Šalabahter

“Crkva Boga živoga – stup i uporište istine” (1 Tim 3,15)

Izjava o istinama u vezi s nekim od najčešćih zabluda 
u životu Crkve našeg vremena

Osnove vjere

1. Pravo značenje izrazâ “živa tradicija”, “živo Učiteljstvo”, “hermeneutika kontinuiteta” i “razvoj naučavanja” sadržava istinu da kakvi god se novi uvidi u polog vjere izražavali, oni ne mogu biti protivni onom što je Crkva uvijek izlagala u istom nauku, istom smislu i istom shvaćanju (v. Prvi vatikanski koncil, “Dei Filius”, sj. 3., pogl. 4.: “in eodem dogmate, eodem sensu, eademque sententia”).

2. “Smisao dogmatskih izričaja ostaje u Crkvi uvijek istinit i stalan, pa i kad se izražava s većom jasnoćom i potpunije. Vjernici stoga moraju otkloniti mišljenje da, prvo, dogmatski izričaji (ili neke vrste tih izričaja) ne mogu istinu označavati određeno, nego samo s promjenljivom približnošću, koja ju donekle iskrivljuje ili preinačuje, te, drugo, da označavaju istinu samo neodređeno, pri čemu bi ona bila cilj kojemu se neprestano teži s pomoću takvih približavanja. Oni koji zastupaju takvo mišljenje podliježu dogmatskom relativizmu i krivotvore pojam nezabludivosti Crkve povezan s istinom koju valja sasvim određeno naučavati i čuvati.” (Kongregacija za nauk vjere, izjava “Mysterium Ecclesiae” u obranu katoličkog nauka o Crkvi od nekih suvremenih zabluda, 5)

Vjerovanje

3. “Kraljevstvo Božje, započeto ovdje na zemlji u Kristovoj Crkvi, nije od ovoga svijeta, čije obličje prolazi, niti se vlastit mu rast može poistovjetiti s napretkom ljudske civilizacije, znanosti ili tehnike, nego se sastoji u sve dubljem upoznavanju neistraživih Kristovih bogatstava, sve čvršćoj nadi u vječna dobra, sve žarčem odgovoru na Božju ljubav i sve većem širenju milosti i svetosti među ljudima. (...) Stalna briga Crkve, Kristove Zaručnice, za potrebe ljudi, za njihove radosti i nade, za njihove muke i napore, stoga nije ništa drugo nego njezina silna želja da bude uz ljude, kako bi ih rasvijetlila svjetlom Isusa Krista i sve ih sabrala u Njemu, njihovu jedinom Spasitelju. Ta se briga nikad ne smije shvatiti tako kao da bi se Crkva htjela prilagoditi stvarima ovoga svijeta ili kao da bi se smio umanjiti žar s kojim ona očekuje svoga Gospodina i vječno Kraljevstvo.” (Pavao VI., apostolsko pismo “Solemni hac liturgia” /“Vjerovanje Božjeg naroda”/, 27). Zato je pogrešno mišljenje da Boga proslavlja u prvom redu sama činjenica vremenitog i zemaljskog napretka ljudske vrste.

4. Nakon ustanovljenja Novog i Vječnog Saveza u Isusu Kristu nitko se ne može spasiti samo posluhom Mojsijevu zakonu, a bez vjere u Krista kao pravog Boga i jedinog Spasitelja čovječanstva (v. Rim 3,28; Gal 2,16).

5. Muslimani i ostali koji ne vjeruju u Isusa Krista, pravog Boga i pravog čovjeka, makar i jednobošci, ne mogu Bogu iskazati isto poklonstvo kao kršćani, tj. u Duhu i Istini nadnaravno klanjanje (v. Iv 4,24; Ef 2,8) onih koji su primili Duha posinstva (v. Rim 8,15).

6. One duhovnosti i religije koje promiču ikoju vrstu idolopoklonstva ili panteizma ne mogu se smatrati ni “sjemenjem” ni “plodovima” Božje Riječi, jer su obmane koje priječe evangelizaciju i vječni spas svojih pristaša, kao što poučava Sveto Pismo”: “bog ovoga svijeta oslijepio je pameti nevjerničke da im ne zasvijetli svjetlost evanđelja slave Krista, koji je slika Božja” (2 Kor 4,4).

7. Pravi ekumenizam teži tomu da nekatolici uđu u ono jedinstvo koje Katolička Crkva već nerazorivo posjeduje snagom molitve Isusa Krista, koju vazda čuje Njegov Otac, "da budu jedno" (Iv 17,11), i koje ispovijeda u Vjerovanju: “Vjerujem u jednu Crkvu.” Stoga ne može opravdan cilj ekumenizma biti uspostava neke Crkve koja još ne postoji.

8. Pakao postoji i oni koji su, zbog smrtnoga grijeha za koji se nisu pokajali, osuđeni na pakao zauvijek su ondje kažnjeni od Božje pravde. Ne samo pali anđeli nego i osuđene ljudske duše zauvijek su proklete (v. 2 Sol 1,9; 2 Pt 3,7). Zauvijek osuđeni ljudi neće biti uništeni, jer njihove su duše besmrtne, prema nezabludivom crkvenom nauku (v. Peti Lateranski koncil, sj. 8.).

9. Religija rođena iz vjere u Isusa Krista, utjelovljenog Sina Božjeg i jedinog Spasitelja čovječanstva, jedina je religija koju Bog potvrdno hoće. Stoga je pogrešno mišljenje da kao što Bog potvrdno hoće različitost muškog i ženskog spola i različitost nacija, isto tako hoće i različitost religija.

10. “Naša [kršćanska] religija stvarno uspostavlja istinski i živ odnos s Bogom, što druge religije ne uspijevaju, premda, da tako kažemo, pružaju ruke k nebu.” (Pavao VI., apostolska pobudnica “Evangelii nuntiandi”, 53)

11. Dar slobodne volje kojim je Bog Stvoritelj obdario ljudsku osobu daje čovjeku naravno pravo samo na izbor dobrog i istinitog. Stoga nijedna ljudska osoba nema naravno pravo vrijeđati Boga opredjeljujući se za moralno zlo grijeha, vjersku zabludu idolopoklonstva, bogohuljenje ili lažnu religiju.

Božji zakon

12. Opravdan čovjek ima po Božjoj milosti dovoljno snage da ispuni zahtjeve božanskog zakona, jer opravdaniku su sve Božje zapovijedi izvršive. Božja milost, kad opravdava grešnika, po svojoj naravi proizvodi obraćenje od svih teških grijeha (v. Tridentski koncil, sj. 6., Dekret o opravdanju, pogl. 11.; pogl. 13.).

13. “Vjernici su dužni priznati i poštovati posebne moralne propise što ih je Crkva u ime Boga, Stvoritelja i Gospodina, proglasila i naučava ih. (...) Ljubav prema Bogu i bližnjemu ne može se odvojiti od vršenja zapovijedi Saveza obnovljenog u krvi Isusa Krista i daru Duha.” (Ivan Pavao II., enciklika “Veritatis splendor”, 76) Prema naučavanju iste enciklike pogrešno je mišljenje onih koji “smatraju da mogu moralno opravdati namjerne odabire načina ponašanja koji su protivni zapovijedima božanskog i naravnog zakona”. Stoga se “te teorije ne mogu pozivati na katoličku moralnu tradiciju” (ibid.).

14. Sve su Božje zapovijedi jednako pravedne i milosrdne. Stoga je pogrešno mišljenje da čovjek može pokoravajući se Božjoj zabrani – npr. šestoj zapovijedi, neka ne učini preljuba – zgriješiti protiv Boga tom pokornošću ili moralno naškoditi sebi ili zgriješiti protiv drugih.

15. “Nikakva okolnost, svrha ni zakon ne mogu nikad učiniti dopuštenim čin koji je u sebi nedopušten, jer je protivan Božjem zakonu, koji je upisan u svako ljudsko srce, spoznatljiv samim razumom i proglašen od Crkve.” (Ivan Pavao II., enciklika “Evangelium vitae”, 62) Postoje u Božjoj objavi i naravnom zakonu moralna načela i moralne istine koji sadržavaju niječne odredbe što bezuvjetno zabranjuju određene vrste djela, utoliko što su te vrste djela zbog svojeg predmeta uvijek duboko nezakonite. Stoga je pogrešno mišljenje da je dobra nakana ili dobra posljedica dovoljna ili da ikad može biti dovoljna da opravda počinjenje takvih djela (v. Tridentski koncil, sj. 6. de iustificatione, pogl. 15.; Ivan Pavao II., apostolska pobudnica “Reconciliatio et paenitentia”, 17; enciklika “Veritatis splendor”, 80).

16. Ženi koja je u svojoj utrobi začela dijete zabranjeno je naravnim i Božjim zakonom da ubije taj ljudski život u sebi, bilo sama bilo preko drugoga, bilo izravno bilo neizravno (v. Ivan Pavao II., enciklika “Evangelium vitae”, 62).

17. Postupci koji prouzročuju začeće izvan utrobe “moralno su neprihvatljivi jer rađanje života izdvajaju iz cjelovite ljudske povezanosti bračnog čina” (Ivan Pavao II., enciklika “Evangelium vitae”, 14).

18. Nijedan čovjek ne može nikad imati opravdanje da se ubije ili prouzroči da ga drugi usmrte, pa ni zato da bi izbjegao trpljenje. “Eutanazija je teška povreda Božjeg zakona, jer se radi o namjernom ubojstvu ljudske osobe, koje je moralno neprihvatljivo. Ovaj nauk zasniva se na naravnom zakonu i na pisanoj Božjoj riječi, prenijela ga je crkvena Tradicija i naučava ga redovito i opće Učiteljstvo.” (Ivan Pavao II., enciklika “Evangelium vitae”, 65)

19. Po Božjem nalogu i naravnom zakonu ženidba je nerazrješiva zajednica jednog muškarca i jedne žene (v. Post 2,24; Mk 10,7-9; Ef 5,31-32). “Po svojoj naravi sama ustanova ženidbe i bračna ljubav namijenjene su rađanju i odgoju djece, koja su im kruna” (Drugi Vatikanski koncil “Gaudium et spes”, 48).

20. Po naravnom i Božjem zakonu nijedno ljudsko biće ne može bez grijeha hotimice ostarivati svoje spolne moći izvan valjane ženidbene zajednice. Stoga je protivno Svetom Pismu i Tradiciji tvrditi da savjest može stvarno i opravdano prosuditi da spolni čini među osobama koje su jedna s drugom sklopile građanski brak mogu katkad biti moralno ispravni ili čak zapovjeđeni od Boga, iako je jedna od tih osoba, ili obje, sakramentalno vjenčana s nekim drugim (v. 1 Kor 7,11; Ivan Pavao II., apostolska pobudnica “Familiaris consortio”, 84).

21. Naravnim i Božjim zakonom zabranjen je “svaki čin kojim se prije, za vrijeme ili nakon spolnog odnosa smjera sprečavanju nastanka novog života, bilo kao cilju bilo kao sredstvu” (Pavao VI., enciklika “Humanae vitae”, 14).

22. Ako se tko, bilo suprug bilo supruga, građanski razveo od ženidbenog druga s kojim je u valjanom braku i sklopio građanski brak s nekim drugim za života svojeg zakonitog ženidbenog druga te živi na ženidbeni način sa svojim građanskim partnerom i odlučuje ostati u tom stanju, a potpuno je svjestan naravi tog čina i potpuno pristaje na nj, onda je u stanju smrtnoga grijeha, te ne može primiti posvetnu milost i napredovati u ljubavi. Stoga ti kršćani, ako ne žive “kao brat i sestra”, ne smiju primati svetu pričest. (v. Ivan Pavao II., apostolska pobudnica “Familiaris consortio”, 84)

23. Dvije osobe istog spola čine težak grijeh kada traže spolne užitke jedna od druge (v. Lev 18,22; Lev 20,13; Rim 1,24–28; 1 Kor 6,9–10; 1 Tim 1,10; Jd 7). Homoseksualni čini “ni u kojem se slučaju ne mogu odobriti” (Katekizam Katoličke Crkve, 2357). Stoga je protivno naravnom zakonu i Božjoj objavi mišljenje da je Bog kao što je nekim ljudima dao naravnu sklonost da osjećaju spolnu želju za osobama suprotnog spola dao drugim ljudima naravnu sklonost da osjećaju spolnu želju za osobama istog spola, te da je Božja nakana da se u skladu s ovom drugom sklonošću djeluje u nekim slučajevima.

24. Nikakav ljudski zakon i nikakva ljudska vlast ne može dvjema osobama istog spola dati pravo da se jedna s drugom vjenčaju ili proglasiti takve dvije osobe vjenčanima, jer to se protivi naravnom i Božjem zakonu. “Prema Božjem naumu spolna komplementarnost i plodnost pripadaju samoj naravi ženidbe.” (Kongregacija za nauk vjere, “Promišljanja u vezi sa zakonskim prijedlozima priznanja zajednica homoseksualnih osoba”, 3. lipnja 2003., 3)

25. Zajednice koje nose ime braka a da to zbiljski nisu, ne mogu, budući da su protivne naravnom i Božjem zakonu, dobiti crkveni blagoslov.

26. Državna vlast ne smije ustanoviti građanske ili pravne zajednice među dvama pripadnicima istog spola koje očevidno oponašaju ženidbenu zajednicu, čak ni ako se ne bi zvale “brak”, jer takve bi zajednice poticale na težak grijeh pojedince koji su u njima i bile bi velika sablazan drugima (v. Kongregacija za nauk vjere, “Promišljanja u vezi sa zakonskim prijedlozima priznanja zajednica homoseksualnih osoba”, 3. lipnja 2003., 11).

27. Muški i ženski spol, muškarac i žena, biološke su stvarnosti stvorene mudrom Božjom voljom (v. Post 1,27; Katekizam Katoličke Crkve, 369). Pobuna je stoga protiv naravnog i Božjeg zakona ako muškarac pokušava postati žena samosakaćenjem ili jednostavno proglašavanjem sebe ženom, ili ako na isti način žena pokušava postati muškarac, ili ako se smatra da je državna vlast dužna ili da ima pravo postupati kao da takvo što jest ili može biti moguće i dopušteno (v. Katekizam Katoličke Crkve, 2297).

28. U skladu sa Svetim Pismom i stalnom tradicijom redovitog i općeg Učiteljstva, Crkva se nije prevarila što je naučavala da državna vlast može opravdano primjenjivati smrtnu kaznu nad zlotvorima kad je to zaista potrebno za opstanak društva ili očuvanje njegova pravednog poretka (v. Post 9,6; Iv 19,11; Rim 13,1–7; Innocent III., “Vjeroispovijed propisana valdenzima”; Rimski katekizam Tridentskoga koncila, III. 6. 4.; Pio XII., “Govor katoličkim pravnicima” 5. prosinca 1954.).

29. Sva vlast na zemlji i na nebu pripada Isusu Kristu, stoga su politička društva i sve druge udruge ljudi podvrgnute njegovu kraljevstvu, tako da se “dužnost iskazivanja pravog štovanja Bogu tiče čovjeka i u pojedinačnom i u društvenom smislu” (Katekizam Katoličke Crkve, 2105; v. Pio XI., enciklika “Quas primas”, 18–19; 32).

Sakramenti

30. U presvetom sakramentu Euharistije događa se čudesna pretvorba, cijele naime biti kruha u Kristovo Tijelo i cijele biti vina u Kristovu Krv, pretvorba koju Katolička Crkva vrlo prikladno naziva transupstancijacijom (v. Četvrti Lateranski koncil, pogl. 1.; Tridentski koncil, sj. 13., pogl. 4.). “Svako teološko tumačenje koje nastoji donekle razumjeti to otajstvo mora, da bi bilo u skladu s katoličkom vjerom, ustrajati na tome da u samoj stvarnosti, nezavisno od našeg duha, kruh i vino nakon izvršene posvete prestaju postojati, tako da je otad stvarno pred nama klanjanja dostojno Tijelo i Krv Gospodina Isusa pod sakramentalnim prilikama kruha i vina, kao što je sam Gospodin htio da bi nam se dao za hranu i združio nas u jedinstvo svog Otajstvenog Tijela.” (Pavao VI., apostolsko pismo “Solemni hac liturgia” /“Vjerovanje Božjeg naroda”/, 25)

31. Izričaji kojima je Tridentski koncil izrazio vjeru Crkve u svetu Euharistiju prikladni su za ljude sviju vremenena i prostora, jer su “trajno vrijedeći crkveni nauk” (Ivan Pavao II., enciklika “Ecclesia de Eucharistia”, 15).

32. U svetoj se misi prinosi prava i stvarna žrtva Presvetom Trojstvu i ta je žrtva pomirbena i za ljude što žive na zemlji i za duše u čistilištu. Stoga je pogrešno mišljenje da se misna žrtva sastoji jednostavno u činjenici da ljudi prinose duhovnu žrtvu molitve i hvale, kao i mišljenje da se misa može ili treba definirati samo u smislu Kristova sebedarja vjernicima za njihovu duhovnu hranu. (v. Tridentski koncil, sj. 22., pogl. 2.).

33. “Misa, koju svećenik služi u Kristovoj osobi na temelju vlasti primljene sakramentom reda i koju prikazuje u ime Krista i udova Njegova Otajstvenog Tijela, kalvarijska je žrtva sakramentalno uprisutnjena na našim oltarima. Mi vjerujemo da se na svećenikovu riječ posvete kruh i vino pretvaraju u Tijelo i Krv Krista koji na nebu slavno stoluje, isto onako kao što su se posvećeni od Gospodina kruh i vino na Posljednjoj večeri pretvorili u Njegovo Tijelo i Njegovu Krv koji su naskoro imali biti za nas prikazani na križu, i vjerujemo da je tajanstvena prisutnost Gospodinova, pod prilikama onog što se našim osjetilima i dalje ukazuje kao prije, prava, stvarna i bitna prisutnost.” (Pavao VI., apostolsko pismo “Solemni hac liturgia” /“Vjerovanje Božjeg naroda”/, 24)

34. “Nekrvno žrtvovanje na riječ posvete, kada Krist biva na oltaru prisutan u stanju žrtve, vrši samo svećenik, ukoliko zamjenjuje Kristovu osobu, a ne ukoliko zastupa vjernike. (…) Da vjernici prinose žrtvu po svećenikovim rukama, proizlazi odatle što službenik na oltaru, prinoseći žrtvu u ime svih Njegovih udova, zastupa Krista, Glavu Otajstvenog Tijela. (...) No zaključak da puk prinosi žrtvu zajedno sa svećenikom ne zasniva se na tome što bi vjernici, budući da nisu ništa manje nego svećenik udovi Crkve, vršili vidljivi liturgijski obred, jer to je povlastica samo službenika kojeg je Bog za to odredio, nego na tome što vjernici sjedinjuju svoja srca u hvali, prošnji, pokori i zahvali s molitvom i nakanama svećenika, dapače: samog Vrhovnoga Svećenika, da bi u jednom te istom prinošenju žrtve i po izvanjskom svećeničkom obredu bile prikazane Bogu Ocu.” (Pio XII., enciklika “Mediator Dei”, 92).

35. Sakrament pokore jedino je redovito sredstvo kojim se mogu otpustiti teški grijesi počinjeni poslije krštenja. Prema Božjem zakonu svi se takvi grijesi moraju ispovjediti po broju i vrsti (v. Tridentski koncil, sj. 14., kan. 7.).

36. Po Božjem zakonu ispovjednik ne smije ni zbog kojeg razloga povrijediti pečat sakramenta pokore. Nijedan crkveni autoritet nema vlast osloboditi ga sakramentalnog pečata niti državna vlast ima ikakvu ovlast obvezati ispovjednika na takvu povredu (v. Zakonik kanonskog prava 1983., kan. 1388. § 1.; Katekizam Katoličke Crkve, 1467).

37. Prema volji Isusa Krista i prema nepromjenjivoj crkvenoj Tradiciji sakrament svete Euharistije ne smije se dati onima koji su u stanju javnog i objektivno teškoga grijeha i ne može se dati sakramentalno odrješenje onima koji izražavaju nespremnost pokoriti se Božjem zakonu, pa ni ako se njihova nespremnost odnosi na samo jednu tešku stvar (v. Tridentski koncil, sj. 14., pogl. 4.; papa Ivan Pavao II., pismo velikom pokorničaru kardinalu William W. Baumu, 22. ožujka 1996.).

38. U skladu sa stalnom crkvenom Tradicijom sakrament Euharistije ne smije se dati onima koji niječu bilo koju istinu katoličke vjere formalnim ispovijedanjem da pristaju uz neku krivovjernu ili službeno raskolničku kršćansku zajednicu (v. Zakonik kanonskog prava 1983., kan. 915.; 1364.).

39. Zakon koji svećenike obvezuje da obdržavaju potpunu čistoću u celibatu potječe od primjera Isusa Krista i pripada drevnoj apostolskoj tradiciji u skladu sa stalnim svjedočanstvom crkvenih otaca i rimskih prvosvećenika. Zato se taj zakon ne smije u Rimokatoličkoj Crkvi ukinuti i uvesti neobvezatan svećenički celibat, bilo na regionalnoj bilo na sveopćoj razini. Prema trajno vrijedećem svjedočanstvu Crkve zakon svećeničke čistoće “nalaže pravila koja nisu nova; valja ih obdržavati, jer neki su ih neznanjem i lijenošću zanemarili. Ta pravila međutim potječu od apostola i ustanovili su ih oci, kako je pisano: ‘Stoga, braćo, čvrsto stojte i držite se predaja u kojima ste poučeni bilo našom usmenom riječju bilo pismom.’ (2 Sol 2,15) Ima zapravo mnogo onih koji su, prezirući odredbe naših praotaca, pogazili čistoću Crkve svojom preuzetnošću i, ne bojeći se suda Božjeg, pokorili se volji ljudi.” (Papa Siricije, dekretal “Cum in unum”, god. 386.)

40. Po Kristovoj volji i po božanskom ustanovljenju Crkve samo kršteni muškarci (viri) mogu primiti sakrament reda, bilo biskupskog, bilo svećeničkog, bilo đakonskog (v. Ivan Pavao II., apostolsko pismo “Ordinatio sacerdotalis”, 4). K tome pogrešna je tvrdnja da samo opći koncil može odrediti tu stvar, jer učiteljska vlast općega koncila ne premašuje onu rimskog prvosvećenika (v. Peti Lateranski koncil, sj. 11.; Prvi Vatikanski koncil, sj. 4., pogl. 3., br. 8.).


31. svibnja 2019.

Kardinal Raymond Leo Burke, pokrovitelj Suverenog malteškog vojnog reda
Kardinal Jānis Pujats, nadbiskup emeritus u Rigi
Tomasz Peta, nadbiskup nadbiskupije sv. Marije u Astani
Jan Pavel Lenga, (nad)biskup emeritus u Karagandi
Athanasius Schneider, pomoćni biskup nadbiskupije svete Marije u Astani

https://www.lifesitenews.com/images/local/Declaration_Truths_Errors.pdf