Razmišljanja o Svetoj Misi uz apostola Euharistije 3

uvod; čitav serijal

EUHARISTIJA I SPASITELJEVA SMRT

III

Zašto je Naš Gospodin želio tako usko povezati Euharistiju i svoju smrt?

Prije svega, zato da nas podsjeti na cijenu koju ga je koštao taj sakrament. Euharistija je, ustvari, plod Isusove smrti. Euharistija je oporuka, zalog, koji se može ostvariti samo smrću oporučitelja. Da bi izvršio svoju oporuku, Isus je dakle trebao umrijeti. Pa tako svaki put kada smo u prisutnosti Euharistije, moramo reći: Ova je dragocjena oporuka Isusa Krista koštala života. Ona nam pokazuje njegovu neizmjernu ljubav, jer je i sam rekao da nema većega dokaza ljubavi nego dati svoj život za svoje prijatelje.

Isus koji umire da bi mi ostavio, da bi mi osigurao Euharistiju, eto najdivnijega dokaza njegove ljubavi. Koliko nas razmišlja o toj cijeni Euharistije? A Isus nam u njoj i sam to govori. No mi poput odmetnute djece razmišljamo samo o korištenju i uživanju bogatstava koja su nam dana, a da i ne pomišljamo na Onoga koji nam ih je osigurao pod cijenu vlastitoga života.

Asiz 1,2,3...

Najprije jedan poduži citat iz knjige Josepha Ratzingera Vjera - istina - tolerancija : kršćanstvo i svjetske religije koju je 2004. izdala Kršćanska sadašnjost. Mislio sam donijeti kraći izvadak, ali učinilo mi se da ovako dobivamo poprilično točan uvid u razmišljanje bivšeg kardinala i današnjeg pape Benedikta XVI.

U doba dijaloga i susreta religija nužno se pojavilo pitanje mogu li ljudi zajedno moliti. Pritom se danas razlikuje multireligijska i međureligijska molitva. Uzorak multireligijske molitve pružaju oba svjetska molitvena dana za mir u Asizu, 1986. i 2002. godine. Okupljaju se pripadnici različitih religijskih zajednica. Njima je zajednička patnja zbog nevolja koje pritišću svijet i zbog odsutnosti mira u njemu, zajednička im je čežnja za pomoću koja dolazi odozgo protiv moći zla tako da bi u svijet mogli doći mir i pravednost. Odatle proizlazi nakana da se postavi javni znak te čežnje, znak koji sve ljude treba prodrmati i ojačati im dobru volju, što je uvjet za mir. Oni, koji su tu okupljeni, znaju također da je njihovo shvaćanje »božanskoga bića«, pa stoga i njihov način kako mu se obraćaju, toliko različit da bi zajednička molitva bila fikcijom, ona ne bi bila u istini. Oni se okupljaju da bi dali znak jedne zajedničke čežnje; ali oni mole — premda istodobno — ipak na odijeljenim mjestima, svaki na svoj način. Dakako, »moliti« znači u slučaju neosobnoga (i često s mnogoboštvom povezanoga) shvaćanja boga nešto sasvim drugo negoli moliti u vjeri u jednoga, osobnog Boga. Razlika se pokazuje vidljivo, ali na način koji daje osjetiti da ona ujedno mora postati krikom za ozdravljenjem naših razdijeljenosti.

Nadovezujući se na Asiz — kako 1986. tako i 2002. godine — opetovano se i posve ozbiljno postavilo pitanje: Možemo li to činiti? Ne simulira li se time za veliku većinu ljudi neko zajedništvo kojega u stvarnosti nema? Ne promiče li se ipak tako relativizam — mišljenje kako su razlike medu »religijama« zapravo ipak samo nešto pretposljednje? I ne slabi li time ipak ozbiljnost vjere te se tako Bog u konačnici sve dalje odmiče od nas, pa se pojačava naša napuštenost i prepuštenost samima sebi? Takva se pitanja ne smiju olako gurati u stranu. Opasno¬sti se ne daju zanijekati i ne da se osporiti kako su Asiz, pogotovo 1986. godine, mnogi krivo tumačili. Obratno, isto bi tako bilo krivo posvemašnje i bezuvjetno zabacivanje multireligijske molitve u opisanome smislu. Nasuprot svemu tomu čini mi se ispravnim vezati multireligijsku molitvu uz uvjete koji odgovaraju zahtjevima unutranje istine i odgovornosti za jednu tako veliku stvar kao što je otvoreno zazivanje Boga naočigled svega svijeta. Tu vidim dva temljena uvjeta:

1. Takva multireligijska molitva ne može biti normalan slučaj religioznoga života, nego može postojati samo kao znak u izvanrednim prilikama u kojima se uzdiže zajednički vapaj iz nevolje, vapaj koji treba prodrmati srca ljudi i potresti Božje srce.
2. Takav molitveni događaj zavodi skoro nezaobilazno u kriva tumačenja, u ravnodušnost prema sadržaju onoga što se vjeruje ili ne vjeruje te time dovodi do rastakanja zbiljske vjere. Stoga takvi događaji moraju ostati iznimkama, kao što je rečeno pod 1.; prije svega je pak od najveće važnosti da se brižno objasni što se tu zapravo događa, odnosno ne događa. Ovo objašnjenje, u kojemu mora postati jasnim da »religija« uopće nema, da nema zajedničke misli o Bogu niti zajedničke vjere u Boga te da se razlika ne tiče tek područja izmjenjivih slika i pojmova, nego pogađa same konačne odluke čovjeka — to je, dakle, objašnjenje važno ne samo za sudionike toga događanja, nego i za sve one koji su tomu svjedoci ili koji inače na neki način dobivaju o tomu informacije. To događanje mora biti samo u sebi i pred očima svijeta tako jasno, da ne mogne postati demonstracijom relativizma po kojemu bi ono ukinulo samo sebe i vlastiti smisao.

Dok se pri multireligijskoj molitvi doduše moli u jednakome kontekstu, ali odijeljeno na različitim mjestima, međureligijska molitva znači zajedničko moljenje osoba ili skupina koje pripadaju različitim religijama. Je li to uopće moguće u posvemašnjoj istini i poštenju? Dvojim o tome. Ipak, u svakome slučaju valja pritom postaviti tri elementarna uvjeta bez čijega bi uzimanja u obzir takvo moljenje postalo nijekanjem vjere:

1. Skupa se može moliti samo ako postoji jednodušnost u tome tko ili što je Bog pa stoga i jednodušnost s obzirom na to što je to molitva: naime, dijaloško događanje u kojemu govorim Bogu koji me može slušati i uslišati. Drukčije rečeno: zajedničko moljenje pretpostavlja da se načelno zajednički shvati naslovnik molitve, pa time i onaj unutarnji čin koji se na njega odnosi. Kao u slučaju Abrahama i Melkisedeka, Joba i Jone, mora biti jasno da se razgovara s Bogom nad bogovima, sa Stvoriteljem neba i zemlje — s mojim Stvoriteljem. Mora dakle biti jasno da je Bog »osoba«, a to znači da može spoznavati i ljubiti; da on ima moć da me čuje i da mi odgovori; da je on dobar i mjerilo dobrote te da zlo nema nikakva udjela u njemu. Polazeći od Melkisedeka možemo reći kako mora biti jasno da je on Bog mira i pravednosti. Svako miješanje osobnoga i neosobnoga shvaćanja, Boga i bogova, mora biti isključeno. Prva zapovijed Dekaloga vrijedi upravo i u eventualnoj međureligijskoj molitvi.
2. Polazeći od poimanja Boga mora postojati također načelno slaganje o tome što je dostojno molitve i što može postati sadržajem molitve. Kao mjerilo onoga što s pravom možemo od Boga tražiti da bismo ga dostojno molili ja vidim molitvene nakane Očenaša: u njima se vidi tko i kakav je Bog i tko smo mi. One pročišćuju naše htijenje i pokazuju s kojom vrstom htijenja se nalazimo na putu prema Bogu, a koja vrsta željenja bi nas udaljila od Boga i postavila protiv njega. Molbe koje bi stajale u suprotnosti sa smjerom molbi Očenaša ne mogu za kršćanina biti predmetom međureligijske molitve, zapravo uopće ne mogu biti predmetom nikakve molitve.
3. Sve se mora tako događati da relativističko krivo tumačenje vjere i molitve ne nađe nikakva uporišta. Taj kriterij ne odnosi se samo na kršćane koji ne smiju biti uvedeni u zabludu, nego isto tako i na nekršćane za koje ne smije nastati dojam neke zamjenjivosti »religija« i nekoga pretposljednjeg, pa stoga i zamijenjiva značenja, primjerice temeljne kršćanske ispovijesti vjere. Odsutnost takva vođenja na krivi put zahtijeva stoga da za nekršćana odatle ne smije slijediti neko pomračenje kršćaninove vjere u Božju jedincatost i u jedincatost Isusa Krista, Spasitelja sviju ljudi. Ranije spomenuti dokument iz Bosea s pravom veli o tome da sudjelovanje u međureligijskoj molitvi ne smije dovesti u pitanje naše zauzimanje u navještanju Isusa Krista svim ljudima. Ako bi nekršćanin morao ili mogao »izvući« iz sudjelovanja nekoga kršćanina u medureligijskoj molitvi relativiziranje vjere u Isusa Krista, jedinoga Spasitelja sviju, onda do takva sudjelovanja ne može doći. Jer u tome bi slučaju ono pokazivalo u krivome smjeru, natrag umjesto naprijed, u povijesti Božjih puteva.

Zatim imamo ovo iz papinog pisma prijatelju luteranskom pastoru u ožujku ove godine:

Razumijem vrlo dobro Vašu zabrinutost zbog mog sudjelovanja na susretu u Asizu. Ali, ta bi se obljetnica morala u svakom slučaju proslaviti i nakon svega, činilo mi se najbolje da odem osobno onamo i tako pokušam odrediti sveukupno usmjerenje. U svakom slučaju, učinit ću sve da sinkretistička ili relativistička interpretacija događaja bude nemoguća i da bude jasno kako ja i dalje vjerujem i priznajem ono na što sam skrenuo pozornost Crkve u dokumenu 'Dominus Jesus'.

I onda je objašnjeno da ovaj puta, za razliku od prethodnih susreta u Asizu, neće biti nikakve međureligijske molitve, a umjesto toga papa je predvodio u srijedu na trgu Svetog Petra u Rimu stvarnu katoličku molitvu (liturgiju riječi) koja je započela s Tu es Petrus, a završila sa Salve Regina.

Konačno, jučer je papa u Asizu izrekao jedan posve pristojan govor sa standardnim riječima o miru i ulozi religija u svijetu i sličnom. Po meni je najzanimljiviji sljedeći odlomak. Unio sam obilne prilagodbe u dostupan prijevod koji je, kao i obično, više prepričavanje svojim riječima, nego prevođenje papinih.

Kritičari religije tvrde, počevši od prosvjetiteljstva, da je religija uzrok nasilja i stoga su poticali neprijateljstvo prema religiji. Činjenica da religija, u slučaju koji ovdje promatramo [terorizam], doista potiče nasilje mora nas kao religiozne osobe vrlo zabrinjavati. Na suptiliniji, ali ne manje okrutan način, također vidimo religiju kao uzrok nasilju kada branitelji jedne religije koriste silu protiv drugih. Predstavnici su religija, sabrani u Asizu 1986. godine, željeli reći, a mi također potvrđujemo da nasilje ne pripada pravoj naravi religije, nego je njezino izopačivanje i pridonosi njezinu uništenju. Neki pak na to odgovaraju primjedbom: kako znate što je prava narav religije? Zar vaša tvrdnja ne potječe iz činjenice da je među vama snaga religije postala potrošena? Drugi će pak prigovoriti: Postoji li zajednička narav religije koja se nalazi u svim religijama i zato je primjenjiva na sve njih? S tim se upitima moramo suočiti ako se kanimo realistično i vjerodostojno suprotstaviti vjerski motiviranom nasilju. U tome leži temeljna zadaća međureligijskog dijaloga, koju ovaj susret mora ponovno istaknuti.

Papa ne odgovara na ova vrlo važna pitanja, ali lijepo je što ih je barem postavio. Ja se potpuno slažem s tim prigovorima i bilo bi lijepo čuti što je to danas katolički odgovor i kako se taj odgovor slaže s vjekovnim učenjima Crkve.

Uglavnom, čini mi se da se papa potrudio da skrene "duh Asiza" što više u pravom smjeru. Je li ga uspio egzorcizirati od svih demona? Čisto sumnjam. Ipak, jedna utješna vijest je da svjetovni mediji ni u svijetu, a ni kod nas nisu skoro ništa izvještavali o ovom susretu u Asizu. Ohrabruju i poticaji nama katolicima od strane cijenjenih muslimana poput muftije Ševka ef. Omerbašića koji je izjavio:

Primjer Franje Asiškoga bit će zlatnim slovima zapisan u povijesti kršćansko-muslimanskih odnosa. Mnogi se ni danas skoro tisuću godina kasnije ne usuđuju krenuti njegovim putem u kreiranju tih odnosa.

Podsjetimo se tog svijetlog primjera.

Oko 1219. godine, nakon održane Generalne skupštine Reda, Sveti Franjo je odlučio poduzeti misijsko putovanje među muslimane u Egipat, gdje se je vodio križarski rat.

Za to vrijeme Franjo je boravio sa kršćanskom vojskom i prošao je kroz njihove linije i došao do muslimanskih linija. Kako je bio izvan dometa kršćana ubrzo su ga uhvatili muslimanski vojnici. Franjo je rekao vojnicima da želi sultanu propovijedati Krista. Sultan mu je dopustio da uđe u njegov logor.

Kada su ga doveli pred sultana Franjo je rekao: „Mene šalje Svemogući Bog da navještajući istine Evanđelja tebi i tvome narodu pokaže put spasenja.“ I dok je Sveti Franjo propovijedao, sultanu se je Franjo svidio i dojmila ga se je snaga Franjinih riječi tako jako da je pozvao Franju sa boravi kod njega.

„Drage volje“, odgovorio je Franjo, „ako se ti i tvoj narod obratite, povjerujete Kristu“. Franjo je tada iznio svoju čuvenu ponudu, izazov. Rekao je: „Ako se ti sada kolebaš između Krista i Muhameda, naredi da se raspali vatra i ja ću ući u tu vatru s tvojim svećenikom da bi vidio čija je vjera Prava Vjera.“

Sultan nije bio voljan dopustiti taj pokus sa vatrom, te je Franjo zamolio dopuštenje da ih napusti. A sultan je dao nalog da Franju najljubaznije sprovedu do njegova logora.

I dok se je to događalo u Egiptu, pet braće gorljivih franjevaca je uzvitlalo prašinu u muslimanskome Maroku, kada je njih petero trebalo biti ubijeno. To su bili brat Berardo, Oton, Petar, Akurzije i Adjut.

Najprije su ta braća otišla u Španjolsku, u muslimansku Sevilju. A zbog toga što su tamo htjeli propovijedati Evanđelje, bili su bičevani, utamničeni i potom izagnani iz toga kraljevstva. Nakon toga su otišli u muslimanski Maroko u namjeri da obrate nevjernike. Kada su tamo došli, ta braća su htjela više od toga da propovijedaju po ulicama. Ušli su pravo u mošeju (džamiju) i usred mošeje javno optužili Muhameda.

Braća su bila uhićena, utamničena i bičevana, ali to nije zadovoljilo njihov cilj. Dok su bili u zatvoru oni su stalno nastojali obratiti stražare i tamničare.

Vladari Maroka nastojali su naći diplomatski način izlaska iz te situacije, pa su sve poduzeli da te zatočene franjevce pošalju u njihovu zemlju. A kako su na to odgovorili franjevci?

Brat Cuthbert donosi sljedeće: „Ali pet franjevaca nije nimalo znalo o diplomaciji i nisu imali namjeru napustiti misiju i nastaviti živjeti. Muhamed je u njihovim očima bio neprijatelj Kristov, a duše tih ljudi su bile potpuno izgubljene za njihovoga Božanskoga Otkupitelja. Njima je to izgledalo da bi pristajući na to izdali svoju misiju i odrekli se svoje Vjere i svoga Spasitelja.“

I kod prve prilike ovi žilavi franjevci su uspavali svoje tamničare. Istoga časa oni su se vratili u grad, i ondje opet pred mošejom pozvali nevjernike da se odreknu Muhameda i da prihvate Krista.

Opet su uhvaćeni, bačeni u tamnicu i mučeni. I dok su ih mučili tamničari su im obećali da će im spasiti život i da će dobiti i darove samo ako zataje Krista i prihvate Muhameda.

Braća su odgovorila tako što su izgovorila molitve i pohvale Našemu Gospodinu i požurivali mučitelje da se odreknu Muhameda i prihvate Isusa Krista.

Muhamedanci su odgovorili na taj način da su im odrubili glave. Njihova tijela su bacili izvan gradskih zidina za hranu psima. Portugalski dostojanstvenik je organizirao prikupljanje njihovih tjela, koja su zatim odnijeta u Portugal i uz velike počasti položena u crkvu Regularnih kanonika (Augustinaca) u Coimbri.

Među narodom koji se je tada skupio da moli i časti te franjevačke mučenike bio je i mladi augustinski kanonik koji se je zanio ciljem i ljubavlju prema Kristu kojom su gorjela ova franjevačka braća. On je potražio mjesne franjevce i zamolio ih da ga prime u svoj Red.

Taj mladi augustinac, koji je postao franjevac, poznat nam je kao Sveti Antun iz Padove, Čudotvorac, kojega katolici štuju i s nazivom „Malj heretika“.

A u svezi Svetoga Franje: Što je on mislio o toj petorici braće koja su umarširala u mošeju i optužila Muhameda pred muslimanima i na muslimanskom svetom mjestu? Koji su pozvali muslimane da za svoje spasenje ne slijede lažnoga proroka Muhameda? Je li sveti Franjo organizirao veliko priznavanje pogriješke i potaknuo svoju braću na razumijevanje da „muslimani zajedno s nama, časte istoga Boga“?

Ne! Sv. Franjo je vapio prema Nebu sa zahvalnošću: „Ja sada mogu iskreno reći da imam petoricu braće.“

Mislio sam ovdje još dodati koji citat od blaženog Charlesa de Foucaulda koji nam daje program "međureligijskog dijaloga" za današnje vrijeme, ali to će s obzirom na duljinu ovog posta morati, nažalost, pričekati neki budući trenutak.

Blaženi Ivane Pavle II., moli za nas!

Deus, dives in misericórdia,
qui beátum Ioánnem Paulum, papam,
univérsae Ecclésiae tuae praeésse voluísti,
praesta, quaésumus, ut, eius institútis edócti,
corda nostra salutíferae grátiae Christi,
uníus redemptóris hóminis, fidénter aperiámus.
Qui tecum.

(izvor)

Ne baš točan prijevod na hrvatski na kraju ovog teksta. Komentari iz razumljivih razloga nisu na ovom postu omogućeni.

Razmišljanja o Svetoj Misi uz apostola Euharistije 2

uvod; čitav serijal

EUHARISTIJA I SPASITELJEVA SMRT

II

Kada je razmatramo kao žrtvu i kao pričest, nalazimo smrt na još zamjetniji način.

Svećenik posebno nad kruhom pa posebno nad vinom izgovara riječi sakramenta kako bi se upravo po njima tijelo odvojilo od krvi, a to je smrt. Smrt se ne događa uistinu jer se tomu protivi slavno i uskrslo stanje u kojem se nalazi Isus Krist, no on od nje uzima sve što može: uzima stanje smrti jer ga vidimo kao janje za nas zaklano. Na taj način Isus Krist svojom otajstvenom smrću nastavlja žrtvu Križa, tisućama puta obnovljenu za grijehe svijeta.

U pričesti završava Spasiteljeva smrt. Srce pričesnika postaje njegovim grobom jer se svete prilike rasplinju pod utjecajem prirodne topline te prestaje sakramentalno stanje. Isus-Hostija više se ne nalazi u nama tijelom – događa se smrt u sakramentu, prinesena je žrtva paljenica.

Srce pravednika postat će mu slavnim grobom, a srce grešnika grobom sramote. Prestankom sakramentalnog stanja Naš Gospodin u prvi grob stavlja svoje božanstvo i svoj Sveti Duh, i u njima klicu uskrsnuća. No u okrivljenom srcu Isus neće preživjeti, u njemu Euharistija ne doseže svoj cilj. Pričest u njemu postaje oskvrnuće. To je nasilna i nepravedna smrt Našega Gospodina, razapeta zbog novih krvnika.

Gostujući autor - Komentar na interview s mons. dr. Jurjem Kolarićem

 

U tekstu koji slijedi Luka se polemički osvrće na intervju s jednim hrvatskim ekumenistom. U engleskom jeziku postoji zgodna igra riječi za ljude koji zastupaju stajališta slična onima uvaženog velečasnog gospodina: ecumenist - ecumaniac.

Jasno da ovakva tema i tip teksta pozivaju na otvoreniju raspravu, ali pokušajte zadržati civilizirani i razboriti ton u komentarima.

***

Nije moguće da ne dođu sablazni, no jao onome po kome dolaze! (Lk 17,1)

Naš ponajbolji (i jedini) apologetski portal katolik.hr nedavno je objavio interview sa mons. dr. Jurjom Kolarićem, "renomiranim crkvenim licem", koji je tom prilikom govorio o ekumenizmu i stavu koji Katolička Crkva treba zauzeti spram ne-katoličkih religija i svijeta općenito.

Znam da ne priliči jednom laiku da kritizira riječi renomiranog klerika, ali ovaj put si nisam mogao pomoći. Čitajući ovaj interview naprosto nisam mogao vjerovati vlastitim očima, a od količine izgovorenih besmislica skoro sam se onesvijestio. Zahvaljujem portalu katolik.hr na ovom interviewu, jer on na najbolji način pokazuje s kojom vrste krize identiteta i vjere je Crkva danas suočena i gdje se nalaze izvorišta te krize.

Prvo pitanje koje je postavljeno monsinjoru bilo je da pokuša definirati ekumenizam. Ja nisam teolog, nisam ni približno učen kao dr. Kolarić, ali mislim da na to pitanje nije teško odgovoriti. Ekumenizam je nastojanje da se sve razmetne sinove Crkve koji još uvijek prepoznaju božanstvo Isusa Krista vrati u krilo jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve na čijem je čelu Petrov nasljednik. Čak ni u najblažim ekumenskim formulacijama, dekretu II. Vatikanskog Unitatis Redintegratio i enciklici bl. pape Ivana Pavla II Ut Unum Sint ne propušta se naglasiti da je jedino moguće zamislivo jedinstvo kršćana ono pod jedinstvom s Petrovim nasljednikom i prihvaćanjem njegove službe kako ju je definirao I. Vatikanski Sabor u konstituciji Pastor Aeternus. Drugim riječima, ujedinjenje kršćana moguće je samo tako da svi kršćani prihvate katoličku vjeru koju naučava Petrov nasljednik.

Mons. Kolarić niti jednom riječju takvo nešto ne spominje. Umjesto toga, on ulazi u lingvističko raščlanjivanje riječi "oekumena" i sugerira da bi Crkva trebala preispitati svoju vjernost Kristu! Onda još malo o tome kako svi snose podjednaku odgovornost za činjenicu da kršćani nisu ujedinjeni i da svi moraju napraviti pomake kako bi došlo do nekog kompromisnog rješenja. Nigdje ni riječi o tome da je Crkva samo jedna, da je Vjera samo jedna i da se jedinstvo može postići samo u jednoj Crkvi prihvaćajući jednu Vjeru.

U drugom pitanju monsinjor upozorava na činjenicu da mnogi vjernici ne poznaju svoju vjeru, a da ekumenizam nije moguć bez poznavanja svog identiteta i svoje vjere. Tu se slažem, tu se nema što nadodati.

I onda dolazi treće pitanje, koje rezultira totalnom katastrofom. Na upit novinara kako prepoznati lažni ekumenizam, mons. Kolarić počinje svoj opsežan odgovor koji se svodi na to da katolici ne bi smjeli težiti time da obrate one koji su u zabludi. Prema dr. Kolariću, Crkva ne bi trebala ići za tim da obrati one koje su u zabludi, već ih pustiti da i dalje žive u svojim zabludama, a sve u ime dijaloga i pluralizma. Mons. Kolarić tako vidi dva znaka lažnog ekumenizma: unijačenje i prozelitizam. Citiram:

- "Unijačenje" je (...) među kršćanima pejorativan naziv koji označuje promidžbeno nastojanje npr. Katoličke crkve da raznim sredstvima za sebe pridobije vjernike drugih Crkava, vjerskih zajednica i denominacija (...) Nakon Drugog vatikanskog sabora (1962.-1965.) Katolička crkva je suprostavila pojmu "unijačenja" pojam "dijaloga" i "ekumenizma".

- Sličan pojmu "unijačenja" je i pojam "prozelitizam" (grčki proselthein) čime se označuje nastojanje neke Crkve oko prikupljanja što većeg broja novih sljedbenika na štetu mjesnih Crkava.

E, sad pitam se ja: tko je ovdje lud? Da li zaista ovaj renomirani klerik, kapelan Njegove Svetosti, tvrdi da nakon Drugog Vatikanskog sabora ne bismo smjeli težiti tome da što više ljudi prihvati katoličku vjeru? I što uopće znači "na štetu mjesnih Crkava"? Znači li to da katolička Crkva ne bi smjela težiti obraćenju pravoslavnih, zato što bi time nanijela štetu mjesnoj pravoslavnoj Crkvi?

I od kada je "prozelitizam" nešto negativno i loše? Htjeli nekoga pridobiti za Kraljevstvo Božje, približiti mu Krista i pomoći mu da se ukrca u Arku Spasenja... što bi tu moglo biti loše ili štetno?

Iduće pitanje odnosilo se na Svjetsko vijeće crkava. Odgovor počinje sa spominjanjem Ekumenskog vijeća crkava u kojem monsinjor bez imalo kolebanja pripisuje atribut divinum (božansko). Dakle, vijeće "crkava" koje se sastoji od udruženih raskolničkih zajednica, trebamo smatrati božanskom zajednicom? Čekaj malo, ja sam sve do sada mislio da je jedina božanska zajednica na zemlji Katolička Crkva. Od kud sad ovo? Je li Isus Krist utemeljio Crkvu na Petru, ili je utemeljio Ekumensko vijeće crkava na vođama raskolničih pokreta? Sada mi više ništa nije jasno...

Onda slijedi mini-hvalospjev protestantima, pionirima ekumenskog pokreta. Dakle, prvo su se odvojili od Crkve, uzrokovali najveću katastrofu u povijesti Europe - a onda se sjetili da je želja Duha Svetoga jedinstvo koje su upravo oni na najbrutalniji mogući način narušili. I sada ih se radi toga treba hvaliti i postavljati za primjer vjernim katolicima kojima nikad nije bilo ni na kraj pameti napuštati Svetu Crkvu!

Ide dalje: Ponajprije veliki broj kršćanskih Crkava i denominacija nalazi se izvan ove krovne kršćanske ekumenske organizacije sa sjedištem u Ženevi, a mnoge kršćanske Crkve i organizacije, članice EVC-a , svoje članstvo u EVC-a smatraju samo formalnim i praktičnim bez želje da se i doktrinalno obvežu na tzv. "vjersku bazu" (vjerovanje) EVC-a. Velik broj kršćanskih Crkava??? Ovdje bih volio upitati cijenjenog monsinjora koliko je to Crkava Isus Krist utemeljio? Ja sam nekako bio dojma da je utemeljio samo jednu Crkvu... kakvo sad odjednom mnoštvo Crkava??

Malo kasnije opet isto: EVC-a nije nikakva "nad-crkva", "super-crkva" ili nekakvo ostvarenje "jedne Kristove Crkve", već EVC-a samo želi zbližiti kršćanske Crkve i dovesti ih do međusobnih dodira i pokrenuti ih da istražuju i razgovaraju o pitanju crkvenog jedinstva. Ne znam je li riječ "Crkva" ovdje možda zabunom napisana velikim slovom.. bez obzira na to, govoriti o "mnoštvu Crkava" ne samo da je nonsens, nego je i čista hereza! I to da EVC nije nikakvo ostvarenje "jedne Kristove Crkve". Dragi monsinjoru, jedna Kristova Crkva je već ostvarena u Katoličkoj Crkvi! To nije nešto čemu težimo u budućnosti, to je realnost koja je prisutna već 2000 godina, sada i ovdje.

Zatim kaže: Nema sumnje da je ekumenski pokret izgubio nekadašnju euforičnost i da se danas nalazi u "slijepoj ulici". Pitam se zašto? Kod ovako maglovitih i nejasnih definicija, tko bi ostao euforičan? Zar bi nas trebala držati euforija oko toga što više ne znamo je li Krist utemeljio jednu ili mnoštvo Crkava, i koji je uopće pravi i konačni cilj ekumenizma?

U idućem pitanju monsinjor iznosi još jednu totalno zbunjujuću tezu: Možemo reći da je vjersko jedinstvo kršćana u pravom smislu bilo razoreno tek nastupom reformacije! Što je s time htio točno reći, valjda ni on sam ne zna. Odbijanje primata Petrovog nasljednika nad cijelom Crkvom za njega očito ne razara jedinstvo kršćana?? Dalje se nabrajaju razlike između katoličke i pravoslavne doktrine, kao da je riječ o nekakavim sitnicama, reliktima prošlosti koje nekim nesretnim spletom okolnosti još uvijek vučemo za sobom. Zato i u idućoj rečenici izražava nadu da je razlika samo u tumačenjima, a ne o istinama. Pa naravno! sve je dvoznačno, sve je samo pitanje tumačenja. Istina će biti onakva kakvom ju je protumačimo i sve OK!

Iduće pitanje odnosilo se na tzv. Hrvatsku pravoslavnu Crkvu i vrlo brzo se ispostavlja da je mons. Kolarić pobornik te ideje! Veliki ekumenist dakle tako zamišlja ekumenizam: ne kao ujedinjenje svih kršćana u jednu Crkvu, već kao omogućavanje stvaranja novih "Crkava". Kako jedan katolik, a pogotovo klerik, može podržavati osnivanje nove "Crkve" koja negira istine katoličke vjere i autoritet Petrovog nasljednika? Pa to je sablazan da ne može biti veća!!

Međutim, tu stvar ne staje. I u idućem pitanju mons. Kolarić sav ponosan ističe kako je njegovom zaslugom riječ "sekta" izbačena iz vokabulara i zamijenjena politički korektnom riječju "sljedba". Kaže monsinjor, sekta je ružna riječ jer ima korijen u latinskoj riječi secare što znači sijeći, odrezati, rastaviti, razdijeliti. Pitam se ja, nije li to onda najbolja moguća riječ koja opisuje one koji sijeku jednu Crkvu na više djelova, koji sami sebe odrežu, rastave i razdijele od Tijela Kristovog? Što je tu točno uvredljivo? Katolička vjera u jednu jedinstvenu Kristovu Crkvu? Zar moramo prestati ispovijedati svoju vjeru, da se netko ne bi našao uvrijeđenim??

Citat bez komentara: Pozitivniji je izraz za vjersku raznolikost i različitost riječ "sljedba" koja dolazi od latinske riječi "sequi", što znači slijediti nekoga, nasljedovati nekoga u odnosu na njegov svjetonazor i njegovo naučavanje.

Onda ide još jedan biser: Sljedba se katkada nepotrebno poistovjećuje s riječju "hereza" . Nepotrebno?? Nepotrebno je reći da su oni koji se odvoje od jedne jedine Kristove Crkve i počnu slijediti one koji narušavaju jedinstvo Tijela Kristova u svojoj biti krivovjernici, tj. heretici? Nego što bi trebalo reći, kako nazvati one koji se odriču katoličke Vjere i izlaze iz jedinstva Crkve? Zakonik Kanonskog Prava i Katekizam Katoličke Crkve takve i dalje zove hereticima, šizmaticima, apostatama.

Odgovarajući na iduće pitanje, monsinjor kaže: Kada su crkvene strukture zaboravile to načelo u Crkvi je dolazilo do kriza i protesta, koji su nerijetko završavali stvaranjem novih zajednica s opravdanjem da crkvene strukture nisu na vrijeme odgovorile na opravdane zahtjeve onih koji su Crkvi željeli dobro ili ali im je prostor za djelovanje postao skučen te su izvan Crkve tražili ostvarenje svojih zamisli. Dakle, katolici su krivi za sve raskole, jer su zaboravili da je Crkva semper reformanda! Nisu krivi oni koji su bili neposlušni i koji su svoj ego stavljali ispred želje za služenjem i dobrom čitavog Tijela Kristova. Crkva je kriva, dakako!

Dalje veli: Napuštajući prijašnja učenja nekih papa, Deklaracija o vjerskoj slobodi (Dignitatis humanae) proglasila je da ljudska bića imaju pravo na vjersku slobodu i na slobodno obavljanje bogoštovlja. OK, barem je priznao da je došlo do rascjepa u nauku prijašnjih papa. Međutim, i tu je bio nepošten. Kako objašnjava KKC, ljudska bića imaju psihološku slobodu odabira religije, ali ta im je sloboda dana samo zato da bi mogli odabrati jedinu pravu religiju - onu koju je Bog htio i utemeljio. Sloboda vjeroispovjesti je psihološka, a ne moralna sloboda. Dignitatis Humanae osporio je pravo državi da silom nameće jednu vjeru i proganja pripadnike drugih vjera, ali on nipošto nije dao moralnu slobodu pojedincu ili društvu da pristaje uz lažne religije i klanja se lažnim bogovima!

U idućem poglavlju slijedi osuda mons. M. Lefebvrea i njegovih legitimnih stavova o štetnosti nekih dvoznačnih formulacija Drugog Vatikanskog Sabora, kao i primjedbi očite činjenice razvodnjavanja katoličke vjere, čemu svjedoči cijeli niz nacionalnih katekizama koje nose imprimatur svoji biskupskih konferencija, a sadrže očite dvoznačnosti i hereze (nizozemski, kanadski, francuski katekizam, i dr.). Ne uspjevajući prikriti svoje razočaranje time što se Društvo Pija X. (koje on nepravilno zove "Lefebrovcima") približuje punom zajedništvu s Crkvom, monsinjor slavodobitno zaključuje: Crkva je definitivno pošla novim putem koji je bio promoviran na Drugom vatikanskom saboru i s kojega više ne može sići, jer "drugog puta nema". Ima drugog puta! Taj drugi put se zove vjernost Svetoj Predaji Crkve, vjernost jednoj, svetoj, katoličkoj i apostolskoj Crkvi, vjernost onome što su sve pape i svi biskupi u zajedništvu s njime naučavali i naučavaju već puna dva tisućljeća. A vidimo gdje nas je doveo ovaj "novi put": profanizacija liturgije i svega što je sveto, prazne Crkve, razvodnjena vjera, ponovno uzdizanje prastarih krivovjerja, relativizacija istine, vjerski indiferentizam... zar zaista nema drugog puta od toga? Vidjet ćemo.

I za kraj: U katoličkom rječniku riječ "excommunicatio" definitivno je zamijenjena riječju "communicatio". No comment.

Razmišljanja o Svetoj Misi uz apostola Euharistije 1

Danas započinjemo novi serijal s temom iz naslova. Svake subote trebali biste moći ovdje pročitati kratko razmatranje o Presvetoj Euharistiji. Razmatranja su zapravo uzastopni ulomci iz djela svetog Petra Julijana Eymarda, svećenika poznatog po golemoj ljubavi prema Euharistiji i velikom širitelju pobožnosti prema Gospodinu prisutnom u Euharistiji. O Eymardu ukratko pročitajte ovdje ili ovdje. Razmatranja su kratka tako da ih što više ljudi pročita, ali ipak dovoljno sadržajna da se zaustavite nekoliko minuta i usmjerite svoje misli prema Bogu. U tom smislu ovaj serijal se lijepo nadovezuje i pripomaže kod razmatrajuće molitve o čemu smo nedavno pisali na ovom blogu.

Osim ovog prvog nastavka, neće biti omogućeno komentiranje pod dotičnim postovima, a ako primjetite kakvu pogrešku, možete nas upozoriti pod ovim postom ili preko maila. Ove tekstove prevodi za nas s francuskog jedna članica Društva Benedictus na čemu smo joj svi zahvalni.

Eto, pozivam vas da se svaki tjedan uoči ili na sam dan Gospodnji nakratko zaustavite i otkrijete još jedan poticaj o tom neiscrpnom blagu koje je Euharistija.

EUHARISTIJA I SPASITELJEVA SMRT

Uistinu, svaki put kada jedete ovaj kruh i pijete ovaj kalež navješćujete smrt Gospodnju dok On ne dođe. (1 Kor 11, 26)

I

Iz kojega god pogleda da razmatramo Euharistiju, ona nas na doista iznenađujuć način podsjeća na smrt našega Spasitelja.

Ustanovio ju je večer prije svoje smrti, u samoj noći u kojoj je bio predan.

Nazvao ju je oporukom utemeljenom u njegovoj krvi: "Ovaj je kalež Novi savez u mojoj krvi" (1 Kor 11, 25).

Isusovo stanje u euharistiji stanje je smrti. Kada se 1290. i 1369. godine ukazao u Bruxellesu i Parizu, pojavio se s ranama, kao naša božanska žrtva.

U euharistiji je bez pokreta, bez volje, kao mrtvac kojega treba nositi.

Oko njega vlada mrtva tišina; njegov je oltar grob koji čuva kosti mučenika.

Nad njim je Križ, a osvjetljava ga svjetlo kao ono koje osvjetljava grobove; korporal koji omata svetu hostiju novo je mrtvačko platno. Kada se svećenik priprema za Presvetu Žrtvu, na sebi nosi znakovlje smrti: svi dijelovi njegova svetog ruha, i sprijeda i straga, nose znak Križa. Samo smrt, samo Križ; takva je Euharistija kada je razmatramo samu za sebe.

Tradicionalni katolički kalendar

Jedan od najvažnijih ciljeva za koje se ljudi okupljeni oko Društva "Benedictus" zalažu je učiniti pristupačnim hrvatskim vjernicima bogatstvo katoličke tradicije, a napose liturgijsku baštinu. I to ne u nekom folklornom smislu, nego prije svega kao potporu svakodnevnom življenju vjere. Kroz povijest je katolička vjera temeljito prožela protok vremena: promjenu godišnjih doba, mjeseci, tjedana, dana i sati. Jedan od ilustrativnih primjera ove činjenice je i bogatstvo narodnih izreka o vremenskim prilikama vezanim uz spomendane svetaca, odnosno blagdane. Katolički se kalendar mijenjao kroz stoljeća uvođenjem novih svetaca, povremenim pojednostavljenjima i mjesnim varijacijama. Kao i mnogo toga drugoga krajem šezdesetih godina dvadesetog stoljeća reformatori su s blagoslovom pape Pavla VI. poprilično promijenili kalendar. Bili su vođeni različitim idejama i ideologijama o kojima sada ne možemo raspravljati. Moglo bi se reći da su uzeli u ruke škare, ljepilo i koš za smeće. Kao što je nakon njihovih rezuckanja ostao od starog misala samo kostur s ispremiještanim, izbačenim i novokomponiranim molitvama, tako je i kalendar ostao pun rupa i komitetski učinjenih preobrazbi.

Bogu hvala, neki su pojedinci i zajednice sačuvale staru rimsku liturgiju i kalendar. Nakon što je papa Benedikt XVI. razriješio okove tradicije svojim motuproprijem i kod nas u Hrvatskoj pojavili su se vjernici koji žele slijediti tradicionalnu katoličku liturgiju. Zato mi je drago što njima i svima ostalim zainteresiranima, mogu danas predstaviti uradak jednog vrijednog člana Društva Benedictus. Da ne duljim dalje:

Tradicionalni katolički kalendar

za izvanredni oblik rimskog obreda 

sukladno motupropriju "Summorum pontificum" pape Benedikta XVI.

Vjerujem da će autor biti zahvalan ako ga upozorite na eventualne propuste ili izložite konstruktivne preporuke. U skladu s raspoloživim vremenom će zasigurno biti dodavane neke stvari poput uputa da li se na misi dotičnoga dana govori Gloria ili Credo, a možda jednom i vlastiti dijelovi misa pojedinog dana. No mislim da je već i ovako kalendar i više nego koristan i u svoje osobno ime te u ime svih zahvalnih čitatelja autoru iskreno zahvaljujem!

Tako je to

S obzirom da ja knjige uvijek prosuđujem prema koricama, kada sam prije nekoliko godina uzeo s police u knjižnici jednu knjigu američke spisateljice Flannery O'Connor, ubrzo sam je tamo i vratio. Nije mi se svidjelo nešto što je pisalo na koricama i naprosto sam ocijenio da takva feministička s... ne vrijedi čitati. Nakon nekog vremena, ne sjećam se više radi li se o mjesecima ili godinama, ipak sam dotičnu knjigu posudio. Još jednom sam se uvjerio kako je lako krivo prosuditi stvari jer su mi se njezine priče jako svidjele i pročitao sam sve četiri knjige koje su prevedene na hrvatski. Vjerujem da ću u nekom trenutku kad budem imao više vremena pročitati i originalna djela. Poštedjet ću vas kritičkih osvrta na Flannery O'Connor i njezina djela jer meni samom ti osvrti djeluju poprilično odbojno, a vrlo često i promašeno. Evo ipak kratke biografije za slučaj da niste ništa čuli o njoj:

Flannery O'Connor (1925.- 1964.) rođena je u mjestu Savannah, u američkoj državi Georgiji, kao jedinica u katoličkoj obitelji.

Roman Mudra krv je njezina prva knjiga, objavljena 1952. godine, a spisateljski rad obuhvaća još i kod nas prevedenu zbirku priča Teško je naći dobra čovjeka, nagrađenu Nagradom Kiklop za knjigu inozemnog autora godine 2004., zbirku priča Sve što raste mora se sastati, te kratki roman Nasilni pobjeđuju. Godine 1979. objavljena su njezina pisma pod naslovom Navika bivanja.

Flannery O'Connor bila je pisac s kršćanskim preokupacijama kojemu su kaos i zbrka u vrijednosnim kriterijima odbojni. Njezina publika je navikla na iskrivljenosti modernog života gledati kao prirodne i normalne. Zbog toga je bila prisiljena poslužiti se nasilnim sredstvima i šokom da bi čitatelja natjerala na razmišljanje. Teme koje obrađuju njeni romani jesu problemi vjere, moralnosti, rasne pripadnosti.

Kad je u dobi od 39 godina umrla, Amerika je izgubila jednu od najnadarenijih književnica.

Na gigapediji (odnosno library.nu) možete nakon registracije naći mnoštvo knjiga o Flannery O'Connor. Ipak bih vam preporučio da prije svega sami pročitate koju njezinu priču, sabrana djela možete skinuti u pdf formatu ili epub formatu (dodatak za Firefox).

Povod za sve ovo je što sam naišao na audio snimku na kojoj Flannery O'Connor čita svoje djelo A good man is hard to find (Teško je naći dobra čovjeka) po kojoj je nazvana i jedna od njezinih zbirka priča. Čini mi se da snimka, koju je sada vrlo lako pronaći na internetu, potječe odavde, gdje je i opisano kako je nastala. Na dotičnoj stranici možete skinuti i kratki Flanneryjin govor kao uvod u čitanje pod nazivom Some Aspects of the Grotesque in Southern Fiction (možete ga poslušati i ovdje u nešto lošijoj kvaliteti). No, ono što biste svakako trebali čuti je sama priča, evo audio snimke, a možete si pripomoći i prateći tekst.

***

Slijede kratke vijesti:

"Biste li zapalili svijeću manje?", pitaju slovenski biskupi u povodu nadolazećih Svih Svetih i Dušnog dana. Ne pitaju mene, ali moj odgovor je: "Ne, ne bih!" Ono što bih učinio i što sam do prošle godine radio je da kupim svijeće u keramičkim posudicama. Nakon što svijeća izgori, takve posudice se vrlo lako recikliraju, tj. napune iznova "voskom". Prošle godine ih više nitko na Mirogoju nije prodavao. Prodavači na štandovima koje sam redom obilazio su govorili: "Da, da, znamo na što mislite, ali to vam više nitko ne proizvodi." Zato sam morao uzeti svijeće u plastičnim posudicama, lampaši su mi oduvijek bili odbojni. Možda je jedna ideja za koju bi se biskupi mogli založiti ponovno uvođenje takvih svijeća koje su više u skladu s prirodom? Inače, podsjećanje vjernika da je korisnije platiti misu za pokojne svakako je dobro.

Usput budi rečeno, gore stavljam vosak pod navodnike jer je žalosna istina da se kod nas u prodavaonicama ne mogu nabaviti voštane svijeće. Čak i za crkvu, gdje je propisano da dvije obavezne svijeće na misi imaju barem 2/3 voska u sebi, trebali bismo svijeće naručivati iz inozemstva. U budućnosti vjerojatno i hoćemo. Kao jednu zanimljivost o važnosti svijeća navodim da je Crkva propisivala do reformi u šezdesetima u slučaju da se svijeće ugase prije pretvorbe i da se ne mogu ponovno zapaliti, misu treba prekinuti.

***

IKA nas izvještava o misi na Dan useljenika i prognanika Hamiltonske biskupije. Izdvajam najzanimljivije:

Na svršetku misnog dijela a prije završnog blagoslova skupina je djevojaka iz talijanske župe izvela liturgijski ples.

Uz članak je i fotografija koju ovdje donosim maksimalno smanjenu da vam ne povrijedi očinji vid (kliknite ako se želite nasmijati).

Što mislite, da li i nas čekaju uskoro te travestije? Pričest na ruke imamo odavno. Ministrantice imamo od devedesetih. Izvanredni djelitelji pričesti i trajni đakoni sve se više množe. Gitare i bubnjeve danas ćete po crkvama naći češće nego orgulje. Svećeničke intervencije i interpolacije u misu za sada se još jedino ne dotiču riječi pretvorbe (koje su ionako u novoj misi drugačije nego u staroj, a i da ne zaboravimo krivi prijevod na hrvatski). Prigodne mise poput "vrištimo trčeći po crkvi sa školskim torbama u zraku" početkom školske godine, neokatekumenske "uhvatimo se za ruke i plešimo oko stola s pravim kruhom u župnoj dvorani" itd. već su nam svima poznate. Fali nam još samo liturgijski ples sa zastavama. I možda liturgijske lutke?

Izgleda da se podloga za takva, iskreno ću reći, nemojte se uvrijediti ako ste redovnica s cvijetom u kosi, budalesanja ionako već gradi i u nas, vidi npr. ove članke iz 2004. i 2007. Svima koji ne znaju kako bi van uobičajenih molitvenih gesta hvalili Boga tijelom, preporučujem da uzmu u ruke metlu, motiku, srp ili makar igle za pletenje ili vezenje. Ako im nakon ovog "labora" fali još gibanja u "ora", mogu se ugledati npr. u svetog Dominika.

***

Trenutno su na tapeti nadbiskupove tapete. Evo, možete pogledati uvijek vrlo objektivan Jutarnji koji nas izvještava o novoj rezidenciji nadbiskupa Srakića u Osijeku. Od mene samo tri kratka komentara. Najprije, drago mi je da nadbiskup kao i većina normalnih ljudi prepoznaje vrijednost lijepo uređenog doma. Nadam se da će tako biti i s novim Božjim domovima u njegovoj nadbiskupiji. Drugo, mislim da je mogao izabrati ljepše slavine i dodatke u kupaonici i općenito mislim da je mogao malo kvalitetnije finiširati neke stvari. Ako se danas svi veselimo kad dođemo razgledati npr. dvore princa nadbiskupa Markusa Sittikusa kod Salzburga, zašto se za sto godina školarci također ne bi divili osječkoj nadbiskupskoj rezidenciji? I konačno, možda bi preuzvišeni gospodin nadbiskup mogao preispitati svoje stavove o važnijim stvarima poput poslušnosti papi. Možete se zapitati (ali ne u komentarima!) zašto se više ništa ne čuje o najavi koju smo donijeli prije dva mjeseca.

Molitve poslije svete mise za svaki dan u tjednu - subota

Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša! Isuse moj, također i ovoga jutra pohodio si moju dušu. Hvala ti od sveg srca. Sada kada si u meni molim te govori mi, reci mi da me ljubiš. Iako puno puta nisam slušao tvoj glas, danas ga želim čuti. Reci mi što želiš da činim, spreman sam na sve! Koliko želim da sam te oduvijek volio! Koliko sam prilika da te ljubim izgubio! Ljubim te Otkupitelju moj, Bože moj. Čeznem jedino za tim da te ljubim svim srcem svojim te da ti dam cijeli život svoj za tvoju ljubav, jer si ti odlučio umrijeti za mene. Reći ću ti riječima sv. Franje: «Umrijeti ću od ljubavi za tvoju ljubav, jer si se ti udostojao umrijeti za ljubav moju.». Isuse, sav si se za me predao, dao si svoju krv, život, znoj, zasluge; nisi imao što više dati. Potpuno ti se predajem; dajem ti sve užitke ovoga svijeta, tijelo, dušu, volju; nemam ti što više dati. Kada bih imao više, dao bih ti. Gospodine, učini me vjernim; ne dopusti da se predomislim i napustim te.

Bože moj, ti si svemoguć: učini me svetim. Učini da te više ljubim, učini da radim za tvoju slavu i postignem sve ono što te raduje. Dao si mi život, pomozi mi da ga potrošim služeći tebi i svim ljudima. Marijo, približi me Bogu; daj da se ufam u te i da ti se utječem. Tvojom pomoći mogu postati svet. Tomu se nadam i na tome ti zahvaljujem.