Franjo milosrdni kori sv. Ivana

Osudio sv. Pio X.

Papa Franjo skriva sud Božji — opet

Vrelo zabludâ

Christopher A. Ferrara

(Serijal "Vrelo zabludâ": 1, 2, 3)

Čini se da ni tjedan ne prođe a da Sveto pismo nekako ne iskrivi jedan papa koji se, što su protekle tri i pol godine pokazale izvan svake razumne sumnje, od svih svojih prethodnika razlikuje jedinstvenom osobinom da je pravo pravcato vrelo zablude. Takav besprimjeran razvoj događaja uzbunio je grupu dijecezanskih svećenika te su pod naslovom "Denzinger-Bergoglio" skupili golemu količinu Franjinih zabluda (a vast assortment of Francis’s errors), a svoju pobudu objasnili izjavivši: "Svi smo odgovorni za Gospodinovu Crkvu."

Doista jesmo. Zato ove novine imaju obvezu povesti se za primjerom tih svećenika iznoseći i pobijajući što je moguće više Franjinih zabluda. Jer u usporedbi s nebrojenim Franjinim zabludama beznačajne su npr. zloglasne zastranjele propovijedi Ivana XXII., koje su izazvale žestoku protimbu tadašnjih pravovjernih teologa i kojih se zabludjeli papa stoga na samrtnoj postelji odrekao. 


Vjernici su dužni na ovu situaciju odgovoriti u skladu sa svojim naravnim pravom krštenih članova vojujuće Crkve da svetim pastirima i jedni drugima očituju svoje mišljenje o onome što je za dobrobit Crkve (Zakonik kanonskog prava, kanon 212.). Otuda ovaj serijal, koji zrcali nakanu mrežnih stranica "Denzinger-Bergoglio".


Kad je riječ o Svetom pismu napose, gorko iskustvo naučilo nas je da se gotovo ničemu u Franjinim tumačenjima ne može vjerovati, svako "tumačenje" mora se provjeriti. I jako često naći ćemo da Biblija kaže suprotno, ili vrlo blizu suprotnom, od onoga što Franjo tvrdi, osobito kad se radi o Kristovu nauku i poslanju. (Naročito je težak primjer, o kojem smo raspravljali, izvrtanje Gospodinove osude farizeja zbog njihova toleriranja rastave, Mt 19,3–9, u osudu današnjih katolika za farizejštinu zato što brane Kristov nauk koji osuđuje rastavu!)


Zadnji je primjer s audijencije 7. rujna 2016., kateheza o 11. glavi Matejeva evanđelja, u kojoj Ivan Krstitelj, u tamnici, šalje svoje učenike da upitaju Isusa je li on obećani Mesija. Ivan je, kaže Franjo, "željno iščekivao Mesiju i u svojem ga je propovijedanju opisivao snažnim slikama, kao suca koji će konačno uspostaviti Božje kraljevstvo i očistiti svoj narod, nagrađujući dobre i kažnjavajući zle."

No, prema Franji, Isus je "svoje javno djelovanje započeo u različitom stilu", stoga "Ivan pati... jer ne razumije taj Isusov stil i želi znati je li Isus stvarno Mesija ili drugog da čekaju". Tj. Franjo pretpostavlja da je Ivan Krstitelj bio razočaran Isusovim "stilom" i zato u dvojbi o Isusovu mesijanskom podrijetlu.


Svoje iskrivljavanje Evanđelja Franjo započinje točnom opaskom da Ivan prije u Matejevu izvještaju (Mt 3,10) propovijeda: "Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako dakle stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca." Međutim, prema Franji, ono što Isus odgovara Ivanovim učenicima na pitanje je li on Mesija "na prvi je pogled nesukladno s Krstiteljevom molbom. Isus naime kaže: 'Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje. I blago onom tko se ne sablazni zbog mene.' (4-6) Tu postaje jasnom nakana Gospodina Isusa: On odgovara da je konkretno oruđe Očeva milosrđa, onaj koji ide svima ususret noseći utjehu i spasenje, i na taj način očituje Božji sud."

Obratimo pozornost, prije svega, na brkanje Božjeg milosrđa i Božjeg suda, kao da Božje milosrđe jednostavno jest Božji sud te nikakav sud ni osuda ne postoje. Obratimo pozornost također na podrivačku naznaku da Ivana, koji ne očekuje milosrdnog Mesiju, muči sumnja jer Isus liječi bolesne, uskrisuje mrtve i propovijeda evanđelje siromasima umjesto da jednostavno nagradi dobre i kazni opake, kako je Ivan prorekao.


Franjo tako uspostavlja lažnu opreku između Ivanova proroštva o dolazećem Mesiji i Isusovih djela milosrđa, a da tu zapravo nikakva opreka ne postoji. On izobličuje Kristova čudesa u "stil" koji Ivan tobože ne može shvatiti: korisnici tih čudesa "vraćaju svoje dostojanstvo i više nisu isključeni, mrtvi oživljuju, dok se siromašnima naviješta blagovijest" – navodno Ivan tomu na neki način prigovara!


To je besmislica. Ivan želi znati je li Isus Mesija ne zato što bi imao dvojbi o njegovu "stilu", nego upravo zato što je "u tamnici dočuo za Kristova djela" (Mt 11,2) – tj. čudesa. Ivan je tražio potvrdu da je taj čudotvorac doista Pomazanik prorečen u Svetom pismu. Franjo je Ivanovu dvojbu i malodušnost glede Isusova neočekivanog "stila" naprosto izmislio. 


Uspostavivši nepostojeću opreku između Ivanovih tobožnjih pogrešnih očekivanja i Isusova suprotnog "stila", Franjo zatim donosi svoj prijevaran zaključak, koji uključuje znatnu cenzuru jednaestog poglavlja povezanu s citatom psalma istrgnutim iz konteksta:

"Poruka koju Crkva prima iz toga izvješća o Kristovu životu vrlo je jasna. Bog nije poslao svoga Sina u svijet zato da kazni grešnike ni uništi zle. Njima je, naprotiv, upućen poziv na obraćenje da, videći znakove Božje dobrote, uzmognu pronaći put povratka. Kao što se kaže u Psalmu: Ako se, Gospodine, grijehâ budeš spominjao, / Gospodine, tko će opstati? / Al u tebe je praštanje, / da bi te se bojali. (130,3–4)"

To je u najboljem slučaju poluistina. Prije svega, psalmu 130 (129) neposredno prethodi psalam u kojem čitamo (prema Vulgati): "Na leđima su mojim kovali grešnici, produživali su bezakonje svoje. / Pravedni će Gospodin posjeći šije grešničke. Smeli se i uzmakli svi koji mrze Sion. / Postali kao trava na krovu, koja povene prije nego se počupa."


Drugo, i beskrajno važnije: u redcima koje Franjo svrhovito izostavlja iz "poruke" 11. poglavlja (20–25), Utjelovljeni Bog izriče opomenu usporednu s onom psalma 129 te s onom koju je izrekao prije u Matejevu evanđelju, o sudbini neplodnog stabla koje se baca u oganj:

"Tada stane prekoravati gradove u kojima se dogodilo najviše njegovih čudesa, a oni se ne obratiše: 'Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Da su se u Tiru i Sidonu zbila čudesa koja su se dogodila u vama, odavna bi se već oni u kostrijeti i pepelu bili obratili. Ali kažem vam: Tiru i Sidonu bit će na Dan sudnji lakše negoli vama.'

'I ti, Kafarnaume! Zar ćeš se do neba uzvisiti? Do u podzemlje ćeš se strovaliti! Doista, da su se u Sodomi zbila čudesa koja su se dogodila u tebi, ostala bi ona do danas.' Ali kažem vam: Zemlji će sodomskoj biti na Dan sudnji lakše nego tebi.'"

Stvarna poruka 11. glave, čitana u kontekstu, istovjetna je onoj psalma, čitanoj u kontekstu. To je poruka i evanđelja u cjelini: Bog prašta onima koji povjeruju i obrate se, a koji ne, bit će osuđeni zauvijek. Isti Krist koji prašta pokajnicima također osuđuje neraskajane na vječno prokletstvo.


Suprotno onomu što Franjo kaže, Krist je dakle došao baš da "kazni grešnike" i "uništi opake", a ne samo da oprosti onima koji se pokaju. Kako sam Credo naše vjere proglašava: "Opet će doći, u slavi, suditi žive i mrtve." I, kao što je sam naš Gospodin jasno dao na znanje u Evanđelju (Iv 5,22–28), On jedini donosi taj strašni sud, neposredno nakon čovjekove smrti te ponovno na Sudnji dan:

"Otac doista ne sudi nikomu: sav je sud predao Sinu da svi časte Sina kao što časte Oca. Tko ne časti Sina, ne časti ni Oca koji ga posla.

Zaista, zaista, kažem vam: tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život. 


Zaista, zaista, kažem vam: dolazi čas – sada je! – kad će mrtvi čuti glas Sina Božjega i koji čuju, živjet će. Doista, kao što Otac ima život u sebi, tako je i Sinu dao da ima život u sebi; i ovlasti ga da sudi jer je Sin Čovječji. Ne čudite se tome jer dolazi čas kad će svi koji su u grobovima čuti njegov glas. I izići će: koji su dobro činili – na uskrsnuće života, a koji su radili zlo – na uskrsnuće osude."


U protekle tri i pol godine Franjo je predočivao baš onu modernističku nesudeću karikaturu Isusa koju je opisao papa sveti Pio X. u svojoj osudi francuskog pokreta za "mir i pravdu" zvanog Sillon, čija utopistička panreligioznost (preteča iluzorne "civilizacije ljubavi" Ivana Pavla II.) sada, uzdignuta od Franje na sasvim novu razinu, čini program samog Vatikana.

"Želimo vam, časna braćo," piše sv. Pio X., "skrenuti pozornost na to iskrivljavanje evanđelja i svetog lika našega Gospodina Isusa Krista, Boga i čovjeka, koje se uobičajilo u Sillonu i drugdje... [Običava se] staviti božanstvo Isusa Krista na stranu i zatim govoriti samo o njegovoj bezgraničnoj blagosti, sućuti prema svim ljudskim nevoljama i o njegovim usrdnim poticajima na ljubav prema bližnjemu i na općeljudsko bratstvo. Doista, Isus nas je ljubio neizmjernom, beskrajnom ljubavi i došao je na zemlju trpjeti i umrijeti da bi, okupljeni oko njega u pravednosti i ljubavi, pokretani istim osjećajima uzajamne privrženosti, svi ljudi živjeli u miru i sreći. Ali ostvarenje te vremenite i vječne sreće vrhovnom je vlašću vezao uz uvjet: moramo pripadati njegovu stadu, moramo prihvatiti Kristov nauk, moramo vršiti kreposti i moramo se dati poučiti od Petra i njegovih nasljednika. Premda je bio dobrostiv prema grešnicima, Isus nije poštivao njihova pogrešna uvjerenja, ma koliko možda bila iskrena. Volio je sve grešnike, ali ih je poučavao da bi ih obratio i spasio... Korio je, prijetio, kažnjavao, znajući i učeći nas da je strah početak mudrosti te da je katkad nužno odsjeći ud kako bi se spasilo tijelo... Ova učenja pogrešno bi bilo primjenjivati samo na život pojedinca, radi njegova vječnog spasa. Ona su izrazito socijalna, i pokazuju kod našega Gospodina Isusa Krista nešto sasvim različito od krhkog i nemoćnog humanitarizma." 


Tajenje Božje pravde njezinim miješanjem s Božjim milosrđem pojavljuje se u Franjinu osobnom manifestu Evangelii gaudium, u kojem čitamo ovaj sasvim pogrešan iskaz: "Da bismo razumjeli tu stvarnost, treba joj pristupiti s pogledom Dobrog Pastira, koji ne traži da sudi, nego da ljubi." Naprotiv, Bog je pravedni sudac, koji po volji Očevoj sudi svim ljudima upravo u trenutku njihove smrti, šaljući mnoge u vječni oganj, o kojem je govorio češće nego o raju. I ne postoji nikakva suprotnost između Njegove ljubavi i Njegova suda.


No, kako vidimo u ovoj nedavnoj "katehezi", retorički trik lažne opreke – skrivanje jedne istine njezinim suprotstavljanjem drugoj – u temelju je Franjine metode, koja stalno suprotstavlja "milosrđe" "zakonu", "pastoralnu praksu" crkvenom nauku i "raspoznavanje" "konkretnih situacija" "općem pravilu". Isti retorički trik u temelju je i modernističke teologije. A upravo modernistička teologija, u spoju s neograničenom brbljavošću, čini Franju, izgleda, beskonačnim vrelom zablude, a da ništa od toga ne obvezuje Crkvu nimalo više nego što je obvezuju neslavne propovijedi Ivana XXII.

__________________________

* Trebao sam spomenuti i da je dok se nalazi u tamnici Ivan već krstio Isusa na rijeci Jordanu, Bog je s visina već nazvao Krista svojim Sinom u kome mu sva milina, a sam Ivan već je u nekoliko navrata proglasio Krista Mesijom. 


Kako je objašnjeno u Haydockovu komentaru, u vrijeme boravka u tamnici "Ivan je već bio, nekoliko puta, izjavio da je Isus Mesija, pa nije moguće da je sam sada posumnjao u Njega, nego je poslao svoje učenike da bi otklonio njihove sumnje... Tako Ivan šalje svoje učenike Isusu da bi vidjevši Njegove znakove i čudesa povjerovali u Njega."


Podmuklo je izražavati mišljenje (na tipično modernistički način) da je Ivan, veliki prorok Mesijina dolaska, stao sumnjati u Mesiju čekajući u tamnici odrubljenje glave zbog, ironično, svoje obrane svetosti braka. Nemoguće je da je vjeru Ivana Krstitelja u Mesiju poljuljala u posljednjim danima njegova života dvojba glede Isusova milosrdnog "stila". Prije će biti, kako primjećuje o. Haydock, da je "sada, kad ih [učenike] napušta, brižniji oko njihove vjere u Njega".


** "Nije Ivan sumnjao da je Isus Mesija, nego je želio da prije svoje smrti vidi sve svoje učenike u društvu Isusovu", kaže Franjo Zagoda u bilješkama uza svoj prijevod Novoga zavjeta (izd. HKD sv. Jeronima, 1941., str. 24.). U bilješci pak iz "Jeruzalemske Biblijje" (izd. KS, 1996., str. 1407.) čitamo: "Ivan Krstitelj ne sumnja potpuno u Isusa, ali se čudi da se očituje Mesijom na način posve različit nego što je on očekivao (usp. 3,10–12)." (Prev.)


http://remnantnewspaper.com/web/index.php/articles/item/2752-francis-hides-the-judgment-of-god-again