U njega je malko protestantski um

“Uzevši” ono što nije prije bio, a ne izgubivši što je bio, nego sakrivši to.

Ivan Ev. Šarić

Ponizio se uzevši čovječju narav, a da nije odložio božansku narav.

Sv. Toma Akvinski

Je li Papa Franjo porekao Kristovo boštvo? Vjerojatno jest i nije

I opet je Papa Franjo dao intervju svojem ateističkom prijatelju i pouzdaniku Eugeniju Scalfariju. I opet je Scalfari objavio nešto krivovjerno što pripisuje Franji. A Vatikan je i opet objavio lukavo sročeno ne-opovrgnuće.

Scalfari piše: “Oni koji su imali priliku, kao što sam ja imao u razna vremena, susresti ga i s njim razgovarati s najvećim kulturnim pouzdanjem, znaju da Papa Franjo Krista shvaća kao Isusa Nazarećanina, čovjeka, a ne kao utjelovljenog Boga. Utjelovivši se, Isus prestaje biti Bog i postaje čovjek do svoje smrti na križu.” Navodno citirajući doslovno Franju o teološkom značenju Kristove samrtne tjeskobe u Getsemaniju i jadikovke na križu: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”, Scalfari piše: “Kad sam raspravljao o tim rečenicama, Papa Franjo mi je rekao: ‘One su jasan dokaz da Isus iz Nazareta, kad je postao čovjekom, iako je bio čovjek iznimne kreposti, nije uopće bio Bog.’”

Naslovnice diljem svijeta vrisnule su da je Franjo porekao Kristovo boštvo, te je Vatikan bio prisiljen objaviti još jedno “razjašnjenje” koje otvoreno ne opovrgava krivovjerni nazor što ga Scalfari pripisuje Papi. Reče ravnatelj Tiskovnog ureda Svete stolice Matteo Bruni:

“Kao što smo već izjavili u drugim prigodama, riječi koje dr. Eugenio Scalfari u navodnicima pripisuje Svetom Ocu za svojih razgovora s njime ne mogu se smatrati vjernim navodom onoga što je stvarno rečeno, nego izražavaju osobno i slobodno tumačenje onoga što je čuo, kao što je očito iz ovoga što je danas napisao o božanstvu Isusa Krista.”

Međutim ako je papa javno pred cijelim svijetom optužen za poricanje Kristova boštva, onda je očito dužan da isto tako javno potvrdi vjersku dogmu i opovrgne neistinito mu pripisanu herezu. Dvosmislena vatikanska izjava za novinare o “tumačenju” Papinih riječi teško da može zadovoljiti.

No od Franje ne čujemo nikakvo opovrgnuće. Kao što nikad nije opovrgao nijedno od ostalih inovjernih mišljenja koja Scalfari tvrdi da je od njega čuo, uključujući i krivovjerje da su duše osuđenih uništene, a ne vječno kažnjene u paklu. U oba slučaja Vatikan je objavio dvosmisleno “razjašnjenje” kojim se ciljano izbjegava otvoreno opovrgnuće.

Dakle je li Franjo porekao Kristovo boštvo? Po mojem mišljenju, vjerojatno i jest i nije, što bi bilo razlogom izostanku otvorenog opovrgnuća Scalfarijevih navoda. Time hoću reći da Franjo nije porekao boštvo Isusa Krista kao takvo, nego samo Njegovo boštvo dok je bio na zemlji. To bi uključivalo neki oblik modernističkog ili protestantskog tumačenja kenoze, čina kojim je Bog “Sebe ispraznio” kad je postao čovjekom.

Kao što kaže Sveto pismo: “Koji, budući u obličju Božjem, nije držao za otimačinu da bude jednak Bogu; ali je sebe poništio [ekenosen] uzevši obličje sluge i postao sličan ljudima, i vanjštinom bio je kao čovjek.” (Fil 2,6 i d.)

Nezabludivi katolički nauk o tom pitanju, kako objašnjava Catholic Encyclopedia, jest da kenoza obuhvaća Kristovo “uzimanje čovještva i istodobno otajivanje [skrivenost] boštva”. Tj. boštvo posvema i u svim vidovima ostaje, ali je skriveno Kristovim čovještvom, čime je utjelovljeni Bog podvrgao Sebe određenim ljudskim ograničenjima, kao što su ljudski porod, poniženje ljudske naravi (ali ne istočni grijeh), podložnost nekim vrstama bola i trpljenja (npr. ranjavanje, ali ne i bolest ili tjelesne mane), uključujući i duševne patnje (npr. tuga i tjeskoba, ali ne i depresija ili umni poremećaj) i potrebe ljudskog tijela (glad, žeđ). Također iskustvo “moralno nedužnih strasti i čuvstava, npr. straha i žalosti”, ali podvrgnutih vlasti božanske volje u Kristu, čija je ljudska volja bila podvrgnuta božanskoj u skladu s hipostatskim jedinstvom Kristove božanske i ljudske naravi u jednoj božanskoj Osobi čija je sama osobnost božanska, a ne ljudska.

Protivno katoličkom naučavanju, modernistička i liberalnoprotestantska verzija kenoze smatra ili da je Bog potpuno ispraznio Sebe od Svojeg boštva u svom postanju čovjekom, prestavši biti Bogom, ili da je Njegova božanska narav bila samo prisvojena kao neka vrsta božanskog dodatka ljudskoj naravi, koja je u Njemu prevladavala. Navodeći nazore “modernih protestanata”, kojima možemo pridružiti moderniste, Catholic Encyclopedia sažima to pod ovim točkama:

– Krist je “imao boštvo tako što je imao pravo na njegovu upotrebu”;

– “samoispražnjenje od božanskog načina postojanja kao samoograničenje Riječi glede Njezina sveznanja, posvudašnjosti itd.”;

– “…Logos je postao Kristova ljudska duša, a nije ju uzeo”;

– “Logos je u Svojoj kenozi skinuo sa Sebe čak i Svoju nepromjenljivu svetost, Svoju beskonačnu ljubav i Svoju osobnu svijest, da bi se upustio u ljudski razvoj sličan našemu.”

Osim u slučaju nedvosmislenog opovrgnuća, do kojeg vjerojatno nikad neće doći, reklo bi se da Franjo pristaje uz liberalnoprotestantsko ili modernističko shvaćanje Krista kao poglavito čovjeka s ljudskom osobnošću, a ne kao Boga s božanskom osobnošću sjedinjenom s ljudskom naravi. Franji bi kenoza značila ispražnjenje od božanske naravi, a ne njezinu skrivenost iza “vanjštine” (Fil 2,6) čovjeka. Time bi se objasnila njegova očita odbojnost prema evanđeoskim izvještajima o Kristovoj božanskoj moći kako se očitovala u čudesima poput umnažanja riba i hljebova i njegovo mišljenje da je Krist učinio nepravdu svojim roditeljima ostavši u Hramu razgovarati s učiteljima, te da se zbog tog “malog ispada” morao roditeljima ispričati kad su se vratili i našli ga ondje.

Sve u svemu, slažem se s onim što je rekao John Allen još 2013., da je u Scalfarijevim objavama o teološkim pogledima ovog zabludjelog Pape “slika u cjelini točna. Ne vjerujem da je, u bilo kojem bitnom smislu, Scalfari pogrešno prikazao Papinu misao. No mislim također da je nemoguće znati gdje završava Franjo, a počinje Scalfari, na razini pojedinosti. Jednostavno bih bio jako oprezan. Osobno ne bih uzeo nijedan izravan navod iz tog intervjua i predstavio ga kao da potječe od Pape.”

Drugim riječima, Scalfari je, opet i opet, točno prenosio srž onoga što Franjo misli, a Vatikan je, opet i opet, propuštao poreći tu srž. I zašto bismo dvojili o njoj, s obzirom na proteklih šest i pol godina ovog pontifikata, koji je uveo Svetu Pričest za javne preljubnike, a sad se sprema otvoriti vrata ukidanju svećeničkog celibata i izumu ženskog “đakonata” u sklopu veličanja primitivnih praznovjerja i poganskih obreda amazonskih plemena koja prakticiraju čedomorstvo?

Otpad od vjere koji, kako upozorava Treća tajna, “počinje odozgo” dosegnuo je s ovim Papom vrhunac crkvenog nereda. Nazor da je Krist ispraznio sebe od samoga svojeg boštva u skladu je s neomodernističkom katastrofom koju ovaj pontifikat predstavlja.


Ažurirano:

Kako izvješćuje LifeSiteNews, 10. listopada pročelnik Papinskog vijeća za sredstva društvenog priopćavanja Paolo Ruffini odlučno je ustvrdio da Papa “nikad nije rekao ono što je Scalfari napisao”. Pitanje: Je li to Franjo rekao Ruffiniju ili to Ruffini samo pretpostavlja?

K tome, kako pita LifeSiteNews: “Zašto Papa Franjo, koji je Scalfariju tijekom ovih godina dao nekoliko intervjua, sam ne učvrsti braću u vjeri i odmakne se od tog čovjeka koji sije pomutnju?”

Doista, zašto? Izgleda da znamo odgovor: upravo pomutnju Franjo hoće, a Scalfari mu je izabrano oruđe za njezino širenje, uvijek iznova.

Chris Ferrara

https://fatima.org/news-views/fatima-perspectives-1343/