Poticaj našim franjevcima (ali i drugim klericima)

o. Vendelin Vošnjak (1861 - 1933)

Posebno poglavlje u Vendelinovoj euharističkoj pobožnosti zauzima pobožno celebriranje svete mise. Neki njegovi asistenti i vjernici smatrali su posebnom milošću, što su mogli pribivati njegovoj svetoj misi. Nekoji su rado napuštali klecala, prilazili bliže oltaru da gledaju izbližega »pobožnog patra«. Kad nas je kao bogoslove spremao za sveto ređenje, mogli smo se još više od drugih uvjeriti o njegovoj osobitoj ljubavi za svetu misu. Sveta je misa u prvom redu Božja služba, a onda izvor milosti. Na ovo nas je drugo češće potsjećao potičući nas, da svetom žudnjom popraćujemo riječi u kanonu: »Omni benedictione et gratia repleamur«. Najbliža priprava za svetu pričest bila je onaj momenat, kad se na njegovu licu najjasnije odražavalo, da je čas sjedinjenja s Gospodinom najslađi trenutak njegova dana.

Dogodilo se, da se vraćao iz Rima i došao na Trsat kasno poslije podne. Po najvećoj ljetnoj žegi ostao je na tašte, uspinjao se pješice po stotinama stepenica do crkve, da najprije očita svetu misu. Takav poglavar mogao je napisati svojim podložnicima: »Ako vladanje svećenika kod oltara nije pobudno, ako ne potiče na pobožnost, teško da već ne sablažnjava«. [...]

Ovdje su i razlozi, radi kojih se o. Vendelin predao liturgiji s nepromjenjivom ljubavlju i vjernošću. Dao joj se posvema, jer ona i traži cijeloga čovjeka. On se držao franjevačkog principa, da u liturgiji treba da suzvuče: glas i duh, a duh i Bog. Kod pripremanja bogoslova za celebraciju tražio je neumoljivo, da se propisana kretnja mora točno pokrivati s riječima, koje ju popraćuju. On, koji je osobito u kasnijim godinama bio sama blagost, znao je oštro ukoriti braću, ako je opazio, da se prelazi preko rubrika. [...]

Kao magister bogoslova bolovao je od čirova. S lica smo mu čitali, da od njih teško trpi. Uza sve to nije se nijednom dispenzirao od propisanih kretnja kod božanskog oficija. U zadnjoj bolesti, kad je rak ispleo u njegovu organizmu svoje mreže, nikako se nije dao odvratiti od čitanja svete mise. Časne sestre s klinike tvrde, da se rušio po stubama putem do kapelice, a ipak mi je tih dana sav sretan rekao: »Hvala Bogu, mogao sam danas učiniti kod svete mise genufleksiju do zemlje«. Za vrijeme kanonskih pohoda po Provinciji ispunjao je stupce knjige »Liber visitationis« dragocjenim liturgijskim opaskama o dostojnom obavljanju svete službe i čuvanju liturgijskih predmeta. Ti retci i sada svjedoče, da ga je taj sretni liturgijski duh odavna pratio. Kao provincijal tražio je od nas bogoslova, da u dugačkim funkcijama Velikog tjedna ne pogriješimo ni u jednom naklonu. Propisano koralno pjevanje bilo je predmet njegove ljubavi i odlučnog naglašivanja. Njemu je zapostavljao svaku figuralnu muziku. Zbog toga njegova nepomirljivog stava, došlo je za njegova zadnjeg provincijalata u nekim novinama do žučljiva napadaja na poglavare u zagrebačkom samostanu. Po naredbi oca provincijala pjevali su bogoslovi i na sam Božić liturgijsku misu umjesto uobičajenih božićnih pjesama. Njegov stav uzeo je u svom članku u »Katoličkom listu« u obranu pokojni dr. Merz, koji je s braćom na koru redovito pribivao svečanijim funkcijama.

(o. Srećko Majstorović, Život i rad o. Vendelina Vošnjaka, Zagreb 1952.)