utorak, 5. veljače 2019.

Novi dan, nova glupost

Papa Franjo je bio u kratkom posjetu Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Taj su posjet neki usporedili sa susretom sv. Franje Asiškog i egipatskog sultana iako sva sličnost staje na tome što se čovjek zvani Franjo susreo s muhamedanskim vladarom. Za vrijeme svog boravka, Bergoglio (koristim to ime da ga lakše razlikujete od onog drugog Franje) je govorio o bratstvu i jedinstvu, kako to već ide. No dobro, nećemo te termine prepustiti masonima i komunistima koji Bergoglia hvale, može biti da se varaju u prosudbi na čijoj je papa strani.

Bergoglio je s nekim muhamedanskim učenjakom i duhovnim vođom potpisao dokument čiji naslov zvuči kao nešto što bi kandidatkinja za Miss svijeta odgovorila na pitanje što je njena najveća želja. Najproblematičniji isječak iz te deklaracije uskoro je isplivao na medijsku površinu:
La libertà è un diritto di ogni persona: ciascuno gode della libertà di credo, di pensiero, di espressione e di azione. Il pluralismo e le diversità di religione, di colore, di sesso, di razza e di lingua sono una sapiente volontà divina, con la quale Dio ha creato gli esseri umani. Questa Sapienza divina è l’origine da cui deriva il diritto alla libertà di credo e alla libertà di essere diversi. Per questo si condanna il fatto di costringere la gente ad aderire a una certa religione o a una certa cultura, come pure di imporre uno stile di civiltà che gli altri non accettano. (original)

- أنَّ الحريَّةَ حَقٌّ لكُلِّ إنسانٍ: اعتقادًا وفكرًا وتعبيرًا ومُمارَسةً، وأنَّ التَّعدُّدِيَّةَ والاختلافَ في الدِّينِ واللَّوْنِ والجِنسِ والعِرْقِ واللُّغةِ حِكمةٌ لمَشِيئةٍ إلهيَّةٍ، قد خَلَقَ اللهُ البشَرَ عليها، وجعَلَها أصلًا ثابتًا تَتَفرَّعُ عنه حُقُوقُ حُريَّةِ الاعتقادِ، وحريَّةِ الاختلافِ، وتجريمِ إكراهِ الناسِ على دِينٍ بعَيْنِه أو ثقافةٍ مُحدَّدةٍ، أو فَرْضِ أسلوبٍ حضاريٍّ لا يَقبَلُه الآخَر. (lɒniϱiɿo)

Freedom is a right of every person: each individual enjoys the freedom of belief, thought, expression and action. The pluralism and the diversity of religions, colour, sex, race and language are willed by God in His wisdom, through which He created human beings. This divine wisdom is the source from which the right to freedom of belief and the freedom to be different derives. Therefore, the fact that people are forced to adhere to a certain religion or culture must be rejected, as too the imposition of a cultural way of life that others do not accept. (službeni prijevod)

Sloboda je pravo svake osobe: svaki pojedinac ima slobodu vjerovanja, mišljenja, izražavanja i djelovanja. Pluralizam i raznolikost religija, boja, spolova, rasa i jezika jest mudra božanska volja po kojoj je Bog stvorio ljudska bića. Ova božanska Mudrost je izvor iz kojeg proizlazi pravo na slobodu vjerovanja i slobodu biti drugačiji. Stoga treba osuditi činjenicu da su ljudi prisiljeni pristajati uz određenu religiju ili kulturu kao i nametanje civilizacijskih stilova koje drugi ne prihvaćaju.  (moj prijevod)
Ubrzo su se pojavila i tumačenja gornjih rečenica (v. npr. ovo ili ovo). Po njima bi se tu, tobože, radilo o razlici između dobra koje Bog aktivno čini i zahtijeva i, s druge strane, pasivne Božje volje kojom dopušta zlo poštujući slobodu stvorenja. Jer bez tog drugog tipa sveobuhvatne Božje volje i ne može se ništa dogoditi. Ali, što bi rekli autori s bloga Konzervativac, to objašnjenje naprosto nije plauzibilno.

Najprije, u talijanskom (a možda i u arapskom?) valjda ipak postoje riječi poput "dopušta", "podnosi" i "tolerira" za slučaj da su se ta dvojica vjerskih vođa htjeli tako izraziti. Može biti da gore spomenutog razlikovanja kod muslimana i nema. Čuo sam neke humoristične anegdote o tome kako muslimanski vozači ne obraćaju previše pažnje na sigurnost vožnje jer "bit će što alah hoće". Uostalom, čitava njihova religija je zasnovana na tom nerazumnom voluntarizmu njihova božanstva kako nas je upozorio bivši papa u Regensburgu. I sami smo tomu svjedoci čitajući vijesti o poštivanju ljudskog života u krajevima koji stenju pod muhamedanskim jarmom.

U svakom slučaju, barem je katolička strana trebala biti svjesna problematičnosti gornjih redaka. Naš Bog želi da se svi ljudi spase, a krive religije su prepreka, nikako pomoć, na putu spasenja.

Još jedan razlog zašto tumačenje s Božjim dopuštenjem ne pije vodu je što se uz raznolikost religija spominju i boja kože/rasa, ali i jezik i spol. E sad, ako ćete zastupati navedeno opravdanje za religije, pretpostavljam da ste spremni reći i da Bog dopušta, ali ne želi, različitost ljudskih rasa (slobodno ispričajte tu teoriju na idućoj koktel zabavi za redakciju). Za jezike ćete se sigurno pozvati na kulu babilonsku, ali što je sa spolovima? Bog dopušta zlo različitih spolova, ali ga ne želi? Zaista? A što onda s prvim stranicama Biblije.

Možda će netko sugerirati da za neke stvari u papinsko-imamskoj listi moramo uzeti Božju volju u aktivnom, a za neke u pasivnom smislu. Takvi vjerojatno djecu uče katekizmu tako da pomiješaju deset zapovijedi, osam blaženstava i sedam smrtnih grijeha te onda naizmjence govore "ovo Bog želi", "ovo Bog dopušta".

Broj komentara: 25:

  1. Spomenutog razlikovanja ima i kod muslimana. Ja sam htio tvrdnju da nema potkrijepiti ovim citatom iz Kurana: "A da je Gospodar tvoj htio, sve bi ljude sljedbenicima jedne vjere učinio." Ali onda sam pročitao tumačenje Mirze Mešića baš u smislu dopuštanja, nesprječavanja, a ne htijenja da bude različitih religija. Međutim sjetio sam se Tomislava Ivančića, njegove knjige "Budni budite i molite", u kojoj piše (str. 14.): "Bog nije želio samo kršćane ili samo pobožne, nego sve ljude, i kršćane i nekršćane, i ateiste i religiozne. (...) I đavao je stvoren, i on je u Božjem planu."
    M. P.

    OdgovoriIzbriši
  2. “… a krive religije su prepreka, nikako pomoć, na putu spasenja.” ¬- Da, utoliko ukoliko su krive ili defektne, ali su ujedno i pomoć ukoliko je ono što propovijedaju istina, ma kako do te istine došle.
    Pa čak i krivi elementi mogu biti vodić u spasenje. Sv. Augustin: “Ne mislite da su zli za ništa na ovome svijetu i da Bog ništa dobra iz njih ne izvodi. Svaki zao čovjek ili zato živi da se popravi ili za to živi da se po njemu dobar čovjek vježba“. Tako u jednome Razlaganju o Psalmima koje se pjeva u Tenebrama.
    Ne ćemo valjda i dijete kršteno u nakatoličkoj zajednici strpati u Limbo.
    Mihovil

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Mihovile, nikog mi ne trpamo u limb. Ako je dijete valjano krsteno, onda nikako ne moze ici u limb.

      Primijetite da Augustin u vasem citatu govori o zlim ljudima, a ne o nauku tako da citat nema veze s onim sto ste naveli.

      To sto Bog dopusta zlo da bi iz njega izveo dobro ne znaci da mi smijemo ciniti (misliti, vjerovati,...) zlo.

      Izbriši
    2. Tomislave, ako je dijete valjano kršteno u sklopu „krive religije“ od službenika te iste religije trpate ga u Limb jer je takva religija „prepreka na putu spasenja“. U protivnome be ispalo da se u „krivim religijama“ podijeljuje valjano krštenje, što povlači pitanje: u čemu se sastoji ta „krivost“ ?

      Zli su ljudi oni koji slobodno čine zlo, znajući da je zlo; i odnosi se i na „krive religije“. Radi se o prekršaju moralnoga nauka. Augustinova tvrdnja o pojedicima primjenjiva je i na religije kojima pripadaju: ili su zato su na svijetu da se poprave ili da se „prava“ religija po njima vježba.
      Mihovil

      Izbriši
    3. Mihovile, ako ne prihvacate osnove katolickog nauka o krstenju, ne vidim o cemu imamo pricati. Krstiti moze valjano i ateist ako izgovara prave rijeci, polijeva vodom i ima nakanu uciniti sto cini Crkva (makar on u to ne vjerovao).

      Izbriši
    4. Razlika izmedju zla i zlih ljudi je razlika izmedju grijeha i gresnika. Cudno je da ne vidite razliku.

      Izbriši
    5. Tomislave, ali ako je dijete kršteno u kojoj od odijeljenih zajednica ne možete tvrditi da ta zajednica nema veze sa spasenjem toga djeteta, a to je upravo što tvrdite kad kažete da su te zajednice „prepreka na putu spasenja.“
      Kao odvojeni pojmovi grijeh i grešnik su neshvatljivi.
      Mihovil

      Izbriši
    6. Nitko ne može biti kršten "u" neku od sekta, sakramentom krštenja, kojega je Bog utemeljio, može se postati član jedino Crkve koju je Bog utemeljio - Katoličke Crkve. I to je tako bez obzira vršio obred krštenja katolik, bezbožnik, krivovjernik itd. Član sekte se ne postaje krštenjem nego pristajanjem uz nauku i obrede te sekte, čime se ujedno i prestaje biti član Katoličke Crkve. Dakle, djeca koju su valjano krstili službenici neke sekte nisu članovi te sekte nego su članovi Katoličke Crkve.

      Izbriši
    7. Anonimno
      Mateov odgovor je promašaj, jer se moj komentar od 11.veljače odnosi na zabludu da su odijeljene kršćanske zajednice „prepreka spasenju“, a ne na pitanje kojoj zajednici pripada kršteno dijete. Budući da govorimo o krštenju djeteta u odijeljenoj zajednici (zgrada, službenik, obred, upis u knjigu krštenih itd) i da se time oslobađa od Istočnog grijeha, neosporno je da ta zajednica pridonosi spasenju. I to ne samo „katoličkog“ djeteta nego svakog djeteta.

      I ne radi se samo o krštenju - da malo proširim predmet jer je relevantno u kontekstu rasprave – nego i o svim drugim sredstvima spasenja u odvojenim zajednicama. Dekret UR, izglasan golemom većinom otaca, proglašen na Koncilu, općenito primljen u Crkvi, a pripreman godinama prije početka Sabora na temelju novijih razmišljanja i povijesnih podataka, načelno obvezuje katoličku savjest, a predmet je teološkog uvida utvrditi u kojoj mjeri Učiteljstvo stoji iza pojedinosti, uzevši u obzir sada već u Crkvi prihvaćeni nauk o nezabludivosti redovnog Učiteljstva.

      U kontekstu rasprave ključni su Čl.3 i 4 toga Dekreta o Ekumenizmu (UR) iz kojega ću izvući ili prepričati što smatram bitnim dodavši pri tome vlastite uvide – onima koji žele provjeriti: služim se prijevodom i komentarom (onda teologa) Ratka Perića koji su objavili Isusovci 1987.

      Kršćanske zajednice koje su se tijekom povijesti odvajale od Katoličke crkve nisu se nikada potpuno odvojile već su zadržale, u raznim stupnjevima, prije-odvajanja-primljenu zajedničku baštinu, koja vodi spasenju sve one koji nisu krivi za svoj polu-odvojeni status; pogotovo se sadašnji naraštaj ne može okrivljavati za događaje koji su dovodili do odvajanja. U ovome, materijalnom, smislu sve su te zajednice nepotpuni dijelovi Katoličke Crkve. Zajedništvo se naime ne sastoji samo u zajedničkoj upravi i bogoslužju koje su izvanjski raskinuti, nego i u zajedničkoj vjeri koja je u različitim stupnjevima ostala netaknuta. Osim toga izvanjski raskid u upravi i bogoslužju zadržao je zajedničke karakteristike ukoliko nije zahvatio elemente njihove unutarnje strukture. Dakle: svaki od ovih triju elemenata može biti načet, ali ni jedan ne može biti pod svim vidovima potpuno raskinut.

      Krštenjem se pritjelovljuju Kristu, sklapaju valjane brakove, a Istočne Crkve podjeljuju i sve druge sakramente, i „njihova“ je misa uprisutnjenje Žrtve kao i „naša“. Sve se odvojene zajednice služe s istim Novim Zavjetom i protokanonskim dijelovima Staroga Zavjeta kao i mi, a mnoge Istočne Crkve služe se i s deuterokanonskimm dijelovima. Istočne Crkve prihvaćaju Predaju kao „izvor“.

      Ove činjenice ukazuju na to da odvojene zajednice, ma da defektne, nisu lišene važnosti u otajstvu spasenja; t.j. Duh se Kristov ne susteže njima služiti kao sredstvom, snaga kojeg potječe od punine sredstava spasenja povjerene Katoličkoj Crkvi.
      Mihovil

      Izbriši
    8. Malo ste zalutali ako mislite da ćete ovdje naći plodno tlo za promicanje navedenih hereza lažnog modernističkog kvazi-koncila (ispovijedanje zajedničke vjere s hereticima, da su nekatoličke sekte dio Kristove Crkve, da njima pripadaju obredi, svete knjige i ostale stvari što su ukrali Katoličkoj Crkvi kad su se od nje odvojili itd.), a debelo ste zalutali ako mislite da ih usto možete nazivati "činjenice".

      Moj odgovor je pogodio upravo ondje gdje je trebao, na premisu na kojoj gradite vašu kulu od karata, koju ponavljate u sva 4 prošla komenatara (1. "dijete kršteno u nakatoličkoj zajednici...", 2. ako je dijete kršteno u kojoj od odijeljenih zajednica...", 3. "ako je dijete valjano kršteno u sklopu 'krive religije'", 4. "Budući da govorimo o krštenju djeteta u odijeljenoj zajednici...").

      Nekatoličke sekte ne krste nikoga i nemaju nikakvog udjela u sakramentu krštenja, bez obzira na to je li dijete krsti službenik te sekte, ili u zgradi te sekte , ili je li mu zatim ime zapisano u knjigu krštenih koju vodi ta sekta. Svaki čovjek može podijeliti sakrament krštenja, čak i bezbožnik, pa tako i taj službenik sekte - zato što je čovjek, a ne zato što je službenik sekte. Nevažno je u kojoj zgradi je krštenje obavljeno, ili u koju evidenciju zapisano. Inače bi mogli reći, ako je dijete kršteno u gradskom autobusu od strane konduktera, da je gradska autobusna kompanija doprinijela njegovom spasenju. To bi naravno bilo apsurdno, jer ta kompanija s tim nema nikakve veze, kao što ni nekatolička sekta nema s tim nikakve veze, makar to bilo obavljeno u njihovoj zgradi ili od osobe koja je njihov "pastor/ica", "svećenik/ica", "biskup/ica" (navodnici su namjerni).

      Obratite se radije od modernističkih hereza i ispovijedajte Katoličku Vjeru, bez koje nema spasenja.

      Izbriši
  3. Mihovile,
    U redu, ali pitanje nije koliko su štetne/korisne lažne religije, nego kako je papa mogao reći (potpisati) da je Bog htio da nastanu lažne religije? To je očiti smisao onoga što piše u dokumentu. Argument da se tu misli na permisivnu, a ne aktivnu volju, smiješan je.
    F

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. F (Anonimno F). U ranijem (8.veljače) sam se komentaru zakvačio za jednu neopreznu Tomislavljevu rečenicu, koja mu nije bila potrebna u kontekstu, a nije mi se dalo ulaziti u njegovu raspravu o Bergogliju, od kojega se može koješta čuti.

      Ali kukanje nas neće dovesti daleko. Njega treba smijeniti, a to mogu učiniti samo biskupi zajedničkom akcijom; ali uzevši ih kao „kolegij“ ne treba se tome nadati. Oni su gori od njega jer su opsjednuti poslušnošću „primatu“ pa makar taj radio na rušenju Crkve.To se odnosi i na Burke-a, Millera, Schneidera, i druge – svi su uplašeni konfromisti, koji ostaju pri riječima, a boje se pokazati zube kao što je to u svoje vrijeme Lefebvre pokazao. Potrebna je organizirana akcija, koja će ga opržiti. A oni stoje skrštenih ruku dok ih taj „sveti otac“ vuće za nos.

      S druge se strane mi manje utjecajni smrtnici ne bi smjeli opterećivati uznemirijućim utvarama, bilo samo-iskonstruiranim, bilo nekritično usvojenim od samozvanih „experata“. A ne bi nam škodilo ni da mislimo i na način izražavanja; jer nas na to obvezuje zapovijed ljubavi: zašto na pr. moramo nazivati „lažnim“ što je nekome sveto, ili puni sebe prezirno govoriti o „sektama“ ili „krivovjerstvu“ ili „muhamedanstvu“ kao što neki od nas „pravovjernih“ govore.

      A o „lažnim“ religijama, o kojima govorite, možete li navesti primjer jedne ukazavši u čemu se sastoji ta lažnost, jer koliko vidim iz navoda u uvodnome članku (“Pluralizam i raznolikost religija ….. jest mudra božanska volja”) Bergoglio ni jednu ne predlaže kao „lažnu“. Sam ne znam ni jednu koju bih bez oklijevanja mogao tako nazvati.

      Mislim da je razlog u tome što je religija izraz čovjekova nastojanja da spozna istinu o sebi, svome položaju u svijetu, ljudima, subhumanim realnostima, biću ili bićima koji su iznad njega ma kako ga/ih shvaćao, moralnim obvezama prema semu tome, kultu, smislu svega toga, svome svršetku, načinu kako shvaća stanje nakon svršetka i t.d., pri čemu pod okvir religije spada samo ono što pozitivo vjeruje. A ono što ne vjeruje ne spada u religiju već u negacija religije. Drugim riječima: „lažna religija“ nije uopće religija, nije nešto u što bi normalan čovjek vjerovao.

      Mihovil

      Izbriši
    2. Nema tog autoriteta na ovom svijetu koji može smijeniti valjanog papu. Tvrditi suprotno je heretično.
      S druge strane, javni heretik kao što je Bergoglio sam sebe je odsjekao od Crkve i time se, po terminu iz Kodeksa kanonskog prava, prešutno odrekao svake službe u Crkvi, i to puno prije bilo kakvog izbora za papu.

      Glupost je i čisti modernizam govoriti da sekte i lažne religije (koje se zovu lažne jer dolaze od oca laži i jer su opreka jedinoj istinitoj religiji) ne treba nazivati tim imenom, kao da bi takvo ustručavanje bio čin ljubavi prema bližnjemu. Iskazivati poštovanje prema nečijim zabludama ili herezama nije čin ljubavi prema bližnjemu. To bi u najmanju ruku bio čin ravnodušnosti, ako ne i mržnje prema bližnjemu, jer bismo ga potvrđivali u krivoj religiji i uskraćivali mu spasonosnu istinu o pravoj religiji (Katoličkoj, jedinoj u kojoj se može spasiti) - onako kako to često čini i Bergoglio. S druge strane, ukazati mu na svu pogrešnost njegove sekte s ciljem da se obrati je pravi čin ljubavi prema bližnjem, a razotkriti i osuditi tu sektu je pravi čin ljubavi prema Bogu.

      Onaj tko uistinu ljubi svog bližnjeg ne može nego mrziti lažne religije koje svojim zabludama i odbijanjem Istine, koja je Isus Krist, toliko duša guraju u vječnu propast.

      Izbriši
    3. Anonimno
      “Nema tog autoriteta na ovom svijetu koji može smijeniti valjanog papu.”

      (Papa nije sakramenat da bi mu se pripisivala “valjanost” - može se govoriti samo o zakonitosti. Izgleda da je naš samozvani teolog ne vidi da je pod utjecajem „heretične“ pravoslavne teologije koja poistovjećuje ta dva pojma. A njegovi teološki spisi vrve derivatima epiteta „heretik“ – valjda zato jer živi u illuziji da mu time teze postaju uvjerljivije, ma da u stvari ne zna što taj izraz označuje.)

      Papu može smijeniti tkogod to fizički može: sveže ga, strpa u helikopter, i spusti na Južni Pol - pa neka papuje. Problem je našega samozvanca, što ne vidi da papa bez biskupa nije papa. Jer je Krist postavio Crkvu na papi s biskupima. Ako mu biskupi onemoguće papovanje konačni je učinak isti kakav bi bio da sam odluči da ode. Pojedini biskup može do izvjesne mjere to učiniti i sam – Lefebvre je bio primjer, a oveća grupa, dogovorno ali individualno, može ga onemogućiti u svima funkcijama: upravljanja, naučavanja te bogoštovlju. Broj mjera koje mogu poduzeti nema granica; samo primjera radi: izbaciti ga iz Kanona, odbaciti njegove dokumente i zabraniti njihovu upotrebu, odbiti odstupanje ako je smijenjen itd. Ako se nađe stotinjak takvih biskupa on ne može više voditi crkvu. Drugim riječima: nije više papa, usprkos tome što „nema autoriteta koji ga može smijeniti.“

      Kanonski propisi obvezuju savjest, ali su podređeni moralnim načelima i dobru Crkve. Svojevremeno smo čuli od Lefebvrea da slovo zakona treba podrediti duhu zakona. Stoga osobno smatram da bi gornje mjere u sadašnjoj situaciji bile moralno dopustive.

      Ali nije dopustivo neovlaštenoj osobi oslovljavati nekoga heretikom jer je takva osuda podložna kanonskom postupku, o kojemu naš samozvani teolog nema pojma. A dalje što govori o Bergogliju su najobičnija maštanja i klevete. Navodim:“… Bergoglio sam sebe je odsjekao od Crkve i time se, po terminu iz Kodeksa kanonskog prava, prešutno odrekao svake službe u Crkvi, i to puno prije bilo kakvog izbora za papu.” Da budemo na čistu: ne branim Bergoglija, ali nije pošteno klevetati.

      Mihovil

      Izbriši
    4. Koja gomila gluposti i hereza! Izraz valjani papa je isto što i valjano izabrani papa, čovjek koji valjano drži rimski pontifikat, pravi papa. To što opisujete (uskraćivanje podložnosti pravom papi) zove se raskol iliti šizma, i to papi ne oduzima vlast, samo onog tko mu to čini automatski izbacuje iz Crkve (bula Unam Sanctam: "Nadalje, izjavljujemo, kažemo i definiramo da je u potpunosti potrebno za spasenje, da svako ljudsko stvorenje bude podložno Rimskom prvosvećeniku"). Crkva nije utemeljena na dr. biskupima nego na papi (Petru) i mogla bi opstati čak i u takvoj nemogućoj situaciji u kojoj bi svi biskupi postali raskolnici, jer ako bi od hijerarhije ostao samo papa, on bi mogao imenovati i zarediti nove biskupe (ali teolozi uče da je nemoguće da se cijela Crkva odvoji od svoje glave). Papa nije podložan nikakvom "kanonskom postupku", jer mu samo Bog može suditi. "Prima sedes a nemine judicatur" - princip i kanon (1556.) Kodeksa kanonskog prava.

      Trula trešnja na vrhu te gomile gluposti i hereza je izjava da bi otmica i izgon pravog pape u divljinu njemu oduzela pontifikat. Usto očito autor te izjave nije čuo da podizanje ruke na papu nosi automatsku kaznu izopćenja iz Crkve (i čini toga vitandusom), od koje jedino papa može odriješiti.

      Što se tiče izjave da su optužbe protiv Bergoglia za herezu i prije i poslije izbora "kleveta", predlažem svakomu da pogleda sljedeći video nazvan "What Francis Really Believes" u kojem su izneseni citati njegovih hereza i prije i poslije njegovog nevaljanog izbora (npr. iz knjige "On Heaven and Earth", objavljene 2010.): https://www.youtube.com/watch?v=fvjmveYw0tE (inače ne preporučujem autore videa, jer su feeneyisti - odbijaju nauku o krštenju željom, ali ovaj video im je jako dobar, koliko vidim ne spominje feeneyističke zablude, i citati su vidljivi u videu i provjerljivi)

      Prvi vat. koncil, Pastor Aeternus:
      "Naučavamo dakle i izjavljujemo da je po odluci Gospodnjoj Rimska crkva dobila prvenstvo redovite vlasti nad svim drugim (crkvama), i da je ta vlast nadležnosti rim. prvosv., koja je uistinu biskupska, neposredna; prema kojoj su obvezatni svi pastiri i vjernici bilo kojeg obreda i dostojanstva, kako zasebno pojedinci tako i svi zajedno, na službu hijerarhijske podložnosti i prave poslušnosti, ne samo u stvarima koje se odnose na vjeru i ćudoređe, nego i u onima koje se odnose na stegu i upravu Crkve razasute po čitavom svijetu; tako da sačuvavši kako zajedništvo s rimskim prvosvećenikom tako i jedinstvo u ispovijedanju vjere, Kristova Crkva bude jedno stado pod jednim vrhovnim pastirom. To je učenje katoličke istine od koje nitko ne može odstupiti, a da sačuva vjeru i spasenje.
      (...)
      I budući da je po božanskom pravu apostolskog prvenstva rim. prvosv. na čelu čitave Crkve, naučavamo i izjavljujemo, da je on vrhovni sudac vjernika, te da se u svim sporovima koji spadaju na crkvenu provjeru, može uteći njegovom sudu; presudu pak Apost. stolice, od čijeg autoriteta nema većeg, ne može nitko poništiti, niti itko smije suditi o njezinoj presudi. Zbog toga, skreću s pravog puta istine oni koji tvrde, da je dozvoljeno od suda rimskog prvosvećenika prizvati na opći sabor kao na autoritet viši od rim. prvosv.

      [Kanon] Zbog toga, tko kaže da rimski prvosvećenik ima samo službu nadgledanja ili upravljanja, a ne punu i vrhovnu vlast nadležnosti nad čitavom Crkvom, (i to) ne samo u stvarima koje spadaju na vjeru i ćudoređe, nego i u onima koje spadaju na stegu i upravu Crkve raširene po čitavom svijetu; ili da on ima samo veći dio, a ne svu puninu te vrhovne vlasti; ili da ta njegova vlast nije redovita i neposredna, bilo nad svim i pojedinim crkvama, bilo nad svim i pojedinim pastirima i vjernicima, neka bude anatema."


      Dakle, oni koji znajući što Crkva u ovom citatu naučava ipak tvrde da bilo kardinali, bilo biskupi okupljeni u nekakav krnji koncil mogu suditi valjanom papi izriču herezu protiv Vjere i javni su heretici.

      Izbriši
    5. Mudracu Mateo-u očito nisu sve cigle na mjestu.

      Crkva je u krizi kakva se ne pamti od Dioklecijanovih progona, Bergoglio je glavni protagonist te krize, a naš Don Quixote još uvijek vidi vitezove u vjetrenjačama i, sjedeći na magarcu koji se jadva miče, vjeruje da je ratnik na bojnom konju koji galopom juri na neprijatelja; i triumfalno ne vidi da su njegovi kanoni i drugi dokumenti zastarjelog Ultramontanizma (koje su poznam od vremena kad je još bio šmrkavac), iako potrebni u devetnaestome stoljeću da obrane papu od vanjskih neprijatelja, potpuno su irelevantni danas kad on sam podriva Crkvu iznutra. U ono vrijeme pretjeranog papalizma nikome nije ni padalo na pamet da bi se ovako nešto moglo dogoditi, i ostavljali su Crkvu veoma ranjivom na samovolju, kojoj je i naš Dom Quixote podlegao upotrijebivši ih za obranu Bergoglija.

      To se događa kad netko glavu pretrpa koječim, kaže Cervantes o svome vitezu, kojemu je naš – preslika.

      Bergoglija treba zaustaviti pod svaku cijenu ignorirajuči sve beskorisne kanone i definicije s kojima ga naš Don Quixote fanatično brani. Krist je zasnovao Crkvu na Apostolima, biskupi su njihovi nasljednici, pozvani da skupa s Petrom upravljaju, poučavaju i posvećuju povjereno im stado, sami - ako uvide da ih papa vuće za nos proljevom lijepih fraza pravovjernosti među koje sistematski protura – podvale.

      U ranijim sam komentarima (19.veljače, 2; 26.veljače, 3) kratko natuknuo što sve biskupi kojima je Krist povjerio Crkvu mogu učiniti da Bergogliju stanu na rep. Nadbiskupu Lefebvre-u, usprkos zabluda u drugim područjima, trebamo biti zahvalni za hrabrost koju je pokazao ne dozvolivši papi da likvidira Tridentsku misu. Od početka sukoba pa do svoga kraja stalno je kršio sve što je stajalo na putu očuvanja te mise i smatrao bespredmetnim i ništavnim sve kanonske kazne pod koje je potpao. I šta mu je papa mogao osim gledati sa zaprepaštenjem širenje podhvata iz kojega je isključen. Lefebvre ga je de facto isključio iz jednog segmenta vodstva Crkve. Nikakve potrebe nije bilo da „podigne ruke na papu“ ili mu „oduzima pontifikat“.

      Na svoj način i u drugim predmetima mogu analogno postupiti i biskupi, čak i pojedini a da ne govorimo o složnoj grupi: mogu ga de facto paralizirati bez potrebe da ga smjenjuju. I ako to ne učine Bergoglio će toliko štete napraviti da će se Crkva stoljećima oporavljavati. Moramo računati i s time da su podmukli elementi koji su doveli Bergoglija posvuda prisutni i pobrinuti će se da mu dovedu dostojna nasljednika, dok naš Don Quixote, opsjednut „hereticima“ tjera svoje magare na vjetrenjače, triumfalno citirajući predpovijesne kanone.

      Izbriši
    6. Napomena: ovo je dodatak gornjem komentaru

      Iako će što slijedi biti u naku ruku skretanje od predmeta, moram reći da se u Mateovim komentarima nađu tendencije da u stavove sugovornika unaša toliko svoga začina da ono što pripisuje sugovorniku ovaj ne može raspoznati kao svoje. Ne mislim da se radi o subjektivnoj zlobi, ali svakako o manjkavom mentalnom sklopu, koji mu ne dopušta da shvati ono što se ne uklapa u njegove unaprijed spremljene kalupe, pa ispadne najlakše iskriviti što sugovornik kaže ili namjerava reći.
      A izići s ovom primjedbom upravo na ovome mjestu smatram prikladnim jer je jedan od primjera njegov izljev gore kritiziranih „pouka“ o super-položaju pape u Crkvi (27.veljače) kao da sam ja išta rekao o ograničavanju pape primjenom kanona, dogmatskih definicija itd. Naprotiv, moj osvrt polazi od tragične situacije u Crkvi kojoj je Bergoglio glavni protagonist, kojemu se ne može doskočiti ni kanonima ni definicijama, pri čemu ne vidim drugoga izlaza osim otvorene, organizirane oporbe svim moralno dopustivim sredstvima, koja biskupi ne samo mogu nego smiju i moraju, upotrijebiti u skladu s položajem na koji ih je postavio Krist. Naveo sam i primjer Nadbiskupa Lefebvre-u tome pitanju, usprkos njegovih zabluda u drugim predmetima, i na kraju sam se osvrnuo na moralni vid ovakve akcije (26. veljače, 4).
      Usko vezani uz ovo su drugi Mateovi viteški čini obrane Bergoglija, suzbijanja hereza, preuzimanja papinstva itd, ali o tome drugom prilikom, ako ga menadžer bloga ne spasi obustavom rasprave, obzirom na druge rasprave koje su ovu u međvremenu potisnuli.
      Mihovil

      Izbriši
    7. Dopune gore navedenim komentarima

      A) o IZVRTANJU TUĐIH KOMENTARA; na primjer: „Dakle, oni koji znajući što Crkva u ovom citatu naučava ipak tvrde da bilo kardinali, bilo biskupi okupljeni u nekakav krnji koncil mogu suditi valjanom papi izriču herezu protiv Vjere i javni su heretici.” Gdje je Don Quixote spuknuo te kardinale, biskupe, krnji koncil i to suđenje ? (27. veljače 3. U mojem textu nema ništa o tome.)
      Drugi primjer: ”izjava da bi otmica i izgon pravog pape u divljinu njemu oduzela pontifikat”. Gdje je spuknuo to oduzimanje pontifikata ? (ibid.7. Usporedi moj text 26.veljače odjeljak 3 prva dva redka, ismijao sam tvrdnju da nitko ne može smijeniti papu, ne ulazeći u legitimnost takvoga čina.

      Živi, ne spekulativni, primjer, koji imam na umu, je Ratzingerova ostavka. Sve je učinio što je mogao da obnovi liturgiju s kojom se cijeli život bavio; a osobito Tridentsku misu. Nije mogao postupiti pristojnije, a s druge strane ozakoniti autoritativnije. Usprkos svemu tome doživio je bojkot cijele hijerarhije, uključivo nažalost i naše: ne želimo te – odlazi. Nije li ovo primjer da se papu može „de facto“ smijeniti a da mu se ne „oduzima pontifikat“.
      Nitko me ne može uvjeriti da ti isti biskupi ne mogu stati na rep Bergogliju bez potrebe da mu “oduzmu pontifikat”. Ako samo hoće, ako im je do čuvanja vjere toliko stalo kao što je bilo do bojkota Tridentske mise.

      Treći primjer: “ispovijedanje zajedničke vjere s hereticima” te “da su nekatoličke sekte dio Kristove crkve” . Školski primjeri izvrtanja. (25.veljače 1. Usporedi moj tekst od 25. veljače, osobito odjeljak 4. )

      B) o HEREZI I DERIVATIMA, kojima se posvuda razbacuje (jedva je koji, ako ikoji, od njegovih komentara od 25 veljače nadalje pošteđen). Tu spada gotovo sve što se ne uklapa u njegov “katolicizam” koji je u stvari karikatura katoličke vjere. Ako se poslužimo njegovim pojmom heretika, to je i on je sam, i to notorni, kojega bi trebalo spaliti na lomači, jer bi to bio čin milosrđa koji bi mu donekle smanjio veće muke u paklu koje ga čekaju ako ga pustimo da dulje živi na zemlji huleći Boga i Crkvu. (Ovo pod teološkom predpostavkom da su blaženstva svetih i muke prokletih proporcionalne njihovim zaslugama odnosno zlu počinjenom na ovome svijetu.)

      C) o DOSLJEDNOSTIMA.
      “Nema tog autoriteta na ovom svijetu koji može smijeniti valjanog papu.”
      “S druge strane, javni heretik kao što je Bergoglio (po Mateju) sam sebe je odsjekao od Crkve (ibid.) i time se, po terminu iz Kodeksa kanonskog prava ( kanonista), prešutno odrekao (sudac) svake službe u Crkvi, i to puno prije (povijesničar-psiholog) izbora.”
      “Papa nije podložan nikakvom ‘kanonskom postupku’, jer mu samo Bog može suditi’. A gore ga isti Mateo sudi “po terminu iz Kodexa kanonskog prava”
      Ali ipak "Prima sedes a nemine judicatur" - princip i kanon (1556.) Kodeksa kanonskog prava. Dodaj kriterij: nitko osim Matea.
      Mihovil

      Izbriši
    8. Dodatak
      D) KLEVETNIK Bergoglija se brani skrivanjem iza feeneyističkg videa kao „dokaza“ da nije klevetnik. I to smatra dovoljnim. Ako u njemu ima ikakvog traga integritetu, neka izvadi par primjera tih „hereza“ i pokaže u čemu je ta „heretičnost“, pozvavši se na Kanon 751, koji definira herezu kao „uporno odbacivanje ili sumnju… istine koju treba vjerovati božanskom i katoličkom vjerom“ , pri čemu se Kanonom 750 pod „božanskom“ podrazumijeva vjeru o ono što je objavljeno u Pismu ili Predaji a pod „katoličkom“ jamstvo Učiteljstva – svečano ili univerzalno/redovito – da je to tako.
      Ono što nije obuhvaćeno ovim kanonima, na primjer većina „hereza“ bilo kako ih Don Quixote shvaća bilo Bergoglijevih „hereza“ u video-u kojega nam preporuča, ne može biti hereza. Pa čak ako nešto i može biti, potrebno je da optuženik uporno ostaje pri svome stavu usprkos upozorenja te da opunomoćeno tijelo donese o tome sud, a naš Samozvani Sudac nema kvalifikacija da bi bio upotrebljiv u takvome postupku. Heretik je teška optužba.

      Ostajem pri ranijoj izjavi da je klevetnik, ali to se ne smije uzeti kao da je Bergoglio nevin ako nije heretik: svatko može opasno zastraniti u stvarima koje nisu obuhvaćene kanonskom definicijom heretika. Šteta što je feenyeistički autor potrošio toliku energiju na produkciji vide-a a propustio razlikovati činjenice (ono što je Bergoglio zaista rekao u punom kontekstu) od svojih neumjesnih upadica kojima mu želi naturiti ono što mu treba da ga ocrni; i time se diskreditirao. Svojim stilom podsjeća na našega prtagonistu njegovih ideja.
      Mihovil

      Izbriši
  4. Jako volim svoju svetu Crkvu katoličku. Jako. Zato sve teže podnosim ovaj pontifikat i svaku izjavu pape Franje koja donosi zbunjenost, koja odstupa od tradicije i nauka na prvi pogled (možda i na drugi), koja ostaje neodgovorena i neprotumačena u svojim pitanjima i dilemama koje izaziva. Je li dvosmislenost namjerna? Ne znam...Moliti treba, puno moliti.
    Vinkec

    OdgovoriIzbriši
  5. Malo je izvan teme, ali koju službu sada ima kardinal autor Proglasa vjere. Malo mi se čini kao neko istrčavanje ili pak spin. Je li uobičajeno da umirovljeni pročelnici izdaju proglase ili imamo in nucleo početak sve glasnijeg raskola? Bitno nije baš informativno u pogledu biskupa i vjernika koji su tražili ovakvo očitovanje. Zar je novi Prefekt nesposoban ili mu nije u interesu ili je fokus negdje drugdje? Želi li možda skrenuti pažnju na sebe kao neka vrsta predizborne utrke? Tisuću pitanja. Za tihi raskol uglavnom znamo i proživljavamo ga na dnevnoj razini. Je li ovo presedan ili mi se samo čini? Nadam se da razumijete o čemu je riječ jer meni je ovo totalni cirkus i ne čini mi se dobro. Mislim, pismo je OK, no tajming je čudan. Ł

    OdgovoriIzbriši
  6. Nikada nije too late. A nije ni "little." Zapravo najbolje što smo dobili osim nadbiskupa Vigana.

    OdgovoriIzbriši
  7. Ispravniji naslov bi bio "Novi dan, nova hereza", jer bilo bi lako da se radi samo o gluposti, ali radi se, kao što znamo, o najnovijem u nizu ozbiljnih napada na Katoličku Vjeru od strane otpadnika Bergoglia.

    OdgovoriIzbriši

Upute za komentiranje

Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.

Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.