Radujte se u Gospodinu uvijek!

Apolinarizam i spašavanje životinja

"Braćo, radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se!" U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Radujte se? U vremenima poput ovih? Uistinu, biti vjeran katolik u ovom trenutku jedan je od najizvrsnijih razloga za radovanje koji postoje. Đavao, doduše, jest pušten s lanca i nemamo razloga radovati se tomu. On je preplavio svijet svojim lažima i njegove su prljave smradne vode nabujale te su se čak mnogi u njima utopili. Doista, nemamo se razloga tomu radovati. No mi još stojimo. Nismo se utopili. A đavlu sigurno nije drago što stojite uz Crkvu u njezinoj muci, u vrijeme kušnje. Tu je razlog za radost. Imamo istinu, da njome zapriječimo i odagnamo svu prljavu, smradnu i lažljivu vražju bujicu. To je razlog za radovanje. I za zahvaljivanje. K tome, kao što svatko zna, kad smo u škripcu i potišteni, najbolje je obratiti se majci. Ona zna kako da nas utješi u takvim trenutcima i osnaži za nastavak borbe. A Crkva djeluje majčinski i jest naša brižna majka, te nas uvijek opskrbljuje istinom da se suprotstavimo varalici, ocu laži, i svima onima koji popuštaju pred njegovim šaputanjem. Savršen pak uzorak i slika Crkve jest Majka Božja, Blažena Djevica Marija, one idu zajedno, nisu razdvojene. Ova nebeska Majka priskače nam u pomoć opet i opet, ukazujući se u presudnim trenutcima kako bi vjernicima dala ono što im treba da skrše svako krivovjerje i zabludu. Zato je i zovu maljem krivovjeraca. O, kako je dobro biti katolik, biti dijete tako privržene majke! Pomislite: mnogi u svijetu nemaju takvu majku pa da joj se uteku. Kako smo sretni! Imamo razloga radovati se.

Ovog tjedna naša sveta Mati, Crkva, dala nam je niz blagdana koji pomažu da se kao katolici radujemo, blagdana koji također pribavljaju što je potrebno da se suzbiju mnoge zablude koje i dan-danas kolaju svijetom. Osvrnuo bih se ovom prigodom na dva.

Prvi koji imam na umu jest blagdan velikoga pape sv. Damaza I., 11. prosinca. On je Španjolac koji je umro 384. g. Liberije mu je prethodnik na papinskom prijestolju, a sjećate se možda da je Liberije prvi papa koji neće biti smatran svecem, jer je propustio valjano braniti sv. Atanazija. Bio je spor i lijen u obavljanju svoje dužnosti, i platio je to. Sv. Damaz postao je papa nedugo nakon što je antikristovski lik car Julijan Otpadnik skončao od perzijske strijele. Iako je ovoga velikog papu izabrala golema većina, rasrđena manjina izabrala je protupapu. Ime mu je bilo Ursinije. No taj je ubrzo prognan iz Rima. Sve to skupa kazuje nam u osnovi da nije bilo lako biti papa u to vrijeme. Zato Damaz i jest velik svetac. Između ostalog objavio je svetopisamski kanon, popis Bogom nadahnutih knjiga, i zatražio od sv. Jeronima da pročisti latinski prijevod Svetog pisma, što je on učinio tako dobro i tako potpuno da je taj Jeronimov prijevod postao, prema Tridentskom koncilu, Biblija Katoličke Crkve.

U naše vrijeme papa Damaz je od pomoći jer je osudio krivovjerje poslije poznato pod nazivom "apolinarizam". To krivovjerje bilo je napad na pravu narav našega Gospodina i Spasitelja, Isusa Krista. Apolinar nije mogao shvatiti kako dvije cjelovite naravi, božanska i ljudska, mogu postojati u jednoj osobi. Pa im je podijelio uloge. Razdijelio je čovjeka. Znajući da smo duh, duša i tijelo, kako to kaže sv. Pavao u Prvoj poslanici Solunjanima, Apolinar je smatrao da je duh, razumni dio Isusova čovještva zauzela Božja Riječ, Logos, a Kristova duša bila bi životinjske vrste. Ne ljudska, nego duša nižeg stupnja, koja nema razuma. To je životinjska duša, onaj dio nas koji nam je zajednički s bezumnim životinjama. Da, životinje imaju dušu, jer su žive. Da nemaju dušu, bile bi poput kamenja, beživotne. No duša životinje uobličuje joj samo tijelo i nema nikakvu višu ulogu kao čovjekova. Posve je lišena razuma. Stoga kad životinji tijelo umre, duša joj umire s njim; oni su tako ujedinjeni da nužno umiru zajedno. To je prastara filozofska istina, Aristotel je govorio o njoj tristo i nešto godina prije Krista. I konačno, o Kristovu tijelu Apolinar je rekao da je bilo poput našeg, ljudsko tijelo.

Dakle: ljudsko tijelo sa životinjskom dušom + boštvo u razumnom dijelu. Takvo je rješenje predlagao Apolinar, biskup laodicejski oko 360. g., u svom pokušaju da obrani jedinstvo i bezgrešnost Isusa Krista. Sv. Damaz službeno je presudio u toj stvari, rekavši među ostalim: "Izopćujemo one koji kažu da je umjesto razumne duše prebivala u ljudskom tijelu Riječ Božja ." Ta je hereza udarena anatemom, osuđena. Sv. Atanazije sa svojim okom sokolovim također ju je osudio na sinodi u Aleksandriji, a i Prvi Carigradski koncil 381. osudio je to krivovjerje, a osudu je potom papa Damaz odobrio.*

Jedan je od razloga što je ta hereza pogrešna ovaj: ako bi ona bila istinita, ne bio mogao biti spašen čitav čovjek. Sveti oci naučavaju to vrlo jednostavno načelo: što Krist nije preuzeo, to Krist nije ni otkupio. Da nije preuzeo ljudski razum i ljudsku volju, viši dio čovjeka ne bi mogao biti iscijeljen, ne bi mogao biti spašen, ne bi mogao biti otkupljen. Grijeh je u volji! On je upravo ondje. Zašto je Krist došao? Jedan od razloga jest da nam pomogne da svladamo grijeh. A kako bismo mogli biti iscijeljeni u svojoj volji bez predvodništva Kristove ljudske volje? Nikako. Međutim prema Apolinaru Isus je preuzeo ljudsko tijelo i životinjsku dušu! No to je i s filozofskog stajališta manjkavo, jer tijelo čovjeka ljudsko je zato što je on razumna duša. Kad Kristova duša ne bi bila obdarena razumom, ni Kristovo tijelo ne bi bilo ljudsko. Tako nas poučava sv. Toma Akvinski. Čovjekova se duša razlikuje od životinjske upravo time što je obdarena razumom.

Razmislimo o tome. Što je Krist preuzeo, to je Krist i otkupio, tako nas uče oci. Dakle prema apolinarizmu životinje su, njihove naravi, otkupljene! Zar to ne zvuči poznato? U zadnje vrijeme čujemo sve te čudne zamisli, s raznih mjesta, i unutar i izvan Crkve, kroz razne medijske kanale, koji, čini se, vrlo dobro obavljaju svoj posao uzburkavanja duhova. Dvije od tih zamisli koje kolaju svijetom glase ovako: Jednog dana opet ćemo sresti svoje životinje, u Kristovu vječnom kraljevstvu. I: raj je otvoren svim Božjim stvorenjima.

Zar osuda protiv Apolinara nije okončala taj problem? Isus nije preuzeo životinjsku, nego ljudsku narav: duh, dušu i tijelo, kao što ispovijedamo svake nedjelje u Vjerovanju: utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice i postao čovjekom. Otkupljena je ljudska narav u svojoj punini, a ne životinjska. Osim toga, ako bi životinje bile sposobne za raj, sposobne biti s Bogom kroza svu vječnost, zašto ih ne bismo krstili? Zašto im ne bismo omogućili doličan sprovod? Zadušnicu? Mislim da je nedavno, nažalost, nekom policijskom psu u Oklahomi, koji je ubijen na dužnosti, radeći ono što se od njega očekuje, da štiti policijskog službenika, priređen čitav sprovod, s počastima, koji pokazuje kamo smo krenuli. Mogli bismo također upitati: A što je sa šišmišima, zmijama, morskim psima i svim drugim stranim bićima? I ona su u raju? Ili su možda poslana u pakao? Što je s mesnim odrescima, koje tako rado jedemo? Bi li bilo u redu jesti ih poslije spoznaje da su i životinje ljudi, da će živjeti s Bogom? I što kad pregazimo neku mačku, ili psa, ili vjevericu, ili kad ubijamo napasne glodavce? Je li to umorstvo? Zar ta stvorenja ne bi trebalo sudski braniti? Možda da budemo optuženi za hotimično ili nehotično zvjeroubojstvo? Hoće li nas životinje htjeti zagovarati kad dođu u raj? Sveti Fido? Sveti Žućo? Možda bi trebalo napraviti niz novih, životinjskih ikona i kipova? A što je s misom? Primjećujem da nitko od vas nije doveo svoju životinju na misu da bi iskazala dolično štovanje Bogu. One će živjeti s Njim u nebu zauvijek, trebale bi ovdje vježbati. A da im se dijeli pričest? Što se, nažalost, dogodilo. Jesu li hindusi sve vrijeme bili u pravu sa svojim svetim kravama?

Dakako, to je besmisleno, štoviše: bogohulno je, svetogrdno je. Protivi se naučavanju naše svete majke Crkve. I radi se o očitom odstupanju od božanski objavljenih istina. Razmislite: ni u jednom od viđenja raja koja su nam dana u Pismima i u privatnim objavama svetaca životinje ne igraju nikakvu ulogu, koliko ja znam. Nisam nigdje čitao da je ikakva životinja u raju, ni u kojem viđenju. Osim što postoji jedna iznimka od toga: viđenje pakla očima djece iz Fatime, koja su opisala ovo: "Đavli su se razlikovali od ljudi po svojoj stravičnoj i gadnoj sličnosti sa strašnim i nepoznatim životinjama, posve crni i prozirni."

Zamisao o životinjama u raju izgleda da se pijucka iz onog povodnja što je pronio fantastične zamišljaje drugih svjetova i krajeva, gdje životinje govore i imaju prava kao i ljudi. Drugim riječima, čitalo se previše fantastike. "Ali, velečasni," pitat ćete, "što je s novim nebom i novom zemljom? Zar ondje nema životinja?" Sveti Toma kaže da nema, jer za to bi trebale imati besmrtnu dušu, što je protivno životinjskoj naravi. Životinje su nam dane u ovom životu da nam pomognu te stignemo do cilja kako treba. Štoviše, ako bi bile u novom nebu i novoj zemlji, morale bi imati neku vrstu proslavljenih tjelesa, koja više ne bi trebala ubijati i jesti ili biti hranjena, jer nema kvarenja u novom nebu i novoj zemlji. Sveti Toma kaže da nisu ondje. No ako bi i bile, to ne bi bili naši prijašnji kućni ljubimci i životinje, nego novi, jer su duše naših prijašnjih ljubimaca umrle s njihovim tjelesima; nijedna životinja ne uskrsava. I zato kažem, kako je dobro biti katolik, imati ove istine koje nas čuvaju da ne upadnemo u zablude. Te zablude kolaju danas cijelim svijetom. Nemojmo pijuckati iz te rijeke.

Drugi blagdan što ga imam na pameti, koji nam naša majka Crkva u ovom tjednu daje na veliku okrepu naše pobožnosti, jest blagdan Gospe Gvadalupske. Sredinom prosinca 1531. Gospa je došla zatražiti da se podigne kapela na brdu Tepeyacu u okolici Ciudad de Méxica. Priču znate. Ivan Didak primio je poruku i otišao k biskupu Zumarragi. Biskup je s pravom bio sumnjičav prema privatnoj objavi toga čovjeka, pa je tražio znak. I dobio ga je, na tilmi Ivana Didaka: čudesnu sliku Gospinu, kojoj se i danas divimo. Blaženi Izak od Zvijezde, srednjovjekovni skolastik, pomaže nam da otkrijemo u toj slici duboke razloge za radost. On je naučavao da se doktrine o Blaženoj Djevici odnose na Crkvu, i obrnuto. Rekao je: "Kad je riječ bilo o Blaženoj Djevici bilo o Crkvi, značenje se može shvatiti o objema, gotovo bez ograničenja." Blaženi Franjo Palau, karmelićanski mistik iz 19. stoljeća, kaže isto: što god je rečeno za Mariju o savršenstvu, čistoći i svetosti prikladno je na mnogo odličniji i veličanstveniji način da se kaže o Crkvi; Gospa je bistro zrcalo u kojoj se može vidjeti sveta Crkva. Kaže blaženi Franjo Palau. To znači da uvijek možemo valjanost svoje ekleziologije, svojeg shvaćanja Crkve, pobožno provjeravati svojom mariologijom, svojim shvaćanjem o Blaženoj Djevici Mariji. I obrnuto. Zato obratimo pažnju u ostatku ovog izlaganja na nekoliko dodirnih točaka između Gospine slike na tilmi i Crkve. Na kraju krajeva, Gospa jest došla tražiti da se ondje podigne crkva. Tilma nam je zrcalo.

Dakle: dodirišta tilme i Crkve. Osvrnimo se na njih pet.

1. Znanstvenim istraživanjem nije se uspjelo otkriti podrijetlo bojenja ni način na koji je slika naslikana. Nije otkriven nikakav znak bojenja na tilmi, na samoj liku Gospinu (mislim da na Sunčevim zrakama jest, njih je obojila ljudska ruka). Nema traga potezu kistom ni ikakvoj poznatoj slikarskoj tehnici, nikakav premaz, nikakvi početni obrisi, pogrešni početci, ispravci ne mogu se ustanoviti, nema ispucalosti, guljenja, blijeđenja. Boje nisu izgubile ništa od sjaja. NASA-ini znanstvenici potvrdili su da građa boje ne pripada nijednom poznatom elementu na zemlji. Ispitivanje laserskim zrakama pokazalo je da nema nikakvih boja na licu ili naličju tkanine, nego su na tri desetine milimetra iznad tkanine, ne dodirujući je. Drugim riječima, boje zapravo lebde nad površinom tilme! Nikolikom se znanstvenom raščlambom ne mogu objasniti ta ni druga tajanstvena svojstva ove slike. Što to onda znači? Znači da je Crkva božanska. Ona je nebeska. Nije od ovoga svijeta. Nema ljudsko podrijetlo, osim u ljudskoj naravi Isusa Krista. To je prvo što možemo naučiti od tilme. Pripadamo Crkvi koja je božanska. To se zrcali u tilmi. Na pravom smo mjestu.

2. Temperatura je slike 37 Celzijevih stupnjeva. Ljudi, to je temperatura ljudskog tijela! Crkva je živa! Topla je na dodir. Nije neka hladna ustanova, nego majka puna ljubavi.

3. Liječnici koji su analizirali tilmu prislonili su stetoskop ispod tamne vrpce ponad Marijina struka i čuli otkucavanje srca u ritmu od 115 otkucaja u minuti, kao kod djeteta u majčinoj utrobi. To je živi Isus u Mariji! Presveto Srce Isusovo jest u Crkvi! Ona je Njegovo Otajstveno Tijelo! Sa stvarnim srcem, ljudskim srcem koje opskrbljuje životvornom krvlju njezin organizam. Kako je dobro biti dio Crkve!

4. Grubo gradivo tilme ima u normalnim uvjetima vijek trajanja ne duži od 20-30 godina. Prije nekoliko stoljeća naslikana je kopija slike na istovjetnom komadu tkanine od kaktusova vlakna i jako su se potrudili da je zaštite, ali se raspala nakon nekoliko desetljeća. Znanstveno se ne može objasniti zašto se pak ovo konkretno gradivo od kaktusova vlakna nije raspalo, potpuno nezaštićeno u prvih 130 godina postojanja. Izdržalo je bezbrojne ljudske doticaje, neprestanu izloženost plamenu svijeća i čađi i ultraljubičastom zračenju i vlazi i prašini i dušikovim parama s obližnjega neisušenog močvarnog tla. Godine 1791. neki je radnik slučajno prolio solnu kiselinu po gornjoj desnoj strani tilme. U trideset dana, bez ikakvog posebnog postupka, oštećeno se tkanje samo od sebe čudesno obnovilo. Godine 1921. neki je mason sakrio visokorazornu bombu u cvjetni aranžman te ga stavio u podnožje Gospine slike. Eksplozija je uništila sve uokolo, samo ne tilmu, koja je ostala netaknuta i posve neoštećena. Prevedimo što to znači. Crkva je ovdje za stalno! Sve do kraja vremena! Iako u njoj možda ima mnogo grubih kaktusastih likova, koji je povremeno vode, ona je ovdje za stalno! Po svim ljudskim i povijesnim mjerilima trebala se odavno raspasti, a raspala se nije. Nerazoriva je. Ostanite gdje jeste. Na pravom ste mjestu.

I naposljetku:

5. Poleđina je tilme hrapava, kako i priliči tkanini od kaktusova vlakna, dok je prednja strana, naprotiv, glatka poput svile. Ako Crkvu gledamo na pogrešan način, možemo biti skloni mišljenju da je gruba, okrutna, jer izopćuje krivovjerce kao što je Apolinar i govori da se životinje neće spasiti. To je okrutno! No kad je pogledamo sprijeda, s Gospine strane, odjednom otkrivamo da je najmilija, blaga poput svile, meka na dodir, kao majka djeci; nastoji nas zaštititi od lukavština oca laži, teži za konačnim dobrom naših duša, za našim vječnim spasenjem. Imajmo je u vidu, kao što ona ima nas.

Iako postoji još mnogo dodirnih točaka o kojima bismo mogli raspravljati, očito je da s ovom svetom majkom ima razloga za radovanje. O, kako je dobro biti katolik! Uzljubimo našu vjeru! Proučavajmo je da bismo izbjegli piti od lažljivih voda koje danas tako nesmetano teku. Ne bojmo se svijeta ni ma kojeg čovjeka, nego stojmo uz Crkvu dok podnosi svoju muku, i nemojmo toj muci pridonositi, čineći grijehe.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

https://www.youtube.com/watch?v=yjIcwcS6coE

____________________________

* Zanimljivo je da muslimani (npr. Mirza Mešić u knjizi "Islam iznutra", str. 84.) kršćanima pripisuju zapravo neku vrstu apolinarističkog shvaćanja bogočovještva: ne da je Krist pravi Bog i pravi čovjek, nego tijelom čovjek, a duhom božanstvo. Prema lasaletskoj bi se pak "Velikoj poruci" dolaskom Antikristovim ozbiljila neka vrsta apolinarističkog sotonizma, odnosno nepotpunog vragočovještva, jer Melanija kaže da je Gospa poručila kako će Antikrist biti ne samo opsjednut nego baš vrag u ljudskoj spodobi, naime "čovjek" sa samo životinjskom dušom, a sa Sotoninim duhom namjesto ljudske duše, dakle pravi vrag i nepravi čovjek (obrnuto, čini se, nego što misle crkveni oci i naučitelji).