Biskup Schneider u obrani kardinala i istine

"Ništa ne možemo protiv istine, nego samo za istinu." (2 Kor 13,8)

Proročki glas četvorice kardinala Svete Rimske Katoličke Crkve

Iz "duboke pastoralne zabrinutosti", četvorica kardinala Svete Rimske Katoličke Crkve Njegova Uzoritost Joachim Meisner, nadbiskup emeritus kelnski (Njemačka), Njegova Uzoritost Carlo Caffarra, nadbiskup emeritus bolonjski (Italija), Njegova Uzoritost Raymond Leo Burke, zaštitnik Suverenoga vojnog malteškog reda, i Njegova Uzoritost Walter Brandmüller, predsjednik emeritus Papinskog povjerenstva za povijesne znanosti, objavili su 14. studenog 2016. godine pet pitanja, nazvanih dubia (latinska riječ za "dvojbe"), koja su prije toga, 19. rujna 2016., poslali Svetom Ocu i kardinalu Gerhardu Mülleru, pročelniku Kongregacije za nauk vjere, zajedno s popratnim pismom. Kardinali traže od pape Franje da raščisti "tešku pomutnju i veliku zbunjenost" glede tumačenja i praktične primjene apostolske pobudnice Amoris laetitia, posebice VIII. poglavlja, i njezinih odlomaka koji se odnose na pripuštanje ponovno vjenčanih razvedenih k sakramentima i na crkveni moralni nauk.

U svojoj izjavi naslovljenoj "Traženje jasnoće: Molba za razmršenje uzlova Amoris laetitiae" kardinali kažu da "mnogi misle — biskupi, svećenici, vjernici — da ti odlomci smjeraju promjeni, ili je čak izričito naučavaju, crkvene discipline glede razvedenih koji žive u novim vezama". To rekavši kardinali su samo ustvrdili stvarnu činjenicu u crkvenom životu. Tu činjenicu pokazuju pastoralna usmjerenja nekolikih biskupija i iskazi nekih biskupa i kardinala, koji prihvaćaju da se razvedene i ponovno vjenčane katolike može u nekim slučajevima pripustiti Svetoj Pričesti iako se nastavljaju služiti pravima koja su božanskim zakonom rezervirana za valjano vjenčane parove.

Objavljenjem molbe za jasnoću u pitanju koje dotiče istinu i svetost istodobno triju sakramenata: ženidbe, ispovijedi i euharistije, četvorica su kardinala samo izvršila svoju osnovnu biskupsku i kardinalsku dužnost djelatnog doprinosa svetom čuvanju i vjernom tumačenju objave prenesene po apostolima. Naročito je Drugi vatikanski koncil podsjetio sve članove biskupskog zbora na njihovu obvezu zakonitih nasljednika apostolâ "da, po Kristovoj ustanovi i naredbi, gaje brigu prema cijeloj Crkvi, brigu koja se, doduše, ne vrši činom jurisdikcije, ali veoma pridonosi razvitku opće Crkve. Naime svi biskupi moraju promicati i štititi jedinstvo vjere i disciplinu zajedničku svoj Crkvi" (Lumen gentium, 23; usp. i Christus Dominus, 5-6).

Pri upućivanju javnog zahtjeva papi biskupi i kardinali trebaju se voditi istinskom kolegijalnom privrženošću Petrovu nasljedniku i Kristovu namjesniku na zemlji, slijedeći nauk Drugoga vatikanskoga koncila (usp. Lumen gentium, 22); time pružaju "uslugu prvosvećeničkoj službi" papinoj (usp. Direktorij za pastoralnu službu biskupa, 13).

Čitava Crkva mora u naše vrijeme promisliti o činjenici da Duh Sveti nije uzalud nadahnuo svetog Pavla da u Poslanici Galaćanima piše o tome kako je javno ispravio Petra. Valja se uzdati da će papa Franjo ovaj javni poziv četvorice kardinala prihvatiti u duhu apostola Petra kad mu je sveti Pavao uputio bratski ispravak za dobro cijele Crkve. Svima neka nam na prosvjetljenje i utjehu budu riječi velikoga crkvenog naučitelja, svetog Tome Akvinskog: "Ako je ugrožena vjera, podložnik je dužan prekoriti svoga pretpostavljenog, čak i javno. Stoga je Pavao, zbog opasnosti od sablazni, javno prekorio Petra, kojemu je bio podložnik. A Petar je, piše Augustin, 'dao primjer poglavarima ne prezirući da ga ukore njegovi podložnici primijete li da je skrenuo s pravog puta'." (Summa theol., II-II, 33, 4c)

Papa Franjo često poziva na otvoren i neustrašiv dijalog između svih članova Crkve o onome što se tiče dobrobiti duša. U apostolskoj pobudnici Amoris laetitia on govori o potrebi "otvorene rasprave o nizu doktrinarnih, moralnih, duhovnih i pastoralnih pitanja. Razmišljanje pastirâ i teologâ, ako je vjerno Crkvi, iskreno, realistično i kreativno, pomoći će nam da postignemo veću jasnoću." (br. 2) Također odnosi na svim unutarcrkvenim razinama moraju biti slobodni od ozračja straha i prijetnji, kako je papa zatražio u raznim svojim proglasima.

U svjetlu tih izjava pape Franje te s obzirom na načelo dijaloga i prihvaćanja opravdane pluralnosti mišljenja, promicano u dokumentima Drugoga vatikanskoga koncila, neobičajeno silovite i netrpeljive reakcije nekih biskupa i kardinala protiv mirne i obzirne molbe četvorice kardinala doista zapanjuju. Među takvim netrpeljivim reakcijama mogu se pročitati tvrdnje, na primjer, da ti kardinali nemaju pameti, da su naivni, raskolnici, krivovjerci, usporedivi čak s arijanskim krivovjercima.

Takvi odrješiti nemilosrdni sudovi odaju ne samo netrpeljivost, odbijanje dijaloga i nerazuman bijes nego i mirenje s nemogućnošću govorenja istine, prepuštanje relativizmu u nauku i praksi, u vjeri i životu. Spomenuta svećenička reakcija protiv proročkoga glasa četvorice kardinala pokazuje u konačnici nemoć pred istinom. Takva silovita reakcija ima samo jedan cilj: ušutkati glas istine, koji remeti i ometa naizgled spokojnu maglovitu dvosmislenost tih kleričkih kritičara.

Negativna reakcija na javno očitovanje četvorice kardinala sliči općoj doktrinarnoj smetenosti iz doba arijanske krize u 4. stoljeću. U današnjoj situaciji dotrinarne pomutnje korisno je citirati neke tvrdnje "zapadnog Atanazija", svetog Hilarija iz Poitiersa:

"Vi [galski biskupi] koji ste i dalje sa mnom vjerni u Kristu niste uzmaknuli pred prijetnjom navale krivovjerja i sada ste, susrevši se s tom navalom, skršili svu njezinu silu. Da, braćo, nadvladali ste, i svojom neokrnjenom postojanošću zadobili ste dvostruku slavu sačuvavši čistu savjest i pruživši mjerodavan primjer." (Hil. De Syn., 3)

"Vaša [galskih biskupa] nepobjediva vjera zadržava časnu odliku čistoće savjesti i, zadovoljno odbacujući prepredeno, nejasno i neodlučno ponašanje, spokojno prebiva u Kristu, ustrajući u ispovijedanju svoje slobode... Jer pošto smo svi pretrpjeli duboku i tešku bol zbog onog što su zli činili protiv Boga, samo će se među nama naći zajedništvo u Kristu otkako su Crkvu počele snalaziti nevolje kao što je izgon biskupâ, smjenjivanje svećenika, zastrašivanje puka, ugrožavanje vjere i određivanje značenja Kristova nauka prema ljudskoj volji i moći. Vaša odlučna vjera ne pretvara se da te činjenice ne zna niti tvrdi da se one mogu prihvatiti, jer uviđa da bi se licemjernim pristankom izložila sudu savjesti." (Hil. De Syn., 4)

"Izrekao sam ono što sam vjerujem, svjestan da Crkvi dugujem ispunjenje svoje vojničke dužnosti da vam u skladu s evanđeoskim naukom pošaljem preko ovih pisama glas službe koju u Kristu obnašam. Na vama je da raspravite, pripravite se i djelujete kako biste savjesnim srcem sačuvali neokrnjenu vjeru u kojoj stojite i zadržali ono što imate." (Hil. De Syn., 92)

Sljedeće riječi Bazilija Velikog, upućene latinskim biskupima, mogu se u nekim vidovima primijeniti na situaciju današnjih iskatelja doktrinarne jasnoće, uključujući našu četvoricu kardinala: "Samo se jedan prijestup danas oštro kažnjava: pažljivo obdržavanje otačke tradicije... Ne napadaju nas radi bogatstva, slave ili kojega drugog vremenitog probitka. Na borilištu smo da branimo našu zajedničku baštinu, blago zdrave vjere, koju smo dobili od naših Otaca. Tugujte s nama, svi vi koji ljubite braću, tugujte nad zatvaranjem usta naših ljudi prave vjere i nad otvaranjem drskih i bogohulnih usana svih onih koji izriču opačine protiv Boga. Stupovi i potpornji istine rastjerani su. Mi pak, koji smo zbog svoje neznatnosti previđeni, nemamo slobodu govora." (Ep. 243, 2.4)

Danas one biskupe i kardinale koji zahtijevaju jasnoću i nastoje ispuniti svoju dužnost svetog čuvanja i vjernog tumačenja prenesene božanske objave glede sakramenata ženidbe i euharistije više ne izgone kao nicejske biskupe za vrijeme arijanske krize. Naprotiv, kako je 1973. napisao Rudolf Graber, biskup regensburški, danas su izgon zamijenile klevetničke kampanje i strategije zataškavanja (usp. Athanasius und die Kirche unserer Zeit, Abensberg, 1973., 23).

Još jedan prvak katoličke vjere iz vremena arijanske krize, Grgur Nazijanski, napisao je sljedeći dojmljiv prikaz ponašanja većine pastira onodobne Crkve. Taj glas velikoga crkvenog naučitelja trebao bi biti ljekovita opomena biskupima svih vremena: "Nema sumnje, pastiri su se ponašali budalasto, jer, osim vrlo rijetkih, koji su ili bili zanemareni zbog svoje beznačajnosti ili su se svojom krepošću oduprli i preostat će kao sjeme i korijen za novi procvat i preporod Izraela djelovanjem Duha Svetoga, svi su se prilagođavali, te je razlika među njima bila samo u tome što su neki podlegli prije, a neki poslije; jedni su bili prvaci i predvodnici u bezboštvu, a ostali su pristupili drugom bojnom redu, svladani strahom, interesom, laskom ili, u najboljem slučaju, neznanjem." (Orat. 21, 24).

Kad je papa Liberije 357. potpisao jednu od tzv. sirmijskih formula, u kojoj je namjerno izostavio dogmatski definiran izraz "homo-ousios" te izopćio svetog Atanazija radi mira i sklada s istočnim arijanskim i poluarijanskim biskupima, vjerni katolici i nekolicina biskupa, posebice sveti Hilarije iz Poitiersa, bili su zgranuti. Sveti Hilarije prenio je pismo što ga je papa Liberije napisao istočnim biskupima navješćujući im prihvat sirmijske formule i ekskomunikaciju svetog Atanazija. U dubokoj boli i zaprepaštenju, zdvojno je pismu pridodao rečenicu: "Anathema tibi a me dictum, praevaricator Liberi." ("Anatema tebi od mene, izdajnički Liberije.") (Usp. Denzinger-Schönmetzer, 141.) Papa Liberije želio je mir i sklad pošto-poto, pa makar i na štetu božanske istine. U svom pismu nepravovjernim latinskim biskupima Urzaciju, Valentu i Germiniju, navješćujući im spomenute odluke, napisao je da sklad i mir pretpostavlja mučeništvu. (Usp. Denzinger-Schönmetzer, 142.)

Kako li je potresno oprečno ponašanju pape Liberija uvjerenje svetog Hilarija iz Poitiersa: "Ne stvaramo mir na štetu istine dajući ustupke kako bismo stekli ugled tolerantnih ljudi. Stvaramo mir opravdanom borbom u skladu s pravilima Duha Svetoga. Postoji opasnost da se pod lijepim imenom mira čovjek potajno udruži s nevjerom." (Hil. Ad Const., 2, 6, 2)

Blaženi John Henry Newman te je neobične i žalosne činjenice prokomentirao ovom mudrom i uravnoteženom tvrdnjom: "Dok je s povijesnoga gledišta točno, s doktrinarnog nije ni u kojem smislu neistinito da papa kao privatni naučitelj, a pogotovo biskupi, kad ne naučavaju formalno, mogu pogriješiti, što znamo da se i događalo u četvrtom stoljeću. Papa Liberije mogao je potpisati euzebijevsku formulu u Sirmiju, a masa biskupa u Riminiju ili negdje drugdje, a da ipak, unatoč toj zabludi, budu nezabludivi u svojim odlukama ex cathedra." (The Arians of the Fourth Century, London, 1876., 465.)

Četvorica kardinala koja proročkim glasom zahtijevaju doktrinarnu i pastoralnu jasnoću vrlo su zaslužna pred svojom savješću, pred poviješću i pred nebrojenim jednostavnim katolicima današnjice, koji su gurnuti na rubove Crkve zbog svoje vjernosti Kristovu nauku o nerazrješivosti braka. Ali nadasve četvorica su kardinala vrlo zaslužna u Kristovim očima. Zbog njihova odvažnoga glasa imena će im jarko sjati na Posljednjem sudu. Jer poslušali su glas svoje savjesti sjećajući se riječi svetog Pavla: "Ta ništa ne možemo protiv istine, nego samo za istinu." (2 Kor 13,8) Sigurno je da spomenuti kritičari četvorice kardinala neće na Posljednjem sudu moći lako opravdati svoje silovite napade na tako ispravan, plemenit i zaslužan čin tih četiriju članova Svetoga kardinalskog zbora.

Sljedeće od Duha Svetoga nadahnute riječi zadržavaju svoju proročku vrijednost pogotovo s obzirom na širenje doktrinarne i pastoralne pomutnje glede sakramenta ženidbe u naše vrijeme: "Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka, nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati. Ti, naprotiv, budi trijezan u svemu, zlopati se, djelo izvrši blagovjesničko, služenje svoje posve ispuni!" (2 Tim 4,3-5)

Neka svi koji u naše vrijeme i dalje ozbiljno shvaćaju svoje krsne zavjete i svoja svećenička i biskupska obećanja prime snagu i milost Božju da mognu za svetim Hilarijem ponoviti: "Spreman sam i zauvijek ostati u progonstvu, samo neka se opet počne propovijedati istina!" (De Syn., 78) Tu snagu i milost želimo od sveg srca našim četirima kardinalima, kao i onima koji ih kritiziraju.

Athanasius Schneider, pomoćni biskup nadbiskupije svete Marije u Astani

http://rorate-caeli.blogspot.com/2016/11/exclusive-bishop-athanasius-schneider.html