Jedan problem

Abortirani glasači. Život dječice je važan

Dame i gospodo, pozdrav od Michaela Matta iz Remnantova podzemlja! Porazgovarajmo večeras o tzv. jednoproblemskoj politici. Znam, ne smijemo se nikad srozati na nju, moramo biti, je li, otvoreniji, profinjeniji, a ne se baviti samo jednim problemom. Ne, mi to ne radimo, mi smo zbilja otvorena duha. Međutim smatram da jednoproblemskoj politici treba pokloniti malo više pažnje, jer u većoj ili manjoj mjeri ionako je svi prakticiraju. Formalno uzevši, riječ je o nekoj vrsti lakmusova papira, kao što je npr. abortus, oporezivanje, životinjska prava, oružje itd. Pokret za život, u SAD-u, primjer je vrlo značajnoga jednoproblemskoga glasačkog bloka, o čemu bih danas želio govoriti. Ti siroti ljudi, začudo, na neki način dobivaju po glavi od sviju strana. Naravno, vrlo je šik biti zabrinut za polarne medvjede i štakore i mačke i slonove, ali baš i ne za živote nerođenih, ustvari prava si seljačina ako se angažiraš za život. Tako je to, znamo, već neko vrijeme. Stoga i predstavnici konzervativaca redovito kore našu sirotu braću borce za život da su jednoproblemski glasači. "Mi smo profinjeni, ne želimo da nas se doživljava kao gomilu pobožnjakovića, lažnih svetaca koji svima nasmrt dodijavaju propovijedanjem o abortusu; nas zanima oporezivanje, ekonomija i stvaranje radnih mjesta, sve takve stvari: pravi problemi koji motiviraju i zaokupljaju stvarne ljude u stvarnom svijetu."

No mislim da to baš i nije istina; mislim da je to samo igra koju svi igraju. Sigurno nije istina za naše prijatelje tamo na krajnje lijevoj, ćaknutoj, liberalnoj strani. Njima je sve samo jedan problem, zar ne? Uvijek samo... seks! Pravo na abortus, homoseksualna prava, takvi tzv. socijalni problemi prevladavaju na socijalnoj ljevici u ovom političkom ciklusu, kao što možemo vidjeti svake noći na CNN-u, MSNBC-u i drugdje. Njih motivira to. A ta činjenica utječe na cijelu zemlju. Statistički gledano, sirote mlade glasače "milenijalce" motivira zapravo jedan jedini glavni problem, potvrđuju to nedavna istraživanja, a taj je, naravno: LGPTVQRSTUV..., ne znam koja sve slova abecede, ali, u svakom slučaju: postoji razlog za to: raspad obitelji i nastojanje da se razbije obitelj, koje je počelo, naravno, ozakonjenjem razvoda, a vrhunac dosegnulo ozakonjenjem abortusa mnogo godina poslije. To prevladava u obrazovanju tih sirotih tisućljećara, prevladava u njihovoj glazbi, u njihovoj kulturi, u njihovim životima i svjetonazoru: LGPTQitd.-problem, pogotovo homoseksualni brak, a znači kraj tradicionalne obitelji, tako da se na to stavlja jak naglasak i to postaje jedina tema našim prijateljima na ljevici. Ti siroti milenijalci digli su ruke od gotovo svega ostalog važnog, i to je donekle razumljivo: npr. tipičnog osamnaestogodišnjaka zapravo ne krivim što je digao ruke od institucije braka, kad je okolina u kojoj su ti mladi ljudi odrasli puna razorenih domova, nevjere i sl. Ta sirota djeca vrlo su rano naučila nemati povjerenja u institucije poput braka. Pošto su liberali i naprednjaci obavili razaranje te institucije, i, naravno, nastavljaju ga obavljati, milenijalci više nemaju povjerenja ni u što: ni u ekonomiju, ni u vladu, ni u policiju, ni u političare, opravdano, a nakon svećeničkih seksualnih skandala u Katoličkoj crkvi više ni u nju nemaju povjerenja, i ne krivim ih za to, takva je naprosto narav krize o kojoj govorimo.

Ali: tim istim milenijalcima stalo je do jedne stvari, i to uvelike zbog indoktrinacijskoga sustava javnog školstva koji je naglašava: stalo im je do toga da ljudi rade što god žele u seksualnom smislu. Milenijalci su strastveno npr. za pravo žena "na izbor" i za pravo ljudi da sklapaju brak s kim god žele, muškarac s muškarcem ili ženom ili oboma, sa psom ili s mačkom, svejedno. Vrlo su strastveni u tom pogledu i to je njihovo jednoproblemsko usmjerenje. "Čini što te je volja!" postao je sav njihov zakon, baš kako je predvidio okultist Aleister Crowley prije stotinu i nešto godina. Opažanja tog čovjeka, tako očitog sotonista da je bio jedan od rijetkih s kojima je veliki Gilbert Keith Chesterton odbio, bezuvjetno odbio raspravljati, jer nije htio raspravljati s potpunim zlom, bila su točna: od kolijevke pa do groba živimo danas u društvu koje je obuzeto činjenjem onoga što godi, a tu obuzetost na neki način sažimaju riječi: "Nećete mi vi govoriti što da radim sa svojim tijelom! Mičite ruke s mojega tijela, marš iz moje spavaće sobe sa svojim zakonima!" poručuju vlastima. To je posvemašnji rat protiv onoga što je još ostalo od kršćanskoga socijalnog i moralnog poretka, čija je bit i svrha, sjećate se, bilo na stanovit način ograničiti, da ne kažem obuzdati, muškarce i žene da ne čine ono što je njih volja, nego ono što Bog hoće, da bi spasili svoje duše. Vrlo srednjovjekovno stajalište, a ipak, prevladavalo je u ljudskoj misli više od tisuću godina: što će biti s dušom? Danas više ne govorimo toliko o njoj. U današnjem političkom životu golem je dio stanovništva toliko indoktriniran u neku vrstu ‒ doista, priznajmo to ‒ filozofskog de facto sotonizma, ne u religijskom obliku, sa slaganjem kamenih krugova negdje u šumi, nego u smislu temeljnoga non serviam, kojim je sve to i počelo. A abortus, naravno, ima golemu ulogu u tom procesu, i upravo zato, dame i gospodo, toliki dobri ljudi danas začepljuju nos i glasaju za republikanske konzervativce koji barem kažu da su za život. Jer filozofska je alternativa potpuno zlo: "Čini što god želiš, imaj spolne odnose s kim god želiš, počini brakolomstvo ako želiš, učini što je god dobro za tebe; a ako zatrudniš, ubij to, ubij posljedicu svojeg čina", poručuje se danas osobito mladima jasno i glasno, i time uništava društvo: "Važan si ti, ti si postao poput bogova!" To je, znamo, vrlo, vrlo opasno. Razmislimo načas o tome, dame i gospodo: Ako dotični političar misli da je u redu ubijati malu, bespomoćnu djecu u utrobama njihovih majki, kakve onda veze ima što taj političar misli o porezima, stvaranju radnih mjesta ili bilo čemu drugom što je važno? Zamislimo da sam na putu ovamo u katakombe odlučio na ulici ubiti djevojčicu koja mi se našla na putu, pa sam je pregazio i usmrtio, i sad sjedim ovdje i očekujem da me shvatite ozbiljno dok razlažem svoje zamisli o smanjenju poreza i zapošljavanju. To je čista ludost! Ne biste željeli od mene slušati o tome nakon što sam vam priznao da sam maloprije na ulici ubio dijete.

Dakle kada stvar na taj način približimo, njezina se težina, njezin užas pomalo, da tako kažem, razbistruju. Ali riječ je upravo o užasu koji se događa u politici, koji se događa diljem naše zemlje. Milijune i milijune dječice upravo sada ubijaju prije nego što su uopće imala priliku poživjeti, a kamoli glasati, u ovom našem vrlom novom svijetu, a da milijune i milijune ljudi jednostavno nije briga. Političari grade svoje kampanje na pravu žene da ubije vlastito dijete! I ne govorim samo o krajnje lijevom, mrzilačkom rubu liberalizma, nego se to događa svagdje: gnušanje nad abortusom iščezava. Već sada i među onima koji u ovoj zemlji slove kao konzervativni. Koliko smo često npr. u zadnjih nekoliko godina, pa čak i na "Fox news", konzervativnom "Fox news", čuli bilo što o položaju nerođenih? Rijetko, vrlo rijetko, jer više nitko ne želi govoriti o tome. "'Za život' je za šašave vjerske fanatike, nemojmo se previše uvaliti u to." Međutim ako američki konzervativni političari prestanu dizati glas u obranu nerođenih, u obranu najbespomoćnijih među nama, onda je gotovo, onda se više nemamo gdje sakriti pred tim čudovištem koje misli da je sasvim u redu nastaviti štititi one koji ubijaju djecu. Nakon toga, s političkoga gledišta, a i svakoga drugog, više ništa nije važno, postali smo nacija barbara. Prije 136 godina veliki papa Lav XIII. upozorio je da će ako se stvari ne promijene, obitelj i država morati strahovati od potpunog uništenja. S potpunim uništenjem upravo se danas suočavamo, sve bliže smo mu. Zapravo, odlukom američkoga Vrhovnog suda da u ovoj zemlji ozakoni ubijanje nerođenih naša je nacija poslala poruku Bogu: službeno smo se usprotivili Bogu i osporili njegov zakon, od prkošenja Svevišnjem učinili smo zakon svoje zemlje. Zbog toga sad kao nacija doživljavamo potpun pad i nitko tu, od Donalda Trumpa do Hillary Clinton, ne može učiniti ništa dok se ne uhvatimo ukoštac s tim temeljnim problemima, tim moralno-socijalnim problemima koji kinje naš narod, i zato se obitelj danas bori za goli opstanak. Stoga jest, oprostite, ali jest vrlo značajno kad političari, ma kako možda bili manjkavi u drugim područjima, barem govore da su za život. Značajno je zato što znači, sa stajališta čovječnosti, da ipak nije sve izgubljeno, da je broj onih u ovoj zemlji koji i dalje drže do Božjeg zakona i ljudskog života dovoljan da zajamči podršku političara barem na riječima. Bog neka nam je na pomoći kad i to nestane, kad si političari budu mogli priuštiti da ni verbalno više ne budu za život! Kad se to dogodi, značit će da više ništa nije ostalo od dobrih ljudi, nikakva posebna interesna skupina kojoj je stalo do Božjeg zakona i ljudskog života, nego da je gotovo, da smo duhovno mrtvi, da više nema bogobojaznih ljudi u ovoj zemlji da pruže naknadu. To će biti noćna mora.

Jesmo li dakle, mi ovdje dolje u katakombama, jednoproblemski glasači? Naravno da jesmo! Počinje se od abortusa. Ako političar na tome padne, ako nije voljan učiniti ništa da zaustavi ubijanje milijuna najnevinijih i najbespomoćnijih među svima nama svake godine, onda njemu ili njoj nikako ne možemo vjerovati ni u čemu drugom što je važno. A oni konzervativni blogeri i komentatori koji govore drukčije naprosto su počeli gubiti vjeru, obamrli su za to nečuveno zvjerstvo zvano abortus, nečuveno zvjerstvo koje je postalo znamen naše postkršćanske civilizacije, očitu protimbu Božjoj zamisli glede obitelji. Obamrli su za to, i možda smo zapravo svi donekle obamrli. Možda se svi navikavamo na vlastiti smrad, na pomračivanje i otvrdnjavanje vlastitih srdaca kroz tolika desetljeća bezbožne zabave, bezbožne politike, bezbožnog obrazovanja, bezbožnog življenja i činjenja više-manje svega što god želimo. To je taj novi, usavršeni američki način i u tom je problem. Ne smijemo dopustiti da nam se to dogodi, da se to dogodi našem narodu, našoj djeci...

[Emisija završava pjesmom molitvom (autorova oca) Majci Božjoj za zagovor nerođene djece ubijene od njhovih majki.]

https://www.youtube.com/watch?v=xz-bZLp1O44