To su samo ideali

Papa govori o bračnom životu...    Naravno da ne. O Super Bowlu.

Krivovjerje "raspoznavanja"

Christopher A. Ferrara

S čisto crkvenopovijesnoga stajališta, bergoljovski je pontifikat fascinantna nepravilnost. Nikad prije nije Crkva vidjela papu fanatično odanoga tomu da u praksi sruši sveobuhvatno primjenjive, beziznimne niječne zapovijedi naravnoga moralnog zakona, počevši od "Ne učini preljuba". Za ostatak ovoga pontifikata lako je pokazati da je samo nastavak putanje ustanovljene tijekom i nakon Drugoga vatikanskoga koncila, koji se pobrinuo za presudno otvaranje neomodernističkoj buni što sve otad potresa Crkvu. Kao što sam već napisao na ovim stranicama, neobuzdani ekumenizam pape Bergoglia, njegovo omalovažavanje liturgijske tradicije, njegovi demagoški napadi na "rigoriste", njegov religijski indiferentizam, njegovo ustrajanje u beskonačnome, besplodnome "dijalogu" s nepomirljivim neprijateljima Crkve i njegova zaokupljenost socijalnim i političkim pitanjima izvan djelokruga Učiteljstva razlikuju se od usmjerenja njegovih neposrednih prethodnika, ako uopće, samo po jačini. No također sam tim povodom napisao (neka mi čitatelj oprosti što ću sam sebe citirati):


"Postoji jedna uistinu bitna razlika između Franje i ostalih koncilijarnih papa, naime njegovo zapanjujuće, nepokolebljivo nastojanje da potkopa, u ime "milosrđa", crkveni nauk i sakramentalnu stegu glede braka, obitelji i spolnoga morala općenito. Franjo je – odbacujući oprečan nauk čak i dvojice svojih neposrednih prethodnika – sam pokrenuo 'konačnu bitku' na koju je sestra Lucija iz Fatime, u svjetlu Treće tajne, upozorila kardinala Caffarru... Upravo kod Franje susrećemo se s nečim stvarno novim i zastrašujućim čak i usred onoga za što je kardinal Ratzinger priznao da je 'neprekidno propadanje' od Koncila do danas."

Ta nova i zastrašujuća bergoljovska novotarija svodi se na jednu jedinu podrivačku pseudodoktrinu, sad pridošlu ostalima (npr. "dijalogu", "ekumenizmu", "kolegijalnosti") koje su se proširile u Crkvi poslije Koncila. Kao i druge pseudodoktrine, ona se pak može svesti na jednu jedinu djelatnu riječ sa silnim, ali nikad otvoreno iznesenim posljedicama: "raspoznavanje".
 Istrgnuvši tu riječ iz njezina konteksta u pobudnici Ivana Pavla II. Familiaris consortio, br. 84 – koja iznova potvrđuje trajni crkveni nauk da javni preljubnici u "drugom braku" ne mogu bez popravka svoga života dobiti odrješenje ni biti pripušteni svetoj pričesti – Bergoglio ju je, s proglašenjem pobudnice Amoris laetitia (AL), značenjski proširio zapravo u okvir za uvođenje situacijske etike u crkvenu moralnu teologiju i praksu, protusloveći time izravno Ivanu Pavlu. No ta – mora se reći – podmukla zloupotreba prethodnikova nazivlja omogućuje Bergogliu da se poziva na "kontinuitet" s onim istim papom čije naučavanje teži osporiti.


Dok Ivan Pavao II. o "raspoznavanju" govori u kontekstu pastoralnog pristupa onima koji, budući da su se razveli i ponovo vjenčali, ne mogu biti pripušteni sakramentima, ali se međusobno, s obzirom na svoju situaciju, razlikuju po stupnju krivice, Bergoglio pojam izvrće u pastoralni program baš pripuštanja tih ljudi sakramentima premda su i dalje u preljubničkim seksualnim vezama. Svojim pismom buenosaireskim biskupima, u kojem potvrđuje da su u pravu kad tumače da AL omogućuje upravo taj ishod – uz iluzorno ograničenje na "složenije okolnosti" – Bergoglio je otklonio svaku razumnu dvojbu o svojoj nakani. Otuda pismo četvorice kardinala i dubia koja ono postavlja, izravno pobijajući Bergogliov napad na moralni poredak. Jer, kako četvorka prepoznaje, AL ne obuhvaća samo "praktično pitanje glede razvedenih i civilno ponovo vjenčanih" nego također "pitanja koja se tiču temeljnih problema kršćanskoga života".

Pun doseg "raspoznavanja" s umješnom je dvoznačnošću iznesen u paragrafima 303. i 304. AL-a:


"Međutim savjest može i više nego samo spoznati da dana situacija objektivno ne udovoljava cjelovitim evanđeoskim zahtjevima. Može također spoznati iskreno i pošteno što je zasad najvelikodušniji odgovor koji se može dati Bogu te sa stanovitom moralnom sigurnošću uvidjeti da taj odgovor sam Bog zahtijeva sred konkretne složenosti pojedinčevih ograničenja iako još nije sasvim posrijedi objektivni ideal. U svakom slučaju, imajmo na umu da je ovo raspoznavanje dinamično; ono mora ostati vazda otvoreno novim stupnjevima rasta i novim odlukama koje omogućuju da se ideal potpunije ostvari.


Jednostrano je naprosto razmatrati jesu li pojedinčeva djela u skladu s općim zakonom ili pravilom ili nisu, jer to nije dovoljno da bi se raspoznala i zajamčila puna vjernost Bogu u konkretnom životu ljudskoga bića."

Prvi put u povijesti Crkve jedan se papa usuđuje tvrditi da je niječna zapovijed naravnoga zakona samo "opće pravilo ili zakon", predstavljajući samo "objektivni ideal" ljudskoga ponašanja, te da vjernost Bogu nije nespojiva s neposlušnošću tom propisu – kakav je npr. "Ne učini preljuba" – uzmu li se u obzir "konkretna složenost pojedinčevih ograničenja" i "konkretni život" svakoga pojedinca kako ih "raspoznaje" mjesni dušobrižnik ili biskup. Ukratko, prvi put u povijesti Crkve jedan papa zagovara pastoralno provođenje situacijske etike: Ono što je kod Ivana preljub može ne biti preljub kod Sare; sve ovisi o "složenosti" njihovih odgovarajućih "ograničenja", koju treba "raspoznati" u svakoj pojedinoj situaciji.


Stoga četvorica kardinala žele da Franjo odgovori "da" ili "ne" na sljedeće pitanje, jedno od pet koja su mu uputili:


"Nakon objave posinodne pobudnice 'Amoris laetitia' (usp. br. 304), treba li i dalje smatrati valjanim učenje iz enciklike svetog Ivana Pavla II. 'Veritatis splendor' br. 79, zasnovano na Svetom pismu i crkvenoj predaji, o postojanju apsolutnih moralnih normi koje zabranjuju iznutra zle čine i obvezuju bez iznimke?"

Bergogliova šutnja pred tim pitanjem gromoglasno će odjekivati u povijesti sve do svršetka vremena. On na to pitanje ne može odgovoriti, jer bi ga iskren odgovor svrstao u krivovjerce. Bergoglio stvarno misli, i želi da Crkva misli, da su moralni zakoni samo pravila od kojih se može biti izuzet na temelju okolnosti. To je samo drugi način da se kaže da on zapravo ne vjeruje da postoji išta takvo kao što je smrtni grijeh – barem kad je riječ o spolnom ponašanju. Po njegovu mišljenju postoje samo raznoliko opravdiva odstupanja od "općega pravila" i "objektivnoga ideala". Viđeni na Bergogliov način, niječni nalozi naravnoga zakona bili bi mjerila, a ne božanske zapovijedi koje ne dopuštaju iznimaka. Izgubili bi značaj istinskoga i obvezujućega zakona. Zabrambene zapovijedi bile bi preinačene, ako ne i posve ukinute, bergoljovskim komentarom Evanđelja.


I dok Bergoglio i dalje nastoji svoj opaki plan sakriti iza zida šutnje, a njegovi podređeni nastoje taj plan provesti, Bergogliovi suurotnici potvrđuju cilj urote. Dovoljan je jedan primjer – onaj Antonija Spadara, najbližega isusovačkog pouzdanika pape Franje. Kako je Spadaro otkrio u intervjuu za "Religion News Service":


"On shvaća da problem u srži pobudnice 'Amoris laetitia' nije dogmatski problem. I stvarno – to nije dogmatski problem.


Problem je što Crkva mora naučiti bolje i dublje primjenjivati praktično raspoznavanje, a ne naprosto primjenjivati pravila jednako na svakoga. Crkva mora obraćati pažnju na živote ljudi, na njihov put vjere i način na koji Bog djeluje u svakoj osobi. Stoga dušobrižnik ne može biti dušobrižnik primjenjivanjem općih pravila na pojedinačne ljude. Crkva mora rasti u raspoznavanju. To će također biti jedna od najvažnijih tema sljedeće sinode….

Ne znam jesu li oni [četvorica kardinala] kritičari raspoznavanja. Znam samo da je papa rekao da život nije crn ili bijel. Život je siv. Postoji mnogo nijansi, a mi moramo raspoznavati nijanse.

To je smisao Utjelovljenja – Gospodin je uzeo tijelo, a to znači da imamo posla sa stvarnim čovještvom, koje nikad nije učvršćeno ni previše jasno. Dakle dušobrižnik mora zaći u stvarnu dinamiku ljudskoga života. To je poruka milosrđa. Raspoznavanje i milosrđe dva su velika stupa ovoga pontifikata."

Eto čuli smo od papina "glasnogovornika" (Spadaro taj naslov niječe čak i dok izvršava dotičnu funkciju). Po Bergogliovu mišljenju "Crkva mora naučiti" od njega – prvi put u 2000 godina! – da ne može "primjenjivati pravila jednako na svakoga", da svećenik "ne može biti dušobrižnik primjenjivanjem općih pravila na pojedinačne ljude" i da "život nije crn ili bijel. Život je siv." Tj. Crkva mora naučiti provoditi situacijsku etiku, primjenjujući niječne zapovijedi naravnoga zakona različito na različite ljude na temelju "raspoznavanja" njihovih okolnosti.


Retorikom koja je profinjena otprilike koliko i laskanje prodavača polovnih automobila, Spadaro se usuđuje Bergogliovu zabludu ukorjenjivati u Utjelovljenje, smiješno tvrdeći da Utjelovljeni Bog predstavlja čovještvo "koje nikad nije učvršćeno ni previše jasno", odnosno da primjena Kristova moralnog nauka nije "nikad učvršćena ni previše jasna". Bergoglio se oslanja na ovoga prepredenog crkvenjaka, s debelim tviterskim računom, kako bi nasamario vjernike da prihvate blasfemiju i moralni relativizam kao vjerodostojno Učiteljstvo.

Što li je to nego još jedan povratak gnostičkoga krivovjerja koje se u ovom ili onom obliku pojavljivalo kroz povijest Crkve? To je gnosticizam farizeja, koji su pripisivali sebi posebno znanje – "raspoznanje", što bi se reklo – glede primjene Božjega zakona na "složene okolnosti" poput razvoda i tobožnje ponovne ženidbe. Papa koji neprestano osuđuje "farizejštinu" – od strane onih koji brane nauk našega Gospodina protiv farizejskoga toleriranja razvoda – pokazuje se vođom neofarizejskoga pokreta. Upućenici toga pokreta tobože "raspoznaju", na temelju svojega superiornog uvida, koji se preljubnici, koji suložnici, dapače koji djelatni sodomiti iz "homoseksualnih zajednica" nalaze u stanju milosti te smiju primati svetu pričest, a kojima od tih objektivno teških grešnika, naprotiv, treba i dalje uskraćivati Sakrament. No koji su kriteriji za to "raspoznavanje"?

Oni ne postoje. Postoji samo gnoza raspoznavatelja, koji zna.

Novo doba "raspoznavanja" – kažu nam neofarizeji – objavio je "Bog iznenađenja", vrlo sličan "Bogu" koji je nepogrešivo govorio farizejima točno ono što su željeli čuti. To je "Bog" čuvarâ gnoze koja se vazda razvija, koji uvijek bolje od običnih vjernika znaju što Bog zahtijeva "danas" te proglašavaju svoje pravovjerne katoličke protivnike "rigoristima" i optužuju ih upravo za ono što sami jesu. Kako je o tim neofarizejima (ne imenujući njihova vođu) primijetio biskup Athanasius Schneider, oni "pokušavaju svoju nevjernost Kristovoj riječi opravdati pozivajući se na 'pastoralne potrebe', 'milosrđe', 'otvorenost Duhu Svetom'. Štoviše, ne boje se i ne ustručavaju na gnostički način izopačavati te riječi, lijepeći istodobno etiketu krutosti, skrupuloznosti ili tradicionalizma onima koji im se suprotstavljaju i koji brane nepromjenjive Božje zapovijedi i pravu, ne ljudsku, predaju. Za vrijeme velike arijanske krize u 4. stoljeću branitelje božanstva Sina Božjega također se etiketiralo kao 'tvrdoglavce' i 'tradicionaliste'."

"Bog iznenađenja" naprosto je "Bog" tihoga otpadništva, odnosno onoga vremena "kad ljudi neće podnositi zdrava nauka, nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati" (2 Tim 4,3-4). A autor je tih bajki, kao i uvijek, čovjek koji se pravi Bogom.


No tko je mogao zamisliti da će glavni bajkopričac sjediti na Petrovoj stolici? Tko je mogao predvidjeti da će postojati jednom papa koji će obdržavati grobnu šutnju – prekidanu samo tričavim pogrdama protiv svojih pitalaca – kad ga upitaju kani li stvarno prouzročiti slom moralnog poretka? Tko je mogao misliti da će papa neumoljivo prijetiti da okonča spasenjsko poslanje Crkve navodeći je da pristane biti samo još jedna vjerska udruga koja je umrla smrću seksualnoga duha vremena?


U članku o jačanju katoličke oporbe tomu bolesnom naumu piše da je Bergoglio priznao članovima svoje klike da "nije isključeno da će me povijest pamtiti kao onoga koji je rascijepio Crkvu". Kod Bergoglia, po njegovu vastitom priznanju, suočavamo se s mogućim ostvarenjem pretpostavljenog scenarija o kojem su raspravljali veliki Suarez i drugi teolozi, scenarija o raskolničkom papi, ili makar papi koji je uzrok raskola. Sigurno je da ne postoje naznake da Bergoglio želi izbjeći šizmu koju već izaziva, ili da ima ikakvu nakanu promijeniti smjer kojim će zavrijediti to sramotno mjesto u povijesti. Izgleda, naprotiv, da se on ponosi svojim učinkom na Crkvu, tim svjedočanstvom o moći svoje tašte "vizije" ili "sna" o "Crkvi milosrđa" za koju, čini se, stvarno misli da nije postojala prije njegova dolaska iz buenosaireske nadbiskupije, koju je ostavio u neredu. (Je li svojevrsna nebeska ironija što se "Bergoglio" podudara brojem slogova i savršeno rimuje s orgoglio, talijanskom riječi za oholost?)


Kardinal Walter Brandmüller, jedan od četvorice sastavljača dubia, opravdano je i hrabro izjavio: "Tko god smatra da su trajan preljub i primanje svete pričesti spojivi, krivovjerac je i promiče raskol." Čovjeku iz Argentine možda će i uspjeti da postane papa koji je rascijepio Crkvu, iako je ni papa ne može poraziti. Ako se to dogodi, Crkva će se oporaviti od bergoljovskog raskola jer Duh Sveti nezabludivo osigurava Kristova obećanja, po zagovoru Posrednice Svih Milosti.


No da ne bismo prethodnicima Jorgea Bergoglia nepravedno pripisali njegov jedinstven doprinos pokoncilskoj krizi, valja reći da nijedan dokument Drugoga vatikanskoga koncila i nijedan drugi pokoncilski papa nije ma ni natuknuo uklanjanje, u praksi, razlike između ispravnog i pogrešnog sa stajališta naravnoga moralnog zakona, koji je upisan u srce svakoga čovjeka. U širenju krivovjerja "raspoznavanja" Jorge Mario Bergoglio stoji sam među rimskim prvosvećenicima. Sam u jedincatosti svoje sramote.

http://remnantnewspaper.com/web/index.php/en/articles/item/3013-the-heresy-of-discernment