petak, 18. studenoga 2016.

Posljednje stvari - 5. Strahota božanske osude


5.
Strahota božanske osude

Nadasve nas snalazi na samrti strah pred osudom na božanskom sudu. Znamo da ćemo morati položiti račun o svojim mislima, riječima i djelima onome koji istražuje srca naša i nutrinu našu.

Kako je strahovit božanski sud, dovoljno kazuje sveti Pavao, kad veli: "Strašno je pasti u ruke Boga živoga."

Ove presude Božje bojali su se svi sveci, jer su dobro znali kako će biti stroga. Zato i reče kralj David u psalmu: "Ne idi, Gospodine, na sud sa slugom Svojim, jer se neće pred Tvojim licem opravdati nitko živ."

Pobožni i strpljivi Job opet reče: "Što ću učiniti kad Bog suditi ustane? Što ću mu odgovoriti ako me upita? Odvratiti neću nijedanput od tisuću."

Sveti Pavao veli: "Ničega protiv sebe nisam svjestan, pa ipak nisam opravdan: moj je sudac Gospodin."

Zato i čitamo u životu starih otaca o svetom opatu Agatonu da se jako bojao pri svojoj smrti. Njegova mu braća rekoše: "Čemu se plašite, opate, pa vi ste tako pobožno živjeli?" No on im odgovori: "Sudovi su Božji sasvim drugačiji negoli sudovi ljudski."

Zato je i običavao s punim pravom reći sveti opat Ilija: "Bojim se s triju uzroka. Prvo se bojim kad mi se bude duša dijelila od tijela. Drugo, kad budem stajao pred sudačkim Božjim prijestoljem. Treće se bojim kad bude nada mnom izrečena presuda." Nije taj sveti muž govorio ništa neumjesnoga, jer prema sveopćem mišljenju nema strahovitije stvari negoli su ove tri spomenute: kad se duša dijeli od tijela, kad duša stoji pred sudom i kad se izriče nad njom presuda. Toga se plaše svi pobožni ljudi, koji razmatraju ozbiljno te tri stvari. Tko se pak ne boji toga trojega, o njemu ne znam što da reknem. Mogu reći samo to da on ne razmatra te tri stvari i da ih ne poznaje. Pa da zaslijepljeni čovjek o tome štogod saznade, ovdje ću mu nešto razjasniti.

Promisli ponajprije kako će biti tvojoj duši kad se bude odijelila od tijela i kad se bude našla najedanput na drugom svijetu. Ona nije bila razdružena od svojega tijela čitav život nijednoga časka, a još manje je bila na onome svijetu. Tada će se naći u sasvim neobičnom stanju, koje nema ama nikakve naličnosti s prijašnjim stanjem. Prije je bila u vremenu, ali sada je u vječnosti. Prije je bila ujedinjena s tijelom, a sada je lišena tijela. Prije je bila nekako zastrta tijelom, a sad su joj se kao otvorile oči. Prije je bila sasvim zaslijepljena, sada vidi sve jasno, što je vječnost, kako je grijeh velika grdoba, kako je krepost izvanredno dobro, kakvo je to beskrajno biće božanstva i kako je čudno biće i sama. Sve će joj se to čudnim prikazivati, te će od udivljenja kao ukočiti se i klonuti.

Nakon tog prvog časka začuđenja bit će dovedena duša na nepojmljivi način pred oštar sud Božji. Tu će dati račun o svemu svom mišljenju i djelovanju. Kako će to biti strašno za nevoljnu dušu, ne može dohvatiti ničiji razum. Pomisli kako se preplaši zločinac kad ga dovedu pred sud i kad se ondje očituju njegove opačine, pa ga onda po pravici osude. Kako je takvome oko srca? Kako mu udara srce u grudima? Ta on bi skoro radije čamio jednu godinu u tamnici, hranio se vodom i suhim kruhom nego da ga izvedu pred ovaj sud, pa da ga javno osramote.

Ako je čovjeku tako tjeskobno stupiti pred zemaljskog suca, koji mu je ravan, kako će tek biti tjeskobno nevoljnoj duši, koja će morati stupiti pred najvišeg suca, pred samoga vječnoga Boga. Tu će morati položiti najtočniji račun pred Bogom o svemu što je za svega života mislila, govorila, učinila ili propustila. U čitavoj vječnosti između svega nebeskoga veselja nema većega nego promatrati milo obličje Božje u sve vijeke. Tako nema u čitavoj vječnosti među svim paklenskim mukama veće muke nego morati gledati razgnjevljeno Božje lice. To priznaje i pobožni Job, kad kazuje: "O, da me skriješ u paklu dok gnjev Te ne mine!" Eto strpljivi bi Job radije negoli da se pokaže pred razgnjevljenim licem Božjim htio biti u paklu. Znao je da je i to podnošljivije nego ono. Ako je mnogo lakše podnositi najgrozniju paklensku muku nego rasrđeno lice Božje, tko će tada opisati kako je strašno stupiti pred to lice.

Imade šest uzroka s kojih se duša izvanredno boji pristupiti Božjem sudu i pokazati se pred Božjim licem. Prvo je to što duša znade da je ovaj njezin sudac Gospodin neograničene mudrosti, pa da se pred njim ne može ništa sakriti ni zatajiti. Drugo, jer je njezin sudac beskrajno svemoćan, pa mu se ne može nitko oprijeti, a ni izbjeći. Treće, jer je on Gospodin najstrože savjesnosti, pa mrzi sve grijehe toliko da ni najmanjega neće ostaviti neispitanoga i nekažnjenoga. Četvrto, jer duša znade da on nije samo njezin sudac nego i njezin tužitelj, zato što je od nje rasrđen i uvrijeđen, te brani svoju čast i traži odmazdu za počinjene grijehe. A strašno je kad te sudi onaj koga si rasrdio i od koga si uvredom i zlostavljanjem načinio svoga neprijatelja. Peto, jer duša znade: kad jednom bude presuda izrečena, nema više priziva na drugo sudište, niti se može imalo potužiti na izrečenu presudu. Duša mora biti zadovoljna izrečenim pravorijekom, bio joj mio ili nemio. Šesto, ponajviše će se bojati duša pristupiti Božjem sudu jer ne zna kako će glasiti presuda. Ako bude osuda, morat će biti prokleta zauvijek, pa joj neće moći više nitko pomoći. Tih šest uzroka tjera nevoljnu dušu u toliki strah te kad bi ona bila smrtna, morala bi od prevelikoga straha svisnuti, pasti u očaj i umrijeti najgorčom i naglom smrću.

Oštri suče Isuse Kriste! Ti si se dao voditi poradi mene pred četiri nepravedna suca, te si konačno uslijed najnepravednije osude poveden u pregorku smrt. Umanji, Bože, pregolemi ovaj moj strah u strašnoj mojoj uri, da ne dospijem u malodušnost, pa da ne zdvojim zbog svojih grijeha. Sveta Majko Božja i vi svi sveti Božji, pripomognite mi u užasnom onom strahu, pa utješite preplašenu moju dušu, da ne klone i ne padne u očaj. Amen.

Promisli sada u kakvoj ćeš ti prilici stupiti pred svoga suca i kako ćeš se teško zgroziti zbog svoje grdobe. Kad bi kojega čovjeka svukli do gola pred čitavim narodom za kaznu zbog njegovih zlodjela, njegovo bi se srce nadasve zasramilo. A kad bi imao na tijelu kakvu strašnu nateklinu ili čir ili kakvu sramotnu nečistoću, još bi se više zgrozio i sramio. Baš tako će biti i s tobom kad budeš doveden pred vječnoga svog suca u prisuću mnogih anđela i nečistih duhova. Tu neće biti očitovane samo sve tvoje sramotne misli, riječi i djela pred očima sviju prisutnika nego ćeš ti s njima vidjeti i sve svoje prirođene grdobe, zločeste sklonosti i nesavršenosti. A vidjet ćeš ih najjasnije, pa ćeš ih se stidjeti na nepojmljivi način u svome srcu.

Da uzmogneš to bolje razumjeti, znaj da si u svakojakim nesavršenostima i zločestim sklonostima začet i rođen. Tih nesavršenosti i zlih sklonosti ne samo da nisi u svome životu iskorijenio nego si ih još povećao i gorima načinio. Ne možeš stoga nijekati, nego moraš priznati, da si sav u opačinama, pa da si natovaren upravo svakovrsnim nesavršenostima, manama i grijesima. Sklon si srdžbi, nestrpljivosti, osveti, mržnji, zavisti, oholosti, gizdi, taštoj časti, slavičnosti, putenosti, nećudorednosti, sjetilnosti, bludnosti, neumjerenosti, lijenosti, samoljublju, požudi, svjetovnom veselju i svakoj zlobi.

Te, a i stotine drugih raznolikih zločestih sklonosti skrivaju se u tvojoj duši kao prirasle sramotne ljage. One ju tako nagrđuju da ćeš se pred njom više zgroziti negoli pred živim đavlom, kad je budeš vidio poslije svoje smrti. Svaka ta pojedina zla sklonost čini se tako strašnom te bi mislio da je ne možeš nikako ni pogledati. I ti ćeš se zbog ove svoje grdobe toliko sebe zasramiti te bi ti mnogo tisuća puta lakše bilo skočiti u kakav kotao vreloga olova negoli da se pojaviš s ovim strašnim i odurnim grdobama pred najsvetijim sucem.

Promisli sada kako će te dočekati oštri i strogi sudac, kad nisi samo natovaren mnogim tisućama grijeha nego ćeš se pokazati pred njim unakažen tolikim nečistoćama. U kako strašnoj sramoti ćeš tu stajati! O Bože, u kako velikom strahu! Kamo ćeš svrnuti oko svoje? Kamo ćeš okrenuti zasramljeno svoje lice? Pod sobom ćeš vidjeti kako zijeva paklenski ponor, nad tobom stoji rasrđeni sudac, pokraj tebe sami nečisti dusi. U sebi i na sebi nećeš vidjeti ništa drugo nego svoje grijehe i svoju sramotu. Neće ti biti moguće ni sakriti se, a tu stajati bit će ti strašno i užasno.

Preostaje još da opazimo kako će te optuživati nečisti dusi, kako će očitovati sve tvoje grijehe, kako će zazivati Božju osvetu i kako će pravedni Bog zahtijevati najtočniji račun o svemu tvom mišljenju i djelovanju. O tome se često propovijeda, te je već poznato svim ljudima, tako da to ovdje i ne napominjemo, makar i jest od velike važnosti. No za potvrdu iznosim još ono što čitamo u pobožnoj jednoj knjizi o dvama prijateljima. Oni su jedan drugom obećali za života da će se onaj koji prije umre ukazati uz dozvolu Božju odmah poslije smrti svome prijatelju. Kad je dakle jedan umro, ukazao se sutradan drugome u njegovoj sobici u vrlo nevoljnoj prilici, pa je rekao: "Nitko to ne vjeruje! Nitko ne vjeruje! Nitko ne vjeruje!" Drugi upita što to nitko ne vjeruje. Tada reče duša: "Nitko ne vjeruje kako Bog strogo sudi i kako teško kažnjava." Kad je to izrekao, nestalo ga je. Drug se njegov silno prestrašio.

Pa i mi to velimo, da nitko ne može ni vjerovati kako će biti užasno i strašno svakoj duši na onom svijetu na Božjem sudu. Nitko ne vjeruje kako će se točno iznijeti, strogo ispitati i oštro kazniti sve ono što je koji čovjek u životu ikada mislio, rekao, učinio ili propustio. Tu se možda na puno toga nije ni pazilo, smatralo se za kakvu malenkost. No kad to dođe na tezulju pravde, pa kad bude odvagnuto po utezima božanske pravednosti, očitovat će nam se tako velikim i teškim te nesretna duša kad to vidi misli da mora upravo zdvojiti. Tomu je uzrok što se svakim i malim grijehom gnjevi i obružuje velikoga Boga. Što dakle obeščašćuje tako visokoga Gospodina, to ne može pred takvim Gospodinom ni biti maleno, premda se nama možda čini malenim. Ako dakle mali grijesi izlaze pred Bogom tako veliki, kakvi će onda tek biti pred Njim tvoji veliki grijesi? Ako Bog kažnjava tako oštro male nedostatke i nesavršenosti, kako će tek kazniti grijehe i opačine!

Vidiš li, nesretni grješniče, kako je sud Božji strog i kako će ti biti teško i strašno na tom sudu? Vidiš li kako je smrt nadasve teška i gorka i kako ćeš užasnu i strahovitu stisku i strah morati pretrpjeti na smrtnom času? Vidiš li u kako veliku pogibelj dolazi svaki čovjek na umoru i kako može lako dospjeti do zdvojnosti i do vječnoga prokletstva? Što li ćeš ti učiniti da izmakneš ovolikoj pogibelji? Časak je to o kome ovisi sreća i blaženstvo, nebo ili pakao, vječna slava ili vječno prokletstvo. Ako ti posljednja ura sretno prođe, sačuvan si za svu vječnost; pođe li ti po zlu, propao si za svu vječnost. Ako si jedanput izgubljen, ne može ti više nitko pomoći ni na nebu ni na zemlji. Ti ćeš tada vjekoma gorjeti, vikati i jadikovati. Trpjet ćeš tako strašne muke koje nadilaze svaku čovječju narav i snagu. Što si svjetuješ, nevoljna dušo? Najbolji je savjet da se pokaješ za svoje grijehe, da ih ispovjediš, da se popraviš, pa da započneš dobar život i uvijek se spominješ smrti te se vazda na nju pripravljaš, dokle god si na životu. Jer tko se za zdravih svojih dana ne pripravlja na smrt, tome će u njegovoj posljednjoj bolesti preostati jako malo vremena da se nauči tolikom umijeću. Nema većega umijeća na zemlji negoli je umijeće sretno umrijeti. O sretnoj smrti ovisi vječnost, tim više što svaki čovjek okusi smrt samo jedan jedini put. Ne prođe li sretno taj prvi pokušaj, neće čovjeku biti dopušteno da pokuša još jednom umrijeti. Bit će zauvijek odbačen i proklet. Pa kako će biti moguće da se u posljednjoj svojoj bolesti nauči umijeću sretne smrti i pravo se na smrt pripravi onaj tko se nije učio tome umijeću čitav život i nije na to nikada ni pomišljao? Naravskim je to načinom nemoguće, premda je kod Boga sve moguće.

Stoga evo ti, brate, moga savjeta. Pripravi se u svome zdravlju svakog četvrtgodišta ili barem svake godine jedanput na smrt. Učini to onaj dan kad primiš svetu pričest. Na taj ćeš se način naučiti velikom umijeću, izvježbat ćeš se u njemu još u zdravim svojim danima. Tako ćeš mirnije dočekati dan svoje smrti, osjetit ćeš veću snagu i umirenje.