Gostujući autor - Magister Mathias: Razlozi koji potkrepljuju uskrsnuće od mrtvih

Magister Mathias se vratio!

***

Ponizno se pripremimo da primimo Božju milost i žurno molimo da nam pomogne u nebrojenim prijetnjama ovoga svijeta, prijetnjama kojima samo ponizni mogu izmaknuti. Ako tako loše završimo da na ovome svijetu ne primimo Kristovu milost, te ustanemo od mrtvih u grijesima, onda nikada nećemo dospijeti k drugome uskrsnuću, uskrsnuću od tjelesne smrti. Zato Ivan govori: Blažen i svet onaj tko je dionik toga prvog uskrsnuća! Nad njim druga smrt nema vlasti (Otk 20,6).

Druga smrt je smrt u paklu, smrt bez kraja, gdje život vazda umire i smrt vazda živi. Oni koji budu preneseni u tu smrt neće biti dio drugoga uskrsnuća, tjelesnog, jer nisu zadobili prvo, koje se milošću Božjom odvija u duši, uskrsnuće od smrti grijeha. Izgubljeni uskrišuju s pravednicima, ali se ne mijenjaju, kako apostol kaže, u slavi besmrtnosti, jer ju nisu zaslužili. Zato bi im bio bolje da ne uskrsnu jer će u tijelu činiti zadovoljštinu za sve što je u njemu učinjeno protiv boga. Job kaže: Kaznit će se za sve što je učinio, a neće biti uništen (usp. Job 20,18 Vulgata).

Da svi ljudi moraju uskrsnuti spoznajemo iz prirode, razuma i svetog Pisma. Priroda oživljuje sve usahlo rastlinje na zemlji, drveće i bilje, a čovjeka je izgradila iz ljudskog sjemena ni od čega. Bi li onda Gospodin bio manje sposoban povratiti čovjeka iz živuće duše i mrtvih kostiju od prirode koja daje obličje kada još nema ni duše ni tjela? Sve je uistinu Božje stvorenje i onaj koji ga je stvorio ni iz čega može ga nakon što je usahlo obnoviti. Evo, govori Gospodin, evo, sve činim novo! (Otk 21,5)

Da nema života poslije ovoga, Bog bi uistinu bio gori od đavla, jer bi svojim slugama manje platio. Zli ljudi koji služe đavlu često dobiju što žele na ovome svijetu i umru u starosti i bogatstvu, dok kreposni ljudi koji služe Bogu žive u siromaštvu i trpljenju te često umiru od mača, gladi ili kuge, u vatri ili vodi. Vidimo kako su sveti apostoli i drugi mučenici svršili živote na različite načine. Da nema nagrade koju mogu očekivati u drugom životu za svoju pravednost i službu Bogu, što bi im dobroga Bog dao zato što su mu vjerno služili? Uistinu ništa. Stoga bi službovanje zlu i služenje đavlu davalo veću plaću nego služenje Bogu. Da, Bog ne bi postojao jer bi mu nedostajala pravednost. Nepravedno je da zlima bude nagrada dobro, a dobrima zlo. Psalmist je to razumio kad je rekao: I reći će ljudi: "Pravednik plod svoj ima! Još ima Boga da sudi na zemlji!" (Ps 57,12). Kada Bog ne bi postojao, ne bi bilo nagrade za dobra djela pravednika. Bog sudi svakome po njegovim djelima, zlima zlom, dobrima dobrom. Na drugom mjestu stoji zapisano: Bog rekao jedno, a ja dvoje čuo: "U Boga je snaga! U tebe je, Gospode, dobrota! Ti uzvraćaš svakom po djelima." (Ps 61,12-13). Kako bi imao snagu kad ne bi mogao uskrišavati od mrtvih? Kako bi mogao biti milosrdan kad ne bi nagradio pravednike dobrom? Kako bi mogao biti pravedan kad ne bi svakome uzvratio prema djelima njegovim?

Kada čovjek ne bi bio besmrtan u duši, ona uistinu ne bi bila sposobna razumjeti besmrtnost i čeznuti za njom. Nijemo živinče ne razumije ništa jer nije besmrtno, ne poznaje ničega do onoga što je smrtno. Ne poznaje Boga i drugi život. Kako je čovjek smrtan u onome što mu je zajedničko sa životinjom, naime tijelu, tako je i besmrtan poput anđela u onome što mu je zajedničko s anđelima, naime razumu. U razumu je čovjek slika Božja i zato ne može iščeznuti. Zato je pisano: Jer je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti. (Mudr 2,23). Inače bi pravednik bio ne samo bjedniji od svih drugih ljudi, kako Pavao kaže, nego i od svih životinja. Bijeda je životinjâ ograničena na sadašnjost, a a čovjek bi bio bjedniji ne samo zbog sadašnjosti, nego i prošlosti i budućnosti te sam beskoristan za išta. Ali Bog nije stvorio ništa beskorisno. Nema ni jednog sjemena kojemu manjka snaga ili korisnost. Životinje služe ljudima kao hrana, odjeća i pomoć. Ako čovjek ne uskrsava od mrtvih, recite čemu onda postoji?

U svim stvarima pažljivo polažete povjerenje u pouzdane svjedoke, ta zar u stvarima vjere ne želite vjerovati svjedocima poput Krista i njegovih svetih apostola? Kada je Krist bio među ljudima učinio je silna djela da povjeruju u njega. Lažima se ne služi krepost, nego porok. A zar lašci na času smrti ne povlače svoje laži? Krist je ustrajao na križu do smrti u istoj vjeri koju je ranije propovijedao i potvrdio je svoje evanđelje, u kojemu je svjedočio za uskrsnuće od mrtvih i život vječni, svojom krvlju, i izvršio ga postavši prvi koji je ustao od mrtvih da živi u vijeke. Vidjeli su ga sveti apostoli, dodirnuli ga, s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih. (Dj 10,41). I da potvrde svoje svjedočanstvo, uzdržavali su se od svih bogatstava i užitaka svijeta. Trpjeli su, bili su žrtve mača, vatre i divljih životinja, a nitko od njih nije povukao svoga svjedočanstva, već su ustrajali u vjeri do smrti. Tko se usuđuje izjaviti da je takvo svjedočenje lažno? Ako čovjek može čarobnjaštvom zazvati demone da uskrise mrtve, te oni idu uokolo i čine prijevare, tko se usuđuje zanijekati da Bog na stvaran način može uskrisiti one za koje đavao svojim obmanama može učiniti da ustanu i hodaju, premda su mrtvi?