Jedna priča - Stješnjavanje

Mladen JURČIĆ: Stješnjavanje

(Marulić, srpanj-kolovoz 2008.)

Crkva je i poslije njegove žarke, očajničke molitve-vapaja, ostala jednako tiha, mračna i ponoćno hladna (studeni je ove godine posve opravdao svoj naziv), osvijetljena samo malim, vječnim sjajem na oltaru i prigušenim odsjajima uličnih svjetiljki koji su se probijali kroz visoke vitraje, a ova sadašnja tišina i mrak bili su vrlo različiti od onih kad je, tako davno, kao mlad župnik, ponekad duboko u noć isto tako molio pred oltarom prazne crkve, koja tada zapravo nikad nije bila posve pusta, jer od svetohraništa se nevidljivo ali sigurno širio mističan, sveobuhvatan dah prožet dubokom Nazočnošću kojoj se u svakom trenutku mogao obratiti s nepokolebljivim unutrašnjim uvjerenjem. No ta se Nazočnost već neko vrijeme povukla, nije izblijedjela ni iščezla, jer značilo bi to da je zapravo nikada nije ni bilo, osim u njegovu živom zamišljanju, i grčevitoj, zaludnoj čežnji, nego kao da ju je prekrila, žalosno prigušila sputavajuća magla njegove utučenosti, sumnje, beznadne rezignacije, pa je poput prave magle tjeskobno izbjeljivala, poništavala konkretne, smislene obrise, a poznati je, vidljivi svijet zaleđivala ozračjem posve tuđe, nedogledne pustoši u koju je zalutao.

Bojao se da će uskoro klonuti, da se više neće moći boriti, pa će se naprosto istopiti u strašnu, jednoličnu maglu, za koju se činilo da nezaustavljivo, s nesmiljenom slavodobitnošću proždire cijeli svijet, pa kako ne bi proždrla tu krhku točkicu, njegovu malu župu u kojoj, iako ju je vrlo volio, nikad nije ni bilo mnogo praktičnih vjernika, a nevelika crkva bila je popunjena samo u izvanrednim prilikama svečanih misa na velike blagdane, ili pak za ionako sve rjeđih vjenčanja! No mnogo je učinio za obnavljanje te stilski vrlo zanimljive crkve u jednoj od najstarijih župa u gradu, a nastojao se svesrdno brinuti i za ono malo župljana koji su uopće željeli, prihvaćali ili uopće trebali njegovu pomoć, jer nije to bila siromašna četvrt. Pomisao da je župi sad najvjerojatnije došao kraj ispunjavala ga je nesavladivom tugom, očajem i klonulošću, kao da mu na rukama umire netko vrlo drag. 

„I vrata paklena neće je razvaliti...“, obećao je Krist glede Crkve, no koliko je već dosad razvaljena, a što će se još događati u čak vrlo bliskoj budućnosti?

Ležao je prostrt potrbuške na pločama pred oltarom, kao što leže zaređenici. Nekad mu je to bio omiljeli položaj za vrijeme prisne noćne molitve, pa premda već dugo nije tako molio, sad je, klonuvši, već gotovo dva sata tako proveo u molitvi pred oltarom. U to vrijeme noć mu je vrlo brzo protjecala (i Krist je volio takvu cjelonoćnu molitvu), no sad mu se uskomešano biće nije smirilo, nije uzdiglo u utješne, blage i tople više dimenzije, nego je naprosto klonuo otupjelo, ispražnjen, tjeskobno osjećajući da je na kraju cijeloga dosadašnjeg puta, a unatoč žarkim molbama za župu, za čitav poludjeli svijet, osjećao se sam, promašen i, premda to sebi nikako nije htio priznati, napušten...

Podigao je pogled prema oltaru. Hoće li doista na oltarima crkava u današnje vrijeme zasjesti „odvratnost pustoši“, kako govori upozorenje i proročanstvo koje se provlači kroz biblijske knjige, od Danijela do Apokalipse? „Dokinut će svagdašnju žrtvu i ondje postaviti grozotu pustoši“... „gdje joj nije mjesto“... Kao i ono o velikom otpadu od vjere i posvuda proširenoj huli na Boga, i to se proročanstvo uporno ponavljalo kao konačni znak, nagovještaj posljednjih dana, a sad kao da je, kroz uskomešana prostranstva stoljeća i tisućljeća, nevjerojatno, ali neumoljivo, nepogrešivo stiglo i do same ove inače beznačajne točkice, do stare crkve u njegovoj župi, pa ju je pritisnulo, sve više stješnjavalo, a uskoro će je sasvim poraziti... Jer nešto neopipljivo, jezivo neodređeno, ali snažno i vrlo nasilno kao da je, iz tajanstveno zloga, nedokučivo nadnaravnoga središta sve tjeskobnije stješnjavalo, mrvilo cijeli, imalo smislen svijet, pa se u tom svijetu i njegova župa neizbježno našla pred uništenjem. A izravan povod, izlika tomu uništenju bilo je da je župnik (dakako!) odbio pred stari, kićeni oltar postaviti upravo „odvratnost pustoši“ iz biblijskoga proročanstva, premda je kazna za to odbijanje bila nemilosrdno zatiranje, baš kao u starim, gotovo mitskim vremenima progona...

Ponorni očaj počeo je gotovo šaljivo, viješću u novinama o određenom kuriozitetu, nalik na (tragičnu) humoresku. Bilo je to doista nalik na crni humor, a novinar je otprilike tako i intonirao vijest o zakonu koji je, zahvaljujući naporima raznih „slobodnjačkih“ udruga, majmunima, kao najbližim čovjekovim srodnicima, dodijelio puno uživanje ljudskih prava, jer su zakonodavci zaključili da su ta bića posve zaslužila najvišu pravnu zaštitu. Bilo je to nalik na paradoksalnu fantastiku, u svijetu gdje su ljudi, unatoč svoj pompi i razglabanju političara, imali sve manje stvarnih prava, pa je župnik, pročitavši to, u nevjerici odmahnuo glavom i vijest prokomentirao u stilu: „što će još izmisliti i što li sve papir podnosi“. Dakako, tada još nije ni slutio da će se ta crnohumorna vijest sa zadnje stranice novina polako, nevjerojatno, ali sigurno, iz puke zabavne čudnovatosti pretvoriti u strašan oblak, odakle će se munje i razorna „pijavica“ srušiti upravo na njegovu župu.

Možda se daljnji razvoj mogao i očekivati, pa iako se župniku činilo kako osoba s imalo razuma takvo što ne bi mogla ni sanjati, možda su upravo razumni ljudi, daleko mudriji i svjetskiji od njega, mogli uvidjeti da je, u današnjem svijetu, riječ samo o vrhu ledenoga brijega, jer idući je pravni korak, u neku ruku, bio posve naravan - ozakonjenje braka između čovjeka i majmuna, sa svim pripadajućim zakonskim posljedicama i pravima, vrlo ozbiljno ozakonjenje, i koliko god se sve to jednostavnom župniku još uvijek činilo kao crnohumorna doskočica, da je bio svjetovniji možda bi predmnijevao u kojemu bi se smjeru ta humoreska mogla zaputiti.

No ovako je očaj bio posve iznenadan i zato još teži. Nevolja je bila da je sve to naoko trebalo značiti bitan napredak čovječanstva, „oslobođenje“ i „osvješćivanje“, nastavak presudnoga uspostavljanja ljudskih prava, pa župnik nije ni shvaćao kako se u stvarnosti mogla dogoditi takva inverzija lijepih i hvalevrijednih ideja, kako je moglo doći do uspostave zastrašujuće represije, do takvog zatamnjenja razuma i zastrašujućega sužavanja svake širine bića...

„Ima rogove kao jaganjac, a govori kao zmaj“, često se župnik prisjetio biblijskoga upozorenja o lažnomu proroku, koji će, „na kraju vremena“, kao i mnogi prije njega, doći da „oslobodi svijet“, da mu pokaže „prave, krajnje vrijednosti“, koje će ga naposljetku odvesti u neizbježnu, konačnu propast, kamo, kako se čini, najzad pohrle sve puke ljudske vrijednosti i domišljanja.

Čovjek je bezgranično uporan u razvijanju svoje paradoksalne mudrosti i želje za boljim i savršenijim, pa je i nakon toga koraka, ozakonjenja braka između čovjeka i majmuna, neizbježno došao i sljedeći. Već nakon nekoliko prvih takvih, medijskom pompom oduševljeno popraćenih „civilnih“ brakova (dva „smjela i originalna mladića“ vjenčala su se sa ženkama čimpanze, a mlada, bogata, kontroverzna nasljednica s gorilom), jednom posebno zaljubljenom uživatelju novih zakonskih stečevina takav civilni brak više nije bio dovoljan, pa je vezu sa svojom životnom odabranicom, ženkom gorile, nepokolebljivo odlučio okruniti i pred crkvenim oltarom, koliko god inače suvremeni slobodoumnici prezirali zastarjelu, represivnu instituciju crkvenoga braka i koliko god je smatrali još apsurdnijom i nepotrebnijom nego kad par koji odluči živjeti zajedno zatraži besmislene papire i „potvrde“.

No možda i nije tako čudno da je, u paradoksalnomu svijetu, taj zanimljivi zaljubljenik bio paradoksalno staromodan. Bilo kako bilo, pod svaku se cijenu zainatio vjenčati u crkvi, i to baš u onoj našega župnika, a kad je ovaj, sablažnjen i zgrožen, to odbio i mladića, ne baš dušobrižnički, istjerao već nakon prvih izgovorenih rečenica, povrijeđeni je, diskriminirani ženik, dakako, odgovorio uspostavom svojih neotuđivih ljudskih prava, i to na sudu, pa je smjesta tužio, kako su mediji grmjeli, „nasilnoga“, „isključivoga“, „netolerantnoga“ župnika, a sud se, unatoč inače poslovičnoj sporosti pravosuđa, u toj situaciji zbilja iskazao, te je po kratkom postupku dao za pravo uvrijeđenu i diskriminiranu ženiku, a župnika (i župu) primjereno je kaznio, presudivši isplatu goleme odštete mladiću nad čijim je bračnim planovima, zakonski zajamčenim ljudskim pravima, nad osjećajima i ljudskim dostojanstvom netrpeljivi župnik izvršio nedopustivo nasilje.

I tako je došao kraj staroj župi, a i župnikovim nastojanjima u nedavno obnovljenoj crkvi. Ni župa, a niti Crkva u cjelini, nisu tek tako mogli podnijeti golemi izdatak, pa pomoći nije bilo, nego će župni dvor i sve ostalo, uslijed bankrota, morati „na bubanj“. U nekim su se zemljama, zbog bankrota župa koji je uslijedio kao posljedica sličnih tužbi, u napuštenim, desakraliziranim crkvama gnijezdile vrane, pa premda su takve unesrećene crkve brzo propadale, vlasti koje su ih preuzele često ih ne bi odmah srušile, nego su ih neko vrijeme ostavljale da, kako je župnik sumnjao, budu nekakav znak likovanja i opomene. U današnjemu je svijetu svašta moguće, no nikako nije očekivao da će se to dogoditi upravo njegovoj župi.

Ipak, ni tu nije sve stalo, još se nije završilo, kao da noćna mora s uživanjem razvija uvijek sljedeću, još strašniju dionicu. U ljutomu očaju (a zbilja se nije smio tako prepustiti bijesu, i još na svetomu mjestu), župnik je u propovijedi, za vrijeme nedjeljne mise (koliko će ih još uopće služiti u osuđenoj crkvi?) pozvao vjernike da nešto učine, primjerice na nadolazećim izborima, kako bi barem pokušali zaustaviti zakone koji bi bili posve ludi da ,,u svakom svom koraku i segmentu“, kako se izrazio, „nisu posebno, đavolski inteligentno i pomno osmišljeni da pripreme propast zapadnoga svijeta, već posve shrvanoga nevjerojatnim proturječnostima i apsurdima“. Pozvao je vjernike da se suprotstave „sotonskoj djelatnosti“, pa premda se više nije mogao ni sjetiti što je točno govorio, ubrzo poslije te propovijedi (ni među crkvenim zidovima više nije bilo sigurno!) optužen je za „govor mržnje“, za „netoleranciju“ i za „poticanje na terorizam, na temelju religioznog fanatizma“, tako da će, po svoj prilici, ubrzo morati na ne baš kratko vrijeme u zatvor. Bila je to točka na „i“, ako je i tu zaista točka, ako ne bude još kakvoga noćnomornoga nastavka, jer doznao je da neki čudni ljudi obilaze unakolo, ispituju sve koji ga poznaju, a poseban naglasak stavljaju na župnikove moguće (srećom nepostojeće!) „spolne afere“.

Dok je ležao potrbuške ispružen na hladnom podu mračne crkve, činilo mu se da je prošlo mnogo više vremena, cijelo stoljeće, otkako je ovdje, u istom položaju, ali u posve drukčijem duhovnom, a i izvanjskom ozračju, povremeno provodio velik dio noći, iako je crkva ostala ista. No kako se ozračje i cijeli svijet, poput izvora koji buja u široku rijeku, zapravo rađaju iz naše unutrašnjosti, činilo mu se da se sve (nepovratno?) smračilo, opustjelo u dugoj jeseni bića.

I sad je molio usredotočeno i žarko, ali ne više mirno, s vedrim pouzdanjem, nego očajnički, a nekad tako naravna Nazočnost sad je stalno bila zastrta gustom maglom tjeskobe i rezignacije za koju nije znao hoće li se uopće podići. Kao da je posvuda na zemlji, a i na nebu vladao dubok, gotovo tjeskobno mističan muk, neizvjesno iščekivanje prije neke konačne kušnje, ledeno mučna napetost u studenomu, koja je zatomila toplu, prisnu osunčanost vjere i pouzdanja.

Više nije molio riječima, nego naprosto cijelim uzburkanim stanjem svoga kao odgođenoga bića, uronjenoga u prazninu i šutnju. Vani bi povremeno prošao po koji automobil, ili bi se načas podigli i odmah zamrli nestvarni glasovi, no osim toga, tišina je bila sve u svemu...