1773.

"Po mojoj procjeni Isusovački se red (ukupno uzevši, a ne svaki pojedini član) okrenuo gnozi. Ona se unutar Crkve pojavljuje pod raznim maskama: na socijalnoetičkom području marksizam, u duhovnom praćenju psihoterapija, psihoanaliza i grupna dinamika, a u teologiji i misijama (ili onome što je od toga preostalo) međureligijski dijalog. Više ili manje prešutno podrazumijeva se pritom monistički sustav: Sve je jedno, ne postoji nikakvo raspuknuće u zbilji padom anđela, padom ljudi i istočnim grijehom. 'Polarizacije' treba izbjegavati, važna je samo 'integracija'. Eshatologija ne igra nikakvu ulogu."

(Wolfram Schrems, "Isusovac na papinskom prijestolju.

O dvjema katastrofama u jednoj osobi")

Lice novoga, beznaukovnoga katolicizma

Christopher A. Ferrara


24. veljače 2017.

Oličenje modernističke uglađenosti, novoizabrani, slatkorječivi i besprijekorno odnjegovani poglavar Družbe Isusove Arturo Sosa Abascal upravo je proglasio svršetak katoličkog nauka. Nikoga ne bi trebalo iznenaditi što je, kako nas izvješćuje Sandro Magister, Abascal “vrlo blizak Jorgeu Mariju Bergogliu”. Ta bliskost papi Bergogliu objasnila bi Abascalovu istaknutu ulogu u promicanju bergoljanske novotarije “razlučivanja”, ubačene u Crkvu preko Amoris laetitia (AL) kao sredstvo izvrdavanja šeste Božje zapovijedi.

U tradicionalnom smislu, “razlučivanje” je duhovna praksa mislene molitve i razmatranja pomoću kojih čovjek nastoji utvrditi Božju volju s obzirom na neku moralno ispravnu odluku ili put u životu. U AL međutim “razlučivanje” je predložena lukavština kojom osoba što živi u preljubu može sebe zavaravati da Bog želi njezin nastavak nemoralne spolne veze – čime se neraskajanim javnim grešnicima otvara put do primanja Svete Pričesti. Od svećenika se tu očekuje da pomogne u “razlučivanju” jesu li nastavak preljuba i svetogrđe "zasad" Bogu prihvatljivi.

Prisjetimo se sramotnih riječi iz AL, 303:

“Naravno, treba učiniti sve da se potakne razvoj prosvijetljene savjesti pojedinca, oblikovane i vođene odgovornim i ozbiljnim razlučivanjem od strane njegova dušobrižnika, i sve veće povjerenje u Božju milost. Međutim savjest može i više nego samo spoznati da dana situacija objektivno ne udovoljava cjelovitim evanđeoskim zahtjevima. Može također spoznati iskreno i pošteno što je zasad najvelikodušniji odgovor koji se može dati Bogu te sa stanovitom moralnom sigurnošću uvidjeti da taj odgovor sam Bog zahtijeva sred konkretne složenosti pojedinčevih ograničenja iako još nije sasvim posrijedi objektivni ideal.”

Već ta gnostička primjena “razlučivanja” dovoljno je loša. No Abascal je napravio golem korak dalje. Odsad moramo, smatra on, “razlučivati” što Evanđelje stvarno znači za razliku od onoga što je Crkva prije naučavala.

U intervjuu prevedenom u Magisterovu članku Abascal je suočen s izjavom kardinala Müllera da su Isusove riječi o rastavi i ponovnoj ženidbi vrlo jasne, te da ih “nijedna vlast na nebu ni na zemlji, ni anđeo, ni papa, ni koncil, ni biskupski zakon nemaju ovlasti preinačiti”.

Abascal odgovara tipično modernistički:

“Dakle mora se puno promišljati o tome što je Isus stvarno rekao. U ono vrijeme nitko nije imao uređaj za snimanje njegovih riječi. Poznato je da ih treba kontekstualizirati, one su izražene u nekom jeziku, u posebnom okružju, upućene su nekom određenom.”

U jednu riječ: historicizacija Evanđelja, koja znači da i ne postoji Evanđelje, nego skup riječi čije se značenje s vremenom mijenja ovisno o tome tko ih čita. Shvaćajući to, intervjuist primjećuje: “Ali ako sve Isusove riječi treba preispitivati i vratiti u njihov povijesni kontekst, onda one nemaju apsolutnu vrijednost.”

U odgovoru modernistički isusovac nudi još jedan otrcani modernistički štos:

“Tijekom prošlog stoljeća u Crkvi je došlo do velikog procvata proučavanja koja nastoje shvatiti što je Isus točno htio reći… To nije relativizam, samo potvrđuje da je riječ relativna, Evanđelje su napisala ljudska bića, prihvatila ga je Crkva koju čine ljudske osobe… Dakle istina je da nitko ne može promijeniti Isusovu riječ, ali mora se znati što je ona bila!”

Obratimo pažnju na Abascalov tipičan modernistički dvokorak: niječeš da propovijedaš relativizam, ali samo zato da ustvrdiš da je značenje Evanđelja relativno jer je Evanđelje djelo "ljudskih osoba". Božja objava potpuno je zanijekana.

I onda dolazi primjena “razlučivanja” na nauk, koja prouzročuje smrt nauka u praksi:

“Q: Zar je moguće također dovesti u pitanje riječi iz Evanđelja po Mateju 19, 3-6: "Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja"?

A: Slažem se s onim što govori papa Franjo. Ne dovodimo ih u sumnju, nego ih podvrgavamo razlučivanju...

Q: Ali razlučivanje je vrednovanje, to je izbor između različitih mogućnosti. Onda više ne postoji obveza slijediti samo jedno tumačenje...

A: Ne, obveza je i dalje tu, ali obveza slijediti rezultat razlučivanja."

Intervjuist primjećuje ono što je očito, ali Abascal, u tipičnome modernističkom stilu, poriče da čini upravo ono što čini: zapravo dokida nauk, u korist privatne prosudbe. Privatnu prosudbu on naprosto označuje kao “razlučivanje” – u skladu s bergoljanskom novotarijom – i onda izjavljuje da svatko mora “razlučiti” da li slijediti moralnu obvezu.

Očevidno uzrujan, intervjuist opet prosvjeduje da takvo poimanje “razlučivanja” dovodi u sumnju Isusove riječi “čovjek neka ne rastavlja”, na što Abascal odgovara: “Ne Isusove riječi, nego Isusove riječi onako kako smo ih tumačili. Razlučivanje ne odabire između različitih pretpostavki, nego sluša Duha Svetoga, koji nam – kako je Isus obećao – pomaže da razumijemo znakove Božje nazočnosti u ljudskoj povijesti.”

To je spoj gnosticizma, historicizma i protestantske privatne prosudbe: što nauk znači, odlučuje svatko sam za sebe na temelju posebne unutarnje spoznaje udijeljene od Boga, koja se mijenja tijekom povijesti.

Na intervjuistovu daljnju primjedbu da bi to značilo kako svatko može sam za sebe odlučiti da li da prima Svetu Pričest, Abascal pribjegava vrhovnomu modernističkom krivovjerju – evoluciji dogme:
 “Crkva se razvijala tijekom stoljeća, ona nije komad armiranog betona. Rodila se, učila je, mijenjala se. Zato su se i održavali koncili, da bi u žarište stavili razvoj nauka. Nauk je riječ koja mi se baš i ne sviđa, donosi sliku kamene tvrdoće. A zapravo je ljudska zbilja puno istančanija, nikad nije crna ili bijela, nego je u stalnom razvoju.”

Eto dakle: Abascal ne ljubi baš previše nauk. A, čini se, ni papa Bergoglio. Nauk valja nadomjestiti “razlučivanjem”. Ostatak intervjua otklanja svaku dvojbu o tome što Abascal misli:

“Q: Ako sam dobro shvatio, po vašem mišljenju praksa razlučivanja ima prvenstvo pred naukom.

A: Da, ali nauk je dio razlučivanja. Pravo razlučivanje ne može bez nauka.

Q: Ali ono može doći do zaključaka različitih od nauka.

A: To je točno, jer nauk ne nadomješta razludžbu, kao ni Duha Svetoga."

Dobro upamtimo: “razludžba” je odsad nadmoćna nauku, koji je samo dio “razludžbe”, a “razludžba” može proturječiti nauku jer nauk ne može nadomjestiti razludžbu.

Eto nove, beznaukovne religije utemeljene posvema na “razlučivanju”, novotarije koju je začeo jedan zabludjeli papa čijim izjavama nema usporednice u povijesti Crkve.

Čovjek jedva može vjerovati da se ovo događa. Međutim to čemu smo sada svjedoci pretkazala je Gospa kad je fatimskim vidiocima priopćila svoju dragocjenu poruku/opomenu Crkvi i svijetu, poruku koja počinje riječima: “U Portugalu će se dogma vjere trajno sačuvati…”

Riječi koje slijede, a koje su nam zasad zatajene, jamačno pretkazuju kaos u Crkvi koji nas sada okružuje, te dramatični način na koji će se on naposljetku razriješiti.

http://www.fatimaperspectives.com/fe/perspective955.asp