Međutim nije vaš ni moj posao odlučivati da on više nije papa

Okrutni ubojica i krivovjerni papa

Bit ću što kraći, jer je kasno i umoran sam, ali osjećam da ne mogu na spavanje dok ovo ne napišem.

Recimo da su nekog čovjeka – poznatoga kriminalca, pri zdravoj pameti – vidjeli kako na ulici hladnokrvno ubija troje djece, u po bijela dana, jer ga nisu pozdravila.

Nema sumnje da je on ubojica. Ako ondje gdje živi postoji smrtna kazna, nema nikakve razumne sumnje u to da je zaslužuje.

Je li on dakle u tom trenutku ubojica. Sigurno jest. Kad netko nepravedno ubije nekoga, ipso facto je ubojica. On to već jest, prije potrebe ikakve presude.

Smijemo li ga zato linčovati? Naravno da ne smijemo.

Čak i očitu činjenicu ubojstva, koja se već dogodila – i činjenicu da je taj čovjek, svojim činom, izgubio pravo na život – mora propisno utvrditi zakonita vlast. Kad se to dogodi, činjenični ubojica biva proglašen pravno ubojicom i kažnjen kao takav. U činjeničnom redu ubojstvo se već dogodilo i ubojica je to već bio od trenutka počinjenja zločina. No proglašenje takva zločina – ono koje ima posljedice za njegov pravni položaj: recimo, za njegovo pravo na slobodu ili uopće na život – događa se tek poslije. Presuda da je taj čovjek ubojica ima proglasni učinak. Ona proglašava ubojicom nekoga tko je činjenično bio ubojica od trenutka ubojstva. Da nikad nije osuđen, ipak bi umro kao ubojica; ali ubojica samo činjenično, ne i pravno.

To nije teško razumjeti, i događa se svakodnevno u raznim okolnostima. Ako američki predsjednik (npr. Clinton ili Obama) počini prekršaj za opoziv, nije ipso facto izgubio položaj. No njegov je prekršaj takav da on može biti proglašen počiniteljem takvog prekršaja i stoga lišen službe. Međutim nije vaš ni moj posao odlučivati da on više nije predsjednik SAD-a.

Jasno vam je na što ciljam.

Ne može biti nikakve razumne sumnje u to da je Franjo otpao od vjere. Mislim da bi se svi razumni katolici složili s tvrdnjom da je on, svojim ponašanjem, pogazio prvu Božju zapovijed, kao prije njega Marcelin.

Međutim nije vaš ni moj posao odlučivati da on više nije papa, kao što ni moj ni vaš posao nije odlučivati da je predsjednikovanje Billa Clintona završilo određenoga dana, kad je počinio krivokletstvo.

Ne znamo puno o sudskom postupku održanom protiv Marcelina. No jedno znamo: on se na tom suđenju pojavio kao papa. Također možemo imati različita mišljenja o Honorijevu prijestupu, ali je činjenica da je Honorije osuđen nakon smrti te da je ipak ostao papa do smrti. Ivan XXII., još jedan očevidan krivovjerac, također je umro kao papa. Imajmo na umu da je on u svome krivovjernom (u uobičajenom smislu te riječi; poštedite me rasprave, molim vas) stavu ustrajao sve do malo prije smrti, ali mu se ipak dopuštalo da ostane papa i svi su ga papom smatrali.

Nije naš posao linčovati ubojicu, a kamoli proglašavati Franju svrgnutim. Međutim jest naš posao vikati s krovova da je taj čovjek očito otpao od vjere te da ga mora proglasiti takvim – sa svim posljedicama – bitno sudište. Koje, naravno, nije nitko od nas, ali se općenito misli da je to ili krnj koncil sazvan od dobrih biskupa dovoljno brojnih da bude po kakvoći vjerodostojno katolički ili pak proglas od strane manjeg, ali, opet, vjerodostojnog broja dobrih kardinala, sposobnih da budu uvjerljiv glas pravovjerja.

Jednostavno je.

Kakva god da je strašna djela počinio papa Formoz (a koliko znam, Crkva je naposljetku, nakon niza obrata i protuobrata, presudu protiv njega potvrdila; no preumoran sam da idem provjeravati, a i nije važno, na kraju krajeva), činjenica je da je umro kao papa, rekli bismo, “u dobrim odnosima” i, ako me sjećanje ne vara, njegove čine čak nije osudio njegov, nego nasljednikov nasljednik (Stjepan VI.). Zapravo, Stjepanova neobična, ali “medijski učinkovita” odluka da se Formozu sudi kao lešu odjevenom u papinsko ruho bila je upravo potvrda da je onaj koji je tako optužen bio papa.

Ne dajte se smesti prividnim protuslovljem između pojmova otpadničkog pape i pape u službi. On ostaje u službi dok nije proglašeno da je se – djelima počinjenim u prošlosti – lišio. Zbog toga se papi Formozu najprije sudilo kao papi, a tek nakon presude kojom je proglašen svrgnutim otkinuta su mu tri prsta desne ruke, što je simboliziralo njegovu nedostojnost davati papinski blagoslov.

To je jedini razuman način gledanja na taj problem, a čini se (iz spomenutih primjera) da su ga se dosljedno držali u prošlosti.

Skrenete li od tog zdravorazumnog pristupa, povjerovat ćete da quisque de populo može odlučiti tko jest, a tko nije papa. Što može biti pogodno ili – u ova zaprepašćujuća vremena – čak utješno i, na vrlo opasan način, ulijevati varavu sigurnost; ali sigurno nije katolički.

Franju treba proglasiti otpadnikom od vjere i svrgnutim, baš kao što onog ubojicu treba proglasiti ubojicom i, ako je moguće, smaknuti. Jedan i drugi mogu se u ovom životu izvući. Ni jedan ni drugi neće izbjeći posljednjem sudu. Bog u svojoj Dobroti riješit će ovu situaciju u vrijeme koje je odredio.

U međuvremenu ostajemo, odlučno, nepapotvorci.


https://mundabor.wordpress.com/2019/11/10/the-ruthless-assassin-and-the-heretical-pope/