vode. U čudu se pitamo kako nije ekipa Vatikanskih novosti, pod ravnanjem Torniellija i Spadara iz Civiltà cattolica, s dvorskim izvjestiteljima i kamermanima, dohrlila snimiti ronilački podvig i ovjekovječiti spašavanje Pachamame. Također se čini nevjerojatnim da tako spektakularna akcija nije privukla pozornost ponekih prolaznika oboružanih mobitelom da snime film i prošire ga na društvenim mrežama. U napasti smo da pitanje proslijedimo onomu koji je takvu izjavu dao. Zacijelo bi nam opet odgovorio rječitom šutnjom.
Već više od šest godina truje nas lažno učiteljstvo, neka vrsta ekstremne sinteze svih dvojbenih koncilskih izričaja i pokoncilskih zabluda, koji su se nazaustavljivo širili a da to većina nas nije primjećivala. Da, jer je Drugi Vatikanski koncil otvorio ne samo Pandorinu kutiju nego i Overtonov prozor, i to tako postupno, malo-pomalo, da nismo raspoznali provedene prevrate, pravu narav reformi i njihove teške posljedice te ni posumnjali nismo tko je stvarno režirao tu divovsku podrivačku operaciju, koju je modernistički kardinal Suenens označio kao "1789. godinu u Katoličkoj Crkvi".
Tako je proteklih desetljeća Otajstveno Tijelo nezadrživim krvarenjem polako lišavano svojeg životnog eliksira: sveti polog vjere postupno su rasipali, dogme otprirođivali, bogoštovlje posvjetovnjivali i malo-pomalo obeščašćivali, moral sabotirali, svećeništvo ružili, euharistijsku Žrtvu protestantizirali i pretvarali u druželjubivu gozbu...
Sad je Crkva beživotna, prekrivena metastazama, opustošena. Božji narod onepismenjen je, lišen vjere i tapka u mraku kaosa i rascjepa. Proteklih desetljeća Božji su neprijatelji malo-pomalo spalili 2000 godina Tradicije. S besprimjernim ubrzanjem, zahvaljujući podrivnom naboju ovog pontifikata poduprtog moćnim isusovačkim aparatom, priprema se završni udarac Crkvi.
Kod Bergoglia je, kao kod svih modernista, nemoguće tragati za jasnoćom, jer upravo je prijetvornost obilježje modernističkoga krivovjerja. Učitelji zablude i stručnjaci u opsjenarskom umijeću, "oni rade na općem prihvatu višeznačnog time što ga prikazuju s njegove bezazlene strane, koja služi kao propusnica da se mogne uvesti njegova otrovna strana, dotad skrivana" (p. Matteo Liberatore, SJ). Tako laž, tvrdoglavo i opsjednuto ponavljana, polako postaje "istinita" i mahom se prihvaća.
Tipično je modernistička i taktika da potvrđuju ono što žele uništiti, služeći se maglovitim i nepreciznim pojmovima kako bi promicali zabludu a da je nikad jasno ne izreknu. Upravo to čini papa Bergoglio svojim podrivnim obezobličavanjem vjerskih otajstava i sebi svojstvenom doktrinarnom netočnošću, kojom "miješa" i razara najsvetije dogme, kao što je učinio s onima o Djevici Bogomajci.
Ishod je tih zloupotreba ovo što nam je sad pred očima: Katolička Crkva koja više nije katolička; spremnik koji su ispraznili od njegova pravog sadržaja i napunili smećem.
Dolazak Antikrista neizbježan je, spada u završetak povijesti spasenja. No znamo da je taj dolazak preduvjet sveopćoj pobjedi Isusa Krista i njegove slavne Zaručnice. Oni među nama koji se nisu dali zavarati od neprijatelja Crkve što su se ugnijezdili u njezinu tijelu moraju se ujediniti i stvoriti zajedničku frontu protiv Zloga, koji je odavno pobijeđen, a ipak je još u stanju nauditi i izazvati vječnu propast mnogih, ali kojemu će Djevica, naša predvodnica, konačno satrti glavu.
Sad smo mi na redu. Bez nesporazumâ, ne dopuštajući da nas istjeraju iz ove Crkve čija smo zakonita djeca te imamo sveto pravo u njoj se osjećati kod kuće, a ne da nam horde Kristovih neprijatelja punih mržnje nametnu osjećaj da smo iz nje isključeni, da smo raskolnici, izopćenici.
Mi smo na redu! Slavodobiće Bezgrešnog Srca Blažene Djevice Marije, Suotkupiteljice i Posrednice svih milosti, ostvaruje se po njezinim "malenima", koji su jamačno krhka i grešna bića, ali posve suprotnog predznaka nego članovi neprijateljeve vojske. "Maleni" bezgranično posvećeni Djevici, da budu njezina peta, dio najponiženiji i najprezreniji, paklu najmrskiji, ali koji će zajedno s njom zdrobiti glavu paklenom čudovištu.
Sveti Ljudevit Maria Grignion Montfortski pitao se: "Ali kada će se to slavodobiće dogoditi? Samo Bog zna."
Naša je zadaća da budemo budni i molimo, kao što gorljivo preporučuje sveta Katarina Sijenska: "Ah! Umirem i ne mogu umrijeti. Probudite se iz nehaja; iskoristite sadašnje vrijeme koliko god je to moguće. Jačajte se u Kristu Isusu, slatkoj ljubavi. Uronite u Krv Raspetoga, smjestite se na križ s raspetim Kristom, sakrijte se u rane raspetoga Krista, kupajte se u Krvi raspetoga Krista!" (16. pismo)
Crkva je zavijena u tmine modernizma, ali pobjeda pripada našem Gospodinu i Njegovoj Zaručnici. Hoćemo i dalje ispovijedati vječnu vjeru Katoličke Crkve pred podivljalim Zlom koje ju opsjeda. Hoćemo s njom i s Isusom bdjeti u ovom novom Getsemaniju, u posljednja vremena. Hoćemo moliti i činiti pokoru u naknadu za brojne uvrede koje su im nanesene.
+ Carlo Maria Viganò
naslovni nadbiskup ulpianski
apostolski nuncij
19. prosinca 2019.
https://katholisches.info/2019/12/19/seit-mehr-als-sechs-jahren-werden-wir-von-einem-falschen-lehramt-vergiftet/
https://www.corrispondenzaromana.it/un-atto-di-accusa-a-papa-francesco-e-di-amore-alla-chiesa-di-s-e-mons-carlo-maria-vigano/
https://www.lifesitenews.com/news/abp-viganos-defense-of-virgin-mary-in-response-to-pope-francis-full-text
"Materijalna krivovjerja, formalna krivovjerja"
OdgovoriIzbrišiSto nadbiskup Vigano zeli ovdje reci? Postoji li samo jedan teolog u gotovo 2000 godina prije Vatikana II. koji kaze da formalni heretik i dalje drzi svoju poziciju?
A ovo udaranje na instituciju papinstva (kada ga zovemo papa Bergoglio) mi je da takodjer neshvatljivo. Zamislite da kazemo papa Sarto je razbio moderniste. Sto cemo onda? Kada nam se svidi papa, zvati ga pravim imenom, a ako je los, e onda cemo srozavati instituciju papinstva i ne zvati ga pravim imenom? Neka ga lijepo zove papa Franjo ili neka obznani svijetu da taj uzrupator nije nista vise papa od vas, niti da je ikada to bio.
Memento Mori
Smijem li reći, na primjer, da je uz papu Pija XI. i papa Wojtyła, i to u nekoliko prigoda, Mariju nazvao "Coredemptrix"?
IzbrišiM. P.
Iskreno, ne znam zašto bi nam trebalo biti tako važno Majku Božju baš nazvati Suotkupiteljicom. Piše, doduše, npr. Marijan Mandac (u predgovoru "Svečanim govorima o Djevici Mariji" Ivana Damaščanskoga) da taj Marijin naziv ako se pravilno shvati ima svoju teološku vrijednost, te da su Pio IX., X., XI. i XII. te Benedikt XV. naučavali da nas je Marija s Isusom otkupila i objašnjavali su u kojem se (svakako ne božanskom) smislu to njezino suotkupljenje ljudskog roda ima shvatiti. Ali kaže i da je od svih papa u povijesti Katoličke Crkve samo Pio XI. baš nazvao jednom prigodom Mariju Suotkupiteljicom. (Kaže i da se Pio XII. potkraj života ustručavao Mariju nazvati Posrednicom.)
OdgovoriIzbrišiM. P.
Ja ne smatram da bi bilo uputno proglasiti dogmatski da je Marija suotkupiteljica ili posrednica svih milosti, ali neovisno o tome, Franjine rijeci o tim nazivima pokazuju jos jednom kolike probleme ima s katolickom vjerom.
IzbrišiDa. Inače, mislim da je najgore to što je Isusa, ako sam dobro shvatio, proglasio mestikom, mješancem (Bože mi oprosti) Boga i čovjeka. Nije čudo što Viganò spominje Kalcedon.
IzbrišiM. P.
I
IzbrišiOdbacivanje naslova Suotkupiteljice tumačenjem da je Isus jedini posrednik kod Oca proistječe iz protestantskoga načina razmišljanja. Naslov „Suotkupiteljica“ može se biblijski jako dobro obrazložiti.
U Poslanici Kološanima (1,24) sv.Pavao piše:
„Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu.“
Kako se mojim životom i trpljenjem može nešto dodati Kristovoj pomirbenoj žrtvi? Za protestante to je nemoguće, a za katolike je moguće i to „zadovoljštinom“. Misao o prinošenju zadovoljštine postoji u Crkvi odvajkada. Dakle, za druge prinosim trpljenja, molitve post i druge stvari. Ali kako je to moguće ako je Krist jedini Otkupitelj?
Sličan problem postoji i s otpuštanjem grijeha jer samo Bog može otpustiti grijehe. U Evanđelju po Marku (2,1-12) stoji:
„I pošto nakon nekoliko dana opet uđe u Kafarnaum, pročulo se da je u kući. I skupiše se mnogi te više nije bilo mjesta ni pred vratima. On im navješćivaše Riječ. I dođu noseći k njemu uzetoga. Nosila ga četvorica. Budući da ga zbog mnoštva nisu mogli unijeti k njemu, otkriju krov nad mjestom gdje bijaše Isus. Načinivši otvor, spuste postelju na kojoj je uzeti ležao. Vidjevši njihovu vjeru, kaže Isus uzetome: »Sinko! Otpuštaju ti se grijesi.« Sjedjeli su ondje neki pismoznanci koji počeše mudrovati u sebi: »Što to ovaj govori? Huli! Ta tko može grijehe otpuštati doli Bog jedini?« Isus duhom odmah proniknu da tako mudruju u sebi, pa će im: »Što to mudrujete u sebi? Ta što je lakše? Reći uzetomu: ‘Otpuštaju ti se grijesi’ ili reći: ‘Ustani, uzmi svoju postelju i hodi’? Ali da znate: vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!« I reče uzetomu: »Tebi zapovijedam, ustani, uzmi postelju i pođi kući!« I on usta, uze odmah postelju i iziđe na očigled svima. Svi su zaneseni slavili Boga govoreći: »Takvo što nikad još ne vidjesmo!«“
Isus je pravi Bog i time ima moć otpuštati grijehe. A kako onda svećenici mogu otpuštati grijehe kad oni nisu Bog? To je stoga moguće jer je Isus prenio ovu vlast otpuštanja grijeha svećenicima:
„I uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina.
Isus im stoga ponovno reče:
»Mir vama!
Kao što mene posla Otac
i ja šaljem vas.«
To rekavši, dahne u njih i kaže im:
»Primite Duha Svetoga.
Kojima otpustite grijehe,
otpuštaju im se;
kojima zadržite,
zadržani su im.« (Ivan 20, 19-23).
Slično je i s zadovoljštinom, odnosno dioništvom u djelu otkupljenja. Istina je da samo Bog može spasiti i da je Isus jedini posrednik kod Oca i da je on jedini Otkupitelj. Ali Isus je želio da i mi imamo udjela u njegovoj otkupiteljskoj vlasti. Stoga nam sakramentom krštenja i osobito potvrde daje vlast sudjelovanja u njegovu djelu spasenja. Crkva koja je Kristova zaručnica tako je u „Tijelu Kristovu“ sjedinjena s Kristom da smo dobili dioništvo i u njegovu djelu otkupljenja, a da mi sami nismo Bog. Dakle, možemo prinositi zadovoljštinu za druge jer nam je Bog darovao tu vlast. Mnogi kršćani ne žele se okoristiti ovom vlašću i stoga mnoge duše propadaju (Fatima!) Premalo se danas moli i žrtvuje za druge ljude!
Mariano
II
IzbrišiNije problem samo u razumijevanju naslova „Suotkupiteljica“, nego i naslova „Bogorodica“ (dogma svečano proglašena u Efezu 431. godine). Kako Marija kao čovjek može roditi Boga koji je i nju samu stvorio? Ova dogma zapravo je kristološka dogma. Želi pojasniti da je Isus pravi Bog i pravi čovjek. Marija nije samo rodila čovjeka Isusa, nego je Isus uvijek bio i Bog, i tijekom rođenja i na križu.
Isto je tako i naslov „Suotkupiteljica“ zapravo kristološki naslov. On sada ne tumači odnos između božanske i ljudske naravi u jednoj Kristovoj osobi, nego tumači odnos između Krista i njegove zaručnice, svete Crkve Katoličke:
„Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu! Žene svojim muževima kao Gospodinu! Jer muž je glava žene kao i Krist Glava Crkve – On, Spasitelj Tijela. Pa kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žene muževima u svemu!
Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti, očistivši je kupelji vode uz riječ te sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane. Tako treba da i muževi ljube svoje žene kao svoja tijela. Tko ljubi svoju ženu, sebe ljubi. Ta nitko nikada ne mrzi svoga tijela, nego ga hrani i njeguje kao i Krist Crkvu. Doista, mi smo udovi njegova Tijela! Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih bit će jedno tijelo. Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu. Dakle, neka svaki od vas ljubi svoju ženu kao samog sebe, a žena neka poštuje svog muža.“ (Ef 20, 21-33).
Ovdje sv.Pavao ne tumači samo otajstvo sakramenta ženidbe i odnos između muža i žene, nego u usporedbi s time i otajstvo Kristove Zaručnice i odnos između Krista i Crkve. Krštenici su udovi jednoga Tijela Kristova. Jer ako smo s Kristom suumrli i suuskrsnuli u krštenju, nismo samo udovi jednoga Tijela Kristova, nego i dionici u njegovim božanskim ovlastima: mi smo posvećeni i očišćeni. Time možemo za druge prinositi zadovoljštinu i imati udjela u Kristovome otkupiteljskom djelu. Ovu vlast koju Bog daje Blažena Djevica Marija na osobit je način živjela i tako se s pravom može zvati „Suotkupiteljicom, Posrednicom svih milosti i Zagovornicom“.
Mariano
Presiroko i pogresni citati.
IzbrišiVratimo se u trenutak Isusove smrti na krizu.Ivan 19,25 ,, Kod Isusova kriza stajale njegova majka i sestra njegove majke, Marija Kleofina, i Marija iz Magdale." Na drugome mjestu evandjelist Marko spominje mnoge druge zene koje s Isusom bijahu dosle u Jeruzalem. Nesumnijvo je tu bio i ucenik kojega je Isus posebno ljubio. Jesu li oni svi gledajuci Isusa patili na duhovan nacin. Vjerojatno jesu. Zasto onda nije Ivan suotkupitelj, ili Saloma suotkupitljica, ili Magdalena, nego taj naslov pripada jedino Majci Isusovoj. Po vama bi svaki koji sjedini svoju bol i trpljenje sa Isusovom mukom trebao biti suotkupitelj. Da bi prihvatili Mariju kao Suotkupiteljicu moramo prvo prihvatiti Mariju kao Majku Bozju. Ako Mariju gledamo poput protestanata kao samo obicnu zenu onda nemozemo ici dalje. Oholo ljudsko srce svojom pamecu ne zeli dalje od toga. Odlicno to objasnjava Sveti Monfort kada spominje one koji ne caste Djevicu Mariju zbog straha da time ne bi nadvisili cascenje Isusa. Zato takvi ne mogu moliti krunicu jer moraju priznati u ZdravoMariji da je Ona blagoslovljena medju zenama , da je Sveta i da je Majka Bozja. Da je Vazdadjevica. Zato takav ne moze prihvatiti Bezgresno Zacece jer bi onda morao priznati da Marija nije samo obicna zena. Zato im se bolje ne pacati u to nego minimaliziraju Mariju. Pojam Suotkupiteljice moramo traziti na drugome mjestu. To je onaj trenutak kad starac Simun prima Isusa na svoje ruke kod prikazanja u hramu. On tada Mariji kaze rijeci iz kojih mozemo izvuci ono sto se je Mariji jedinoj od prisutnih pod krizem desilo. A i tebi samoj , Marijo , ce mac boli probiti dusu da bi se otkrile namisli mnogih srdaca. Taj mac boli Marija nosi od samog pocetka sa time da bi se potpuno dovrsio i ostvario Isusovom smrcu na krizu. No tu nije kraj , jer Marija je Zena , tako ju naziva i Sin. A ta Zena se spominje na prvoj stranici Biblije , spominje se i na kraju . Neprijateljstvo Bog zamece na pocetku sa onim koji ce ju na kraju progoniti da joj prozdre dijete. Takodjer su pogresna tumacenja da je ta Zena na kraju Crkva . Medjutim ta Zena koja vice u porodjajnim bolima je Marija . Zena odjevena suncem , mjesec joj pod nogama a na glavi dvanaest zvijezda. Vidimo koliko se Marijina uloga proteze kroz cijelo vrijeme , od pocetka do kraja. Upravo zato se i sada otkrivaju namisli mnogih srdaca. Mnogi su se zbog Marije spotaknuli o Zaglavni kamen i tu im je bio kraj. Jer lijepo veli kako prolazi onaj koji padne na taj kamen , kao i onaj na kog padne taj kamen. Nije bez razloga sto kad nekog zelis uvrijediti najlakse ga uvrijediti ako mu uvrijedis majku.
Robelar
Moramo biti zahvalni nadbiskupu Viganòu za njegov javni protest – konačno, konačno jedan biskup koji ima hrabrosti izreći istinu sasma jasno i bez okolišanja. Njegove riječi svjedoče o duhu i ljubavi. Neki od njegovih konzervativnih kolega, kao primjerice kard.Burke ili biskup Schneider, govore istinu, prešućujući pri tome jedan dio ili ga lijepo upakiraju. Viganò se čak ne boji optužiti II.vatikanski sabor - konačno jedan visoki crkveni velikodostojnik koji časti istinu.
OdgovoriIzbrišiJako je znakovito, ali i zastrašujuće da jedan takav čovjek mora kriti mjesto boravka.
Premda je riječ o optužbama, međutim optužbama koje svjedoče o duhu i ljubavi, očekujemo i od drugih.
IF
Meni je biskup Schneider super.
Izbriši(0, 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7)
Čini se da se mons.Viganò posve probudio.
OdgovoriIzbrišiTo je dobar znak za sve one koji se još nisu probudili i vjeruju da mogu sklapati trule kompromise s koncilskom Crkvom, a da pri tome ne žrtvuju svoju vjeru.
Najtoplije im preporučujemo spise mons.Lefebvrea. I k tome još pročitati i proučiti encikliku Pascendi pape Pija X. iz 1907. godine. U njoj je praktično opisano sve ovo što danas proživljavamo.
Nažalost, nadbiskup Viganò morao je osobno osjetiti zmijski ugriz da bi se konačno probudio.
Međutim, čini se da još na našu veliku žalost nije spoznao da su se i Ivan Pavao II., ali i Benedikt XVI. nalazili u velikim zabludama glede prihvaćanja i ostvarenja Drugoga vat.sabora u Crkvi.
Ratzinger čak nije držao potrebnim nadbiskupu Lefebvreu ili Bratstvu zahvaliti da su mu dostavili knjigu „Oni su ga raskraljili“.
Uvijek je bio veliki branitelj Koncila, k tome još i neodređen i neodlučan i ipak zaražen „zloduhom“ modernizma.
Zanimljivo bi bilo znati je li se sada probudio ili je u neizvjesnosti, pomutnji i krajnje prestrašen?!
Premda je imao razgovore s nadbiskupom Lefebvreom, mislim da ga on nikada nije pravo razumio.
Dopuštanje stare Mise bio je na koncu pokušaj da se sklopi mir sa savješću koja optužuje. Pitamo se je li ikada racionalno stekao uvjerenje što nova Misa može sve učiniti – uzimajući u obzir činjenicu da je on duh koji je jako usmjeren na racionalnost i diplomatsku retoriku.
Ne zaboravimo da je cijelo desetljeće bio na prvoj crti bojišnici svih novotarija, sinkretizama i latentnih krivovjerja.
Nažalost, i to valja reći.
Tada je njegovo mišljenje bilo posve prožeto hegelijanskom dijalektikom.
Zabludama, stranputicama i varkama bili smo dakle izloženi već tijekom prethodnih dvaju pontifikata.
Sada se pak s Bergogliom otpadništvo puno jasnije vidi.
Rem
Jasno, i u Crkvi postoji Deep State, vražji intelligence service kako je to lijepo izrekao pokojni mons. Brunero Gherardini: „Postoji određena logika čak i u organiziranju vražjega intelligence service-a u samome središtu Crkve koji ne preže ni od spletkarenja, ubojstava, urota...“
IzbrišiTa služba postoji u bogatim biskupijama po svijetu, ali i u samome Vatikanu.
Vjerojatno sada i u nas.
Linda
Uz solidno i precizno teološko obrazloženje apsolutno ne postoji ni jedna jedina zapreka za proglašenje dogme o Blaženoj Djevici Mariji kao Suotkupiteljici. Zašto se nije dogodilo? Otprilike prevladavaju isti razlozi kao i u onih koji su se protivili dogmi o papinoj nepogrešivosti. Otprilike, da ali ne još jer ovo ili ono ... smeta ekumenizmu i slične gluposti. Međutim, ovaj Papa teško da bi to mogao učiniti jer nema teološki potencijal takvog kalibra. Namjerno ne donosim niti jedan argument. O temi Suotkupiteljice ima mnogo toga napisanoga. Čak i II. Vaticanum ostavlja popriličan prostor za produbljenje ovog vida mariologije, no svečano proglašenje očitončeka neka bolja vremena, ljude Ł
OdgovoriIzbriši"Viganò se čak ne boji optužiti II.vatikanski sabor" kaže Anonimni "if". Možete li tu optužbu citirati ? Ne vidim gdje je.
OdgovoriIzbrišiArchbishop Viganò: "Vatican II’s Nostra Aetate Exhibits “Terrible Discontinuity” with Pre-Conciliar Magisterium."
IzbrišiMemento Mori
Da, jer je Drugi Vatikanski koncil otvorio ne samo Pandorinu kutiju nego i Overtonov prozor, i to tako postupno, malo-pomalo, da nismo razabrali prevrate, pravu narav reformi i njihove teške posljedice te ni posumnjali nismo tko je stvarno režirao te divovske, podrivačke operacije...
IzbrišiNisam pronašao Mementov citat, možda je u kojem drugom izvoru. M.B.-ov citat je točan, ali Vigano je suviše općenit, paušalan, neargumentiran.
IzbrišiDaleko od toga da bih Bergoglija smatrao nevinim, ali se s ovakvim optužbama Vigano diskretizira.
Zanimljivo, mons. Viganò spominje pojam Overtonovog prozora. Svaka čast. Nisam uočio da drugi prelati barataju tim pojmom.
OdgovoriIzbrišiGdje ste sada svi vi vitezovi Bezgrjesne? Vi clanovi bratovstina krunice? Vi koji nosite krunicu oko vrata? Clanovi Cudotvorne medaljice? Marijine legije? Pripadnici Marijinih molitvenih zajednica? Clanovi Marijanskog svecenickog pokreta? Gdje ste clanovi Shensthtata? Gdje ste karizmaticari i neokatekumeni? Gdje ste vi sve pobozne bake koje molite krunicu prije mise??? Zar tako branite cast Majke Bozje? Je li vam manje vazno da vas covjek zanijece pred covjekom ili Isus pred svojim Ocem?
OdgovoriIzbrišiRobelar
Postovani Toma,
OdgovoriIzbrišiSto bi bio 'rose' o kojem govori Vigano?
Mislim da Viganou kao pravom konzervativcu smeta promjena u novom talijanskom prijevodu 2. euharistijske molitve iz novus orda. Na latinskom je "Hæc ergo dona, quǽsumus, Spíritus tui rore sanctífica" sto je u hrvatskoj verziji "Tebe, zato, molimo: rosom Duha svoga posveti ove darove". Na talijanskom je valjda bilo "santifica questi doni con l'effusione del tuo Spirito", a po novome je navodno "santifica questi doni con la rugiada del tuo Spirito" sto je blize originalu. Nemam pojma zasto to Viganou smeta i zasto se uopce bavi takvim stvarima.
Izbriši