Ideš li u crkvi da plešeš?

Vladanje u crkvi

1. Kad je Mojsije u pustinji vidio grm od kupine gdje gori a ne sagorijeva, reče: »Idem da vidim vigjenje ovo veliko.« Ali mu Gospod vikne isred kupine i reče: »Ne idi ovamo; izuj opanke s nogu, svojih; jer je mjesto, na kojem stojiš, zemlja sveta.« (II. Mojs. 3, 5). Gle, kako Gospod i samoga slugu svojega Mojsija opominje na poštovanje, koje treba da ima pred Bogom svojim sakrivenim u grmu. Zato Mojsije ne izuva samo obuću, nego i zaklanja lice svoje ne usugjujući se gledati prema Bogu. Šta misliš, kršćanine dragi, ne ide li ta opomena i tebe, kad se stupivši u crkvu staneš približavati Bogu sakrivenomu na našim žrtvenicima te hoćeš da budeš kod žrtve, gdje se pod prilikama hljeba i vina prinosi za te? Nastoj zato da u crkvi pred žrtvenikom Gospodnjim pokazuješ što veće poštovanje! Kod svete mise kleči na oba koljena, i ako nemaš u rukama molitvenika ili krunice, sklopljenih se ruku Bogu moli. Ako i ne trebaš zakloniti lica kao Mojsije od straha pred Gospodom, zastri ga što većom čednošću i ne daj očima, da ti radoznalo i preslobodno vrludaju unaokolo po osobama i stvarima, koje te odvraćaju od Boga. Za svetu Hedvigu, kraljicu Poljsku, čitamo, da je došavši u crkvu cjelivala pod pred žrtvenikom; a za svete je mise zastirala lice svoje plaštem i uza to toliko plakala, te su joj oči bile krvave od suza. Za sv. Elizabetu Turinšku već smo spomenuli, kako je pred žrtvenikom bila ugled pobožnosti. Ali jednoć se dogodi, te se zaboravila i uprla oči u svojega muža. Uto zazvoni na podizanje. Elizabeta se prene i sabere se. Ali kad svećenik podigne svetu hostiju, ugleda svetica Spasitelja svojega s krvavim ranama. Odmah je razumjela, što će to reći, pa udari u gorak plač moleći oproštenje za nepažnju svoju. Blažena je nadvojvotkinja Margarita Austrijska rekla jednoć: »S krvavim bi suzama valjalo oplakati nepažnje, u koje često za svete mise upadamo, kao što i nemar i nepoštivanje, s kojim joj pribivamo.« Drži to na pameti i budi osvjedočen, da ništa ne pomaže toliko unutrašnju pobožnost, koliko spoljašnje lijepo vladanje u crkvi; što više, tim se naknagjuje često i ono, što se u srcu podati ne može. Osim toga spoljašnje lijepo vladanje u crkvi od neiskazane je cijene i za druge. Tvoja pobožnost vrelo je pobožnosti i za okolinu tvoju. Sv. Ivan Zlatoust piše o vladanju prvih kršćana u crkvi ovo: »Kad su dolazili u zbor, gdje se imala vršiti služba Božja, cjelivali su ponizno prag na vratima, a za svete misne žrtve bili su tako tihi, kao da nikoga nema.«

2. Ako već nedostatak poštovanja u kući Božjoj i kod službe Božje valja prekoriti, što da se onda reče tek, ako se kršćani očevidno nedostojno i sablažnjivo vladaju? Ovdje treba da se prije svega spomene drsko razgledavanje, brbljanje i smijanje, a onda ono stajanje, naslanjanje i klečanje, za koje bi čovjek rekao, da se ljudi hoće više njime Bogu narugati, negoli mu podati čast. Nijeste li nikada čuli, kako je onaj inače tako blagi Spasitelj videći, što se sve ne radi u hramu Oca njegova nebeskoga, planuo gnjevom, isprebacao mjenjačima stolove, te ispletavši bič od uzica istjerao sve skvrnitelje hramske napolje? Mislite li, da Gospod pod prilikama od hljeba ne vidi, što se u njegovoj kući zbiva? Ili, pita psalmist, »koji je stvorio uho, da ne čuje, ili koji je načinio oko, da ne vidi?« (Ps. 93, 9). Da Krist Gospod iz prilika od hljeba iznenada izide i plamene svoje oči obrati na one, koji se u crkvi smiju i šale zbijaju, kako bi ostali, kao da ih je munja ošinula! Ali neka budu osvjedočeni, ako svojega nedostojnoga vladanja ne ostave, da ih ne će minuti jara iz očiju Gospodnjih na posljednjem sudu. No ne će vazda trebati čekati na pošljednji sud. Kazna će ih zaslužena ovdje stići. Kad je Bruno, pobožni sin cara Henrika, vidio svojega brata, gdje za svete mise brblja s Konradom, mladim vojvodom Lotrinškim, reče proročke riječi, koje su se na vlas ispunile: »O, u kakvo će se smrtno neprijateljstvo obratiti ovo prijateljstvo!« Da tvoje vladanje bude prema svetome mjestu, opominjem te napose, te ne ostaješ u crkvi na onim mjestima, gdje se kupe neke odregjene osobe, koje kao da su od gjavla naručene, da kradu pobožnost iz srdaca sve okoline svoje. Čuvaj se napose, da ne držiš s onima, što stoje na vratima od crkve, te drsko mjere svakoga, koji ulazi i izlazi, ili s onima, što se namještaju pred crkvom i oko crkve samo zato, da budu slobodniji u svojim nevaljalštinama. Tima kažem samo ovo: Neka paze, da nijesu već tako, u vlasti sotoninoj, te ih više ne pusti k žrtvi spasenja; ili su već Gospodu tako mrski, te im više nema mjesta u domu njegovu!

3. Napokon ovdje još samo jednu riječ na zao običaj, koji se ovdje ondje vidi za službe Božie, a to je taština, katkad upravo i razuzdanost u odijevanju. Čini se, da ova ili ona želi oči i srca svega nazočnoga naroda obratiti k sebi ondje, gdje svaki pogled i svako srce treba da bude upravljeno samo k Bogu. Po tom ovo nije drugo, nego neka, vrsta svetokragje i zavagjanja usred doma Gospodnjega. Sv. Ivan Zlatoust govori jednoj takvoj osobi: »Ideš li u crkvi da plešeš? Ili ideš zato onamo, da pokažeš svijetu svoju ljepotu i svoj nakit? A ako ideš u crkvu zato, da Boga moliš za oproštenje, zašto se onda kitiš tako sjajno? To nije odjeća pokorne grješnice. Svojim nakitom ne samo da ne zaslužuješ oproštenja, nego još umnožavaš grijehe i prizivlješ ponovo gnjev Božji na se.« Kako su naopake takve stvari u crkvi, možeš lijepo razabrati iz riječi, što ih je veliki kancelar Engleski, Toma Morus, rekao jednoj takvoj nakićenoj ženskoj glavi: »Ako ti veliki Bog u ime nagrade za revnost, s kojom se kitiš, ne poda pakla, jamačno će ti učiniti krivo.« Kollko bi bolje takve osobe učinile kad bi svoj nakit raskopale, pa njime crkve i žrtvenike ukrasile! Ili nije 11 sramota, dok se one sjaju od ukrasa, da im je crkva jadna i otrcana? Kad se takve osobe nagju u siromašnoj crkvi, ne čini li ti se, kao da gledaš, gdje kći sva u nakitu ide uz mater u prnje odjevenu? U dom Gospodnji neka dolaze žene, kako opominje sv. apostol Pavao, »u pristojnom odijelu, sa stidom i poštenjem da ukrašuju sebe, a ne pletenicama i1i zlatom ili biserom ili haljinama skupocjenima, nego dobrim djelima, kao što se pristoji ženama pobožnim.« (I. Tim. 2, 9 i 10). A jedno izmegju dobrih djela, u kojima treba da se odlikuju, neka bude i staranje za ukras doma Gospodnjega. Ili zar će kršćanke imati manje srca za dom Boga svojega i za žrtvenike njegove, negoli su imale Israelke u doba Mojsijevo za sveti šator i kovčeg zavjetni? Kad ih je Mojsije pozvao, da prilože nešto od nakita svojega za ukras šatora Gospodnjega i službe Božje, skupile su toga toliko, te se Mojsije divio i napisao im u hvalu ovo svjedočanstvo: »Donesoše vesela srca i drage volje prvine (najdragocjenije, što su imale) Gospodu, da se sagradi šator od svjedočanstva. Što je god bilo od potrebe za službu i za haljine svete, donesoše ljudi i žene: narukvice i oboce, prstene i grivne; svaki se sud zlatni odluči za prilog Gospodu.« (II. Mojs. 35, 21 i 22). Tako se, kršćanine dragi, uči od starih Israelaca revnosti za ukras doma Gospodnjega.

(Sveta misa, sastavio Valentin Čebušnik, Društvo sv. Jeronima, u Zagrebu 1915.)