Apologeti bergoljoizma

Glede Müllera i Amorisa, 
Jimmy Akin diže ruke

Jimmy Akin, "viši apologet" u "Catholic Answers", zadnjih je nekoliko godina proveo pišući članak za člankom o svakoj novoj bergoljovskoj senzaciji, pod naslovom "... stvari koje valja znati te prenijeti drugima". Broj stvari na "znanje i prenošenje" o onome što je Franjo rekao ili učinio mijenjao se ovisno o teškoći pokušaja da se na dobro istumači proizišla sablazan i pomutnja.

Međutim najnoviji nastavak Akinove uljepšavaće serije odaje čovjeka koji je potpuno smeten i ne zna kojim bi putom krenuo. Akin ima ništa manje nego dvanaest "stvari koje valja znati te prenijeti drugima" o onome čime sam se pozabavio u svom jučerašnjem članku, naime o kriomičnom ispravljanju pobudnice Amoris laetitia od strane kardinala Müllera, koji se, čak i dok napada tumačenje što joj ga je dao sam Franjo, i dalje pretvara da je ona sasvim zdrava i pravovjerna. Do kraja svojega popisa međutim Akin se zapetljao i ne nudi ništa osim daljnje pomutnje.

Članak počinje nevoljkim priznanjem, u podnaslovu, kako se čini "da kardinal Müller ima vlastite poglede na to kako tumačiti pobudnicu 'Amoris laetitia' te da se ti pogledi ne slažu s tumačenjem koje bi papa Franjo volio da joj damo". Kažem nevoljkim jer nam kardinal Müller nije izložio svoje "poglede", nego vjerodostojni nauk Učiteljstva, pri čemu se, na veliku žalost, kardinal pretvara da AL tomu nauku ni na koji način ne proturječi niti ga potkopava.

Akin priznaje — u drugoj od svojih "dvanaest stvari koje valja znati te prenijeti drugima" — da bi tumačenje AL-a koje bi nekim ljudima što žive u drugom braku dopustilo da nastave sa svojim odnosima i primaju Svetu Pričest "bilo u neskladu s povijesnim katoličkim shvaćanjem jer takvi parovi ne bi bili valjano vjenčani te bi njihovi spolni odnosi bili preljubnički". Poput kardinala Müllera međutim on propušta spomenuti da je upravo to tumačenje odobrio Franjo u pismu buenosaireskim biskupima.

"Stvari koje valja znati te prenijeti drugima" br. 3-11 nimalo ne rasvjetljuju taj prijepor. Baš naprotiv, Akin (pod br. 6) priznaje da ga "pomalo zbunjuje" Müllerova izjava da je "nemoguće da smrtni grijeh supostoji s posvetnom milosti. Da bi prevladali to besmisleno protuslovlje, Krist je za vjernike ustanovio sakrament pokore i pomirenja s Bogom i s Crkvom."

Akin tu mudruje o tome jesu li pri svakom objektivno smrtnom grijehu ispunjeni uvjeti za subjektivnu krivnju (teška stvar, potpuna svijest, slobodan pristanak), ali Müller očito misli na objektivno stanje preljuba i nemogućnost po sebi da onaj tko trajno ima izvanbračne spolne odnose sudjeluje u Presvetom Sakramentu dok svjesno nastavlja činiti isti grijeh. A tko nije svjestan da Crkva, slijedeći uputu našega Gospodina, poučava da razvod i "ponovno vjenčanje" uvijek jest preljub?

Pri kraju članka, ne stigavši svojom uzaludnom analizom ama baš nikamo, Akin (pod br. 11) konačno priznaje: "Čini se dakle da kardinal Müller iznosi vlastite poglede o tome kako tumačiti taj spis te da su ti pogledi drukčiji nego što bi papa Franjo volio da spis tumačimo". Upravo tako! Samo što su, kako smo već napisali, Müllerovi "pogledi" zapravo nepromjenjivi crkveni nauk.

I onda stižemo do Akinova naprosto smiješnog zaključka: 

"12) Ako se papa i pročelnik Kongregacije za nauk vjere ne slažu o nečemu takvom, stvar je, izgleda, vrlo ozbiljna. Što nam je činiti? 

Moliti za obojicu — i za Crkvu u cjelini."

Stvarno? Moliti za obojicu? Hvala ni na čemu, gosp. Akine. Ipak, nameće se nekoliko očitih opaski:
• Zašto "moliti za obojicu" ako je Müller u pravu da je AL sukladna s njegovim tradicionalnim tumačenjem toga spisa? Ako je AL naprosto tradicionalan spis, kako Müller tvrdi, za što bismo onda trebali moliti? Prije bismo trebali zahvaljivati što nam je Franjo posve tradicionalno izložio crkveni nauk.

• Ako se pak Franjo, autor AL-a, ne slaže s Müllerovim tradicionalnim čitanjem toga teksta, onda AL ne može biti ništa drugo nego inovjeran spis, a u tom slučaju zašto moliti i za Müllera, a ne samo za papu, koji je Crkvi uvalio inovjernu apostolsku pobudnicu? 

• Ako se papa i Müller "ne slažu o nečemu takvom", zar onda ne mora jedna strana biti u pravu, a druga u krivu? 

• Kako znamo koja je strana u pravu, a koja u krivu?

Akin se izmiče svim tim pitanjima tvrdnjom da "papa Franjo nije objavio nikakvo autentično tumačenje spornih točaka pobudnice Amoris laetitia niti je Kongregaciju za nauk vjere ovlastio za objavljenje takvog tumačenja".

Dakle Akinov je konačni ishod nula: nitko — čak ni čelnik Kongregacije za nauk vjere! — ne može znati stvarno značenje pobudnice dok nam ga Franjo ne priopći "autentičnim" tumačenjem. Ali što ako Franjo nikad ne objavi "autentično" tumačenje, nego jednostavno dopusti širenje svojega inovjernog "privatnog" tumačenja diljem Crkve, namigujući, kimajući i na druge načine naznačujući da želi upravo to? Ili, još gore, što ako bi Franjo objavio "autentično" tumačenje i ono bi se podudaralo upravo s onim što je napisao buenosaireskim biskupima — da neki javni preljubnici, na temelju "razlučivanja", smiju primati Svetu Pričest a da se ne odreknu svojih preljubničkih odnosa — a rušilo bi nauk Benedikta XVI., Ivana Pavla II. i nauk sve Tradicije? Koliko bi tada stvari gosp. Akin želio da "znamo i prenesemo" drugima?

Kako vidimo iz Akinova jalovoga komentara, afera Amoris laetitia apsurdna je koliko i štetna za Crkvu. To je posljedica pretvaranja da je bjelodano inovjeran spis ili pravovjeran (Müller) ili nedokučiv (Akin). Nikada u 2000 godina nije Crkva bila suočena s ovako strašnom zbrkom poteklom od Svete stolice.

http://www.fatimaperspectives.com/fe/perspective939.asp