Pitaj svećenika, a odgovorit će ti...

http://www.laudato.hr/Duhovnost/Pitaj-svecenika.aspx

***

10.2.2014.

Odnos prema drugim religijama

Zanima što Katolička crkva kaže na posjećivanje pravoslavnih crkvi i razgovor s pravoslavnim svećenicima? Koja je rezlika u nauci? Ako preispitujem svoju vjeru i ako me vuče da porazgovaram i s pravoslavnim svećenicima, da čujem njihova stajališta o nauci Crkve i vjere, protivi li se tome nešto u katoličkoj vjeri? Ubraja li se to pod grijeh?

(Ovo pitanje potaknuto je knjigom "Pustinjski oci", a čuo sam da je monaštvo kod njih jedan od redova u Crkvi, pa me zanima taj uzajamni odgoj i vodstvo, ta borba u samoći, borba od odbacivanja svjetovnog...) Hvala.

Z. M.

Poštovani,

nitko ne može razumijeti čovječanstvo ako ne razumije njegove vjere. Vjera prožima ljudski život od najranijih vremena. Ljudi očekuju od različitih religija odgovor o skrivenim zagonetkama ljudske egzistencije koje, kao nekada tako i danas, duboko uzbuđuju ljudska srca. U svojoj želji da odgovori na pitanje o smislu i punini koje uznemiruje čovjekovo srce, Crkva se susreće s iskustvima drugih religija, drugih vjera koje su također željele i žele – na razne načine i prema različitim poimanjima ispitati Božji plan spasenja. Svaka vjerska dimenzija izražava onu silnu težnju za apsolutnim i za Bogom. Crkva ne može biti nezainteresirana prema takvim traganjima, nego mora svim snagama pronalaziti putove dijaloga i susreta. Kršćani moraju radosno i s poštovanjem otkrivati klice Riječi koje se kriju u raznim vjerskim tradicijama. Prihvaćati i tražiti dijalog ne znači izgubiti vlastiti identitet. Naprotiv, druge religije su pozitivan izazov za Crkvu, jer je zapravo potiču, bilo da otkriva i prepoznaje znakove Kristove nazočnosti i djelovanje Duha, bilo da produbljuje svoj vlastiti identitet i da svjedoči cjelovitost objave, čiji je čuvar na dobro svima.

Zato poslanje koje je Isus povjerio svojima često počinje dijalogom. „Što vi tražite?“ –upravo iz jednog pitanja, iz dijaloga, počinje susret s Isusom. To je otvoreni susret sa svakim čovjekom. To je dijalog s predstavnicima drugih religija koji svjedoči o vjeri koja se ne učvršćuje u zatvaranju i isključivosti, nego se otvara prema svemu i svima. Ljubav prema Gospodinu i ljubav prema svakom čovjeku oslobađa od svakoga straha i čini raspoloživim za svjedočenje kao i za dijalog.

Ništa lošega nema u Vašemu odlasku i posjećivanju pravoslavnih crkvi i razgovora s pravoslavnim svećenicima, osobito ukoliko ste na taj susret otišli s plemenitim pobudama. Stoga ne može grešan niti pogrešan biti stav obraćanja onima koji priznaju Boga i u svojim tradicijama čuvaju dragocjene vjerske i humane elemente, kako bi se s njima stupilo u otvoreni dijalog.

Pravoslavci imaju jako razvijenu duhovnost, posebno monašku.

Katolička Crkva uči da su svi sakramenti koji se zakonito slave u pravoslavnim Crkvama valjani te ih stoga i priznaje. U službenom katoličko-pravoslavnom teološkom dijalogu dosad nije nikad izašlo na vidjelo da bi ikoja autokefalna pravoslavna Crkva osporavala Katoličkoj Crkvi valjanost ikojega sakramenta. Dakle, nema objektivnoga teološkoga razloga da si Katolička Crkva i pravoslavne Crkve ne bi uzajamno priznavale valjanost sakramenata. Postoje, što je i razumljivo, određene razlike u disciplini i načinu slavljenja sakramenata, no te razlike nisu tolike da bi mogle dovesti u pitanje uzajamno načelno priznavanje valjanosti sakramenata.

Zahvaljujući na Vašem pitanju iskreno Vas pozdravljam i želim svako dobro!

don Josip Lenkić

***

21.1.2014. 
Smiju li se homoseksualne osobe odazvati duhovnom pozivu?

Poštovani,

zanimalo bi me sljedeće: smiju li osobe homoseksualne orijentacije koje osjećaju Božji poziv (žele postati svećenik, redovnik ili redovnica), odazvati se tom pozivu, tj. pristupiti bogosloviji ili samostanu?

JZ

Budući da je Vaše pitanje postavljeno vrlo konkretno, preskočit ću cijelu problematiku homoseksualnosti i (judeo)-kršćanstva i podsjetiti samo na tri vrlo poznata broja KKC:

[...]

Iz ovoga slijedi također poznati zaključak da treba razlikovati između homoseksualnih čina (koji su grijeh i moralno zlo) i osoba s homoseksualnim tendencijama koje treba prihvaćati u njihovoj borbi za pronalaskom vlastitog identiteta i odnosa s Bogom i s bližnjima. U tom kontekstu treba tumačiti i poznatu izjavu pape Franje "Ako je neka osoba gay i traži Gospodina i ima dobru volju, tko sam ja da joj sudim?" http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=23014

Ipak postoje i jasne službene upute glede ovog pitanja. I ovdje preskačem povijesnu pozadinu i želim se osvrnuti samo na zadnji dokument objavljen 2005. pod nazivom: „Uputa o kriterijima za razlučivanje zvanja s obzirom na osobe s homoseksualnim sklonostima u pogledu njihovog pripuštanja u sjemenište i svete redove“. U njemu nalazimo i sintagmu da se ,,ne mogu prepustiti u sjemenište ili za svete redove one koji prakticiraju homoseksualnost, pokazuju duboko ukorijenjene homoseksualne sklonosti ili podupiru tzv. ‘gay kulturu’’ http://www.vatican.va/roman_curia/congregations/ccatheduc/documents/rc_con_ccatheduc_doc_20051104_istruzione_en.html

Ista uputa nastavlja da svatko tko je bio zahvaćen homoseksualnim sklonostima u prošlosti, treba ih „jasno nadvladati“ najmanje tri godine prije ulaska u sjemenište. Dakle sam dokument je prilično oštar jer tu ne govori o homoseksualnih činima, već homoseksualnim sklonostima. Također, u svom prvom dijelu, gdje se govori o duhovnom očinstvu i zrelosti, dokument ukazuje na čestu „afektivnu nezrelost“, na ovom području. Dokument je svojevremeno podigao prilično prašine pa postoji i pojašnjenje iz 2008. koje je jasno potvrdilo zahtjeve dokumenta iz 2005. http://www.catholicnewsagency.com/news/vatican_says_prohibition_against_gays_in_seminaries_is_universal/

Dakle, kratko i jasno: odgovor je može pod određenim uvjetima i uz spremnost velikog rada na sebi, otvorenosti vodstvu Duha Božjega i ljudi koji na ovom području mogu pomoći (duhovnika po potrebi i psiho terapeuta). Gospodin će tada uzvratiti s puno darova od kojih će najveća biti poniznost.

[...]

p. Antun Volenik

***

28.11.2013.
Bračni problemi

Hvaljen Isus i Marija! Suprug i ja smo godinama u braku, no nikako ne ostajem trudna. Imam neke genitalne upale i moj ginekolog mi je savjetovao da se za vrijeme liječenja suzdržavamo od spolnih odnosa ili da ih imamo uz korištenje zaštite. Budući da smo vjernici, zanima me je li u ovom našem slučaju u skladu s naukom Katoličke crkve dopušteno koristiti zašititu prilikom spolnih odnosa dok ne dođe do izlječenja?

[...]

Kao što vjerojatno znate, postoje dva glavna principa kršćanskog braka – dobro bračnih drugova te rađanje i odgoj dijece. Pod ovo “dobro bračnih drugova” ubraja se i vaša uzajamna bliskost i svaka vrsta odnosa (riječju, dijelom, nježnošću) pa tako naravno i seksualni odnos. Ukoliko zbog navedenog problema uviđate da pati vaš kompletan odnos, mislim da je dopušteno imati seksualne odnose uz zaštitu pogotovo ako se radi o dužem periodu liječenja. Ukoliko je ono kraće bilo bi čin kreposti da se od svega uzdržite. U svakom slučaju porazgovarajte (i pomolite se na tu nakanu) zajedno s mužem te onda odlučite.

Krist neka je u tebi.

[...]

Krist u svakom uhu koje te čuje.

p. Antun Volenik

***

6.11.2013.
Obraćenje s islama na kršćanstvo

Poštovani, je li moguće da je mene kao muslimanku pozvao Isus Krist da povjerujem u njega kako to nalaze kršćanstvo, a ne kako to nalaže islam? Mislim to je nešto zadnje što sam mogla očekivati u svom životu. Odgojena sam u religioznoj porodici, sa saznanjem da je islam jedini pravi put. Čak sam bila udana za muslimana iz S. Arabije te sam kao takva živjela jedno vrijeme u Mekki. Uvijek sam se pitala zašto sam morala neke stvari proći, a s Kristom sve mi nekako polako dobiva smisao. Molim vas da obratite pažnju kako sam bila na samom izvoru islama, a nikakav smisao nisam našla u svemu što se događalo. Ne bih vas opterećivala sada ali događale su mi se grozne stvari. Nesto se čudno događa sa mnom, počela sam mnogo čitati o Isusu Kristu, ne mogu da se oduprem tom pozivu, nešto je jače od mene. Ne smijem se nikome obratiti niti reći što se sa mnom događa, jer jedinu nagradu koju u islamu mogu dobiti za sve ovo što Vam pišem je odbacivanje. Prijezir, mržnju pa čak i ubojstvo. Molim Vas da odvojite malo Vašeg cijenjenog vremena,potreban mi je savjet ili mišljenje. S punim povjerenjem i poštovanjem čekam vaš odgovor. Bosanka

Public Anonymous User

Poštovana, zahvaljujem na pitanju i javljanju. Ako pođemo od činjenice da je vjera nezasluženi dar Božji i da ga ne možemo na silu dobiti, uzeti ili zaraditi, onda je puno lakše razmišljati o njemu. Vaše pismo je za mene, jedno životno svjedočanstvo u kojem se očituje traganje za Bogom, ali i vlastitim identitetom. Bog od samih početaka stvaranja Svijeta želi da ljudi budi sretni. Ljudsku sreću ugrožava ljudska slabost i pojava grijeha. Osloboditelj od grijeha i vječne smrti jest Isus Krist, koji je zbog naših grijeha umro na križu i tako nas oslobodio od vječne smrti. Nadalje, Isusova poruka sadržana je i u rečenici Evanđelja u kojoj stoji da On želi da svi budemo jedno, te da idemo svijetom i propovijedamo radosnu vijest spasenja krsteći se u ime Jednoga Boga.

S obzirom da ste muslimanka i da bi eventualni prijelaz na vjeru Isusa Krista mogao biti poguban za vaš život, moj je savjet da se prepustite snovima. Snovi su oduvijek bili mjesto u kojem se Bog obraćao ljudima, oni su i mjesto slobode, budući da na njih ne možemo voljno utjecati. Čak i životne planove i podhvate nazivamo snovima, jer su nešto što želimo i za čime žudimo, a nismo sigurni hoće li se ostvariti. No, s vremenom će se pokazati što su značili snovi i znakovi, koje ste vidjeli. Nadalje, ako je vjera u Isusa Krista počela davati smisao vašemu životu i vi možete postati Kristova. Postoji krštenje željom. To krštenje željom je upravo za osobe poput vas, koje bi, ako bi primile krštenje vodom mogle biti odbačene ili ubijene. Naime, tko svjesno ili nesvjesno želi biti Kristov i krstiti se, a ne može, te nije poznavao Crkvu, već je pod djelovanjem i inspiracijom milosti iskreno tražio Boga i borio se da ispuni njegovu volju, bit će spašen čak i ako nije bio kršten.

Stoga, nastavite i nadalje čitati o Isusu Kristu, a za nejasnoće i pitanja stojim vam na raspolaganju.

Uz iskreni pozdrav!

fra Tomislav Glavnik

***

15.7.2013.
Molitve pokojnima

Hvaljen Isus i Marija.

Zanima me kako to da se molimo svecima, dakle pokojnicima, ako u Bibliji imamo ovo:

Ponovljeni Zakon 18,11 nitko tko bi bajao, zazivao duhove i duše predaka ili se obraćao na pokojnike.

Dakle konkretko, ja molim za zagovor Mariju. Ali nije li to isto na neki način zazivanje duše pokojnika? Marija je pokojna, koliko god je ona uznesena na nebo, pokojna je.

Možete li mi kakvo biblijsko objašnjenje dati na to, ja prije svega tražim biblijski odgovor na opravdanost molitvi svecima i Mariji?

Katolik sam, da ne mislite da sam protestant. I molim za zagovor Marije, jer si dajem mogućnost da u dubini nisam spoznao baš sve. No tražim odgovor, konkretne odgovore eto.

Božji vam blagoslov

Dario X

[...]
ps.
Pobožno vjerujemo da je Marija usnula a ne umrla pa ju ne možemo nazivati na taj način „pokojnom“.

p. Antun Volenik

***

6.3.2013.

Oproštenje grijeha osobama drugih religija

Što kaže službeni nauk Crkve o različitim religijama i zajednicama kako im Bog oprašta grijehe; zanima me da li Bog oprašta grijehe pravoslavcu, protestantu, muslimanu, židovu, budistu, hinduistu, itd. u njihovim zajednicama, ili svaki čovjek iz tih zajednica mora postati katolik da bi mu grijesi bili oprošteni? Također me zanima koji je nauk crkve o katoliku koji otpadne od svoje vjere i postane npr. protestant ili musliman, dali mu Bog oprašta grijehe samo ako se ponovo vrati u svoju Crkvu ili mu oprašta ako ostane u tim zajednicama?

Zahvaljujem,

Ana Mikulić

Draga Ana,

vaše pitanje otvara mnoga pitanja i nije ga jednostavno odgovoriti. No, Crkva je donijela jedan dokument: Deklaraciju o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama ''Nostra aetate'' (II. vatikanski sabor, 28. X. 1965. (http://crkvenidokumenti.blogspot.co.il/2008/12/deklaracija-o-odnosu-crkve-prema.html), u kojemu ćete na vrlo jasan način dobiti odgovor na ova, rekao bih, granična pitanja odnosa prema drugim vjerskim zajednicama. Da biste pak shvatili odnos prema Istočnim kršćanima ili pak protestantima treba pročitati Dokument Redintegratio unitatis - Dekret o ekumenizmu II. vatikanskog sabora. Oba dokumenta su dostupna na Internetu ili pak u tiskanim izdanjima.

Katolička crkva se ne nalazi u povlaštenijem odnosu u usporedbi s drugim zajednicama i obrnuto. No, svaki čovjek koji se vodi vlastitom savješću i nastoji promicati i zauzimati se za dobro, a kloniti se zla i grijeha kroči prema spasenju i vječnom životu. Spasenje nije uvjetovano pripadnošću nekoj religiji ili vjeri, već, kako sam rekao o odnosu čovjeka prema Bogu i svemu stvorenome.

Slijedom toga promatramo Isusa Krista kao Sina Božjega, koji je došao na zemlju zbog ljudi. Zbog ljudi i njihovih grijeha bio je raspet, umro i uskrsnuo je. Svojom smrću Isus je platio cijenu i otkupio cijeli ljudski rod od vječne smrti i osigurao nam život vječni.

Što se tiče vašeg posljednjeg pitanja, reći ću da je ono postavljeno tako da traži odgovor na trenutna posljedična stanja neke osobe. Napominjem da kod Boga nema: "što ako ili da li ako?" Takav način gledanja je čisto racionalistički pristup gledanja, prosuđivanja i zaključivanja. Takvom pristupu pribjegavamo kako bismo "jasni da ili ne" smirili svoju savjest, ako osjećamo da nas ona zbog nečega muči.

Bitnije bi bilo ići u srž problema, a ne u rješavanje posljedica: Zašto je netko "otpao" od svoje vjere? Ako dotični uspije pronaći odgovor na to pitanje i svi ostali odgovori će doći sami od sebe.

Uz iskreni pozdrav,

fra Tomislav Glavnik

***

27.2.2013.

Knjiga i propovijedi...

Poštovani,

zanima me vaše mišljenje o isusovcu Anthonyu de Mellu? I zanima me kakav stav ima Crkva prema njegovim knjigama i propovijedima?

Zahvaljujem.

Hrvoje Dedić Jandrek

Dragi Hrvoje, započeo bih s jednim od najpoznatijih De Mellovih tekstova – šaljem link i s prijevodom: http://sion.hr/hr_HR/blog/5/Za-razmisljanje/167/Anthony-de-Mello-o-budenju.html; http://www.katinkahesselink.net/christianity/Anthony-de-mello-waking.html

Anthony de Mello daleko je najpoznatiji isusovac modernog vremena. Njegova popularnost, barem što se tiče nas iz istočne Europe tiče, dogodila se nakon njegove smrti (umro je iznenada, od srčanog udara 1987. u 57. godini života) ali na Zapadu je doživio izuzetnu popularnost još za života. Problematiku oko upozorenja Kongregacije za nauk vjere glede nekih njegovih tekstova (iz 1989. i poslije, dakle nakon njegove smrti), a na čelu Kongregacije tada je bio (još uvijek) aktualni papa Benedikt XVI, ja bih ukratko sveo na sljedeće:

- Većina tekstova koji su objavljeni pod njegovim imenom nije autorizirana nego su plod snimaka. njegovih konferencija, duhovnih vježbi i nagovora

- Upozorenje Kongregacije došlo je nakon njegovo smrti. On se više nije mogao braniti nego je njegovo ime postalo „igračka“ u teološkim raspravama različitih katoličkih struja (uglavnom) na Zapadu.

- Tekst koji sam ti predložio nije slučajan odabir. On jako dobro pokazuje kako se njegovi tekstovi inače mogu zloupotrijebiti u funkciji New agea. To je, između ostalog, i bila zabrinutost Kongregacije.

- Ovaj tekst, kao i neki drugi započinje riječju „spirituality “ koja je terminus technicus svih onih koji ne žele prihvatiti (kršćansku) religioznost već teže za nekom „višom“ duhovnošću.

Dakle zaključak je: de Mellovi tekstovi su odlični duhovni tekstovi koji mogu pomoći svakom u duhovnoj izgradnji, no katoliku mora biti jasno prema kakvoj se duhovnosti želi izgrađivati. Zato se svakako može koristiti i njegovim tekstovima ali samo, kako i on sam kaže, kao ljestvama koji će jednom, kada se popne prema gore (prema Kristu, ali to je moje pojašnjenje) odbaciti…

[...]

p. Antun Volenik